Interni memorandum predsjedniku SDP-a: Zašto ljevica gubi izbore?
Tekst koji slijedi skiciran je ubrzo poslije oktobarskih izbora i totalnog kraha SDP-a, nakon što su se slegle emocije, te zamišljen kao interni memorandum Selimu Bešlagiću, predsjedniku SDP-a BiH. Međutim, kako Selim Bešlagić nije postao predsjednik SDP-a, a moja je procjena da novo rukovodstvo nema sluha za ono što bih im mogao reći, odlučio sam tekst objaviti.
Autor: Dino Šakanović, član SDP-a, bivši predsjednik Foruma Mladih SDP-a BiH Orašje
"Pokušat ću prikazati prave dubinske uzroke i korijene totalnog kraha na izborima, analizirati kako i zašto su nastali, zašto su naškodili isključivo ljevici i kako ih se riješiti za sva vremena.
Otprilike oko 1848. pred sami nastanak Druge republike pojavljuje se u Francuskoj Radikalna stranka. Preduvjet za nastanak radikala kao političkog faktora bilo je opće pravo glasa. Radikalna stranka prva je moderna stranka s potpuno novim pristupom demokraciji. Radikali su prvi uvidjeli glasački potencijal seljaštva, najbrojnije kategorije društva i u potpunosti ga iskoristili. U tadašnjem francuskom društvu seljaci su činili više od 2/3 stanovništva. Ova stranka program je utemeljila na zahtjevima svojih birača, seljaka. Prije svega, zalagala se za opće pravo glasa kako bi mogla iskoristiti glasački potencijal seljaštva. U slučaju postojanja bilo kakvog cenzusa, seljaštvo ne bi moglo glasati jer je najsiromašnija kategorija stanovništva. Zalaganje za opće pravo glasa je svakako pozitivna osobina, zajedno s zalaganjem za pravo privatne svojine čemu je također težilo seljaštvo. Obadva politička zahtjeva radikala u interesu seljaštva su pozitivna, ali tu završava napredna ideja ove političke grupacije. Sve ono dalje za što su se zalagali radikali u interesu, uz dužno poštovanje, neukih, neodgovornih i nesvjesnih masa je retrogradno, nazadno i opterećavajuće za društvo. Seljaštvo je konzervativna društvena kategorija, krajnje religiozna, nesklona promjenama i inovacijama, nesklona modernoj kulturi i odlikama urbanog života koji ih kao zemljoobrađivače ne zanima, a i da zanima, nemaju za njega vremena.
Radikali su desetljećima „drmali francuskom politikom“ kao daleko najjača stranka i uveli francusko društvo u vrlo čudno stanje: kao demokrati čvrsto su branili demokraciju ali su se zalagali za sve one vrijednosti kojima su težili i monarhisti, rojalisti: konzervativizam, šovinizam, otpor promjenama, klerikalizam i vjera.
U jugoistočnu Europu radikalski koncept stiže relativno brzo. Identično francuskim radikalima po programu i ideji nastaje Radikalna stranka Nikole Pašića u Srbiji. Međutim, pravu poplavu radikalskog koncepta regija doživljava početkom 90-ih godina. Ako izvršimo usporedbu, sličnosti su zapanjujuće, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Tri glavne nacionalne stranke: SDA, HDZ i SDS nastupaju potpuno identično radikalima. Isprva su to progresivne snage koje se zalažu za demokratizaciju društva i uvođenje općeg prava glasa kada su čak i u koaliciji te simbolično „vežu zastave“. Odmah nakon uvođenja općeg prava glasa prestaje svaki progresivizam ovih radikalnih snaga podržanih od svoje mnogobrojne biračke baze. Počinje provođenje svjetonazora njihovih birača kojeg se ne mogu osloboditi jer bi propali, izgubili glasače. U javni život se uvodi do tad nezamislivo: religija i kler. Jako konzervativno seljaštvo je religiozno, ksenofobično i nacionalističko te ove vrijednosti postaju službena ideologija nametnuta od strane najjačih stranaka, radikala. Pod seljaštvo ne ubrajaju se samo zemljoobrađivači, poljoprivrednici, već većina ljudi iz manjih sredina sklonih radikalskoj ideologiji, zajedno s istom takvom manjinom u većim gradovima. Lako se može pratiti kako se naglo u javni život, medije, štampu i politiku unose termini vjere i nacije. Krajnji konzervativizam, nacionalizam i radikalizam odmah su izazvali razdor među predizbornim partnerima te počinju nacionalni sukobi koji će razultirati ratom. Postavlja se pitanje kako je moguće da su se sukobili isti oni koji su vezali zastave tako skoro i posebno to kako su opet poslije rata dobili izbore? Vrlo jednostavno. Jedino zajedničko im je bila borba za opće pravo glasa i rušenje komunizma. Jezgra njihovog glasačkog tijela, seljaštvo, im je oprostila ovu koaliciju u interesu općeg prava glasa. Nakon toga, nije im imala šta ni zamjeriti. Krajnji nacionalizam, vjerski fundamentalizam, borba za „vjeru i naciju“ su ipak ono što ta glasačka baza želi. Nije toliko pitanje zašto su poslije rata izbore dobili oni koji su obećavali da rata neće biti i vezali zastave. Veće je pitanje zašto su prije rata dobili izbore oni koji su vezali zastave kad je to u potpunoj opreci s njihovim glasačkim tijelom. Ali takva glasačka baza imala je dovoljno pragmatičnosti i nesvjesnosti oprostiti ovakvu koaliciju za svrhu „višeg cilja“ kojeg će odmah poslije izbora početi ostvarivati.
Na temelje nacionalizma, klerikalizma i ksenofobije radikalne stranke su odmah počele montirale cjelokupni državni aparat. Vrlo brzo je stvorena struktura na čelu s nacionalnim vođom, oličenjem svih zahtjeva radikalskih glasača. Nacionalni vođa je religiozan i blizak religijskim strukturama, „do kosti“ je pripadnik svog naroda, „najveći od svih“ i vodi „nacionalnu politiku“. Najbanalniji primjeri je Alija Izetbegović. Možda njegova najpoznatija fotografije je upravo ova na kojoj se moli, a nacionalno-vjerski karakter odlično oslikavaju izjave poput: „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.“ ili poruka vojsci „Vi ste naš odgovor, i naša poruka prijateljima i neprijateljima: da nema pogodbe kada se radi o opstanku naroda i zemlje.“ Jasno se ističu norme vjere i nacije kao kategorija po kojoj se sve vrednuje.
Ispod nacionalnog vođe nalazila se struktura istog karaktera. Službena ideologija vjere i nacije nametana je putem državnih medija, provođen je teror nad neistomišljenicima, a oporba je gušena svim sredstvima: od retorike mržnje preko propagande do izbornih mahinacija. Sve ovo praćeno je neviđenom korupcijom i općim propadanjem svega. Zašto je sve prolazilo bez jačeg otpora? Prije svega zato što su radikali oslonjeni na biračku bazu koju ne zanima birokracija, kultura ili državni aparat. U njihovom fokusu je vjera i nacija te dok god se njihov politički predstavnik ne odmakne od tih principa ima njihovu podršku. Ovakva bezrezervna podrška biračke baze praćena terorom i propagandom uspješno je održavala radikalne stranke na vlasti. Jedino je primjetno kako radikali gube glasove 90-ih i prestaju biti pokret te postaju obične stranke. Od njih se odmiču građani, srednja klasa, intelektualci pa čak i umjereniji kler; Dakle, napuštaju ih svi elementi društva kojima vjera i nacija nisu primarni i jedini zahtjev, a podržali su ih 1990-ih zbog borbe za slobodu i opće pravo glasa. Struktura opće pljačke, terora i propagande naglo doživljava slom 2000. godine. Ovakvo ponašanje radikala stvorilo je neviđeno ogorčenje svih drugih slojeva društva koji su se ujedinili i sklonili ih s vlasti. Očit primjer ogorčenja su prosvjedi za „Radio 101“ na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Preko 100.000 ljudi izašlo je na ulice i spriječilo zatvaranje opozicionog radija. U Hrvatskoj koaliciju protiv radikala vodi SDP HR zajedno s još barem 6 stranaka, u BiH Alijansu za promjene na čelu s SDP-om BiH čini dvoznamenkast broj stranaka, a u Srbiji Demokratska stranka koalira s fašistom Vojislavom Koštunicom. Ako se promotre rezultati ovih izbora, može se primijetiti da radikali nisu značajno opali po broju glasova već je opozicija enormno povećala broj svojih glasova. Premijeri postaju Ivica Račan, Zlatko Lagumdžija i Zoran Đinđić.
Uz sve mane nove vlasti mora im se priznati da su demontirali strukture državnog terora, kontrole medija i nasilja nad opozicijom te uveli modernu demokratsku kulturu politike. Fotografija iznad najbolje pokazuje novo lice vlasti 2000. godine, daleko od hladnog nacionalizma i klerikalizma, ljudsko, socijalno lice. Ali šta se tad događa? Sjećanja na period radikalskog terora polako blijede, a nova vlast rapidnom brzinom gubi podršku jer se osipa pokret protiv radikala koji je i stvorio nove vladajuće koalicije. S druge strane, radikali imaju bezrezervnu podršku svoje baze, neuke, nesvjesne i neupućene. Kombinacija nesnalaženja nove vlasti, opozicione dreke i galame, pokušaja reformi koje su bolne i neslaganja unutar koalicija već za 3 godine vraćaju radikale na vlast. Radikali, iako u stanju raspadanja nakon poraza 2000. godine, mobilizirali su svoju bazu nacionalističkom i vjerskom propagandom, konsolidirali se te lagano dobili izbore. Ivica Račan gubi izbore na pitanju izručenja generala Hagu, Alijansu za promjene pokopava izručenje „Alžirske grupe“, a Zoran Đinđić javno ličovan mjesecima, proglašen za mafijaša, kriminalca i slugu zapada biva ubijen u atentatu svesrdno najavljivanom i podržanom od strane opozicije i Vojislava Koštunice.
Nakon povratka na vlast radikalne stranke se mijenjaju u novo ruho. Odustaju od izgradnje polu-totalitarnih država poput onih 1990-ih jer im one i ne trebaju. Takve strukture su samo izazvale opći pokret otpora i makle ih s vlasti. Ovako, dok god imaju bezrezervnu podršku svoje baze, a imaju je, i ne izazovu opći otpor, ostat će na vlasti. Primjetno je novo ruho ovih stranaka od 2003. godine. Novi hrvatski premijer Ivo Sanader oličenje je demokracije, ali opet i nacionalnih i vjerskih vrijednosti. Slična je percepcija i Sulejmana Tihića, kao „pravog Bošnjaka“, a od skora i Aleksandra Vučića kao reformiranog političara.
Od oko 2003. do oko 2010. ušli smo u novi period stabilnih radikalnih vlada koje bez većih problema dobivaju izbore. Budući da je stanje u Srbiji dosta kompliciranije jer je politička scena raslojenija, zadržat ću se na primjerima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Radikalne stranke, ovoga puta bez politike državnog terora koja je izazvala revolt, s vlasti odlaze zbog nesmiljene korupcije i općeg ekonomskog kraha pogodovanog svjetskom gospodarskom krizom. Socijalni zahtjevi stvorili su revolt i sklonili ih s vlasti 2010. godine u BiH i 2011. godine u Hrvatskoj. I ponovno se dogodilo isto, da iako očigledno kriminalne organizacije, ove stranke dobivaju značajan broj glasova. Korupcija ne smeta njima nego nama! Njihovu glasačku bazu ne zanima i ne opterećava korupcija već isključivo nacija i vjera od čega radikali nikad nisu odstupili te su lako ostvarili velik broj glasova. I povijest se ponovno počinje ponavljati, kako Shaw reče „...Prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa.“ Potpomognuti nacionalističkom histerijom, radikali dobivaju opće izbore u BiH i predsjedničke u Hrvatskoj s jasnom naznakom da će vjerojatno lako dobiti i opće izbore. Optužujući vlade za „izdaju i suradnju s neprijateljem“, lako su mobilizirali svoje odane glasače i dobili izbore.
Posljednjih 20 godina pokazalo je kako su stranke ljevice bez većih problema uspjele nadjačati ratnu slavu radikalnih stranaka i skloniti ih s vlasti 2000. godine. Uspjele su demontirati strukture državnog terora koje su ih pritiskale 90-ih. I to je to. Nakon demontiranja struktura terora ljevica nije uspjela nastaviti borbu dalje. Od 2003. godine do danas u Hrvatskoj i BiH radikali protiv ljevice vode 3:1. Jedini uspjeh ljevica je ostvarila zbog opće pljačke radikalnih vlada i to potpomognuta gospodarskom krizom i padom standarda koji uobičajeno okreće ljude protiv trenutne vlade. Suočene s nacionalističkom histerijom poput prosvjeda branitelja u Hrvatskoj ili optužbi za izdaju zbog „suradnje s Dodikom“ u BiH ljevičarske vlade gube izbore i odlaze s vlasti nakon samo jednog mandata.
Postavlja se opravdano pitanje gdje griješimo, šta to ne vidimo, protiv čega se ne znamo boriti? Kako to da gubimo izbore od nesposobnih vlastodržaca, dokazanih kriminalaca, stranaka opterećenih optužnicama, stranaka koje su slagale sve što su rekle i obećale? Kako?! Odgovor je u GLASAČKOJ BAZI! Kako sam i ranije prikazao, radikalne stranke imaju stabilnu bazu koju jedino zanimaju nacija i vjera. Od 1991. do danas radikalne stranke nisu nikad ni jednom riječju ili djelom narušile ovu svoju orijentaciju. Bliski su vjerskim velikodostojnicima, štuju ratne heroje, zaklinju se u državu, podgrijavaju strasti nacionalističkim ispadima kojima veličaju vlastiti narod i prikazuju ga kao žrtvu što njihovoj bazi godi. Uvijek i vječno na principima vjere i nacije, imaju bezrezervnu podršku bez obzira na sve.
A šta smo mi radili za svo to vrijeme? Prva i osnovna strateška greška SDP-a BiH je što je izgubio preciznu orijentaciju na ciljane skupine glasača. Radikali su tu vrhunski stručnjaci. Njih naši glasači ne zanimaju. Oni nikad nisu ozbiljno ni jedan socijalni zahtjev iznijeli. Uopće ne pokušavaju pridobiti glasače ljevice. Kad Bakir Izetbegović obeća „sto hiljada radnih mjesta“, izazove jedino smijeh i ismijavanje ljevice te aplauze onih koji ga ionako ne podržavaju zbog „sto hiljada radnih mjesta“ već nacionalnih i vjerskih zahtjeva: lojalni SDA-ovci kojima je ta stranka „jedina muslimanska i jedina patriotska stranka“.
Dok radikali imaju svoju stabilnu glasačku bazu, gdje je nestala naša baza? SDP BiH direktni je nasljednik Saveza komunista koji je imao jaku socijalnu podršku širih slojeva. Radikalne stranke su smišljeno i namjerno UNIŠTILE biračku bazu socijalista, napadajući je svim sredstvima i sa svih strana. Socijalisti nikad nisu imali iskrenu podršku na selu, barem ne u većoj mjeri. Na selu su ih podržavali uglavnom iz interesa što se pokazalo 90-ih. Čim su sišli s vlasti, komunisti su izgubili svaku podršku na selu. Što kažu, to treba halalit. I po teoriji i po praksi selo nije baza socijal-demokrata. Važnije su pitanje gradovi. Socijalna baza ljevice u gradovima bili su radnici, građani, intelektualna elita i srednja klasa, svi zajedno zaposleni u industriji ili javnoj upravi. Radikali su skoro sve ove ljude ISTJERALI s posla i iz javnog života. Pljačkom i nesposobnošću upropaštena je industrija, a nepotizmom su uništeni sposobni kadrovi javnih institucija. Javna tajna su čistke provedene po univerzitetima, kliničkim centrima, pozorištima, javnoj upravi, javnim preduzećima... Uklonjeni su, u nekim slučajevima čak i fizički, svi oni ljudi koji su ideološki podržavali ljevicu, a njihova mjesta su popunjena iz glasačke baze radikala- seljaštva i ruralaca, njima podobnim kadrovima. Zatim su ti kadrovi umnožavani stvaranjem nepotrebnih radnih mjesta u upravi čemu je na ruku išla dejtonska podjela zemlje. Dogodila se deurbanizacija gradova koji postaju „velika sela“. Nema ništa loše u tome da ljudi sa sela dolaze u gradove i dobivaju poslove. Uvijek se to događalo, uvijek će se i događati. Problem je druge vrste. Gradovi su prestali biti izvor kulture, centri urbanizacije i širenja kulture. Uklonjeni sposobni građanski kadrovi izgubili su izvor sredstava za život. Nestala je klasa ljudi koja je išla u pozorište, muzej, na promocije knjige, kupovala knjige, izvodila djecu u park poslije podne, pila kavu na korzu, putovala... Ovo je imalo dvostruko negativan efekt. Kultura je izgubila kadrove koji su je vodili; zamijenjeni su ruralcima koji su je upropastili; a s druge strane kultura je izgubila financijsku podršku građanstva kojeg su uništili pa više nije imalo ni volje ni novca za kulturu. Na ovaj način ljevica je sklonjena skoro u ilegalu, uništen je naš način života, istjerani smo iz institucija, a nova službena ideologija je postala „vjera i nacija“. Sve je prirodno praćeno općim propadanjem svega budući da neobrazovani nepotisti, ruralci, seljaštvo, nikad i nigdje nije moglo uspješno voditi državu, javne poslove ili javne usluge. Propala su pozorišta, izdavačke kuće, klinički centri, univerziteti, javna uprava... Ovome svi svjedočimo svakoga dana. Gradovi su izgubili moć asimilacije i širenja kulturnih vrijednosti i naprednih svjetonazora među pridošlicama kako su to uspješno radili nekada. Iako broj stanovnika gradova raste, opća kultura propada. Radikalne stranke sada običnom migracijom stanovništva bez ikakvih svjetonazorskih promjena prodiru i u gradove. E tu leži ključ našeg kontinuiranog gubljenja izbora! Izgubili smo bazu!
Ne zbog nas kao partije ili nas kao pojedinaca, već zbog Bosne i Hercegovine i njenih građana, SDP BiH mora usvojiti novi pristup, smišljen i organiziran. Osnovni strateški zadatak mora biti obnova baze: građanstva i srednje klase. Oni su ti koji šire napredne ideje i jedini mogu uspješno voditi državu, kulturu, javnu upravu, politiku, sve. Tu je „rasadnik“ uspješnih kadrova. Francuska radikalna stranka sišla je s političke pozornice kada je počela jača industrijska revolucija i razvoj gradova. Nova urbana kultura istisnula je radikalsku ruralnu kulturu. Seljaštvo je postalo malobrojnije i politički sporednije. Ljudi koji rade u gradu žive drugačiji život i imaju drugačije zahtjeve.
Kako reformirati Bosnu i Hercegovinu na čelu s SDP-om BiH? S obzirom na već sve gore rečeno SDP BiH učinio je taktičke i strateške promašaje. Iako je naša baza prorijeđena, nije nestala. Jasno se vidi da radikali teško dobivaju u gradovima. Ako i dobiju, dobili su najtješnje po većim gradovima dok nas u malim sredinama gaze bez problema. Dakle, socijal-demokrati i dalje postoje. Ti ljudi nisu nestali, iako su potisnuti u stranu. Istjerani s radnih mjesta, s mizernim penzijama, bez načina života na koji su navikli, ljudi su ljuti, razočarani, nervozni, frustrirani. Mi im moramo ponuditi normalan život, život kakav žele, na kakav su navikli, život kakav mladi gledaju na zapadu i zbog kakvog odlaze. Analizirajući s taktičke točke gledišta mandatni period od 2010. do 2014. godine mogu primijetiti sljedeće greške SDP-a BiH:
a. Koaliranje s nacionalistima
Iznevjerili smo bazu koja ne želi to, ne želi koalicije već pobjedu nad takvima, uklanjanje njihovih svjetonazora iz javnog života. Primarna greška u našem razmišljanju bila je da se samo na vlasti može nešto promijeniti što nije točno. Opozicija je instrument pritiska na vlast, čak i kad je vlast stabilna, a da ne govorimo o nestabilnim koalicijama ili čak manjinskim vladama. Opozicija ako ima podršku naroda može vrlo lako natjerati vlast na željene poteze. Teoretski, da smo bili opozicija i poslije februarskih paljevina podnijeli prijedlog zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine, teško bi se tko usudio glasati protiv. Koalicijom s radikalima mi smo izdali socijalne zahtjeve naših glasača dok oni nisu izdali vjeru i naciju. Njihovi glasači im nisu mnogo zamjerili dok su naši nas opravdano drastično kaznili. Jednostavno smo dopustili da „njihova priča“ postane dominantna i istisne našu socijalnu s kojom smo dobili izbore.
b. Predsjednik Lagumdžija vezano za popis stanovništva izjavio je otprilike: „Mi smo Bošnjaci i tu se nema šta mnogo pričati.“
On možda nacionalno jeste Bošnjak, ali „mi“ nismo. „Nama“ nacija uopće ne bi trebala biti političko pitanje. Trebalo je samo pozvati ljude da se izjasne onako kako se osjećaju. Tu je velika greška napravljena, iako to nije jače odjeknulo. „Bošnjaci, Srbi, Hrvati prije svega“ su birači SDA/HDZ/SNSD-SDS stranaka. Oni su ona njihova baza o kojoj sam govorio, kojima je prije svega važna vjera i nacija. Oni u nama ne vide branitelja tih ideja, mi to nismo i ne smijemo biti. Neizravno podržavši kampanju „Bitno je biti Bošnjak“ nismo ništa dobili, a izgubili smo glasove ljudi koji smatraju da ipak nije toliko bitno „biti Bošnjak“.
c. Promašena predizborna kampanja
Cjelokupnu predizbornu kampanju smo bazirali na patriotizmu. Ovo je teren radikala i mi tu nikada ne možemo dobiti, „biti veći katolici od pape“. Patriotizmom, onim kartama i njihovim cijepanjem prije smo potakli ljude da glasaju za SDA koja „brani Bosnu“, nego za nas. Kao što sam već rekao, u nama ne vide branitelje vjere i nacije. Mi nismo to. To su oni. Kampanju je trebalo bazirati na socijalnim zahtjevima. Dok nacionalizam motivira radikalske glasače, socijalne teme mogu motivirati naše, a mi smo to propustili. Umjesto da se okrenemo svojoj bazi koju radikali ignoriraju, a motiviraju svoju, mi smo radili obratno. Svoju bazu smo ignorirali, a motivirali njihovu. Zašto se ljevica u regiji boji ideološke borbe? Radikali nas ideološki napadaju svim sredstvima, redovno i retorikom mržnje te pozivima na linč. Dok se s druge strane ljevica se boji pozvati na obračun s fašizmom, nacionalizmom i klerikalizmom. Bojimo se sukoba i samim time ne motiviramo svoju bazu da se direktno distancira od radikalske demagogije i retorike. Hrvatska vlada nije se usudila silom suzbiti pojave poput razbijanja ćiriličnih ploča što je samo ohrabrilo radikale da nastave, a obeshrabrilo ljevicu. SDP BiH mora jasno osuditi svaki izljev nacionalizma, ali ne kontra-nacionalizmom, drugim nacionalizmom; kao što je raspravljanje s Miloradom Dodikom oko toga hoće li se BiH raspast- za to imamo SDA; već ideološkim neslaganjem i ukazivanjem kako su socijalne teme važnije od nacionalnih.
d. Kult vođe i elite SDP-a
Nedavno je Nino Zelenika objavio odličan tekst na Prometej.ba o reformiranju SDP-a po zapadnim uzorima. Suština njegovog prijedloga reforme je demokratizacija stranke i ukidanje osobe i institucije predsjednika. Ovo je itekako utemeljen zahtjev jer liberalno orijentirani ljudi nisu ovce koje trebaju pastira da ih vodi. Građanstvo ne želi biti statist već sudionik. Ukoliko bi stranku vodilo predsjedništvo bez jednog jakog pojedinca sa svim manama i vrlinama, pri čemu opozicija vrlo uspješno ističe mane, ljudi bi se lakše osjećali kao dio tima. Nama i BiH ne trebaju „politički statisti“ već sudionici. Radikalima je potreban vođa. U našem slučaju vođa samo odaljava glasače od stranke. Đinđić, Račan i Lagumdžija su koliko god dobri bili s vlasti otišli kao krajnje omraženi u većem dijelu javnosti, s tim što je atentat Đinđića predstavio kao žrtvu popravivši opću percepciju. Sve odluke u partiji bi trebao donositi tim, predsjedništvo i članstvo, a samo ih objavljivati glasnogovornik stranke. Demokratizacijom kompletne partije postigli bismo uklanjanje naših nepotista i elitista koji u SDP-u vide priliku za vlastiti uspjeh. Članstvo će prepoznati ovakve ljude i na vrijeme ih skloniti.
e. Država ili čovjek?
U kampanju za izbore 2010. godine SDP BiH ušao je sa sloganom „Država za čovjeka“ što je bilo dobro. Međutim, par godina kasnije predsjednik Lagumdžija prepričava razgovor s Alijom Izetbegovićem iz ratnih godina gdje otprilike kaže: „Je li nam važniji brod ili putnici? Naravno putnici, ali da bi spasili putnike moramo spasiti brod.“ Ovo je totalna pogreška. Država nije brod. Radikali svoj politički koncept grade na toj ideji, konceptu nacije u kojoj pojedinac nije ništa sam, a kolektivitet je sve. Na taj način se sputava pojedinca i od njega čini discipliniran glasač. Naš pristup mora biti obratan. Svakom socijalisti današnjice individua je važna, svaki čovjek je važan, njegova prava, njegov život, njegova plaća, penzija, osiguranje, liječenje, njegov način razmišljanja. To su naše teme. Kolektivna prava poput nacionalnih prava su važnija radikalskim glasačima. Inzistiranjem na rješavanju takvih pitanja samo smo odmakli ljude od sebe jer su nas počeli gledati kao „dio šestorke“, a ne nekoga drugačijeg. I nismo bili drugačiji. Umjesto da se borimo za socijalna prava i budemo opozicija ovakvim pričama koje nigdje ne vode, dopustili smo da nas uvuku u priče i postali sudionik „tima za propast“. Ovdje možda i leži prijelomni moment kad smo se odmakli od socijalnih tema i prešli na nacionalne.
Svi ovi taktički promašaji bili bi irelevantni da smo strateški nastupali ispravno. Savez komunista Jugoslavije imao je tone i tone taktičkih promašaja, pogotovo 1980-ih, pa opet nije propao tako brzo kako je mogao, s obzirom na stanje u državi. Stjepan Mesić je u drugom krugu predsjedničkih izbora u svim sučeljavanjima s Jadrankom Kosor redovno ispadao „blesav“, ali je opet glatko pobijedio. Zašto? Zato što su i SKJ i Mesić imali podršku svoje baze koja je u njima vidjela ostvarenje svojih zahtjeva. Na isti način radikali nikad ne gube podršku baze koliko god taktički griješili. Jer, budimo iskreni, za državu je strateški promašaj upropaštena industrija i javna uprava, ali za radikale je to tek prolazna taktička greška u „borbi za vjeru i naciju koja je iznad svega drugoga“. Nisu ih „otpuhali“ ni kriminal ni februarske paljevine, neće šta god da urade dok god su tu „vjera i nacija“. Jedini način da se BiH društvo oslobodi pogubnog radikalskog koncepta za sva vremena i krene u istinske reforme je UNIŠTAVANJE RADIKALSKE GLASAČKE BAZE. Radikali danas kao što smo vidjeli nisu oslonjeni na državni teror, već na četiri drugačija stupa:
a. Tajkuni
Godine pljačke javnih dobara dovele su do stvaranja kaste društvene elite nastale na otimanju. Ovi ljudi su ovisni od radikala budući da će ih svaka drugačija vlast pohapsit i oduzeti im imovinu. Za radikalske glasače su oni irelevantni jer ne smetaju ničemu njima važnom pa čak i podržavaju doktrinu vjere i nacije. Međutim, za naše glasače su takvi ljudi stalna iritacija i ugroza našem načinu života. Oni predstavljaju izvor financija za radikalne stranke i to vjerojatno nelegalan. Tajkuna se društvo rješava na dva načina. Prvi je ekonomsko uklanjanje, to jest borba protiv korupcije koju SDP mora voditi bili s vlasti bilo iz opozicije, svim demokratskim sredstvima. Drugi korak je uklanjanje „tajkunske kulture“ koja nam pokazuje da je dobro biti „moćan i bogat“, a privlačno „gaziti one ispod sebe“. U BiH ne postoji valorizacija uspjeha, ni u javnom diskursu niti u institucijama. Novac i moć garantiraju uspjeh, a prirodno da je mladima uspjeh privlačan. Moramo inzistirati na uvođenju vrednovanja rada. Na taj način će institucije početi popunjavati obrazovani, sposobni, nama skloniji kadrovi, a „tajkunska kultura“ će se pokazati promašenom jer će javno ispoljavanje moći i bogatstva prije signalizirati društvenu marginalizaciju nego poštovanje. Da bi napredovao i uspio, čovjek će morati biti obrazovan, kooperativan, skroman i sposoban, a ne bogat i bahat.
b. Vjerske zajednice
Niži kler direktno podržava radikalne stranke čemu svjedočimo već 24 godine. Vjerske institucije služe za mobilizaciju glasača, a njihovo mišljenje se koristi u dnevnoj politici. Susreti s vjerskim poglavarima su politički događaji. Na svu sreću, u posljednje vrijeme vjerske zajednice se postupno odmiču od radikalnih stranaka i postaju politički neutralnije. Ovaj trend moramo podržati. Potrebna je borba za sekularizaciju društva, odvajanje vjere i politike. Odnosi SDP-a prema vjerskim zajednicama trebaju se svesti isključivo na kurtoaziju poput čestitanja blagdana dok se utjecaj vjerskih zajednica mora sklanjati iz institucija. Potrebno je pokazati svo poštovanje prema religiji organiziranjem npr. blagdanskih druženja s građanima, ali vjeronauk koji širi radikalske teze ne treba biti u školama. Školama je potreban predmet „Religija“ koji bi učenicima objasnio sve religije, a ne samo njihovu i na taj način im gradio svijest o različitostima i toleranciji što je jak udar doktrini vjere i nacije. Svakom prilikom, posebno čestitkama za blagdane, potrebno je naglašavati socijalni i humani karakter vjere nasuprot nacionalističkom karakteru koji uporno naglašavaju radikali dijeleći religije na „našu“ i „njihove“.
c. Birokracija
Zapošljavanjem podobnih kadrova kako je već objašnjeno radikali su uništili našu socijalnu bazu i izgradili svoju. Potrebno je obrnuti ovaj trend. Iz institucija moraju biti otpušteni svi nesposobni kadrovi, kadrovi skloni izazivanju mržnje, podjela i kadrovi koji po diktatu radikalskih stranaka sabotiraju pokušaje reformi. Sulejman Tihić je opravdavajući koaliciju s SDP-om polu-javno govorio kako postoji klasa od 10.000 birokrata ovisnih o SDA koje on mora sačuvati. Ovi ljudi su prije svega nesposobni i koče administraciju jer su dovedeni nepotizmom, a ne sposobnošću. Kvare javni moral šaljući pogrešne poruke, izazivaju korupciju, ali i predstavljaju snažnu glasačku mašineriju za radikale. Oni, njihove obitelji i ljudi koje oni mogu ucjenjivati zbog svog položaja predstavljaju značajan broj glasova za radikale. Uklanjanjem ovakvih nazovi birokrata radikalska struja slabi.
d. Izborne mahinacije
Reformom izbornog sustava i sprječavanjem krađe glasova značajno bi se umanjila moć radikalnih stranaka
Kada se sruše ova četiri stupa na kojima stoje radikalne stranke, one ostaju bez izvora financiranja u vidu tajkuna, pomoći nižeg klera koji mobilizira glasače, birokracije kojom ucjenjuju ljude i krađe glasova kojom popravljaju svoj izborni rezultat. Na taj način će biti oslabljeni, sklonjeni i nesposobni za hajku na vladu. U tom trenutku potrebno je pokrenuti opće reforme u Bosni i Hercegovini kako bi se radikalska glasačka baza uništila. SDP BiH mora pokrenuti „renesansu“ u Bosni i Hercegovini. Mora se izgraditi socijalna baza koju su radikali uništili. Neophodno je da vratimo i obnovimo klasu građanstva koja radi uspješno, živi dostojanstveno od svoga rada i ima mogućnost ispoljavanja svoje građanske kulture. Neophodno je polako obnavljati građansku sposobnu birokraciju i intelektualnu elitu koja će nositi promjene. Profesori, doktori, inženjeri, inspektori ne smiju biti bahati korumpirani ruralci već obrazovani i kulturni ljudi. Ovo se postiže vrednovanjem i ocjenjivanjem rada tako da se hijerarhijski penju i postaju uzori najsposobniji, umjesto onih koji „znaju nekog“. Uprava javnih preduzeća ne smije biti stranačka već isključivo nestranačka i sposobna, zaposlena preko poštenih konkursa. Samo takvi ljudi neće zapošljavati nepotizmom i ovisit će o rezultatima koji su uvjet za obnovu mandata, a ne o političkoj volji. Istina, izgubit ćemo kontrolu nad javnim preduzećima što je pozitivno jer će je izgubiti i radikali; i to za sva vremena. Zatim, građanskoj klasi treba pružiti mogućnost građanskog života. Potrebna je obnova Centara za kulturu, pozorišta, muzeja, arhiva, biblioteka; dovođenje ljudi ne po podobnosti već po zasluzi, ljudi s idejama koji će zainteresirati građanstvo za rad ovih institucija. Na ovaj način Bosna i Hercegovina će polako početi obnavljati svoju građansku klasu koja će biti nositelj građanskog života, a gradovi će ponovno postati centri kulture i širenja kulture. Kako se obnavlja asimilacijski potencijal gradova, tako je potrebno olakšavati doseljavanje u gradove. Potrebno je poticati stanogradnju i stambeno zaduživanje, pogotovo mladih bračnih parova. Što veći broj ljudi mora dobiti pristup životu u uređenim gradovima i gradskoj kulturi. Nakon toga moguće je početi djelovati i prema selima kroz bazičnu kulturu u npr. Centrima za kulturu.
Ideološki, SDP BiH mora biti pionir donošenja i buđenja naprednih socijalnih i liberalnih tekovina. U političkom žargonu u BiH uopće nisu prisutni borba za gay prava, ekologija i feminizam. Zalaganjem za ove kod nas nove vrijednosti pokazali bismo kako smo istinski drugačiji od ostalih, a svojim članovima i glasačima dali razlog za ponos što su članovi naprednog dijela društva. SDP-ovac nije i ne smije se osjećati kao „crveni SDA-ovac“. Moramo biti bitno, vidljivo i jasno drugačiji, svjetonazorski, ideološki i praktično.
Stvaranjem građanske klase ljudi koji su obrazovani, sposobni, realni, otvoreni i slobodoumni, završena će biti era radikala u Bosni i Hercegovini jer će se njihova baza osuti. Obrazovan čovjek ne može biti nacionalist.
Pokušao sam povijesno i sociološki prikazati razloge uspjeha radikala i dati strateške smjernice kako ih se riješiti za sva vremena. Ovaj memorandum namijenjen je prije svega vama druže Bešlagiću, a odmah iza vas organima SDP-a koji bi ga trebali proučiti, razraditi, odbaciti ono pogrešno i pretvoriti u jasnu i preciznu strategiju Socijal-Demokratske Partije Bosne i Hercegovine za naredni period koja će se provoditi od dna prema vrhu partije i dovesti do obnove države."
Dino Šakanović | 01/2015