Ni fašistička Italija ni višijevska Francuska ni Slovačka, Mađarska, Rumunjska nisu ni približno bile takve.“ (Paul Gard, Vie et mort de la Yougoslavie, 1992). Glede toga, možda je jedna od pogrešaka predsjednika Tuđmana bila što, u trenutku stjecanja neovisnosti Hrvatske, nije svečano zatražio oprost od Srba zbog Pavelićeva režima, što nije primjerice otišao, kao Willy Brandt prije njega u varšavski geto, kleknuti u Jasenovac, što im nije zajamčio da se takve strahote više neće ponoviti u novoj Hrvatskoj. Jedan takav gest ne bi nipošto razoružao nasrtljivost Beograda, ali bi imao neizmjeran simbolički naboj, dokazao bi kako mlada Republika, hlepeći da se što prije priključi Europi, smješta sebe u perspektivu pomirenja i pravičnosti. (Franjo Tuđman čekat će do 15. siječnja 1992. da bi, u pismu Edgaru Bronfmanu, predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa, osudio masovna ustaška ubojstva počinjena nad Židovima. Autor jedne u najmanju ruku dvosmislene knjige o genocidu, Tuđman je navodno, s druge strane, tijekom svoje izborne promidžbe, opetovao u više navrata: „Srećom, žena mi nije ni Srpkinja ni Židovka.“ Isprike zbog svoje “negacionističke“ knjige predočio je u pismu predsjedniku američkog B'nai Brith, otposlanom u veljači 1994. Kao što često biva, dobar potez stiže, ali prekasno, i ne može izbrisati nespretnosti koje ga poništavaju.)


Jer to vječito zazivano dozivanje genocida srpskih ekstremista vreća je bez dna, odakle se unedogled crpe mržnje, odmazda, srdžba. Zaljubljeni u nesreću koja ih čini čudacima, ti ekstremisti doista stvari vide kroz silno povećalo: samo u ovom stoljeću potražuju za sebe ne jedan nego tri genocida. Tako stanoviti Petar Milatović Ostroski, srpski pisac koji brani zemlju protiv “međunarodne zavjere“, procjenjuje kako je „srpski narod tijekom XX. stoljeća bio tri puta žrtvom hrvatskoga genocida. Prvi put od 1914. do 1918., drugi put u vrijeme nezavisno Nezavisne Države Hrvatske i treći od inauguracije (sic) Franje Tuđmana, Titova generala i Pavelićeva povjesničara. Na najveću sramotu Srba, taj genocid još traje.“ (P.M. Ostoski, Nouvelle valse sur le Danube noir, 1992).


Ali u svojoj dubokoj rastresenosti, Petar Milatović Ostroski zaboravio je još jedan genocid: onaj što ga nad Srbima vrše Albanci s Kosova. „Fizički, politički, kulturni genocid srpskoga pučanstva na Kosovu i u metohiji najteži je poraz što ga je pretrpjela Srbija u svojim borbama za oslobođenje, počam od bitke kod Orašca 1804. pa sve do ustanka 1941.“, kao što podsjeća Memorandum Akademije nauka iz 1986, temeljni dokument uvelike prožet idejama Dobrice Ćosića, a za koji se smatra da je i nadahnuo Miloševićevu “kulturnu revoluciju“. Počevši od stvarnoga ustaškoga genocida, službeni “drveni jezik“ rasteže taj izraz uzvodno i nizvodno na svaku vrstu prigovora i osporavanja srpske politike. U siječnju 1994. stanoviti Daniel Schiffer, “filozof“ i propagator beogradskog režima u zapadnoj Europi, optužuje nekoliko francuskih intelektualaca za novo “izdajstvo intelektualaca“ zbog njihova držanja prema Srbiji: „Velika većina francuskih intelektualaca posvetila se glede Srba pravom moralnom genocidu, bliskom nekom čistom i jednostavnom, kulturnom, ako ne i duhovnom, linčovanju, kao da je svaki Srbin stvarni ili potencijalni nacist.“ (Daniel Schiffer, Lettre ouverture à Pascal Bruckner, Alain Finkielkraut, André Glucksmann et Bernard-Henri Lévy, 1994.) Jer antisrpstvo može biti samo suvremeni preobražaj antisemitizma, kao što to opet sugerira Daniel Schiffer, prekoravajući svoje sugovornike: „Tim često jetkim načinom kojim ste neprestance optuživali jedino Srbe, misleći da ustajete protiv zločina, zapravo ste u očima međunarodnog javnog mnijenja samo izmislili novi tip rasizma: pravo antisrpstvo kao što je, protiv naših očeva, četrdesetih godina postojao antisemitizam.“ Već je u siječnju 1991. književnik Milorad Pavić pisao: „U ovom času Srbi u Jugoslaviji nalaze se još jedanput na popisima za genocid, onakav kakav se Srbima i Židovima dogodio tijekom Drugog svjetskog rada. Ali ovo je prvi put da je srbofobija u ovom času, u Europi pa čak i u cijelom svijetu, žešća od antisemitizma.“


Ali što nije genocid za Srbe, pitam ja vas? I ponajmanja kritika, ponajmanja ogluha napuhana je do visine posvemašnjeg zločina: fantastično pretjerivanje koje poništava domet riječi, razvlačeći je i rastapajući u beskraj. Ako kritizirati Miloševića znači postati kriv za “genocid“, onda ta ozbiljna riječ, koja bi morala biti najvećma štedljivo rabljena, nema nikakav smisao. Srpska vlast, očito, nije jedina odgovorna za obezvređenje tog izraza: ta jezična zloporaba nije samo zajednička svim stranama na Balkanu, gdje označuje nacionalne zategnutosti, nego se čak ovdje na Zapadu, kao što smo se već uvjerili, rabi nasumce i kojekako. Recimo jednostavno ovo: za Miloševićeve revnovaoce “nacist“ je tko god se suprotstavi njima i bilo koja neugodnost što je osjete može biti označena kao “genocid“. Obraćajući se u Ženevi predstavnicima EEZ-a i prosvjedujući protiv zadržavanja sankcija prema Novoj Jugoslaviji, Milošević izjavljuje 9. prosinca 1993: „Ne znam kako ćete objasniti svojoj djeci, onog dana kada budu doznala istinu, zašto ste ubijali našu djecu, zašto ste vodili rat protiv tri milijuna naše djece i s kojim ste pravom dvanaest milijuna stanovnika u Europi pretvorili u poligon za provođenje – nadam se – posljednjega genocida ovom stoljeću.“ Tako najveća anatema, nekim postupnim tragičnim iskrivljenjem, u propagandi postaje retoričkim umetkom, formulom koja ima jednostavnu zadaću da ušutka moguće osporavatelje i, nadasve, izvede sljedeći zaključak: nama zbog podnošenih nevolja sve dugujete, ništa nam se ne može odbiti! Ta ideja, prema kojoj čitav svijet ostaje dužan naspram ove ili one skupine, ili pak zemlje, i mora prelaziti preko svih njihovih hirova, pronalazi se i u ruskog ekstremista Žirinovskog […]


Ukratko, svaki put kad se neka nacija ili neki narod zaželi sasvim mirne savjesti staviti izvan zakona, oni zazivaju svoja junačka djela, svoje prošle patnje da bi mirno ustvrdili kako zaslužuju to malo nepoštivanje međunarodnih normi!


photo-srbija-licnosti-milosevic slobodan-milosevic_02_u_791088264Milošević na mitingu, 1989.



Zašto smo ovaj tekst francuskog pisca i esejista Pascala Brucknera, uzet iz njegove knjige Napast nedužnosti (objavljene 1995., hrvatsko izdanje 1997.) svrstali u 'Heretičke' spise, tj. one koji su se u svoje vrijeme protivili vladajućem mišljenju i uvjerenju (Bruckner je jedan od rijetkih koji je na vrijeme otvorio oči!), neka objasni ulomak iz teksta Temeljna zabluda u istoj knjizi, s još jednim podsjećanjem i opomenom da i danas – kod nekih naroda koliko i kod Srba – genocid i prošla stradanja postaju “retorička figura“, s diskursom koji kao da je preuzet iz onoga koji Bruckner predočava.


Jer rat koji već od 1991. hara u zemljama bivše Jugoslavije, a bio je od Beograda unaprijed smišljen, zavrgnuo se na strahovitoj besmislici: krvnik je sebe predstavio kao mučenika i Europa je, slažeći se s njime, proglasila napadnute (Hrvate, Bošnjake, Albance na Kosovu) odgovornima za tragedije koje ih pogađaju. Ako im se dogodila nesreća, dogodila se zato što su to tražili, zato što su krivi! Zašto je došlo do te grozne zablude, zašto je tijekom gotovo godine dana većina zapadnih intelektualaca, političara i novinara prigrlila obrazloženja Srba, zašto je tako promišljena osoba, kao François Mitterrand, mogla kazati još 29. studenoga 1991, baš onda kad grad Vukovar bijaše sravnjen sa zemljom i kad je četvrtina hrvatskog teritorija došla pod nadzor bivše federalne vojske: „Hrvatska je pripadala nacističkom bloku, a Srbija nije“ (intervju objavljen u Frankfurter Allgemine Zeitung)? Zato što su zahvaljujući svojoj oštroumnosti Milošević i njegovi ljudi uhvatili javno mišljenje u zamku svojih vlastitih kategorija i unaprijed opravdali rat što će ga uskoro zametnuti, razmećući se beskonačno u svojoj propagandi, nesrećama srpskoga naroda tijekom njegove povijesti. Pokazujući posvuda fotografije, filmske snimke ubijenih, zgaženih, iznakaženih žena, djece i staraca, deklamirajući bez kraja tijekom rasprava, mitinga, […] ta propaganda osigurala je sebi moralnu nadmoćnost, otprve je stekla nad mogućim osporavateljima golemu moć zastrašivanja: pogledaj moju patnju i samo se drzni s njome uspoređivati! […] Tako je srpska vlast, prije nego što je nasrnula na Hrvatsku i Bosnu, već bila dobila bitku u javnome mišljenju, sebi je već bila osigurala stanovitu blagonaklonost određenog dijela međunarodne zajednice.


| P. Bruckner, Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice Hrvatske

Zagreb, 1997.

Obrada Prometej.ba, 24.11.2014. |