Fratarsko trojstvo
|Piše: dr. Ivan Markešić, sociolog religije| Nije, međutim, problem u tome, da se krivo ne shvatimo, što su ljudi otišli – idu iz svih nerazvijenih mjesta -, nego u činjenici da rijetki vode računa o tome da se barem netko vrati ili da se onima koji još uvijek ovdje ostaju stvori kakva-takva perspektiva neke bolje budućnosti. A, na danas, koliko znamo, u općinskoj, županijskoj, federalnoj i državnoj vlasti ne sudjeluju ramski komunisti, nego ramski – hrvatski i katolički - narodni poslanici.
Rijetke su u ovome vremenu (rimo)katoličke župe u Bosni i Hercegovini, a posebno su rijetke u nekim državama europskoga kontinenta, u kojima u samo sedam dana dvojica mladih ljudi obznanjuju urbi et orbi (Gradu i svijetu) da žele organizirati vlastitu budućnost i (iz)vršiti vlastiti život prema idejama, zamislima i životu sv. Franje Asiškoga, jednoga od najvjernijih sljedbenika Isusa Nazarećanina, dakle prema idejama, zamislima i životu čovjeka koji se istinski bio okrenuo ljudima, onim ljudima koji su bili na rubu života, koji su zbog siromaštva ili nacionalne, vjerske ili rasne pripadnosti bili isključeni iz postojeće društvene zajednice, koji nisu bili članovi vladajućih političkih partija niti su pripadali u skupine religijskih uglednika.
Riječ je o župu Rumboci, o župi koja je posvećena upravo svetome Franji Asiškome. U njoj su se zbili gornji događaji –u sedam dana dvije mlade dvojice fratara različitih franjevačkih grana.
Za početak, evo nekoliko podataka o toj župi.
Ponajprije, u njoj žive dobroćudni ljudi, mnogi su vrli majstori svoga posla, kao na primjer stolar i zidar Jure (Juka) Šarčević. Drugo, župu čine sela smještena podno planine Pliševice: Rumboci, Varava, Konjadolac i Zahum kao i zapadnije malo udaljenije selo Zvirnjača koja i u bivšem i u sadašnjem sustavu pripada(še) kupreškoj općini.
Pokušao sam na službenim stranicama ramskoga samostana http://www.rama.co.ba/stranice/zupa-rumboci pronaći najnovije podatke o župi Rumboci. No, našao sam samo one od 1971. do 2003. Ufajući se da će ramski samostanski kroničar ili pak dobri i agilni župnik fra Jure Perić uskoro na ovu stranicu postaviti najnovije statističke podatke za posljednjih desetak godina (2003.-2013.), ovdje navodim da su Rumboci 1971. imali 444 obitelji s 2.703 vjernika, da je 1991. bilo 2.250 vjernika, a 2003. ukupno 357 obitelji i 1.747 vjernika. Zatim, 1971. bilo je 26 krštenih, 7 umrlih i 6 vjenčanih, dok je 2003. bilo 29 krštenih, 28 umrlih i 11 vjenčanih. Koristeći se podatcima objavljenim na stranicama www.rama-prozor.info, saznadoh da je prema podatcima koje je ovome ramskom portalu dostavio njezin župnik, fra Jure Perić, prošle 2012. godine, u župi Rumboci stanje bilo sljedeće:
• Krštenih: 15 - muških 7, ženskih 8 (2011. kršteno je 19 djece)
• Umrlih: 22 - muških 11, ženskih 11 (2011. umrlo je 16 osoba)
• Vjenčanih: 7 parova (2011. vjenčano je 9 parova)
• Prvopričesnika: 26 - muških 17, ženskih 9
• Župa Rumboci imala je te, 2012. godine, 345 obitelji, 1.494 župljana. (2011. župa je imala 354 obitelji, 1.486 župljana.)
E, neka sada oni koji se u političkome smislu zauzeše zastupati interese ovih župljana priupitaju koji je razlog da je u onome mrskom socijalističkom sustavu u Rumbocima živjelo, npr. 1971. godine 2.703 katolika, a prošle, 2012. godine, u kojoj na vlasti bijahu vrli hrvatski muži, samo 1.494 katolika, odnosno kako je u samo 40 godina nestalo odnosno isparilo 1.206 duša, ili pak u usporedbi s 1991. godinom netragom otišlo 756 osoba. Nije, međutim, problem u tome, da se krivo ne shvatimo, što su ljudi otišli – idu iz svih nerazvijenih mjesta -, nego u činjenici da rijetki vode računa o tome da se barem netko vrati ili da se onima koji još uvijek ovdje ostaju stvori kakva-takva perspektiva neke bolje budućnosti. A, na danas, koliko znamo, u općinskoj, županijskoj, federalnoj i državnoj vlasti ne sudjeluju ramski komunisti, nego ramski – hrvatski i katolički - narodni poslanici.
A sada o onome što je povod pisanju ovoga teksta
U Rumbocima je prošle nedjelje, 11. kolovoza 2013., mladu misu rekao fra Jozo Šarčević, OFM opservant, a ove nedjelje, 18. kolovoza 2013., fra Mijo Šarčević OFM kapucin. Oba rodom iz Rumboka. Fra Mijo je sin Zore Šarčević rođene Bešker i Bože Šarčevića, oboje iz Rumboka. Rođen je 20. ožujka 1985. u Rumbocima, u kojima je završio prva četiri razreda, a od petoga do osmog razreda osnovne škole u Ripcima. Srednju školu završio je u Varaždinu. Nakon jednogodišnjeg boravka u novicijatu (2005.- 2006) upisuje i u redovnom roku završava studij teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Đakonsku službu započinje 16. prosinca 2012. Za svećenika ga je u Zagrebu 15. lipnja 2013. zaredio kardinal Josip Bozanić.
Foto: rama-prozor.info
Dakle, fra Mijo je, u nedjelju, 18. kolovoza 2013. godine, po lijepome i sunčanom vremenu, s početkom u 11.00 sati, u dvorištu crkve sv. Franje Asiškog u Rumbocima imao prvu svoju mladu misu. Svoj redovnički život fra Mijo je započeo izvršavati pod motom "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi" (Ps 119,105). Dajući mu duhovnu i svekoliku drugu podršku, uz njega na oltaru bili su još fra Željko Cestar (njegov mladomisnički kum), kapucinski provincijal fra Ante Logara (koji je i lijepo i sadržajno propovijedao), zatim neumorni rumbočki župnik fra Jure Perić te još dvadesetak svećenika. Kao i prošloga puta, i ovdje je mladomisničko slavlje uveličao pjevački zbor pod ravnanjem strpljive i vedre profesorice Sonje Jozić.
U čemu je razlika između dvojice mladomisnika?
Vidimo, dva mlada momka, dva fratra, dva sljedbenika istoga utemeljivača – sv. Franje Asiškoga -, a koji opet nisu isto. Ne pripadaju istoj provinciji, ne pripadaju istoj grani, odnosno istoj lozi Franjevačkog reda. Jedan je opservant OFM, a drugi kapucin OFM.
O čemu je riječ?
Potrebno je za početak znati da začetnik franjevačkog pokreta bijaše Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji, rođen 1182. Iako nije želio, ipak je došlo do osnivanja reda čija pravila 1209. odobrava papa Inocent III. Zbog privlačnosti u Red je pristizalo mnogo novih članova. Nisu ih smetale odredbe da će morati živjeti poštujući tri zavjeta: čistoće, poslušnosti i siromaštva. Ljudi nisu prilazili samo u taj prvi Franjevački red, nego i u drugi red (koji je osnovala sv. Klara), ali u treći red (onaj svjetovni). A ta sva tri reda postoje i danas. O svemu više nalazi se u tekstu fra Ignacija Gavrana, na stranici: http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/franjevacki-pokret-o-franjevcima/sv-franjo-i-franjevacki-red.html).
Kako se u spomenutome fra Ignacijevu tekstu i navodi, brojčanim povećanjem Reda – a činili su ga ljudi – došlo je posebno poslije Franjine smrti, 4. listopada 1226. godine (a taj datum - 4. listopada - proslava je sv. Franje, patrona Rumbočke župe), do mnogih nesporazuma u vodstvu Reda i u tumačenju Franjinih (o)poruka.
No, da ja ne bih puno komplicirao, evo dijela toga fra Ignacijeva teksta kojim on objašnjava nastanak triju grana Franjevačkoga reda male braće (OFM):
„Bilo je revne braće, koja su htjela vjerno slijediti Franju, vršiti njegovo Pravilo bez olakšica i bez tumačenja koja bi ga obezvrijedila pa su se smatrali obvezanima vršiti i njegovu Oporuku. Neki su u tom i pretjerali pa su nazvani "duhovnjacima". Drugi su smatrali da je Pravilo, takvo kakvo je, običnim ljudima nemoguće provoditi u život.
Te napetosti i sukobi u Redu produžili su se i kasnije, u 14., 15. i 16. stoljeću, jer su neki naginjali ublažavanju strogosti i bili za život u velikim samostanima s određenim posjedima a drugi za vjerno opsluživanje Pravila, bez trikova raznih tumačitelja i bez olakšavanja. Ovi su prozvani opslužiteljima (opservantima) a oni prvi konventualcima (samostancima). Veliki zastupnici "opslužiteljstva" bili su sveci Bernardin Sijenski, Ivan Kapistran, Jakov Markijski i Albert iz Sarteana: oni su htjeli bliskost Franjinu idealu ali nisu nikako željeli raskid i cijepanje Reda. Da bi život za jedne i za druge bio nekako moguć opservanti su dobili svoje odijeljene samostane i posebne poglavare, a samo im je opći poglavar (generalni ministar) bio zajednički s konventualcima. Takvo stanje, očito, nije moglo dugo potrajati pa je papa Leon X. g. 1517. potpuno odijelio opservante od konventualaca.
No i kod opservanata znao je zanos popustiti pa su se onda ponovo pojavljivale nove struje, tako npr. u Italiji koncem 15. i u 16. st. reformirani, koji su zaveli silnu strogost, ali su ipak općom upravom ostali vezani s opservantima. U Španjolskoj su se pojavili vrlo strogi bosonogi franjevci sv. Petra Alkantarskog, u Francuskoj rekolekti i drugdje drugi. Poseban red nastao je od opservanata i konventualaca u 16. st.; bili su nazvani kapucinima i nastavili su vrlo uspješno djelovati sve do danas. U ovom prikazu ispuštamo manje važne pojave.
Papa Leon XIII. ponovo je objedinio g. 1897. iscjepkani franjevački prvi red i priznao kao zasebne skupine samo tri: opservante, konventualce i kapucine.“
O pojedinačnim grama Reda, na veoma lijep i svima nama razumljiv način način govori fra Anđelko Barun (vidjeti u: http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/franjevacki-pokret-o-franjevcima/franjevci-u-danasnjem-svijetu.html)
1) OPSERVANTI - Red manje braće (OFM). Danas su opservanti prisutni na svim kontinentima. Imaju ukupno 16.329 članova razdijeljenih u 98 provincija. Želio bih ovdje napomenuti da u Bosni i Hercegovini djeluju samo članovi Reda male braće, OFM – Ordo fratrum minorum /opservanti/ i to u dvije provincije:
a. Franjevačka provincija sv. Križa Bosna srebrena sa sjedištem u Sarajevu, i
b. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije sa sjedištem u Mostaru.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, u Republici Hrvatskoj djeluju sve tri franjevačke skupine: opservanti, konventualci i kapucini, razdijeljeni u svoje provincije.
2) KONVENTUALCI - Red manje braće konventualaca (OFM Conv.). Fra Anđelko Barun navodi da je kontinuitet Konventualske provincije najvjerojatnije sačuvan u današnjoj Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Nakon što su talijanske vlasti 1919. protjerale konventualce i predale ih opservantima, oni su utočište našli u Crikvenici i Ivanić Kloštru i napokon u Zagrebu kod crkvice sv. Duha gdje su podigli matični samostan. Razdijeljeni su, kao uglavnom i svi drugi franjevački redovi, na upravne jedinice koje se nazivaju provincije i kustodije. Godine 2000. u svijetu imali su oko 4.000 članova.
3) KAPUCINI - Red manje braće kapucina (OFM Cap.). Postoje od 1524., a od 1619. su samostalan ogranak Franjevačkog reda. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Mandića u Hrvatskoj nastala je dijeljenjem Ilirske provincije 1967. na hrvatski i slovenski komesarijat, a 1974. oba komesarijata su proglašena provincijama. Godine 2000. imali su ukupno na svijetu oko 11.000 članova u 81 provinciji i osam viceprovincija. Prema riječima fra Jure Šarčevića, broj kapucina značajno se povećava u Indiji.
U gornjemu fra Anđelkovu tekstu navodi se da su svi oni - opservanti, konventulaci i kapucini - iako imaju svoje vlastite upravne strukture, ipak ravnopravni duhovni sinovi sv. Franje i baštinici njegove duhovnosti.
Ovdje je potrebno napomenuti, da osim triju gornjih skupina kao članovi franjevačkog pokreta djeluju još:
4) Treći muški samostanski red sv. Franje (TOR)
5) Institucionalizirani red, kongregacije i instituti franjevačkog usmjerenja te
6) Neinstitucionalizirane franjevačke skupine (među kojima i FRAMA – Franjevačka mladež)
I na kraju: jedno naravoučenije:
Za Ramljake je jako važno znati da je fra Jure Šarčević, pratar kapucin, kao provincijal Hrvatske kapucinske provincije na 82. kapitulu Reda manje braće kapucina izabran 7. srpnja 2000. godine za Generalnog definitora Reda manje braće kapucina i da je on tim izborom bio prvi predstavnik u povijesti hrvatskih kapucina u vrhovnoj upravi kapucinskog reda (www.ika.hr).
Mladomisnik fra Mijo Šarčević ove je kapucinske gore list. Nek' je i njemu, kao i fra Jozi iz reda opslužitelja – istinski sretno i berićetno. A, nama ostaje vidjeti hoće li i kod fra Mije karizma svećeničke službe nadići karizmu njegove osobe kao svećenika. Nadam se da se to neće dogoditi, nego da će i on kao i mnogi hrvatski kapucinski uzori - počevši od fra Leopolda Mandića do fra Tomislava Šagija Bunića - karizmom svoje osobe mijenjati svijet.