Dobar dan, moje ime je Dan Kan
Priča o čovjeku koji je preživio holokaust, čudesno ušao u svijet matematike gdje je ostavio veliki trag, a nikada nije zaboravljao biti jednostavan
S Danielom Kanom prvi put sam se „susreo“ u proljeće 2016. godine, čitajući knjigu Cubical homotopy theory autora Briana Munsona i Ismara Volića. I tamo negdje u sedmom poglavlju, u sekciji u kojoj se raspravlja o limitima i kolimitima funktora, ukratko se diskutira o nečemu što se zove Kanove ekstenzije: kako se one definiraju i koju ulogu imaju. Učinilo mi se da je ta napomena usputna, otišao sam do profesora Volića da ga pitam je li ona važna i da li da joj trenutno posvećujem puno pozornosti, i kroz odgovor sam dobio i predstavu o njezinoj važnosti i pravom kontekstu i upoznavanje sa Kanovim životom i djelom. Tako je počela ova priča.
Daniel (ili Daan na nizozemskom) M. Kan rođen je 4. kolovoza 1927. Odrastao je u Amsterdamu, u liberalnoj jevrejskoj obitelji. Godine 1939. krenuo je pohađati Gimnaziju Barlaeus u Amsterdamu, gdje je ostao samo dvije godine, pošto nakon njemačke okupacije jevrejskoj djeci nije više bilo dozvoljeno njezino pohađanje. To je bio samo početak muke za njega i njegovu obitelj. U ljeto 1943. sprovedeni su u jedan logor na istoku Nizozemske gdje su proveli pola godine, a nakon toga su poslani u koncentracioni logor Bergen-Belsen gdje su proveli 15 mjeseci. Doživjeli su kraj rata i oslobođenje (kako se to sve desilo, posebna je priča, ali opet nažalost tipična za ta vremena), no Kanovi roditelji umrli su odmah nakon toga.
I Daniel je jedva preživio te ostaje u Njemačkoj tri mjeseca radi oporavka. Zatim, skoro bez igdje ikoga, vraća se u Amsterdam gdje završava koledž, a onda (1951.) seli u Izrael. Tamo nastavlja svoje studije na Technionu – Izraelskom institutu za tehnologiju. Zarađivao je za život radeći za jednu naftnu kompaniju. Ta kompanija nije pronašla nikakvu naftu, ali je ta situacija Danielu pružila mnogo slobodnog vremena da razmišlja o matematici. Bio je veoma nezavisan i izoliran, razmišljajući o algebarskoj topologiji – mladoj matematičkoj oblasti, na svoj vlastiti način.
Jednoga dana, u proljeće 1954, tada već poznati američki matematičar, rođen u jevrejskoj obitelji u Poljskoj, Samuel Eilenberg (1913-1998), dolazi u Izrael posjetiti Hebrejski univerzitet i odsjeda u jednom hotelu u Jeruzalemu. Daniel Kan dolazi da ga potraži, kuca na vrata njegove sobe i govori: „Moje ime je Dan Kan. Razmišljao sam o algebarskoj topologiji. Smijem li vam pokazati o čemu sam to razmišljao?“
Eilenberg, tada jedan od vodećih topologa, bio je impresioniran. (Kan mu je pričao o simplicijalnom opisu homotopskih grupa, no dobro to.) Pitao ga je da li bi mogao dokazati jedan važan teorem i tjedan dana nakon toga Kan se vraća s dokazom. Time je zapravo imao gotovu i tezu svog doktorskog rada, podnosi je u ljeto te godine, a formalno biva promoviran u doktora 1955. na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu.
Ovo je četvrti tekst u serijalu o matematičarima i matematici Fundamentalna grupa, koji uređuju Franjo Šarčević i Vedad Pašić
U to vrijeme ženi se Norom Poliakof, koja je također preživjela logor Bergen-Belsen i ostala bez oba roditelja za vrijeme rata, te s njom ima četvoro djece. Nažalost, jedan sin umro je kao dječak od leukemije, što je bio težak udarac obitelji Kan. Nora je umrla 2007.
Nakon doktorata, Kan provodi jednu godinu na Univerzitetu Columbia, jednu godinu na Princetonu, vraća se nakratko u Izrael i onda koncem 50-ih dolazi na Massachusetts Institute of Technology (MIT) gdje postaje profesor i gdje radi do kraja karijere, ostavljajući neizbrisiv trag. A nije volio predavati u smislu klasičnih predavanja – radije je pričao na konferencijama i prenosio znanje kroz seminare. 'Kanov seminar' pokrenuo je 1969. i njegova zadaća bila je da se studenti posvete izučavanju klasičnih radova algebarske topologije. Kroz desetljeća taj seminar je na neki način formirao razvoj dobrog dijela algebarske topologije. Atmosfera je bila familijarna: seminari su se održavali u Kanovom uredu, s početkom u 8 sati ujutro, a osnovni cilj bio je stvaranje „ortaštva“ među diplomiranim studentima koji se dobro poznaju kako bi se podržavali i radili zajedno. Studenti su bili ohrabrivani na originalnost, a Kan je stalno bio tu da im pomogne, da ih uputi, motivira i pronađe ono što je za njih važno i u čemu mogu biti dobri. U tom smislu je i svake jeseni u svom domu organizirao zabavu na koju je pozivao 30ak matematičara iz Bostona i okolice, skupa sa studentima koji sudjeluju na seminaru. Iz pozicije bilo koje od naših propalih država s jadnim obrazovanjem i odnosom prema znanosti znam da vam to sve izgleda nestvarno.
Ukupno 15 studenata doktoriralo je na MIT-u pod vodstvom Daniela Kana, a s jednim od njih – Phillipom Hirschhornom, imao sam čast družiti se u travnju i svibnju 2016. godine za boravka na Wellesley Collegeu, koji mi je omogućio Ismar Volić. Kroz Philovu nepatvorenu ljudskost izraženu u jednostavnosti, otvorenosti, pažljivosti i želji da se u svakoj prilici iziđe u susret (čak i dotle da me često poveze autom kući kako bi mi bilo lakše), pomiješanoj sa velikim znanjem i konstantnom uronjenošću u taj svijet, prepoznavao sam njegovog opričanog matematičkog oca i sunarodnjaka.
A što je sve Kan uradio na polju matematike? Možda je to uzaludno nabrajati, a sigurno bi i štošta promaklo, tim prije što većinu toga ni sam (još) ne razumijem. Okvirno, imao je ključnu ulogu u zasnivanju kombinatorijalne reinterpretacije algebarske topologije, posebno teorije homotopije. Ono što je uradio je toliko fundamentalno da je postalo dio univerzalnog jezika matematike i neizbježni dio svake suvremene topološke knjige.
Kan je nastavio raditi i nakon umirovljenja 1993, baveći se matematikom i šireći glas o njoj do kraja života. Mnogo je volio voziti bicikl i sve do poznih godina je na svojim legendarnim biciklističkim turama obilazio kolege u okolici, da uz kavu razgovaraju o zajedničkim radovima, da vide što se novo dešava u svijetu matematike ili da im samo udijeli neki dobar savjet. Koliko je važnu i simpatičnu ulogu Daniel imao u matematičkoj zajednici i kako se odnosio prema drugima, opisao je Ismar Volić u jednoj crtici objavljenoj u listu Američkog matematičkog društva povodom Kanove smrti. Nakon upoznavanja i pronalaženja zajedničkog jezika, Daniel je redovito posjećivao Ismara, uvijek svraćajući nenajavljeno, spontano, pažljiv prema djeci koja su ga posmatrala skoro kao djeda, a sve to bilo je dio izraza Danielove životne filozofije: hijerarhija je bila postavljena tako da su obitelj i prijatelji iznad svega ostaloga, a s tim dolazi i sve ostalo.
Okružen obitelji, umro je na svoj 86. rođendan 2013. godine u domu u Newtonu, 8 kilometara odakle završavam ovaj tekst.
(Franjo Šarčević, Prometej.ba)