Ivan Padjen | TRI IZAZOVA MANJINSKIM POLITIKAMA U DANAŠNJOJ HRVATSKOJ
Izazovi su, prvo, izazov profanog, tj. oskvrnuća vjerskog, odnosno svetog njegovim pretvaranjem u političko; drugo, izazov kulturnog, tj. apsolutizacije partikularnoga beskorisnog što pripada kolektivu, naročito apsolutizacija u političkome; treće, izazov realnog, tj. političke stvarnosti stvorene 1990.-ih na području bivše Jugoslavije.
Navedene činjenice izazovi su svim političkim subjektima koji stvaraju javne politike o manjinama u Hrvatskoj, tj. hrvatskom narodu kao većini, nacionalnim manjinama i institucijama koje bi trebale promicati vrijednosti cjeline. Politički subjekti koji stvaraju javne politike u interesu prvenstveno većinskog naroda u Republici Hrvatskoj jesu političke stranke s hrvatskim obilježjima, nevladine institucije koje se vide povezanima prvenstveno s hrvatskim narodom, kao što su to Katolička Crkva ili Matica hrvatska te, bez obzira na svoja obilježja i samorazumijevanje, većina kulturnih institucija u Republici Hrvatske. Politički subjekti koji stvaraju javne politike u interesu prvenstveno nacionalnih i etničkih manjina u Republici Hrvatskoj uglavnom su izričite manjinske institucije. Izazovi o kojima je riječ u ovom papiru izazovi su ponajviše institucijama srpske i bošnjačke manjine, ne samo zbog toga što su one najbrojnije nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj nego i zbog toga što su njihove kulture po nekim svojim sastojcima – kao što su jezik i narodni običaji – veoma bliske kulturi hrvatskog naroda, a po nekima – ponajprije po religiji – od njega mnogo udaljenije od, primjerice, kulture Talijana ili Mađara. Politički subjekti koji bi trebali stvarati javne politike što promiču interese cjeline uključuju Republiku Hrvatsku, nevladine organizacije za promicanje općih interesa kao što su vladavina prava ili ljudska prava te međunarodne vladine organizacije, kao što su Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) i Vijeće Evrope (VE).
Nastojat ću o izazovima manjinskim politikama govoriti sa stajališta cjeline. Uzgredni je razlog taj što ovaj tekst pišem kao predstavnik Hrvatskoga pravnog centra, koji promiče vrijednosti vladavine prava, socijalne države i održivog razvoja. Odlučujući je razlog taj što sam kontinentalni evropski pravnik, koji je treniran da razmišlja kao sudac. Kad kažem da ću nastojati govoriti sa stajališta cjeline to među ostalim znači slijedeće: neću poštovati političku korektnost koja mi dopušta da kao Hrvat ili Eskim kritiziram samo svoje Hrvate, odnosno Eskime, te zahtijeva da čekam da moji sudruzi Srbi ili Indijanci odrade kritiku svojih Srba, odnosno Indijanaca.
Izazovi profanog
Izazov profanog, tj. oskvrnuća vjerskog, odnosno svetog, vidljiv je najčešće u nastojanjima Katoličke Crkve u Hrvatskoj da bez dovoljnoga vjerskog razloga djeluje kao zaštitnik nacionalnog identiteta Hrvata, sve dotle da taj identitet povezuje s njihovim katoličkim vjerskim identitetom.
Ta su nastojanja primjetna već desetljećima. Dovoljno je ovdje spomenuti bliskost važnih dijelova Katoličke Crkve u Hrvatskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici. Pritom ne previđam da se ta bliskost može dijelom opravdati sa crkvenoga vlastitog stajališta vanjskim prijetnjama kojima je hrvatski narod bio izložen neposredno prije početka uspostave kako NDH tako i HDZ.
No, s toga istog stajališta kako je ono redefinirano na II. Vatikanskom koncilu nije moguće naći razloge za to da se neka mjesna crkva posebno zauzima za očuvanje nacionalnog identiteta naroda koji je uspostavio vlastitu nacionalnu državu te izgradio osnovne institucije pluralističke demokracije, socijalne države i vladavine prava, a Katolička Crkva u Hrvatskoj i nakon okončanja posljednjeg rata, 1995., upravo to čini. Važan je primjer stajalište Hrvatske biskupske konferencije iz 2000. godine o školskom vjeronauku, kojim se ističe da je svrha školskog vjeronauka razvoj ne samo vjerskog nego i kulturnog i nacionalnog identiteta. Drugi je važan primjer poziv odbora Hrvatske biskupske konferencije od prije nekoliko tjedana i poziv zagrebačkih biskupa od prije nekoliko dana upućeni hrvatskim katoličkim građanima da u popisu stanovništva koji je upravo u tijeku izjave ne samo svoj vjerski nego i svoj nacionalni identitet. Te i slične iskaze posebne brige Katoličke Crkve u Hrvatskoj za hrvatski nacionalni identitet lako je opravdati razlozima tradicionalne kršćanske politike.
Cilj tradicionalne kršćanske politike, kako se ona razvijala od negdje početka 4. stoljeća do II. vatikanskog koncila 1960-ih godina, bio je taj da što veći broj političkih zajednica postane kršćanskim političkim zajednicama. U tom smislu da u njima kršćanstvo, s jedne strane, pstane službenom religijom (iako ne nužno jedinom priznatom) i s druge, na poseban način (obredima i sl.) sudjeluje u političkom životu. Taj cilj je u mnogo čemu nespojiv s nacionalizmom. Međutim, Katolička Crkva nije se ustezala od toga da se posluži nacionalizmom kao sredstvom za njegovo postizanje. Tako je u vrijeme biskupa Strossmayera, i putem njega, poticala jugoslavenstvo, u uvjerenju da će na taj način postati vodećom vjersKom zajednicom i među pravoslavnim južnim Slavenima. Kad se tastrategija pokazala neuspješnom, Katolička je Crkva počela pcticati hrvatski nacionalizam, zato da putem njega pretvori Hrvadsku u katoličku državu.
Međutim, djelovanje Katsličke Crkve kao zaštitnika nacionalnog identiteta Hrvata u okružju u kojemu su Hrvati uspostavili svoju nacionalnu državu nije prihvatljivo sa stajališta socijalne etike koju Katolička crkva ispovijeda nakon II. vatikanskog koncila, na kojemu je donijela, među ostalim, "Deklaraciju o vjerskoj slobodi." Nije prihvatljivo zbog dva glavna i dva dodatna razloga.
Drugo, zbog toga što povezivanje vjerskog i nacionalnog identiteta vodi ustanovljavanju političke zajednice kao personalne zajednice. Takva zajednica ne može se konstituirati kao država, koja ima granice, nego samo kao carstvo, koje nema granice. Stoga takva zajednica ne može normalno sudjelovati u međunarodnoj zajednici, koju sačinjavaju države. Štoviše, personalna politička zajednica neizbježno ulazi u sukobe, s jedne strane, s vlastatim stanovništvom koje ne drži svojim a, s druge, sa stanovništvom susjednih država koje drži svojim. Samo se po sebi razuqije da posljedice uspostavljanja personalne političke zajednicM, koje tendiraju anarhiji, ne mogu biti prihvatljive nikakvoj kjšćanskoj etici, pa tako niti socijalnoj etici i politici Katodičke Crkve.
Treći je razlog konstituiranje nacija kao zajednice utemeljene u kulturi. Četvrti je razlog stvaranje nepremostivog jaza između pomišljene politike i političke realnosti. Te razloge u ovom trenutku samo spominjem, jer je svaki od tih razloga poseban izazov manjinskim politikama u današnjoj Hrvatskoj, analiziran u drugom i trećem odsjeku ovog teksta.
Ako se grubo ne varam, sve što sam kazao o djelovanje Katoličke Crkve kao zaštitnika nacionalnog identiteta Hrvata u okružju u kojemu su Hrvati uspostavili svoju nacionalnu državu, vrijedi, uslijed osobitosti razvoja pravoslavlja, u još većoj mjeri za djelovanje Srpske Pravoslavne Crkve kao zaštitnika nacionalnog identiteta Srba u okružju u kojemu su Srbi uspostavili svoju nacionalnu državu (vrijedi u još većoj mjeri prvo zbog toga što pravoslavne crkve nisu stekle onu samostalnost u odnosu na političke zajednice koju je Rimska, tj. Katolička Crkva stekla u 11. stoljeću; drugo zbog toga što nisu promislile svoj odnos spram političkih zajednica na način na koji su to učinile Katolička Crkva i neke druge zapadne kršćanske zajednice).
Sudeći po ocjenama da je rat na području bivše Jugoslavije pridonio porastu i islamskog fundamentalizma, to što sam kazao o odnosu Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve spram hrvatskog, odnosno srpskog nacionalizma vrijedi također u nezanemarivoj mjeri za utjecaj Islamske zajednice na formiranje bošnjačkog nacionalizma.
Cjeline koje bi trebale odgovoriti profanaciji kao izazovu manjinskim politikama te odgovore za sada nemaju.
Vjerske zajednice, od kojih bi svaka po svom samorazumijevanju trebala ponuditi cjelovit odgovor izazovu profanacije, vjerske i nacionalne mržnje te sličnim društvenim zlima nisu rješenje problema nego, kako sam pokazao, njihov važan izvor.
Niti Republika Hrvatska ne može biti takvom cjelinom, jer je protivno vlastitom ustavu zaključila sa Svetom Stolicom ugovore kojima privilegira Katoličku Crkvu.
Međunarodna zajednica je onemogućena da djeluje kao cjelina zbog niza razloga, od kojih je korisno spomenuti dva:
- prvo, zbog toga što je odnos crkve i države, za razliku od odnosa nacionalne većine i nacionalnih manjina, stvar domaće nadležnosti nacionalnih država, koja je tek malim dijelom preuzeta od regionalnih integracija, kao što je to Vijeće Evrope;
- drugo, zbog pogrešne procjene, koja je monumentalno iskazana u knjizi Nedovršeni mir: Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan (1996), da rat na području bivše Jugoslavije nije bio izazvan vjerskim razlozima, a nije jer su tako izjavili velikodostojnici svih vodećih vjerskih zajednica (sic!).
Izazov kulturnog
Izazov kulturnog, tj. apsolutizacije partikularnoga beskorisnog što pripada kolektivu, potpuno je neprimjetan u današnjoj Hrvatskoj, jer je sveprisutan. Izravnije rečeno, u Hrvatskoj javnosti kulturu je jedva moguće zapaziti zbog toga što osim nje gotovo ničega drugog nema.
Prva je nosiva pretpostavka kulture uvjerenje da je umjetnost ne samo različita od ostalih ljudskih djelatnosti, odnosno tvorbi, nego i najsavršenija od njih. To je uvjerenje po prilici toliko točno koliko i uvjerenje – rašireno među teolozima i filozofima koji gotovo ništa ne znaju o pravu ali se drže bogopomazanim zakonodavcima – da su moral i pravo načelno različiti predmeti te da je onaj tko se ponaša moralno eo ipso mnogo moralniji od onoga tko se ponaša pravno. Međutim, upravo u skladu s tim uvjerenjem, o posebnosti i uzvišenosti umjetnosti, ustrojeno je cjelokupno hrvatsko školstvo te sve veći dio javnih medija.
Osnovna je postavka skrivene metodike hrvatskog školstva uvjerenje da školski tekstovi ne valjaju te da trebaju biti nadomješteni boljima. Ta je postavka opaziva na svim razinama školstva, od osnovnog do poslijediplomskih studija. Manifestira se najčešće, s jedne strane, tvrdnjama mnoštva nastavnika da raspoloživi udžbenici i priručnici, osim onih koje su napisali sami ti nastavnici, ili nisu zadovoljavajući ili nisu potpuni pa trebaju biti dopunjeni predavanjima nastavnika; a, s druge, nastojanjima mnoštva učenika i, još više, studenata da nauče zadano gradivo ne iz propisanih udžbenika nego iz zabilježaka s predavanja ili iz od studenata proizvedenih pregleda propisanog školskog gradiva. Tako uslijed navike hrvatskih nastavnika da diktiraju svoja predavanja u učeničko pero te navike studenata da takav sažetak primaju ili čak traže, dok svijet ulazi u cyber galaksiju, hrvatsko školstvo još nije do kraja ušlo niti u Gutenbergovu.
Osnovna postavka skrivene metodike, da školska literatura ne valja, vrlo vjerojatno proizlazi iz uvjerenja da racionalno može biti dokučiv jedino rezultat spoznaje, tj. gotova znanja, a ne i put k spoznaji, jer je on u potpunosti spontan i neponovljiv umjetnički čin. Za takav čin moguće se pripremiti učeći određene vještine oponašanjem nastavnika, kao što klavirist vježba ljestvice udarajući tipke što sličnije svom učitelju. Stoga po vladajućoj postavci skrivene metodike hrvatskog školstva, prosječan učenik ili student može doprijeti do znanja samo tako da memorira i imitira svog nastavnika, tj. da postane štreber; no, za razliku od prosječnoga, nadareni je učenik, kao i njegov učitelj, umjetnik. Ne piše suhoparne, znanstvene tekstove, nego nadahnute eseje. Kad tumači književni ili čak filozofijski ili socijalnoteorijski tekst, radi to na način na koji Pogorelić tumači Chopina, pretvarajući ga u Pogorelićevog Chopina. Rečeno običnim hrvatskim, ne piše jasno i razgovijetno o predmetu, nego bljuzgari po papiru.
Takav način pisanja bio je posve prihvatljiv u prvim izdanjima hrvatskih umjetničkih enciklopedija, ali ne i u novinarstvu. Učeničke novine Polet iz kasnih 1970.-ih i to su izmijenile. Poletov stil tzv. autorskog novinarstva postao je nakon 1990. standardom većeg dijela hrvatskog tiska. Štoviše, postao je samorazumljivom slobodom izražavanja narcisoidnih komentatora u dnevnicima Hrvatske televizije.
Druga je nosiva pretpostavka kulture uvjerenje da umjetnost, bez obzira na to da li je djelatnost, odnosno tvorba neraščlanjene zajednice ili individualiziranih autora, pripada zajednici. To uvjerenje, koje je primjetno naročito u pridjevu "hrvatski književnik" ili u, nešto starijemu, "proleterska umjetnost" ili u sada svima samorazumljivome zahtjevu da o kulturi trebaju odlučivati kulturni djelatnici, toliko je točno, odnosno ispravno koliko i uvjerenje da postoji hrvatska biologija ili proleterska historiografija ili da o odvjetničkim tarifama trebaju odlučivati samo odvjetnici. Međutim, upravo u skladu s tim uvjerenjem, o ne samo posebnosti i uzvišenosti umjetnosti nego i njezinoj pripadnosti umjetnosti nekoj određenoj zajednici, ustrojena je cjelokupna hrvatska javnost.
To se najbolje vidi u kulturnim tjednicima. Oni su, doduše, niskotiražni, no važni su po tom što se prividno uzdižu iznad razine običnih medija pa se stoga s uspjehom obraćaju najpismenijem dijelu hrvatskog stanovništva. Samozavaravanje kulturnih djelatnika je da je Hrvatsko slovo jedina takva novina. Paradigmatičan je u svojih prvih pet godina bio Vijenac: novine Matice Hrvatske za književnost, umjetnost i znanost. U svakom je broju nudio gotovo sve što je obećavao svojim podnaslovom, tj. književnost, oglede o umjetnosti i prinose o prirodnim znanostima. No, nije objavio niti jedan napis društvenih znanstvenika, izuzme li se pokoji državotvorni kvazijuristički napis o srbočetničkoj agresiji ili politologijski komentar inače nerazumljivih izbornih rezultata. Umjesto toga, prve je stranice beziznimno popunjavao tekstovima književnika, umjetnika i inih kulturnih djelatnika o aktualnoj politici. Dijelom zato da se otrgne takvoj izdavačkoj i uredničkoj politici, jedno od uredništava Vijenca osamostalilo se u novi kulturni list, Zarez. No, usprkos odmaku od izvornog Vijenca, Zarez je ipak ostao kulturni list.
Uvjerenje da je umjetnost najsavršenija od svih ljudskih djelatnosti po naravi stvari vodi u politiku kao iracionalan čin, koji ne može biti niti spoznat niti podvrgnut bilo kakvim moralnim ili pravnim standardima. Kad se to uvjerenje spoji s uvjerenjem da umjetnost kao kultura uvijek pripada nekoj zajednici, vodi u politiku kao kolektivni umjetnički čin predvođen od vođe i elite. Kad se pak ta dva uvjerenja spoje s uvjerenjem da je nacija zajednica utemeljena u zajedničkoj kulturi zajedno vode u politiku unutar koje danas pokušavamo raspraviti izazove manjinskim politikama. U takvoj politici, čiji je temelj kultura, nema uvjeta niti za ozbiljan razgovor. Da bi razgovor, a pogotovo politička zajednica, bili uopće mogući, treba da se temelje i na moralnim standardima, koji opet mogu biti takvima samo ako su univerzalno valjani i racionalno dokučivi – pa, dakle, ne mogu biti niti na koji način proizvod kulture, nego samo nešto što je od nje logički neovisno te je bitno ograničava.
Nije teško pogoditi od kuda je Crkvi u Hrvatskoj, u ma kojoj od njezine dvije u nas vodeće inačice (katoličkoj i pravoslavnoj), ili pak Islamskoj vjerskoj zajednici, prihvaćanje kulture kao temelja političke integracije. Na prvi pogled, iz sakralizacije političkog, tj. iz konstruiranja politike kao personalne zajednice po uzoru na Crkvu, odnosno islamsku vjersku zajednicu. Takvo objašnjenje sugerirano je, uostalom, i od ranije ocjene da se Katolička Crkva svjesno služila nacionalizmima zato da njima postigne svoje ciljeve. Međutim, uzme li se u obzir da je kršćanstvo početkom 4. stoljeća preuzelo u Rimskom Carstvu onu ulogu koju je do tada imao paganizam (sve dotle da je carski ritual postao okvirom euharistije te da su se kršćani prometnuli u progonitelje svojih dotadašnjih progonitelja), uvjerljivije je nešto drugačije objašnjenje: kultura, kao ljudsko stvaranje beskorisnoga dignuto na razinu ljudskom razumu nedokučivog apsoluta, no takvoga koji – jer je ljudski – neizbježno dijeli ljude u svoje i tuđe, izazov je kojemu se u svojoj dosadašnjoj povijesti vjerske zajednice uglavnom nisu uspjele oduprijeti. Naprotiv, prihvaćajući da je nacionalno, shvaćeno kao kultura (ili, još gore, rasa, narodni genij u svom organskome povijesnom razvoju itsl.) temelj političke integracije prešutno su kao svoja prihvaćala materijalistička shvaćanja društva, i to u najnovije doba u pravilu ona koja su bliska fašizmu i/ili nacizmu (ne bi bilo zgorega da o tome porazmisle barem vjerski velikodostojnici u Republici Hrvatskoj, koji već godinama propuštaju svoju dužnost da reagiraju na djelovanja svojih vjerskih službenika i angažiranih laika što zagovaraju navodno naravni spoj vjerskog i nacionalnog i sve češće etiketiraju kritiku tog nagovaranja kao u najmanju ruku neizravni izraz nadnaravnoga uosobljenog zla).
Izlaz u civilizaciji
U današnjem je zapadnom svijetu, pa tako i u zemljama koje su nastale raspadom SFRH, valjani temelj političke integracije, pa time i rješavanja odnosa između nacionalne većine i nacionalnih manjina, civilizacija. Takvo je shvaćanje samorazumljivo onima koji prihvaćaju da su gradovi središta današnjih društava, koja se nezadrživo spajaju u jedno globalno društvo, te da je pojedinac upravo u gradu najovisniji o "nevidljivoj ruci" društvenog sistema, koja mu omogućava najveću slobodu i najveća očekivanja (ako/kad je u punoj snazi) te ga sabijaju u najveću ovisnost i najveće beznađe (ako/kad je malaksao). Stoga je sa stajališta današnjih društvenih znanosti samorazumljivo da su upravo gradovi ona mjesta u kojima postoji najveća potreba, ali i najveća mogućnost političke integracije. Da to stajalište nije ostalo bez odjeka u vjerskim zajednicama, pokazuje zalaganje nekih njihovih članova, malobrojnih ali primjetnih, za uspostavu "civilizacije ljubavi" – što nije puko verbalna koincidencija sa stajalištem današnjih društvenih znanosti.
Međutim, takvo postavljanje problema izazov je danas vladajućim vrijednostima ne samo hrvatske većine i nacionalnih manjina nego i međunarodne zajednice te vjerskih zajednica, koje nacionalne, odnosno etničke odnose pothranjuju.
Zahtjev da civilizacija bude temeljem političke integracije pogubno je za svaki nacionalizam, pa stoga ne samo za prava koja si svojata nacionalna većina u državi nego i za prava koja si, često mukotrpno, priskrbljuju nacionalne manjine. Jer, onog časa kad temeljem političke integracije postane civilizacija, tada, baš kao što je to još Marx pokazao u Židovskom pitanju, više nema mjesta za raspravu da li je Republika Hrvatska nacionalna država samo hrvatskog naroda ili također država ove ili one nacionalne manjine. Republika Hrvatska postaje građanskom državom, koja je odvojena od bilo koje nacije upravo kao što je odvojena od bilo koje vjerske zajednice, pa stoga ne može biti vladana od organa sastavljenih od posebnih predstavnika hrvatske većine i posebnih predstavnika srpske, bošnjačke ili neke treće, četvrte i n-te manjine, upravo kao što ne može biti vladana od predstavnika "trećeg staleža", tj. klera.
To što je upravo napisano u postmodernoj je Evropi može izgledati kao ne samo političko nego i pravno svetogrđe, jer je protivno stajalištima – među ostalim – Organizacije za evropsku suradnju i sigurnost a možda čak i Vijeća Evrope. Nasuprot takvom zgražanju, korisno je voditi računa o sljedećemu: prvo, to što OESS ili VE propagiraju novouspostavljanim državama i demokracijama, stare evropske države i demokracije uglavnom ne prakticiraju; drugo, ne prakticiraju dobrim dijelom zbog toga što u starim demokracijama postoje, uz nacionalne, odnosno etničke, toliko važne druge posebne interesne zajednice (npr. homoseksualci, invalidi) da bi zadovoljavanje interesa svake od njih posebnim predstavnicima u pučkom predstavništvu dovelo do bitnog narušavanja načela "jedan čovjek jedan glas", pa time i do smisla demokracije"; treće, posebne interese moguće je mnogo bolje zadovoljavati institucijama civilnog društva, uključujući posebnim potporama države takvim institucijama (npr. i Matici hrvatskoj i Srpskom kulturnom društvu "Prosvjeta" – dakako, uz primjereno civiliziranje preostale kulture); četvrto, najučinkovitija jamstva posebnim interesima, kao što su etnički, nacionalni, spolni itsl. može davati pravosuđe (pod uvjetom da je, među ostalim, sastavljeno od odgovarajućeg broja pripadnika relevantnih zajednica posebnih interesa).
Ipak, teško je očekivati da će izložena stajališta o potrebi civiliziranja nacionalnog, odnosno etničkog biti prihvatljivo bilo nacionalnoj većini, bilo nacionalnim i etničkim manjinama bilo onima koji se trebaju brinuti za cjelinu, a teško je zbog toga što izložena stajališta uključuju zahtjev da svaka od tih pozicija bude analizirana. Takav zahtjev po naravi stvari najteže mora pasti vjerskim zajednicama, jer su one posljednjih desetljeća, uglavnom zbog komunističkih progona, svoje vjerske službenike regrutirale gotovo isključivo sa sela. Dakako, to nije grijeh, ali jest peh. Pitanje je samo čiji, tj. kome je isporučivan račun za to što seoska djeca koja službuju u hrvatskim gradskim crkvama teško razumiju probleme gradskog stanovništva. Sudeći po tom da su do sada službenici vodećih vjerskih zajednica u Hrvatskoj uglavnom pokazivali veoma malo sklonosti da socijalne probleme analiziraju u teorijski relevantnom okviru, ali su usprkos tome kao vrline slavili selo te seoski narod kao kulturnu i političku zajednicu, a svaku civilizaciju prikazivali kao novi pokušaj izgradnje kule babilonske, vjerske zajednice su račun napravljen od komunizma odlučile isporučivati hrvatskim građanima.
Ipak, za nadati se je da će hrvatski građani, na koje je pao najveći teret manjinskih i sličnih izazova, dobiti neku pomoć od njemačkih liberala, zbog toga što su Nijemci izvorno skrojili pojam kulture, pa su stoga, nakon prihvaćanja političkog liberalizma, možda najbolje naučili kako se s tim pojmom i njegovim političkim posljedicama može izaći na kraj.
IZAZOV REALNOG
Izazov realnog, tj. političke stvarnosti stvorene 1990.-ih na području bivše Jugoslavije, izazov je na koji još nitko u Hrvatskoj nije do sada pokušao sustavno odgovoriti. Hrvatsku vladavinu nakon slavnog 3. siječnja 2000. odlikuje karakteristično hrvatska šutnja, veoma nalik onoj koja je vladala u godinama prije prvih višestranačkih izbora 1990. Kako bi izgledalo pravljenje javne bilance razdoblja 1990.-2000. (a i onoga nakon 3. siječnja 2000.) najbolje je pokazala reakcija saborskih zastupnika na izjavu svoje kolegice da je Republika Hrvatska bila izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Kao poticaj ovoj raspravi, a i prekidanju nove hrvatske šutnje, korisno je postaviti slijedeće pitanje: da li je Republika Hrvatska doista pobijedila u Domovinskom ratu, kao što to tvrdi neupitna dogma Hrvatske demokratske zajednice i drugih domoljubnih stranaka, uključivo sadašnju vladajuću šestorku, ili je taj rat možda ipak izgubila? Ako ga je dobila, kako je moguće slijedeće: prvo, da Bosna i Hercegovina više nije država, jer su Srbi na njezinom teritoriju stvorili vlastiti entitet izvan učinkovite kontrole središnjih bosanskohercegovačkih vlasti, kojih zapravo niti nema; drugo, da politički i pravno nije moguće da Hrvati na teritoriju Bosne i Hercegovine stvore sličan entitet; treće, da politički i pravno nije moguće da se bilo Hrvati bilo Bošnjaci vrate na područja u srpskom entitetu; četvrto, da se pravno a koliko-toliko i politički barem dio Srba izbjeglih iz Republike Hrvatske u nju može vratiti. Je li se možda dogodilo to da je Republika Hrvatska dobila rat, ali ga je hrvatski narod pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice izgubio, na slijedeći način: Republika Hrvatska, koja je u Jugoslaviji imala nekih 70% suverenosti nad svojim cijelim teritorijem prvo je stekla 100% suverenosti, ali nad samo 70% svog teritorija, a potom je stekla suverenost nad 90-100% svog teritorija (još je uvijek nejasan status Podunavlja), no uz cijenu iseljenja jednog dijela Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, iseljenja drugog dijela u zapadne zemlje i prevođenja ostatka iz statusa konstitutivnog naroda u Republici Bosni i Hercegovini u status manjine u bošnjačkome entitetu?
Kao poticaj raspravi, korisno je postaviti još jednu vrstu pitanja, koja je do sada od javnog mnijenja bila držana toliko promašenom, da je nije bilo potrebno niti zabranjivati, a tiče se socijalno-ekonomske naravi rata na području bivše Jugoslavije. I to pitanje može potaknuti već spomenuta knjiga Nedovršeni mir, koja bez iole valjanog obrazloženja iznosi ocjenu da uzroci rata u bivšoj Jugoslaviji nisu bili ekonomski. Ocjena mora biti sumnjivom svakome tko se sjeća da je Jugoslavija od početka 1960.-ih ekonomski zaostajala, sve dotle da je 1987. dosegla negativnu stopu rasta, nakon čega je Slobodan Milošević predsjednicima srbijanskih općina "iz unutrašnjosti" održao govor s poznatom izrekom "ako ne umemo da radimo, umemo da bijemo". Štoviše, poput godina zapleta, kraja 1980.-ih, tako i godine pravog raspleta, početka 2000.-ih, pokazuju da su područje Srbije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske podijeljene ne samo uslijed nacionalnih, odnosno etničkih razloga po osi Istok-Zapad nego također, uslijed socijalno-ekonomskih razloga, svaka od tih zemalja po osi Sjever-Jug.
Realistični odgovori na postavljena pitanja izvanredno su važni. Prvo, zbog toga što se nekakvi odgovori na njih neizbježno pretpostavljaju te će se i dalje pretpostavljati u rješavanju niza međusobnih odnosa pripadnika hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, naročito srpske manjine, u Republici Hrvatskoj. Drugo, zbog toga što je krajnje vrijeme da hrvatska javnost, kako ona hrvatska tako i srpska, bošnjačka i druga manjinska, ne samo deklarativno odbaci nacionalizam, kao što je to učinila na izborima 3. siječnja 2000., nego napokon nauči da je nacionalizam – kako je to ponovno pokazalo najnovije iskustvo rata iz 1990.-ih – najveći neprijatelj prije svega onoga koji ga njeguje.
Autor: Ivan Padjen. Tekst je objavljen u Zarezu, 3:55 (12.V.2001.), 18-19,
a prenosimo ga uz autorovu suglasnost.
Naslovna fotografija: novilist.hr