Izvjesni Ivan Filipović, s Proslapa, iz Rame, godinama neutemeljeno blati dio ramskih i bosanskih franjevaca. Nedavno je to učinio i na filipiku fra Stjepana Lovrića. Naime, Lovrić je uputio kritiku Filipoviću za klevete i neistine koje piše protiv nekih ramskih i bosanskih franjevaca, a ovaj je po svojoj navadi vatrenog pamfletista, bez trunka pokušaja da argumentima odgovori na Lovrićevu kritiku, Lovrića potvorio u nesamostalna i pukog izvršitelja naloga Filipoviću mrskih franjevaca, ahdnamaša i daidža, udbaša i lažnih pastira. Još više, proširio je svoj uopćeni repertoar kleveta prema fratrima a Lovrića počeo osobno vrijeđati.

Još su prije dobronamjernici pozivali Filipovića da prije pisanja provjeri svoje opasne laži, ali sve je bilo utaman. Ovaj put priznaje da ga je Lovrićeva kritika jako iznenadila. S dozom zgražanja ali i krajnje ljigava ulagivanja koje prati ovakav soj nedomišljenih ljudi piše da je to najmanje očekivao od Lovrića, jer on – Filipović, sve mjereći prema sebi – Lovrića nikada ne stavlja u "isti koš" s "likovima" koji su za njega "bili i ostali; crveni fratri, daidže, ahdnamaši, lažni pastiri i sve najgore što jedan narod može zadesiti iz vlastitih redova, i to još duhovnih!!!" Te "likove" i "lažne pastire" Filipović poimenično navodi: "Markešić, Oršolić, Marković, Šarčević, Topić, Babić, Bojić, Jeleč" i ostavlja tri točke, ako zatreba, može se arbitrarno, po potrebi i volji, dodavati i druga imena. Lovrića je u svojoj bezočnoj tiradi, po inerciji svoga uskog pogleda na ljude, nužno morao pribrojiti spomenutima i sve začinio paskvilom ad hominem.


Podivljale objede i obrana časti

Kad se na ljude obruši velika količina nesreće, nepravde, krivih govora, redovito se ljudi skamene, zašute, povuku se. Čine to mnogi. Čini se da je tako činio i fra Stjepan Lovrić. Činio sam i sam dugi niz godina na Filipovićevo i slična pisanja. I dok ovo pišem, pod teškim sam pitanjem smislenosti, je li ovo išta potrebno, jer na drugoj strani, prema Filipovićevom lažnom i klevetničkom pisanju, stoji čovjek koji je spreman na najgore, koji piromanski uživa u potpaljivanju javne atmosfere: pervertira istinu u laž, dobro u zlo, samodopadno uživa u svome neznanju i kostriješi se do neba sa svojih podivljalih riječi.

Baviti se Filipovićem i njegovim pisanjem slično je "oranju mora". Sudaram se s ludošću samoljubivog čovjeka koji je – kako je u Pohvali ludosti pisao Erazmo Roterdamski – zbog umišljenosti u svoju grandioznost, zbog laskanja i divljenja samome sebi, spreman ulagivati se i svom protivniku. Danas je takvih pun svijet, od onih na vlasti do onih koji pretendiraju na bilo kakvu moć nad ljudima i u javnosti. To je onaj soj ljudi čija se prazna veličina rađa i osnažuje samo lažima i klevetama, koji su za svoju popularnost spremni paktirati sa samim đavlom, ocem laži. Jer onako kako Filipović piše Lovriću, evidentno je da on tog ramskog i bosanskog franjevca ne poznaje. Ako ga je Lovrić već toliko iznenadio, prema Filipovićevu pisanju, čak i "prijateljski" iznenadio, po svim bi uzusima uljudnosti onda Filipović zastao i upitao se zašto to stvarno Lovrić čini, morao bi pisati s argumentima i mjerom istinske žalosti pa i prijateljskoga razočaranja, a ne podignuti sve ustave da na njemu istrese otrov svoje neljudskosti.

Filipović ne poznaje Lovrića. Daleko manje, gotovo nikako, Filipović poznaje nabrojane franjevce, ali ga ništa ne priječi da ih ozloglasi. Filipovićem kao čovjekom, njegovom poviješću i djelima neću se izravno baviti, jer ga ne poznajem niti on to zaslužuje, ali bavit ću se njegovim klevetama. On nije njihov tvorac, nego kao svaki slab đak i neodgovoran čovjek ponavlja ono što je čuo, što mu se za njegov lijen duh nameće kao najlakši put da bude u svijetu viđenijih i tobože značajnih. Odgovaram, dakle, na Filipovićeve klevete širem soju ljudi koji se namnožio u našem društvu, posebno po internetskim mrežama a koji navedene bosanske franjevce pakosno kleveće i diskreditira. To je soj opasnih neznalica koji imaju poteškoće s učenjem i koji žele "obratiti" društvo a pritom pokazuju antisocijalne poremećaje i odsutnost mišljenja u kontekstu. No, što je čovjek "veća neznalica, utoliko je uobraženiji, utoliko se više busa u prsa i šepuri", "utoliko je sam sobom zadovoljniji" (Erazmo) i osvaja sve više sebi sličnih obožavatelja.

Baviti se Filipovićem i sličnima znači, dakle, baviti se njihovim drskim neznanjem koje se nameće kao činjenica i istina, koje kao notorna laž zaposjeda komunikacijski prostor. Ali je nužno, koliko god je to moguće, zaštiti osobno dostojanstvo i dostojanstvo oklevetanih franjevaca, jer taj čovjek i slični njemu, zlobno imputira ono što nisam. Želi me ogaditi u vlastitom zavičaju i među vlastitim narodom. Za to sam spreman podnijeti veću cijenu nego što je to Filipovićeva đavolska perverzija i umišljena medijska moć da me prikaže onakvim kakvim nisam: crvenim fratrom, ahdnamašom, udbašom i sl.

Ljudi poput Filipovića zagađuju društveni prostor, svojim pisanjem huškaju na mržnju i pripremaju hajku da se bez ikakva razloga pošten čovjek treba nelagodno osjećati u vlastitom kraju i među svojima. Zato ću se uputiti na ovaj mučan ali moralno obvezujući put ne računajući na uspjeh, na ikakvu javnu pobjedu nad Filipovićem i sličnima. Ulazim u ovaj osobni obračun s Filipovićem i sličnim klevetnicima jer smatram smislenim, svojom fratarskom dužnošću, oduprijeti se onima koji s visoka i tako goropadno pozivaju na istinu a tako zlobno lažu.

Naše vrijeme omogućuje slobodu govora i pisanja, i to je blagodat vremena, što, međutim, ne znači ni za koga, ni za mene, da je sloboda samim tim osvojena i dosegnuta. Ovaj osvrt na Filipovićeve podivljale objede nema, dakle, za cilj dokidanje slobode niti ušutkavanje Filipovića i sličnih – to je uostalom nemoguće – nego obranu časti sebe samoga, ramskih i bosanskih franjevaca koje ovaj i slični piromani laži, potvora i obmana neumorno blate pa će u ovom osvrtu biti i kritika niza drugih laži i obmana o hrvatskom narodu, Bosni te povijesnom značenju i ulozi bosanskih franjevaca.

Iz dosadašnjih Filipovićevih i sličnih pisanija svjestan sam da se laž ne umara, pa ni ovo neće stati, jer mu je tako lakše, jer poput piromana uživa u paljevini i klevetama sprženom društvu, jer se ustvari takav ne muči s istinom nego smatra da je njegova sloboda bezuvjetna, dakle neuvjetovana ikakvim obzirima prema činjenicama ili da je ograničena istinom o ljudima. Svjestan sam također da ovakva vrsta izopačenosti uvijek biva nagrađena od gospodara kojima se laska i kojima se služi, čak i ako ti gospodari i ne tražili Filipovićeve klevetničke zapise. Nijedan se zli režim ne održava samo na zlim gospodarima, nego ponajviše na zlim slugama. U nas su poslovično sluge često gore od gospodara. Oni silovito krče naprijed, pale i žaže, oslobađaju prostor za gospodara.

Svjestan sam, također, da će dio publike, naroda kako se to voli laskavo kazati – oni, dakle, koje uvijek više fascinira laž, kleveta i zlo, koji vole kavansko lakrdijanje, senzacije i spektakle sukobā – udvornički šaputati Filipoviću na uho neka ne odustaje, da treba biti još drskiji, da ahdnamašima, udbašima, crvenim i zelenim fratrima, netko treba već pokazati zube, a on je to, kao rijetko tko, već pokazao, on to smije i zna. Jedini on! Svjestan sam, također, da će teško do Filipovića i njegovih sokolitelja stići stvarno značenje ovih i ozbiljnijih riječi od ovih, koje su oni zacijelo već slušali, jer oklop sebeljubivosti, opsjednuće brigom za narod te medijska popularnost čini ih gluhim.


Glupost kao manjak ljudskosti

Zašto je Filipoviću i sličnima potrebno da lažu, da izriču teške klevete o bosanskim franjevcima koje traju i od prije ovih Filipovićevih načertanija a trajat će i poslije? I imalo je i imat će najviše loših posljedica upravo po oklevetane. Svjestan sam, dakako, da se Filipovićeva i slična drska glupost ne može nadvladati ikakvim argumentima a kamoli poučavanjem. Na djelu je doista ona glupost koja je, po poznatoj Bonhoefferovoj distinkciji, teža i opasnija od transparentnoga zla. Opasnija od onoga zla i zlih ljudi koji računaju na glupost, i koji zaglupljivanjem svoga naroda, koristeći primitivna škrabala i bezočne ideologe održavaju nad narodom svoju vlast. Glupost je neiskorjenjiva. Ova je zemlja, a i Rama u njoj, rudnik gluposti. Glupost je jedna vrsta opsjednutosti, nju se ne spoznaje, ona nadilazi ljudske moći. Nje se čovjek oslobađa prepuštajući se oslobađanju izvana, istini izvan nas, pa i, ne ljudskom, nego Kristovom egzorcizmu.

Filipovićeve klevete ne proizlaze, dakle, samo iz neobrazovanosti. Njegova samouvjerena glupost nije posljedica toga što ne poznaje Kantov kategorički imperativ ili razliku između pozitivno i negativno izraženog "zlatnog pravila". Korijen i razlog njegove gluposti nije tek u defektu intelekta, u nepismenosti i neznanju, pa što je neznanje veće, više bjesni i riga klevete, nego je stvar još mnogo krupnija i ozbiljnija. Radi se o gluposti kao defektu ljudskosti, kako spomenuti teolog zaključuje gledajući ponašanje većine Nijemaca u vremenu nacizma. Riječ je o gluposti kao sociološkom fenomenu. Radi se odsutnosti moralnosti, ponajprije suosjećajnosti i uživljavanja u stav i život drugoga. Naime, uzaludno je, kako navodi isti Bonhoeffer, glupaka uvjeravati i u što, kao što je uzaludno mučiti se da saznamo što "narod" misli jer glupak smatra da ponavlja mišljenje "naroda", a ono je za njega jedina "istina".

Filipovićev odgovor Lovriću zorno pokazuje da nemamo posla s Filipovićem samim, nego s klevetama koje je čuo da govori "narod", da govore "svi", klevetama koje su posijane i ugnijezdile se kao društvena epidemija, kao društveni korov i ovladale su narodom. Jer, kako drukčije odzvanjaju riječi: "crveni fratri, daidže, ahdnamaši", nego kao dijabolične etikete, najlakši lingvistički obrasci da se nekoga diskreditira, zaplaši, društveno ocrni, a da se pritom ne objasni nijedan stav protivnika, da se ne izloži nijedan argument druge strane, da se ne pokaže da se drugoga razumjelo i kada se s njime ne slažemo!

Ne mislim, dakle, obezvrijediti Filipovića pribrajajući ga glupacima zbog eventualnog neposjedovanja fakultetske diplome. Nije uopće bitno ima li Filipović ikakvu završenu višu školu. Upravo to ne želim kazati. Glup i nemoralan se može biti i s diplomom i bez nje. Bonhoeffer upravo i inzistira da glupost nije stvar pameti, nego ljudskosti. "To što je glupan često tvrdoglav" – nastavlja ovaj teolog – "ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe."

Dakle, ovim ne mislim da je Filipović tek tako instrumentaliziran od nekih viših gospodara, od današnjih stožernika i poglavara koji gotovo bez iznimke pored sebe stavljaju gluplje od sebe za pomoćnike i sluge. Naprotiv, ne želim zanijekati nego baš istaknuti neizmjernu važnost osobne slobode i odgovornosti, pa tako i onu gosp. Filipovića kao samostalnog pojedinca. Nipošto ne primjenjujem onu danas tako zavodljivu mantru da je svatko zaveden nekim i da je svatko nečiji trabant. Ima zavođenja, ali nitko nije lišen samostalnoga mišljenja i slobodne odluke, svatko će ionako, kad-tad, osobno, polagati račun za svoje djelovanje. Filipovićeva glupost je dio njegove opsjednutosti svojom sigurnom pameću i ona je njegov osobni izbor.

Glupošću i piromanijom klevete "udaren" je danas velik broj ljudi. U izobilju se izrodilo priomantijaša riječi, novih pisaca, i anonimnih i potpisanih, koji objavljuju svoje radove kao istine svijeta, smisao politike i vjere, koji uživaju da pred sobom žare i pale. Filipović, kao i slični njemu, osjetili su moć tehnike, moć virtualne sveprisutnosti. Budući da nemaju ni stručnosti ni strpljivosti da se dublje bave društvenim fenomenima, oni buče po površini, razgrću tračeve i bacaju prašinu. Filipovićeva je riječ slična onoj za koju pjesnik Dizdar kaže da se

"... glavato i glasito

Šepuri do na vrh bunjišta

A znamo da njome je

zauzet prostor

I ništa

Više".

Filipović se uspeo na medijsko bunjište, zauzeo je prostor na trgovištu beščašća. Przni oko sebe svojim krilaticama i ubojitim parolama, stvara galamu kao ostarjeli lonac odbačen niz kamenitu pleću. Njegove su riječi zajapurene, kočopere se od glupe hrabrosti da preko internetskog smetlišta napadnu tobože "nedodirljive", a prema Filipoviću objave istinu i raskrinkaju "najgore likove" u hrvatskom narodu, s kojima jednom za svagda treba raskrstiti.

Uz ukazivanje na Filipovićeve klevete i laži sličnih potvoritelja da se ostrve na poštene, kao sjena ovo pisanje prati šutnja onih koji su odgovorni, ponajprije mislim na sadašnje ramske fratre na Šćitu te na franjevačke i crkvene poglavare koji godinama šute na ovakve i slične objede koje se iznose na pojedine franjevce, a koje nisu nimalo bezazlene. Jer ono što je Filipović napisao kao odgovor fra Stjepanu Lovriću, stvar je ne samo fra Stjepana Lovrića kao pojedinca, nego i ramske franjevačke zajednice, franjevačke uprave Bosne Srebrene i crkvenih institucija. U tom pamfletu izrečene su besprimjerne laži i klevete koje se tiču šire crkvene zajednice.

Nemam iluzija da će se netko od odgovornih oglasiti. Franjevačka zajednica i crkvena poglavarstva redovito se u ovakvim slučajevima izmiču od odgovornosti, ne žele se izlagati, bave se sobom. Nekima, zacijelo, odgovara to što Filipović piše pa će njegove klevete pravdati pravom i slobodom pojedinca da piše, ili će sve podvesti pod osobni animozitet (a ne znam jesam li čovjeka u životu uopće susreo!), ili kao dio već ionako usložnjenih odnosa i podijeljenosti tamo nekih ramskih pa i bosanskih fratara, pa neka se oni sami već time pozabave. Većina crkvenih ljudi, i onih najodgovornijih, odavno su prihvatili da im svijet, da im politika određuje njihovo mjesto, ulogu/poziciju i rad u narodu i Crkvi. Politika i njezini mediji određuju s kime će se živjeti, s kime se miriti, koga mrziti a komu praštati, koga podržavati a na koga se okomiti, kojeg Isusa i evanđelje naviještati. Crkva je tu da se ne miješa, nego čuva jedinstvo naroda i odgovara na "pobožna" pitanja svoga naroda koja rijetko tko postavlja.

Spomenuo sam da mi je Filipovićev tekst povod, naravno ne bilo kakav povod za ovo pisanje, nego upravo teška i mučna zadaća. Ovaj bunjištar i piroman laži na jednom mjestu sažima ono što je na drugim mjestima izrečeno kao pojedinačno ispizmljena kleveta na račun dijela bosanskih franjevaca, rekao bih većine bosanskih franjevaca, premda to na vani tako ne izgleda. Većina, naime, bosanskih franjevaca je šutljiva, pa može izgledati da se slaže s Filipovićem i sličnima. No, to svrstavanje, tu "borbu za fratarske duše", ostavljam postrani, njima se upravo bave oni slični Filipoviću.

Pozabavit ću se denuncijacijama na neke bosanske franjevce što više od dva desetljeća truju i narod i javni prostor i štete cjelini franjevačkog djelovanja u Bosni i zajednici Bosni Srebrenoj. Radi se o franjevcima, kako sažeto obznanjuje Filipović: ahdnamašima, daidžama, crvenim fratrima, o udbašima i sličnima, u svakom slučaju "lažnim pastirima", kako on tvrdi, najgorima koji su mogli zadesiti njegov hrvatski narod, a koje on razotkriva i izručuje narodnom i crkvenom ostracizmu. Osvrnut ćemo se na klevete po starini – franjevcima ahdnamašima, daidžama i udbašima. Na kraju ćemo postaviti važno pitanje koga narod, hrvatski narod, zapravo, sluša i komu vjeruje, uz napomenu da bi sve ovo zahtijevalo više vremena, jer posao je za institucije i uprave, a ne za pojedinca.


Franjevci ahdnamaši

Klevetoslagaru Ivanu Filipoviću pričinilo se vrlo efektnim nazvati dio bosanskih franjevaca "ahdnamašima". I on to više puta čini u svom tekstu Lovriću ali i u prijašnjim napisima. Ne bi on to, naravno, pisao da imalo poznaje vremenski kontekst vezan za Ahdnamu, da imalo poznaje povijest bosanskoga franjevaštva i katoličanstva u Bosni, da poznaje zapravo sebe sama i svoju stvarnu baštinu. On se samo pridružuje hrvatskom nacionalnom primitivizmu, hercegbosanskom raskorjenjivanju Hrvata iz i od Bosne, onom oboljelom nacionalnom identitetarizmu, lišenom svake historiografske fundiranosti, nasilnom a zatvorenom u lokalni egoizam i trenutnu moć. To je politički korisno i medijski vrlo zavodljivo, pa se zato Filipović tako razmetljivo ruga ahdnamašima.

Da se ukratko podsjetimo: Ahdnama je povelja koju je onodobni suveren Osmanskoga Carstva, sultan, davao religijskom poglavaru nemuslimanske zajednice (redovito pravoslavnima i židovima) kao ispravu da pripadnici njegove zajednice mogu vršiti svoju religijsku službu, uvijek u poštivanju suverena Turskoga Carstva. U milet sistemu, skraćeno kazano, vjerski poglavar je poglavar religijske zajednice (u teokraciji nema razlikovanja religijske od političke zajednice). Takvu, dakle, svečanu carsku povelju, Ahdnamu, od sultana Mehemeda Osvajača, god. 1463. dobio je fra Anđeo Zvizdović, poglavar Bosanske franjevačke kustodije, u godini katastrofe, godini loma bosanske povijesti, kada Turci osvajaju Bosnu, ubijaju kralja i velik dio bosanske vlastele, dok dio franjevaca i katolika biva prisiljen napustiti Bosnu.

Puno se pisalo i dalje će se pisati o značenju Ahdname i uopće o turskom razdoblju u BiH. Mnoštvo je povijesno neutemeljenih i za današnje političke razloge zloupotrijebljenih i falsificiranih tumačenja. Povjesničar S. M. Džaja sažima dominantni bosanskohercegovački troetnički historiografski pristup osmanskom razdoblju BiH ovako: "Za razliku od srpskih i hrvatskih mitologizatora, koji osmansko razdoblje doživljavaju kao duboki lom u tkivu nacionalne povijesti i opisuju isključivo kao tuđe doba u kojem je sve bilo samo zlo i naopako, bošnjački mitologizatori govore o čistom i savršenom kontinuitetu između bosanskoga srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja te osmansko razdoblje još više idealiziraju negoli srednjovjekovne dobre Bošnjane. U tim idealizacijama posebno mjesto pripada mitu o idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom pučanstvu, kakva je navodno vladala u osmanskoj Bosni, a čiji korijeni u tim mitološkim interpretacijama sežu unazad do rimskih vremena."

Ako uvažimo Džajine riječi o trostrukoj mitologizaciji naše povijesti, onda u tumačenju Ahdname tu ispravu ne bi se smjelo ni podcjenjivati ni precjenjivati, nego sagledati u njezinom povijesnom kontekstu. Niti je Ahdnama isključivo papir robovanja i sluganstva niti isključivo povelja demokracije, slobode i tolerancije u modernom smislu riječi. Filipović, međutim, s prezirom podcjenjuje Ahdnamu a franjevce naziva ahdnamašima. Ništa novo. On se nadovezuje na veće i manje od sebe mitomane, ali slične u nepoznavanju ili selektivnom pristupu povijesnim događajima. Još poodavno je, primjerice, dr. Franjo Topić, predsjednik Napretka, više nastojeći biti duhovit i popularan nego svjestan težine riječi koje izgovara, fra Anđela Zvizdovića nazvao sultanovim "papučarem". Slično je, s unutarnjim nabreklim jedom iz dnevnopolitičkih razloga, ali manjkom odgovornosti za izgovorenu riječ, učinio i hercegovački svećenik i profesor, sada vojni ordinarij u BiH, dr. Tomo Vukšić kreirajući nategnutu grotesku od tako ozbiljne stvari, naime, nazivajući Ahdnamu Ah-nama, a Filipovićeve ahdnamaše današnjim zvizdanima.

Ne vjerujem da je Filipović čitao Topića i Vukšića, nije, zacijelo, ni čuo ni vidio njihov naknadni privatni stid za izgovorene riječi, iako ih nikada javno nisu demantirali, nego se stavili da dokažu, i gdje treba i ne treba, svoju ljubav prema bosanskim franjevcima, ali ne mijenjajući stav prema "papučarima" i "zvizdanima". Ali je Filipović sigurno čitao na internetskim bunjištima ili čuo na vrućim hrvatskim sijelima one Hrvate kojima su Topićeve, Vukšićeve i riječi sličnih crkvenih uglednika i pastira, spustile prag slobode govora, čak potvrdile da sada tako treba govoriti i pisati o onim franjevcima koji su vezani za Bosnu, bosanske katolike i Hrvate. Njihovu zvizdovićevsku paradigmu brige za narod i blizinu s bosanskim zavičajem treba diskreditirati i obezvrijediti. U nacionalnom interesu je difamirati one koji zagovaraju poštivanje i dijalog s muslimanima; te konačno treba izbrisati i iz sjećanja (damnatio memoriae) Ahdnamu i nekakav "suživot" s "Turcima", tu sramnu i stradalničku – otomansku – stranicu iz "veličanstvene" hrvatske povijesti i preseliti sve u čiste hrvatske krajeve. Čuo je to Filipović vjerojatno i od nekih bosanskih franjevaca, i nekih ramskih, koji su ili umorni ili zaslijepljeni moću nacionalističke politike odstupili od baštine, ili koji nasrću na svaku "zelenu" boju kao koridski bikovi, "k'o junad na mravinjak".

Ono što radi Filipović i slični, izrugujući Ahdnamu i fratre Zvizdovićeve baštine, ustvari je razbaštinjenje svoga vlastitog naroda, katoličkog i hrvatskog. Jer, da se s imalo više pijeteta zagledao u veliku oltarsku fresku šćitske crkve, Filipović bi odmah do Ramske Gospe, Majke od milosti, tik uz naslikanoga sv. Antu, koji gazi mač čovjeku u majici stiliziranog hrvatskoga grba, prepoznao veličinu i mudrost sijedoga bosanskoga franjevca – fra Anđela Zvizdovića, zaogrnuta u sultanov plašt i njegovu zaštitničku gestu dok Ahdnamom, više kršenom nego poštivanom, ipak štiti svoj narod. Prepoznao bi i sebe i današnju ramsku, katoličku i hrvatsku djecu u dječaku kojega je umjetnik nenapadno stilizirao u hrvatsku trobojnicu.

Da je u svojoj zabetoniranoj gluposti Filipović imalo svjestan što je naslijedio a što piše, sačuvao bi barem malo samopoštovanja poštujući važnoga i znamenitog franjevca, rođena nedaleko od njega, fra Eduarda Žilića, bez čije zamisli i ozbiljna pristupa svojoj ramskoj i bosanskoj povijesti, slikar J. Biffel ne bi stigao na Šćit, niti bi uradio jedno od svojih najuspjelijih djela. Žilić je pomogao umjetniku da na jednom mjestu sabere vjeru ramskog, bosansko-hrvatskog, katoličko-franjevačkog puka.

Da je imalo čitao franjevačku povijest, da je imalo zraknuo u ogromne propovjedničke sveske, primjerice, fra Jerolima Filipovića, jednog od najvažnijih franjevaca za standardizaciju vjersko-teološkoga rječnika u Bosni i šire, koji je rodom iz Rame a vrlo moguće i u rodbinskoj liniji s Ivanom Filipovićem Proslapskim, ne bi se tako bahato razmetao pogrdama i klevetama o bosanskim franjevcima i Ahdnami. Pročitao bi što franjevac Filipović piše/propovijeda o Božjoj zapovijedi da se ne laže i ne govore lažna svjedočanstva na bližnjega svoga.

Da ima imalo samopoštovanja, Filipović i slični ne bi ahdnamašima dodjeljivali najgrozmornije epitete izdajnika naroda i vjere i na njihov račun ispostavljali zašto se ljudi sele i napuštaju svoj zavičaj, nego bi uvažavajući kontekst Ahdname, uspravno i ponosno sagledavao i svoju i povijest svoga naroda, te tražio kako da zvizdovićevsku paradigmu dijaloga iz vjere, paradigmu mudrosti i nenasilja, obrazovanja i odlučnosti, u konačnicu paradigmu života koju su slijedili fra Jerolim Fiilipović, fra Eduard Žilić i drugi i sam aktualizira u svoje vrijeme, pod ovim režimom i pred svakom vlašću.

Uzaludno je ukazivati na samoubilačko razbaštinjenje svoga naroda koje čini Filipović i slični. Tko će im ukazati da ono što oni rade nije ništa drugo nego negiranje vlastitih korijena i identiteta do kojeg im je tobože najviše stalo, pa se propinju do nebesa kako bi se pozivali na "korijenje", na dugu povijest, a eto "ahdnamaši" im to poriču i onemogućuju? Ta Filipovićeva hrvatska povijest, i povijest sličnih njemu, ispražnjena je ljuštura koja samo ječi, nema u njoj događaja, nema ljudi, u njoj nema ljudskog herojstva, ni svetačkih svjedočanstva, nema vjere, jedino što ima jest mit, gorčina, samo onih stradanja poput nevine Dive, muka koju nisu doživjeli, neko oboljelo sjećanje na turski jaram i turske nepravde iz kojih ne mogu izaći na svjetlo pa da uvide stvarne današnje nepravde, pogotovo svoje zlo od najbližega jučer.


Od sultana do Tuđmana – Od Ahdname do bespuća

Klevetati franjevce da su ahdnamaši, kako to čini Ivan Filipović i slični njemu, uklapa se u daleko širi projekt koji su kao reakciju na velikosrpski projekt operacionalizirali hrvatski politički trojac Tuđman-Šušak-Boban zajedno sa svojim političkim, crkvenim i medijskim slugama, a danas se nastavlja ponajviše hercegovačkom politikom dr. Dragana Čovića, "velemajstora praznoslovlja i koristoljublja" (I. Lovrenović). Taj projekt glasi: Bosna bez Hrvata! To onda nužno podrazumijeva, Lovrić je to precizno detektirao, klevetanje bosanskih franjevaca i Bosne Srebrene: "Nije Filipovićevo bavljenje franjevcima" – piše Lovrić – "nikakva novost niti njegov osobni izum. Oni su od svojih početaka bili smetnja svima koji su Bosnu držali povijesnim i političkim nedonoščetom i nekakvom kolonijalnom tvorevinom. A franjevci je već nekoliko stoljeća smatraju vlastitom životnom opsesijom, i to s punim pravom, jer su u njoj opstali unatoč povijesnim lomovima i projektima koji su priželjkivali njezin i njihov nestanak."

Filipović – plaćen ili neplaćen – vulgarna je varijanta glasnogovorništva dominantne hrvatske politike koja prezire svoju zemlju Bosnu, a svoj narod drži u povijesnoj i političkoj "nesebeznalosti" (I. Lovrenović) te se takmiči kako što drskije zagaditi vlastite povijesne izvore i povijesno nasljedstvo, u čemu svoje neporecivo mjesto zauzima i Ahdnama i zvizdovićevski, katoličko-franjevački model života u Bosni i Hercegovini.

Ničega nije u izobilju proizvela hrvatska dominantna politika, njezine razne akademije i udruge, manifestacije i "pečati" kao advokate te politike. Ničega toliko u izobilju – i za izvoz na hrvatsko tržište, posebno dalmatinsko – nije proizvelo mostarsko sveučilište kao glasnogovornike nacionalizma, eufemistički kazano PR (Public Relations) HDZ-Čovićeve politike. A u to bitno spada: odbacivanje Bosne, obrana očišćene Republike Srpske od Hrvata, patološka mržnja prema muslimanima, Sarajevu i ahdnamašima.

Ne može se ovdje mimoići oca današnje samostalne Hrvatske ali i glavnog sukrivca suvremene tragedije bosanskih Hrvata, dr. Franju Tuđmana, po njegovoj najvrućoj želji, povjesnika. "Povjesničar Tuđman dugo je opterećivao Tuđmana državnika", jedva će, ali ipak izreći istinu, njegov ministar Davorin Rudolf. Tuđman se Ahdnamom nije bavio, on je u baštinu ostavio da se "svjesni" Hrvati trebaju baviti velikim strateškim, državotvornim pitanjima, a ne povlačiti se po nekim bosanskim (muslimanskim) historijskim klancima i spašavati bosanska stada, "stoku sitnog zuba". Upravo zbog nepoznavanja, prezira i bahatog ignoriranja povijesti Bosne i bosanskih Hrvata, Tuđman je sukrivac njihove povijesne tragedije. Sukrivac je, jer se od svojih prvih političkih nastupa, privatno i javno, novinarima i u Saboru, izjašnjavao da neće prvi dijeliti Bosnu i Hercegovinu, ali ako Srbi (S. Milošević) to počnu raditi, i on će – dakle, Hrvatska – uvijek tražiti svoj dio.

Za ilustraciju navodim Tuđmanov govor na sjednici Hrvatskog Sabora 25. lipnja 1991. Tada Tuđman izjavljuje: "Vodstvo Republike Hrvatske opetovano je isticalo da je ono za poštivanje svih granica današnjih republika SFRJ, a posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Ali vodstvo Republike Hrvatske također je opetovano isticalo da ako oni koji se bave idejama o prekrajanju sadašnjih jugoslavenski granica radi stvaranje Velike Srbije, odnosno u sklopu planova da svi Srbi žive u jednoj državi, ili pak nekih drugih planova s čime bi bile dovedene u pitanje postojeće granice, da se onda u tom slučaju postavlja pitanje onog dijela hrvatskoga naroda koji živi izvan Republike Hrvatske najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini, a manjim dijelom i u Republici Srbiji i Crnoj Gori.

Samo je po sebi razumljivo" – nastavlja samouvjereno Tuđman – "da Republika Hrvatska mora voditi računa i o tom dijelu hrvatskog naroda i o svojim državno-političkim granicama, ako i drugih počinju prekrajati. U rješavanju svih tih pitanja treba poštivati pravo naroda svih republika da sami odlučuju o svojoj sudbini, a o bilo kakvim rješavanju među svim elementima, koje treba uzimati u obzir, naročito i u prvom redu valja voditi računa o onim nacionalne, povijesne i prometne naravi."

Nastupio je taj velikosrpski slučaj i scenarij. Kao odgovor na njega, Tuđman se počeo "brinuti" za granice buduće neovisne Hrvatske, odnosno za bosanskohercegovačke Hrvate, ponajprije da ih stavi u banovinski okvir, potom da njima zadeblja južni perec, pa onda da ih stjera s cijeloga teritorija države u samostalnu republiku Herceg-Bosnu, pa onda u federaciju, konfederaciju s Hrvatskom, i kamo sve ne. Nikada se Tuđman nije pitao zašto uopće dijeliti BiH, i kakvi to engleski ili drugi inozemni pritisci mogu biti da se odustane od moralnosti u politici; je li to, nakon iskustva Vukovara i Dubrovnika, moguće bez još strašnijega rata po vlastiti narod u BiH?

Po kojim sve bespućima nije basao Tuđman a nikako da uvaži jednostavnu povijest i etičnost, o kršćanstvu nećemo ni govoriti. Zato je poput nekih drugih sličnih hrvatskih političara, uvijek nešto prvi predlagao u što se ubrzo "razočarao", te to odbacivao po onoj sofisticiranoj mudrosti ministra Gojka Šuška koju je izgovorio na sudbonosnoj sjednici Tuđmanovog VONS-a (2. 7. 1993.): "Zato mislim da mi moramo raditi ono što moramo raditi u Bosni i Hercegovini, a u javnom izjavama još uvijek govoriti o cjelovitoj Bosni i Hercegovini i uvijek naglasiti da ćemo učiniti sve da zaštitimo interese hrvatskog naroda tamo."

Tuđman je ulazio u saveze, iz kojih je prvi izlazio; pozivao na referendum kojeg je prvi zanijekao. A trajna konstanta njegove politike prema BiH više je reakcija na velikosrpstvo nego vlastita politika i poštivanje stvarnih činjenica ove zemlje. On nije pisao objektivnu povijest, nego je ratom sukreirao novu tragičnu realnost BiH.

Za Tuđmanovo političko licemjerje i mešetarenje, koje će politički makijavelisti pravdati političkom pragmatičnošću, državnim razlogom, jedinim pravim Tuđmanovim ciljem – neovisnom Hrvatskom, domoljubljem bez premca zbog kojega i radi kojega je sve dopušteno – malen ali zoran primjer navodi dr. Ivo Sanader (Detuđmanizacija, 2017.), nekadašnji šef Tuđmanova kabineta (kasnije predsjednik Vlade RH). Tuđman se još u jesen 1991. dao na slanje molbi "raznim adresatima" po svijetu, čak i papi Ivanu Pavlu II. da urgira kod međunarodnih čimbenika da se formira međunarodni sud za ratne zločine (MKSJ). Tuđman je prvi najviše zagovarao taj sud, a "on takav sud" – piše Sanader – "u drugačijoj (za nas vojno povoljnijoj) situaciji zapravo ne bi bio predlagao."


Povijesne zablude i demografska katastrofa

Za ostvarenje cilja koji si je zacrtao – slobodna Hrvatska – Tuđman nije birao sredstva. Za njega je država, hrvatska država bila iznad naroda i pojedinca (bez premca mu je u konkurenciji naravno Milošević). Zato je žrtvovao velik dio svoga naroda, posebno bosanskih Hrvata: za neovisnu Hrvatsku. Kasnije su i njega a još više njegove nasljednike, hrvatsku politiku i njegov vlastiti narod, ta Tuđmanova sredstva koštala i koštat će neugodnosti i onoga najporaznijeg, poricanja vlastitog "poštenja".

Tuđman je bio loš povjesničar, ali je uspio zaraziti mnoge svojim historičarskim pojednostavljivanjima i zabludama. Mnogima je postao "otac" svega što je vezano za Hrvatsku i hrvatstvo, posebno ono u BiH. Za mnoge je, učene ili neuke, otac moderne hrvatske historiografije, a za Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj otac koji je kao odgovor na najnacističkiji projekt poslije Hitlera, projekt Velike Srbije, dopustio rastjerati "svoju" djecu ne iz svoje nego iz njihovih kuća u BiH, jer, prema povjesniku Tuđmanu, Bosna je tvorevina osmanlijske okupacije i eventualno može opstati samo kao kakva muslimanska "zemljica", tampon između Hrvatske i Srbije.

Ništa, odista, nije tako procvalo u razdoblju Tuđmanova hrvatstva kao bavljenje poviješću, baštinom i praznom slavom djedovine. S Tuđmanom su svi njegovi epigoni, od domaćica do časnih sestara, od bojnika do akademika, od franjevaca do novinara i novinarčića, gotovo svi postali poznavatelji hrvatske državotvorne povijesti. A time su, većina njih, kao moralni suučesnici, pridonijeli tragediji Bosne i Hercegovine, posebno nestanku i demografskoj katastrofi bosanskih Hrvata.

Za razliku od S. Miloševića koji je izvršavao ono što su mu drugi napisali, Garašanin, srpski akademici i glavni iz SPC u Memorandumu, za razliku od A. Izetbegovića koji nije pisao ni političke ni historiografske zapise, nego je najviše pisao o islamu, islam i ummet smatrao svojom istinskom domovinom i takvoga je rat iznenadio, te je jedini među političarima – koji su svi odreda bili Titovi komunisti i ateisti – političar-vjernik, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je sam pisao povijest i u politici izvršavao ono što je on sam napisao u svojim knjigama; sam je, kako je to bezbroj puta govorio, vodio i politiku prema BiH. (Tuđman na sjednici VONS-a u vezi s politikom prema BiH više puta ponavlja ovu ili sličnu izjavu: "Vodio sam tu politiku na temelju vlastitih prosudbi i vaših prosudbi ukoliko su se usuglašavale itd.").

Taj Titov general, ateist, "kasni obraćenik na kršćanstvo" (I. Sanader), za kojeg se nadbiskup dr. Franjo Kuharić i važniji službenici Crkve tek kasno odlučuju, bio je više loš povjesničar nego dobar političar i državnik, posebno prema Bosni i Hercegovini. Posljedice njegove politike dokazuje današnja demografska slika Hrvata u BiH, ali i aktualna Čovićeva politička "pazar-filozofija" (I. Lovrenović). No, te posljedice ni bosanski Hrvati još si ne žele posvijestiti.

Tuđman se, dakle, pasionirano i nekritički, iracionalno zaljubljeno, bavio historiografijom i hrvatskim državnim pitanjem. Zbog važne političke uloge u raspadu Jugoslavije i glavne uloge u osamostaljenju Hrvatske, njegove će se historijske zablude o Bosni i Hercegovini kao "kolonijalnoj tvorevini", katastrofalno odraziti na svu hrvatsku politiku a i na sve političare, povjesničare i nepovjesničare koji ga slijede. Tuđmanov pogled na Bosnu – uvijek jednim okom vezan za velikosrpski pogled – od žrtve srpskoga osvajačkoga rata, Hrvate će pretvoriti u male ali dvolične osvajače; svoj "domovinski rat" bh. Hrvati će shvaćati samo kao obrambeni rat za Republiku Hrvatsku ili za kakav krajičak zemlje koji se na njihovu veliku žalost i uz velike gubitke i frustracije ne može iznijeti iz BiH.

Daleko više nego Starčevića i Pavelića, s njihovim panhrvatskim, nacionalističkim ideologijama koje su uključivale Bosnu i poštivale muslimane (Hrvatska do Drine!), Tuđman je u svom hrvatskom velikodržavotvorstvu slijedio HSS-ovu podjelu Bosne između Hrvata i Srba (banovinski dogovor Cvetković-Maček iz 1939. kao i srbofilsku Šubašićevu politiku dogovora s kraljem i izbjegličkom vladom u Londonu), te nacionalističke ideje onih srpskih i u nešto manjoj mjeri hrvatskih partizana i komunista (npr. A. Hebranga st.), koji su nijekali povijesnu posebnost i etničku specifičnost Bosne (i Hercegovine) te osporavali politički (i etnički) subjektivitet muslimanima, a što se skriveno, i pod srpom i čekićem klasne ideologije radničkoga pokreta, već događalo i na samim zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Tuđmanova politika prema BiH svodila se u konačnici na povijesno neutemeljenu, po međunarodnom pravu neostvarivu i moralno zabludjelu reakciju na srpsku velikodržavnu politiku i na povijesna mudrovanja o "prisajedinjenju" Hrvatskoj hrvatskih "povijesnih zemalja" ili ako tako ne može, onda na stvaranje autonomnih hrvatskih provincija, pa onda republike (herceg-bosanske=hercegovačke) od dijela BiH. Uvijek se radilo o naknadnoj politici, o reakciji na velikosrpski i republičkosrpski (RS) projekt koji su operativno, osvajačkim ratom, etničkim čišćenjem i genocidom konkretizirali Milošević-Karadžić-Mladić. Prema tom, od Garašanina zacrtanom projektu, Bosna je bila samo "srpska zemlja", a bosanski muslimani srpski "genetički otpad" (B. Plavšić), zapravo narod bez povijesti. Sa sličnim odiumom odnosio se Tuđman prema Bosni i bosanskim muslimanima. Našao je izvrsnog izvršitelja svojih povijesnih zabluda u mr. Mati Bobanu, kojega je dr. Žarko Domljan, predsjednik Hrvatskog Sabora i akter ondašnjih događanja, kratko i jasno opisao kao "patološkog mrzitelja muslimana".


Sve za državu – sve za Hrvatsku

Sjeme zla je bačeno. Patologije su prelazne. Patološka etnička mržnja, sudeći prema ovdašnjim politikama, troetnička je budućnost Bosne i Hercegovine koja nam neotklonjivo nadolazi. Frustracije od povijesnih zabluda su stoljetne. Povjesničar Tuđman je Hrvate, doduše, oslobodio od decenijske pogubne zablude Hrvatske do Drine, ali ih nije oslobodio za istinu da je bosansko-hercegovačkim Hrvatima Bosna i Hercegovina, sa svim složenostima, njihov zavičaj, domovina i država. To je istina koja oslobađa i ozdravlja od pristrane i samoubilačke ljubavi prema Tuđmanovoj "matičnoj" domovini.

Za Tuđmana narod nije više od države, a kamoli pojedinac. Po abrahamsko-mojsijevskoj, po židovsko-kršćansko-muslimanskoj vjeri narod je teološka kategorija, država nije. Zemlja jest, ali kao Božja zemlja i čovjekov zavičaj koji dijeli s drugima. Država je politička kategorija. Po Svetom pismu pred Bogom će na njegovu sudištu posebnu odgovornost polagati vođe naroda, starješine i religijski prvaci. Ako se ovo ima na umu, za dr. Tuđmana ispravno je reći da je otac države, neovisne Republike Hrvatske, ali ne otac hrvatskoga naroda. Tuđmanu je uvijek na prvom mjestu bila jedino i samo država, a narod i pojedinci sredstvo da se stvori država. Smatrao je i govorio da je Hrvatska "vječna", božanstvo. U konačnici, po takvom načelu, narod služi državi i "državnicima".

Tuđman je sve upregao i sve dao za državu Hrvatsku. Smatrao je da se za državu mogu pomiriti sve ideologije. Zato je pod sloganom "nacionalnog pomirenja" miješao i lijeve i desne, i konzervativne i progresivne, i teiste i ateiste, i partizane i ustaše, i antifašiste i fašiste, i Crkvu. On nije bio vjernik. On se, barem po djelima svojim nije obratio na vjeru, nego je politički povratnik. S Titovog jugoslavenstva povratio se na Mačekovo hrvatstvo i nastojao ga "podšprajcati" svime što ima i može imati ikakvu oznaku državotvornog hrvatstva pa je pridjev hrvatski davao svemu, od znanosti do šuma i voda. Dok je Hrvatu Titu "zjenica oka" bila "bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti", Hrvatu Tuđmanu je to bila hrvatska država.

Da se imalo slijedilo povijesno iskustvo katastrofā koje su proizveli fašizam i nacizam stavljajući nacionalnu, etničko-rasnu državu na mjesto božanstva, naša bi se bliža povijest odigrala drukčije. Da su tvorci i sutvorci novih država, prije svih S. Milošević i Beograd kao "epicentar zla" (M. Kovač), ali za Hrvate ponajviše Tuđman i njegovi, svjetovni i duhovni pobočnici barem zavirili u tekstove dvojice skrajnutih intelektualaca, hrvatskog dominikanca dr. Hijacinta Boškovića i bosanskog franjevca dr. Gavre Gavranića koji su još prije Drugog svjetskog rata pisali o pogubnostima fašističkog i nacionalsocijalističkog razumijevanja države kao božanstva, o mistici rase, o kultu vođe, o narodu kao masi (koja se "ujedinjuje s Vođinom voljom", "gubi u njegovoj osobnosti i prelijeva kao kap vode Oceana u njegovoj primitivnoj snazi"), o antiintelektualizmu i "novom poganstvu", dakle o antikršćanstvu i protivcrkvenosti fašizma i nacizma, zacijelo bi naša povijest tekla drukčije.

"Država u sebi uključuje sve i apsorbira sve. To je sinteza svega što se odvija. To je skup svih snaga. Zato je ona izvor svakoga prava i svakoga morala. [...] Pojedinac živi za državu i zavisan je o državi. Tako se pojedinac potpuno gubi u državi, koja je hipostazirana u jednom jedinome čovjeku, On gubi ne samo političku, nego i individualnu slobodu, a mora misliti kao i Vođa. On mu se potpuno mora predati, mora se na neki način preliti u njegovu volju..." Kako nam poznato zvuče ove riječi, bliske našem iskustvu stvaranja etnički čistih država i entiteta, gotovo nas kožno diraju, napisane još davne 1939. u spisu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma spomenutog hrvatskog dominikanca, neotomista i antifašista, Hijacinta Boškovića.

Nepoznavanje vlastite povijesti onih koji bi je morali poznavati, neumitno dovodi do katastrofa. Jedna od tih je već spomenuto nasljedovanje i ponavljanje povijesnih zabluda o BiH, protiv kojih se Tuđman tobože sav založio. Odatle biva jasno da se Ahdnama, kao i svi oni koji u tom povijesnom dokumentu i događaju ne pronalaze suvremeno načelo uređenja političkih odnosa, nego inspiraciju za hrabro djelovanje, koji na primjeru opstanka u vremenu mogućeg nestanka, i danas traže način (secundum loca et tempora) kako da slobodno žive i to ne tek u zapadnoj Hercegovini, nego u državi Bosni i Hercegovini, vjekovnoj postojbini i Hrvata, jasno je dakle da se takvi ne uklapaju u zacrtani srpsko-hrvatski projekt: Bosna bez Hrvata!, posebno Republika Srpska bez Hrvata, slično kako je Miloševićev projekt ustvari bio: Hrvatska bez Srba!

Ničim se ne mogu opravdati vulgarni apriorizam i nepismena dreka protiv ahdnamaša kojima barata Ivan Filipović i slični njemu. Ono što se ne uklapa u spomenuti tuđmanovski projekt – Ahdnama i ahdnamaši nikako – to treba obeskrijepiti. A tako se zapravo niječu ne samo etnički i religijski korijeni svoga naroda, nego svaki supstrat znanstvenosti, historičnosti, moralnosti i duhovnosti u tom narodu. Bosanskim Hrvatima je učinjena – ne bez njihove krivnje i odgovornosti – strašna povijesna nepravda da žive rasuti po svijetu – i bez zavičaja i bez domovine i bez povijesti. Bez prvoga dvoga, zavičaja i domovine, se i može, ali se bez povijesti ne može. Tko živi bez povijesti, ili u zanijekanoj ili falsificiranoj povijesti, već je osuđen na nestanak.

Od sultana do Tuđmana, od Ahdname do Tuđmanovih bespuća, bosansko-hercegovački Hrvati, dakle Hrvati kao cjelina u BiH, još nisu postali politički subjekt, velikim dijelom zahvaljujući samima sebi i svojim nerazumnim i parcijalnim politikama te sebeljubivim vođama. Tuđman-Šušak-Bobanova politika žrtvovala je velik dio bosanskih Hrvata i nešto hercegovačkih za Hrvatsku. Ništa novo u povijesti, iako uvijek s katastrofalnim posljedicama, da se narod žrtvuje za državu. (Opet ponovimo da je Milošević u žrtvovanju svoga naroda za srpsku velikodržavu primjer bez premca!) Sadašnja hrvatska politika vodi k tomu da se ostatak bosanskih Hrvata žrtvuje za hercegovačko-hrvatsku mini-državu, bila ona proklamirana ili neproklamirana kao entitet, republika ili virtualno plutajući diskontinuitet.

Ovo naše bavljenje Filipovićevim ahdnamašima nužno je bilo proširiti na Tuđmana, oca suvremenog ignoriranja i prezira Bosne, jer tu i Filipović i slični nalaze svoj sveti izvor. Naravno, ne radi se ovdje da hrvatsku povijest u Bosni i Hercegovinu smjestimo u Ahdnamu, ona je mnogo veća od ovog povijesnog dokumenta; ili da povijest kršćanstva i Katoličke crkve u BiH reduciramo samo na franjevaštvo, ona je mnogo šira; kao ni da hrvatsku povijest izoliramo i očistimo od povijesti drugih naroda i građana ove države, ona je mnogo složenija. Naprotiv, radi se o tome da se vlastita povijest, i ona svijetla i ona teška, i ona mirotvorna i ona zločinačka, sagledava u kontekstu prostora i vremena, da se nosi kao sastavni dio identiteta, da se ispravno tumače događaji zbog kojih je čovjek ono što jest i da se odgovorno traži razboriti put u budućnost. U Filipovićevom i sličnim identitetima odzvanja samo prazno domoljublje (Hrvatska), zapjenjena isključivost, kulturni barbarizam, povijesna zatucanost i licemjerna nacionalistička religija.


Franjevci daidže

Iz već uobičajenog arsenala kleveta nekih bosanskih franjevaca Ivan Filipović izvlači i onu da su oni "daidže". Ne treba pojašnjavati značenje ove riječi kojom su se, bez imalo ustezanja i stida, stoljećima služili svi Ramljaci u svojim obiteljskim odnosima. No, budući da riječi dobivaju značenje koje im se dadne, pogotovo kako im nametne dnevna politika, tako i naš "daidža" nije ostao samo hrvatski časnik Nijaz Batlak (Mate Šarlija), nego i omraženi bosanski franjevci.

Da ne bi bilo zabune, autor ove poruge i kletve, njezin raspršivač u javnost, bosanski je franjevac koji se, nezadovoljan mukom svoga društvenog (ne)značenja i financijskom neunosnošću vlastitoga poslanja "ujaka" u Bosni, ostrvio na neke svoje franjevce, članove Bosne Srebrene, koji su se, prema njegovom vrlom mišljenju, stavili na stranu Bošnjaka i bošnjačke (muslimanske) politike. Postali su prema njegovu otkriću "izdajnici", "plaćenici" i kakve ne sluge neprijatelja hrvatskoga naroda, a to su, uz soroše i masone, zna se, uvijek muslimani. Time je termin daidža upao u javni prostor, pa su se odmah sve medijske hercegbosanske muhe zujare navadile na taj za njih smrad-termin.

I kod pojma daidža/ujak trebalo bi više vremena za njegovu povijesnu analizu i terminološko razlikovanje. Kleveta daidža je postala neodvojiva od termina ahdnamaši. Filipović "ne griješi" u klevetanju. Dostatno je za ovu priliku ukazati na nekoliko stvari. Uza sva povijesna nesnalaženja i zastranjenja samih bosanskih franjevaca, Filipovićeva poruga i poruga sličnih njemu s terminom daidža, oslikava upravo mizernu razinu ljudskosti. Ima nešto u psihologiji nekarakternih ljudi da kod drugih napadaju ono što je u njihovih protivnika najvrjednije. Ako se napadne najbolje, tako misle oni koje je fasciniralo zlo i osnažila strast da sruše dobre, onda se time pokazuje njihova veličina, oni rastu i u svojim i u tuđim očima. Sebeljublje kao ulagivanje sebi je beskonačno.

Transformirati dobroga čovjeka u lošega, difamirati ga, postupak je, dakle, svih onih koji su prešli obratan put: od dobroga do lošega, od pristojna do zavidnika, od skromna do fukare, od moralno načelna do hedonističkog kolebljivca. Ta preobrazba je sveprisutna, kušnja je to svakog čovjeka. O tome kako se ljudi naglo prozliju, i kad se za to ne mogu naći dostatni razlozi, pisali su s posebnim darom i nijansama veliki pisci, na primjer, Dostojevski ili naš Andrić. Radi se o tome da neki ljudi ako uvide da ne mogu ustrajati u dobru, da se ne isplati biti dobar, skreću u zlo. A pakt sa zlom teško završava, nema mu kraja, zlo uvijek traži novi gubitak sebe, ne smiruje se, neumorno je, sije svoje sjeme i dok dobri odmaraju.

Sličan je put i onih koji u nedostatku argumenata, a posebno niječući istinu, neke bosanske franjevce označavaju daidžama i stranim ili muslimanskim plaćenicima. A dobro znaju, da svi ti koje su oni tako okarakterizirali upravo nemaju one moći koju im on pripisuju, niti su plaćenici bošnjačke politike, niti su baš toliko halapljivi za novcem, dakle ne rade za pare. Razlikovati, naravno, treba srebroljublje od slavohleplja, iako redovito ove mane idu zajedno. Zapravo, za plaćenički rad daidža, bilo bi dovoljno izvršiti provjeru njihova imanja i računa.

Ti klevetnici ovom transformacijom ujaka u daidže ustvari odslikavaju sami sebe. Oni ne mogu podnijeti istinu povijesnoga značenja franjevaca/ujaka u Bosni i Hercegovini jer je po istom onom projektu: Bosna bez Hrvata, nužno odvojiti bosanske franjevce od njihova naroda i društva, omraziti ih u narodu, oklevetati ih, ušutkati i skinuti Bosnu Srebrenu s povijesne scene. Da su neki današnji ujaci ispod razine svoje franjevačke baštine, da nisu na tragu svojih starih franjevaca, pa i oni koje Filipović i slični nazivaju daidžama, bilo bi neprimjereno i lažno osporavati. Ali ne stoji da je itko od proskribiranih daidža nečiji plaćenik ili izdajnik svoga naroda.

Koliko je teško podnijeti povijesnu istinu, povijest časnih bosanskih ujaka, možda će nam biti još jasnije iz jednog drugoga primjera, koji dolazi iz Filipoviću posve suprotnog miljea, muslimanskog/bošnjačkog, onoga u kojem je daidža nešto posve blisko i milo, a na što se Filipović i slični samo grste i mršte.

Ima, naime, jedan drugi Filipović, Muhamed, akademik, koji također nije izdržao povijesno značenje bosanskih franjevca, njihovu pomirujuću i dijalogu okrenutu službu u bh. društvu, pa iz svojih sebeljubivih visina i plitkih dnevno-političkih razloga termin ujak izvodi iz seksualnog nemorala bosanskih franjevaca. Prema ovom najvećem bosanskom lenjinologu, kreatoru novog bosanskoga duha i zavodniku novog nebosanskog bošnjaštva, bosanske su franjevce pred svijetom nazivali ujacima nitko drugi nego njihova vlastita djeca, dakle djeca koja su fratri "pravili" u konkubinatu s vlastitim domaćicama i kuharicama.

Istina je da se lažovi i klevetnici s različitih pozicija nađu na istoj žrtvi. Uvijek se iznova pokazuje da su najbliže oni ljudi koji ne mogu podnijeti dobro. Oni se nađu udruženi kao preziratelji poštenih ljudi. Tako se dva različita Filipovića, opsjednuta svojom glupošću kao najvišim znanjem, posve slažu u difamaciji bosanskih franjevaca, daidža i ujaka, u njihovom povijesnom neznačenju i u pogledu na njihove žene i djecu. I Filipović Proslapski ni da se počeše iza uha dok vatrenim riječima, zabrinut za vjeru i moral franjevaca, bez navođenja imena, sije otrov kleveta o tome kako daidže, eto, imaju i žene i djecu, kako pljačkaju i troše tuđe pare i tome u nedogled.

Nisu bosanski franjevci nikakva mistificirana svetinja ni bezgrešna bića koje ne treba podvrći najstrožoj kritici. Ima među nama i sitnih i krupnijih kradljivaca, nemoralnika i bezočnika. Ipak, ovaj spoj i sličnost "akademizma" akademika Muhameda Filipovića i "vulgarizma" Ivana Filipovića Proslapskog očituje da glupost kao manjak ljudskosti, narcisoidna retorička sofisterija pogađaju jednako sve ljude, bili oni gipkog ili tromog duha, bili intelektualci ili neuki i obrušava se paušalno i drsko na nedužne.


Kvislinzi i opsjednuti

Kad smo kod daidža, nezaobilazno mjesto u variranju ovoga termina i njegova sadržaja pripada dr. Nini Raspudiću. Nezadovoljan već izlizanim pojmom "daidža", kao neumorni novinarski prerađivač staroga željeza, skovao je, odnosno povukao je Raspudić za njega najadekvatniji termin iz mračne riznice nacističke neljudskosti i nazvao Filipovićeve daidže i Filipovićeve ujake, ni manje ni više nego "kvislinzima". I to nigdje drugo nego na katoličkom radiju "Mir Međugorje", u emisiji fra Marija Knezovića koja se ne zove nikako drukčije nego najuzvišenijim grčkim imenom za evanđeosku i kršćansku ljubav – "Agape".

O fra Mariju Knezoviću, hercegovačkom franjevcu, koji kao zaljubljenik pred svojom ljubavi ni trepnuo nije na tu milozvučnu Raspudićevu riječ, nego ju je slasno progutao, dakle prešutio je ono što u nebo vapije za riječju, dok se istodobno, u svojoj estradnoj pomami, samopredstavlja da nikada "nije šutio", ne bih sada. Ne bih ni o samom sadržaju Raspudićeve riječi kvislinzi niti koliko je njezin kontekst nastanka moguće primijeniti na bosanske franjevce, nego o njegovoj novinarskoj metodologiji, odnosno neistini kao metodi.

Nedavno je, naime, ovaj zagrebački profesor talijanskoga jezika i kulture – inače mostarskoga podrijetla, koji se po starom obrascu karakterne metamorfoze iz socijalno osjetljivoga (Bruce Lee) preobrazio u nacionalno preosjetljivoga intelektualca – s potpunim pravom zamjerio hrvatskom esdepeovcu Siniši Hajdašu Dončiću zato što je dr. Zlatka Hasanbegovića nečasno etiketirao "poturicom". Toliko se Raspudić raspisao da je za argument potegao razne primjere, a među ostalima čak i političko "prevjeravanje" nikoga drugoga nego omiljenoga lika mnogih hrvatsko-katoličkih demonstracija, dr. Zdravka Tomca, s kojim je, barem prema temama i sadržajima njihovih napisa, Raspudić dijelio slične stavove prema bosanskim kvislinzima.

Raspudić je veliki majstor zamagljivanja. Njegova novinska građevina uvijek djeluje besprijekorno salivena. On je usporediv s Isusovim ljudima koji grade kuću na pijesku, pa mnogi njegovi tekstovi ne posjeduju moralno utemeljenje, a u sebi su kao gromada. Uostalom, talijanska a i šira kultura poznaje i novinarski makijavelizam. Nije, dakle, samo u pitanju kako je moguće da Raspudić drugome zamjera što dijeli neprimjerenu etiketu "poturice", a zaboravlja da je nekoga nazvao "kvislingom". Ako već razotkriva demonsko-rasističku stereotipizaciju drugoga, konkretno spomenutog Dončića, ako Raspudić neće priznati da je i sam Tomcu sličan obraćenik koji još nije našao svoju matičnu "katoličku" zajednicu, župu djelovanja, nego slično Tomcu šparta po "hrvatskim" župama i samostanima, crkvama i medijima, izgleda nam važnije pitanje zašto ne obrazloži tipični fenomen nacionalističke hrvatske, a posebno herceg-bosanske politike. Zašto konkretno ne odgovori ni on ni oni koji dijele slično mišljenje o hrvatskom povjesničaru i političaru dr. Hasanbegoviću na tako urgentno pitanje: Zašto toliki Hrvati vole Hasanbegovića, a preziru/mrze muslimane?

Majstor je Raspudić, ali je u pitanju temeljna metodologija, ona koja, što se tiče odnosa prema bosanskim muslimanima i dijelu bosanskih franjevaca, u sebi nema ni epistemološkog, ni etičkog ni etničkog altruizma, pa je nužno da proizvodi laži. Čini mi se da je malo ljudi poput Raspudića opčarano likom i djelom jednog od najvećih suvremenih talijanskih, pa i europskih pripovjedača i publicista, Umbertom Ecom. O tome je oduševljeno i sam pisao. Eco je za naše vrijeme uveo novu metodu u stvaranje narativnog a i novinskog teksta. Raspudić je usavršio Ecovu narativnu metodologiju ali izgleda u obrnutom, izopačenom smislu. Metodom abdukcije umjesto da piše i djeluje s "vjerojatnoćom" i vlastitoga zla, te da ustane protiv hrvatskog nacionalizma (fašizma), kako je to Eco činio sa svojim talijanskim, da kao krim-inspektor narator/publicist sagledava sve mogućnosti, te dođe do istine i spasi dobro, spasi ljudsko zajedništvo, mir među narodima, da individualizira dobro, spasi smijeh i istinu, on stalno špijunski podvlači kukavičja jaja i učitava zlo u najboljem i najboljima.

Ne znam čini li to Raspudić za plaću, za ugodu, za imidž. To nije ni bitno, pojedinačno je svatko odgovoran. Čini mi se da bi Eco, da je živ, i da je imao mogućnost čitati Raspudićeve uratke, najprije kazao ovom klevetniku franjevaca za kvislinštvo da prostudira iznova njegova djela ili barem njegov razgovor o vjeri s kardinalom Martinijem, ne samo zato što se za razliku od Raspudića Eco distancirao od Crkve i katoličanstva, pa da i Raspudić provjeri svoju vjeru, nego i da bolje razumije djelovanje iz vjere onih koje on naziva kvislinzima. No, tko zna, možda bi i Eco, poput silnog hrvatskoga mnoštva, zalutao u Raspudićevim "narativnim šumama" i možda smišljao da svoje "praško groblje" nekako premjesti u Sarajevo i Bosnu Srebrenu. Za mene je pri čitanju Raspudićevih uradaka uvijek važnije ono što on nije kazao, što je prešutio (spazi bianchi) i ono što on poriče. Ondje ime više istine nego u smrknutoj ozbiljnosti njegova ironiziranja dobra.

Da završim s daidžama. Taj termin, a difamiran sam njime mnogo puta, mislim da nije neizdržljiva poruga, nego je i čast. Čast je pripadati onima koje se tako nepravedno želi oklevetati i isključiti iz vlastitog naroda. Velika je stvar u ovim vremenima biti daidža, doslovno: biti izdajnik hrvatstva kojega zagovaraju Filipović i slični. No, nije jednostavno biti ujak, biti blizak svome narodu i doista orati tešku "bosansku brazdu", kako Andrić piše o bosanskim fratrima, gdje se "dram radosti dušom plaća".

Poruge poput ahdnamaša i daidža neodoljivo podsjećaju ne klevete i rugalice koje je Gospodin Isus primao kad su mu pravobranitelji vjere i nacije spočitavali da se druži s carinicima, grešnicima i bludnicama; kada je za primjer milosrđa uzimao nikoga drugoga nego Samarijanca, najvećeg neprijatelj svoga naroda (danas su to za hrvatske fanatike muslimani). Kamo sreće da se bosanski franjevci što više izjednače s Isusovim grešnicima i neprijateljima onodobnog židovskog establišmenta i poput Isusa postanu izdajnici zlog hrvatstva.

Ne poistovjećujem se s Isusom, nipošto, nego samo ukazujem na ono što je iznad i mene i Filipovića i sličnih. Osobito iznad onih koji ne dopuštaju da im humanost, evanđelje i Isus budu ikakva mjera, premda će se kriti iza njega ili s njegovim imenom na usnama, kao što su se Isusovi protivnici skrivali iza Zakona, Boga i Božje volje, te nastavljali unesrećivati ljude. Nemali broj puta razgovarao sam s onima koji blate bosanske franjevce, koji ih nazivaju daidžama, soroševcima, masonima, crvenim, zelenim i kakvim sve ne fratrima, i s onima koji su dio moje vlastite zajednice, a povijesno su nesigurni, novčano nezasitni i religiozno nekompetentni pa izruguju zapravo sami sebe.

Iz tih osobnih razgovara ili onih u manjim skupinama ne želim bježati, ali priznajem ništa se tu posebno ne pomiče nabolje. U tim razgovorima mojim sugovornicima najteže je podnositi ako ih se poziva na evanđelje i Isusa. Ne bježe oni od evanđelja zbog toga što bi pred sobom poštivali nekoga tko od njih te stvari zna bolje. Ne! Znaju oni jednako i evanđelje i ono što Isus traži. Često i bolje. Pogotovo ne mogu čuti da je Isus zabranio da se drugoga kleveće, da ga se proglasi otpadnikom od vjere i izdajnikom naroda, te da se drugoga, čak i neprijatelja treba poštivati i ljubiti, što je neizmjerno teško. Znaju oni to sve. Radi se o tome da oni ustvari ne vole osobne razgovore, osobno zaustavljanje nad Isusovom praksom, nego vole konspirativne klevetničke i populističke predstave. Govoriti i pisati bez prezira i mržnje, još više, živjeti bez mržnje, tražeći istinu i bez hotimičnoga htijenja da se drugoga difamira, isključi iz zajednice ili da se drugome inducira ikakav strah, težak je ljudski put samoodgoja.

Ponavljam, znaju Filipović i slični evanđelje i ono što Isus traži. Oni su slični onim opsjednutima iz evanđelja, Isusovim protivnicima koji su prvi i najbolje imenovali tko je Isus. Oni ga prepoznaju slično Velikom inkvizitoru, ali on im smeta, zato što osjećaju da ih hoće "uništiti", "obratiti". Mnogi su ljudi opsjednuti nečistim duhom nacionalizma, demonom nacionalističke mržnje. Tako bivamo vraćeni na početnu poziciju: na prvu zapovijed Dekaloga da se ne pravi Boga na zemlji ni od koga, ni od nacije. Bivamo vraćeni na početnu poziciju, na Isusov glavni poziv, poziv na obraćenje. No obraćenje, promjena života da se drugoga ne mrzi, da se iziđe iz gluposti nacionalizma, nije u ljudskim snagama nego negdje izvan ljudskih moći. S pravom se govori o Božjem daru vjere i daru obraćenja. Naravno, čovjek pritom treba priznati da je grešan i loš čovjek i da se mora promijeniti, da nije nimalo dobro to što radi. Ima, dakle, nade za sve nas!


Franjevci udbaši

Više od pola stoljeća bosanske franjevce prati kleveta da su crveni fratri i udbaši. I Ivan Filipović je obilato koristi. I on, poput nekih drugih, u nezasitnosti za društvenom potvrdom, svojim kopljem klevetā probada mrtvaca. Uz spomenute se vežu i drugi epiteti kao udruženjaši, komunjare, ljevičari, jugonostalgičari i sl. No, nijedna od njih nije ostavila tako teške posljedice za Bosnu Srebrenu i nijednom se toliko ne služe raznorazni ljudi da diskreditiraju neke njezine članove kao demonizirajuće etikete "udruženjaši" i "udbaši". U crkvenim krugovima i katoličkim medijima, neki koji već po svojoj hijerarhijskoj poziciji misle da su im stavovi istiniti i crkveni, a ne mogu naći argumentiran odgovor na kritiku crkvenog života upućenu od strane nekih franjevaca, te franjevce rado, i ne imenujući, onako skupno, nazivaju udruženjašima i udbašima.

Još od '60-ih godina prošloga stoljeća, kad su prvi organizirano krenuli za svojim vjernicima, radnicima-gastarbajterima u Njemačku da im budu na usluzi, bosanski franjevci bili su onemogućeni u tom poslu, jer su pred odgovornim crkvenim ljudima u Njemačkoj bili optuženi da su kolaboracionisti bezbožnog boljševizma, da su članovi Udruženja katolički svećenika, produžene ruke tajne policijske službe Udbe. Na njih su ustali neki crkveni moćnici, od biskupa do franjevaca, među kojima su se – naravno uvijek samo za dobro hrvatskoga naroda, a tobože bez imalo želje za novcem – posebno isticali pojedini dalmatinski i hercegovački franjevci, emigranti. I danas se bosanski franjevci znaju naći u situaciji da moraju dokazivati svoju crkvenost, jer je kleveta o njihovoj necrkevnosti stigla davno prije njih. Neki će, da im boravak među drugim franjevcima ili svećenicima, posebno u inozemnim misijama, bude što komotniji, da se novčanik napuni i da si ne zatvore vrata, braniti sebe oportunim neznanjem ili šutnjom, dok će neki govoriti ne ono što doista misle, nego ono što se od njih očekuje, pa će ocrnjivati vlastitu braću, neki će zbog istine pokupiti šikaniranje i svećenika i vlastitih vjernika.

Ako se ima u vidu da su mnogi iz Bosne radili kao gastarbajteri, onda su hrvatski inozemni pastiri prilično odgovorni za duhovnu a i fizičku depatrijaciju bosanskih (a i hercegovačkih) Hrvata. To je "prikrivena istina" (T. Međugorac). U većini slučajeva ti su bosanski katolici, Hrvati, dobro punili crkve i pridonosili za crkvene (a i za nacionalne hrvatske) potrebe. Zauzvrat smatrani su slabijim i nesvjesnijim Hrvatima od željenog, ismijavani su kao zaostali i glupi, te hranjeni samo jednom idejom da je Hrvatska njihova domovina, Zagreb glavni grad, Marija Bistrica njihovo glavno svetište i sl. U hrvatskim katoličkim misijama povijesna baština i kultura bosanskih Hrvata bila je prešućivana i ignorirana. Na zidovima nije bilo moguće vidjeti poster ili sliku Kraljeve Sutjeske, Fojnice, Jajca, Bobovca, ičega što je vezano za stari bosanski zavičaj. Nije to bilo zabranjeno, ali je vladala nametnuta šutnja.

Govorim o glavnim tokovima, ne o časnim iznimkama. Slično je to u svim projektima "Crkve u Hrvata", u svim onim hodočašćima od Solina do Marije Bistrice. Bosanski katolici i Hrvati trebali su samo kao potvrda etničkog jedinstva, kao skupljena poslušna masa protiv bezbožnog komunizma, a za uzvrat su trebali zaboraviti svoje zavičaje i domovinu BiH, jer je zvučalo odavno da Bosna strši i smeta. Uostalom tako je gotovo i u svim školskim udžbenicima hrvatskoga jezika, povijesti ili udžbenicima vjeronauka kao i na nekim drugim područjima oblikovanja identiteta. Povijesti i kulture bosanskih Hrvata, kršćanstva i Katoličke crkve u BiH uopće nema, nema ni u Bosni. Zato Ivan Filipović može onako nedotupavno prezrivo govoriti o bosanskom kralju Tvrtku, o simpoziju i zborniku o njemu gotovo kao da se radi o blasfemiji i narušavanju svetinja; zato može prozivati fra Stjepana Lovrića i još neke ramske fratre što su pozvali da o četničkom pokolju u Rami 1942. piše povjesničar Ivo Goldstein, "neprijatelj" hrvatskog naroda, a da pritom Filipović ne iznese nijednu tezu ili potvrdu iz zbornika o Tvrtku pod Prozorom ili da iz Goldsteinova teksta citira kakav falsifikat ili makar insinuaciju mržnje prema Rami ili da jednim argumentom progovori kako je to Goldstein neprijatelj Hrvata. S Franjom Tuđmanom provrio je polusvijet povjesnikā hrvatstva. Naravno, veliku odgovornost za nepoznavanje vlastite bh. povijesti i za ovakve primitivne i diskvalificirajuće objede alla Filipović snose i sami bosanski franjevci, nesigurni u sebe same, neodlučni pred zloćom bukača i nesnalažljivi pred novim izazovima.

Proskribirani iz glavnog toka hrvatstva, školski, politički pa i religijski odgajani tako da zaborave i da im omrzne vlastiti zavičaj i domovina, bosanski Hrvati će prihvatiti kompleks manje vrijednosti kao sastavnicu svoga identiteta. I sve to traje do danas. Štoviše, sukobljavaju se između sebe do mjere da mnogi svoju državu BiH i bosanskohercegovačko državljanstvo smatraju zlom, dok istodobno građanstvo i ustavni patriotizam u Njemačkoj ili u kojoj god zemlji se našli, pokorno poštuju. Nažalost, proporcionalno nepriznanju vlastitoga nesnalaženja, gubljenju identiteta i nepriznavanju svoje katastrofalne politike, raste omraza bosanskih Hrvata prema svome zavičaju i domovini.

Otuđeni od svoga duhovnoga humusa, bosanski Hrvati ustaju i na svoje nekadašnje a i sadašnje duhovnike franjevce, jer eto oni su ih učili samo vjeri, katoličanstvu a nisu razvijali njihovu nacionalnu svijest. Tako su im tumačili drugi kakvi su njihovi svećenici. Bosna i sve što se veže za pridjev bosanski postalo je opasnost i zaraza, "protuhrvatski bauk" (I. Lovrenović). A u dnu svega, kao opravdanje takvoga stava, najčešće je bilo to da su bosanski franjevci, kako to Filipović i slični navode, ne samo "jugoslaveni" nego suradnici komunista, neprijatelja, crveni fratri i udbaši. Doista, ako te stigne kleveta da si "udbaš", teško ćeš se moći spasiti. Toj kleveti, po načelu simbioze vjerskog i etničkog, po načelu političke religije, odnosno hrvatske vjere, jedino je slična ona da si "necrkven". Filipović i slični tako se razmetljivo bacaju tom optužbom, a ta je denuncijacija u nebo vapijući grijeh.

O jugoslavenstvu, Udruženju katoličkih svećenika u BiH i o kleveti da je velik dio bosanskih franjevaca udbaši pisali su mnogi. U obranu dostojanstva, političke razboritosti i svjedočanstva katolicizma bosanskih franjevaca u razdoblju ateističkog socijalizma pisao je posebno fra Ignacije Gavran. No, slabo je to tko čitao, a još manje ljudi je pokušalo uopće shvatiti kontekst i razloge nastanka i djelovanja tog svećeničkog udruženja. U svojoj kolumni u Jutarnjem listu pod naslovom "Na putu fra Anđela Zvizdovića", pok. don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila i jedan od glavnih protagonista crkvenoga života od '70-ih do '90-ih godina prošloga stoljeća, napisao je "da se hrvatsko katoličko svećenstvo, kako biskupijsko tako i redovničko, u cjelini nema čega stidjeti glede odnosa s komunističkim režimom" [...] "svi su svećenici znali da u tom razdoblju treba izdržati ne podliježući ucjenama podnoseći i najteže žrtve – a nastojeći da žrtava bude što manje. Kad je riječ o svećenicima osobito o franjevcima u BiH" – nastavlja Kustić – "nisu oni u velikom broju bili pristupili u staleško društvo da izbjegnu žrtve, nego da što bliže ostanu uz svoj progonjeni narod." U nastavku kolumne Kustić piše o svećeniku mons. Svetozaru Ritigu koji je u ratu bio s partizanima, "što ga na prvi pogled prikazuje kolaboracionistom, ali zna se da mu njegov nadbiskup Stepinac nije zabranio služiti misu te da je na partizanskom području djelovao kao svećenik". Ritig je došao u Sarajevu na skupštinu Udruženja podržati franjevce. Pozvao ih je da ostanu na putu fra Anđela Zvizdovića, na putu brige za svoj narod po cijenu i velikih žrtava. Tako Živko Kustić veli o franjevcima "udbašima".


Osobna prisjećanja i kritika šutnje

Teško se obraniti od ovakvih kleveta, jer stvari su mnogo delikatnije. Velika su pitanja ideja jugoslavenstva ili kršćanskoga socijalizma da bi se sve moglo svoditi na prazno parolašenje. Ne samo da su o ovome napisane vrlo dobre knjige, i u nas, nego su za te ideje ljudi davali svoje živote pa ih se, barem i kada se pišu kraći tekstovi, ne bi smjelo unizivati u mizantropsko blato. Ne znam iz kojih sve razloga Filipović etiketira dio ramskih i bosanskih franjevaca udbašima. Te razloge neka on sam sebi podastire, a ovdje bih ponudio nekoliko osobnih sjećanja i razmišljanja.

To što Filipović i slični neke bosanske fratre naziva udbašima, slično je lažima i klevetama koje su zadesile ramskog franjevca fra Mladena Lucića. Njega su, naime, u onom olovnom vremenu Drugog svjetskoga rata i poraća lažno optužili neki njegovi vlastiti vjernici. Časni fra Mladen stameno je izdržao pritiske, ispitivanja i šikaniranja Ozne. I ono što zadivljuje, koliko znam, otišao je u grob a da nikada nije otkrio klevetnike. Slično se dogodilo i profesoru fra Miroslavu Abazu, franjevcu rođenom nedaleko od Filipovića i profesoru u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Abaz je u Bihaću, slaveći misu, zaradio pet godina zatvora zahvaljujući potvorama vlastitih vjernika.

Kad god se govori o Udbi, uvijek se prisjetim kako sam u proljeće 1980., zorile, još za mraka, u visočkoj Gimnaziji, pokucao fra Miroslavu Abazu na vrata da me posvjetuje, jer me je, tada još maloljetnika, zajedno s desetak kolega, Udba vozila na saslušanje u Sarajevo protiv naše dvojice kolega, iako se uopće nije znalo tko će od nas u toj esdebe operaciji, nazvanoj "Proljetni mačići", na koncu završiti u zatvoru. Našao sam fra Miroslava tog praskozorja u treger majici pred ogledalom, brijao se. Sve je već znao. Ništa mi posebno onako iskosa nije rekao osim: "Samo govori istinu!" Sjećam se također da mi je netko, dok sam u tjeskobi, bio vođen u sudnicu, u velikom holu suda, s klupe dobacio: "Drž'se mali!" Lice sa sunčanim naočalama, iza novina, bilo je tvrdo naborano i ohrabrujuće lice moga profesora Abaza. Istog onog profesora koji nas je učio hrvatski jezik i književnost, i ćirilicu i srpsku književnost, i posebno nas zagrijavao da shvatimo poruku Domanovićeva slijepoga Vođe koji svoj narod vodi u propast.

Kad god Filipović, i slični, neke franjevce sotoniziraju imenicom udbaši, sjetim se također i mučnoga isljeđivanja JNA-majora bezbednjaka Emina Malkoča u postojnskoj kasarni 1982/83. Malkoč nije odustajao a ja sam se držao Abazova savjeta. Bilo je to za mene veliko mučenje. Tada sam prvi put u životu u očima drugoga čovjeka osjetio prezir i mržnju i ne znam, tako mi se ponekad činilo, zašto me već jednom ne otprati u zatvor pa da se završi to ispitivačko tlačenje. Saznao sam kasnije – jer sam se raspitivao za tog čovjeka – od jednog od zapovjednika sarajevske obrane, Ibre Derviševića, da je i njega zajedno s Tihomirom Blaškićem isti Malkoč informativno tretirao kad su ova dvojica pred rat bili aktivni JNA-oficiri u Postojni. Malkoča je rat, ispričao mi je Dervišević, zadesio s Kukanjcem u sarajevskoj komandi na Bistriku, pa se odatle obreo s njime u Beogradu, ali je ubrzo, po nerazjašnjenim okolnostima vraćen, zaglavio u zeničkom zatvoru i ondje "umro".

Kad me Filipović i slični optužuju za udbašenje, onda se u meni sve uzbuni, navru sjećanja i traume. Rado bih išao na sud s takvim klevetnicima. A onda se sjetim Lucića, Abaza i pitam se kakvog bi to smisla imalo. Treba neke laži i pretrpjeti, jer valja računati, ako se ide u javnost, da se ne može biti zaštićen od zlonamjernih podmetanja i najgnusnijih laži! I postavljam si i neodgovoriva pitanja: Tko zna zašto to ljudi rade? Neki od njih imaju obitelj. Koliko je samo u ovoj zemlji nesreće proizvedeno zbog krivoga optuživanja, i ne samo na nacionalnoj osnovi, ne samo zato što su veliki ili mali Hrvati! I koliko djece trpi što im njihovi očevi ostavljaju gorku prošlost?

Kako objasniti zapjenjenom Filipoviću da s riječima i ljudima treba biti oprezniji. Lista udbaša koju on sastavlja mogla bi ga koštati, ako bi se išlo na sud. No, i tada te ljude teško može promijeniti sudska odluka. Možda bi bilo korisno da osjeti po džepu kako ne smije lagati. Uvijek sam u dilemi što učiniti. Tako mi je bilo u situaciji kada me je na internetu utuživom klevetom obasuo Ivica Lučić Ljubušak da sam spletkama omeo svoga franjevca da postane provincijal, a sve zbog toga što sam navodno komunjara, ljevičar, muslimanski plaćenik. Inače, taj "karijerni policajac-agent bivše hercegovačke filijale Tuđmanove Sigurnosno-informativne službe (SIS)", koji preko lađa nedužnih "izbjeljuje svoju biografiju" (I. Lovrenović), dakle iz obavještajnih službi prekvalificirani Tuđmanov povjesnik i sveprisutni tumač stanja bh. Hrvata na zagrebačkim službenim medijima, uhvatio se zadatka da gdje god može i kako god zna, manipulacijama i denuncijacijama, lažima i krivim interpretacijama povijesnih događaja, ocrni i obeskrijepi povijesno značenje bosanskih franjevaca, da ih proglasi nekada slugama komunizma danas bošnjačkim unitaristima. Lučićeve će objede budućnost smjestiti u koš najmračnijih laži, ali nažalost, u vremenu naših života siju ogromno zlo, jer je vrijeme naklonjeno beščašću i priklanja se izvođačima nesreće svoga vlastitog naroda.

Slične klevete sačinio je nadobudni, plaćeni autor gnusnoga članka u mostarskom Večernjem listu u kojem je insinuirao da sam u kandidaturi za provincijala Bosne Srebrene učinio što nisam a što ni sada ne mogu zamisliti da ljudima može pasti napamet te da se zbog tih mojih "ljevičarskih" (i udbaških) zlih djela morao angažirati ni manje ni više nego sam Vatikan. Nitko se od odgovornih nije pitao kako to da se mostarski Večernjak, pa bio on i "Čovićev organ", može dotle uzoholiti da se bavi izborom provincijala u Bosni Srebrenoj i da s takvom objedom poseže i za samim Vatikanom. Javio mi se odmah kolega, hercegovački franjevac, utjecajni fra Iko Skoko s kratkim pismom žaljenja, jer Skoko zna da je to laž i time je priznao kako je članak naručen. Časnije bi bilo da se Skoko javno oglasio u novinama u kojima "ima riječ". Časnije i franjevački odgovornije bilo bi također da je fra Gabrijel Mioč, tadašnji generalni vizitator Bosne Srebrene, bio makar malo pošten pa da je javno demantirao tu gnusnu potvoru, jer ga je na to obvezivala tadašnja služba u Bosni Srebrenoj, i to ne da spasi ugled jednoga pojedinca nego čast jedne časne provincije. Nažalost, njemu je nakon desetljeća žudnji i očekivanja uspjelo da osvoji službu kojoj nije dorastao, da "ocrni" bosansku zajednicu u Rimu i ostavi u bosanskoj provinciji podjele koje će trajati a zbog kojih mu je i samome nelagodno da se svojom prazninom "šepuri" među bosanskim franjevcima. Priželjkivao sam tom prilikom i da tadašnji provincijal fra Mijo Džolan, koji nije bez socijalne inteligencije da ne bi bio znao koje će posljedice takva kleveta proizvesti, javno ustane protiv te podle novinarske klevete a ne da, bez zadovoljenja istine i pravde, pokuša izmiriti nepomirljivo, pišući privatno pismo uredniku Jozi Pavkoviću, velikom majstoru poluistina koji je, ako ne naručio, onda s radošću dopustio objavljivanje te sramotne difamacije.

Svjestan sam da tko god izlazi u javnost, izlaže se mogućim napadima, potvorama i lažima. Iznosim ova osobna sjećanja da potkrijepim osnovnu tezu da su na sve spremni obmanjivači i manipulatori javnosti, te da ukažem na težinu zadaće da se demaskiraju klevete za udbaštvo i slična nedjela koja se desetljećima upućuju na račun bosanskih franjevaca. Ovakve klevete svojstvene su inkviziciji i boljševičkim tajnim službama; gebelsovštinom, nacionalizmom i dvoličnošću označenim nekarakterima, onim ljudima kojima je maloumnost povezana s podmuklom bestijalnošću. Takvih ljudi nije velik broj, ali ih ima posvuda, i među duhovnicima. Oni čak mogu biti krajnje uljudni, udvorice do ljigavosti u odnosu prema vlasti i prema onima od kojih očekuju neku korist, a diktatori i tirani prema onima za koje smatraju da su niži, manje vrijedni od njih ili su njihovi podčinjeni.

S Filipovićeva popisa franjevaca-udbaša svi se mogu braniti osobno, osim pokojnog fra Luke Markešića. S posebnim nekrofilskim užitkom Filipović i slični izmišljaju o ovom časnom pokojniku najbezočnije laži, od udbašenja pa sve dotle da mu je "kći" određivala gdje će njezin "babo" biti pokopan. Đavolska se laž udomaćila kao zloduh strukture, tako da se i ljudi najsuptilnije savjesti na to ne uzbuđuju, i slavit će tako mise, podizati Presveto i klanjati se pred Bogom istine i pravde. Strašno! Užas! Neću braniti fra Luku, ima on jačeg Odvjetnika, ali sam dužan posvjedočiti makar jednu malu zgodu iz života ovoga tvrdog čovjeka i postojanog bosanskog franjevca, također po rođenju susjeda Filipovića Proslapskog.

Naime, još u vrijeme komunizma, početkom osamdesetih, Markešiću je stigla delegacija utjecajnih republičkih "drugova" koji su bdjeli i pratili rad provincije Bosne Srebrene. Došli su tražiti od fra Luke, tadašnjega provincijala, da povuče odluku te da ne stavlja za gvardijana u Tuzli, komunističkim vlastima nepoćudnog i kažnjavanog fra Jozu Bošnjakovića. Markešić im je rezolutno kazao da on i uprava Bosne Srebrene neće odstupiti od svoje odluke. Fra Jozo je postao i ostao gvardijanom u Tuzli, izgradio i samostan i crkvu. Fra Jozo, svjedok, još je živ, najstariji bosanski franjevac.

Kamo sreće da neki ramski i bosanski franjevci danas postupaju onako kako je fra Luka, po Filipoviću "udbaš", postupio, da franjevačke uprave i crkveni poglavari u BiH više slušaju svoje fratre i svećenike a ne političke moćnike i novinarske sijače zla, da se više drže svoga prava i evanđeoske slobode u odlučivanju, raspoređivanju i imenovanju fratara na pojedine službe ili za predvoditelje misa, nego što odlučuju po željama i sviđanjima stožernika i vlasti te tako unose teške podjele i razdore u svoj narod i Crkvu, u samostanske i župne zajednice.

Filipovića bih u ovom kontekstu udbašenja još podsjetio na jednu stvar koja mu se uopće nije potkrala, jer on u svojoj samoljubivosti ne griješi niti sebe ikada preispituje. A baš ovdje, u neograničenoj drskosti njegova kleveta dosiže kranju identifikaciju s onim što Sveto pismo naziva "u nebo vapijući grijeh" i zbog čega bi se morao, ako ne posuti pepelom, barem javno ispričati. Naime, među bosanske franjevce udbaše Filipović ubraja i fra Dragu Bojića i fra Petra Jeleča. A kako i ne bi, je li tako, to je opće poznata stvar! To svi "pravi Hrvati" tvrde.

Nisu ova dvojica spomenutih franjevaca nesposobna da se sami brane, ali budući da sam im bio nekakav odgojitelji i predavao im na Franjevačkoj teologiji, te kao nešto stariji, dužan sam upozoriti Filipovića da ova dvojica franjevca nisu mogli biti od pomoći onima kojima ih on pribraja, dakle Udbi. Kad se ova mračna policijska služba raspadala, kad su neki iz njezina jugoslavenskog, zatim iz bosanskohercegovačkog dakle sarajevskog dijela Službe državne bezbjednosti odlazili stvarati hrvatsku, herceg-bosansku, mostarsku tajnu službu, i Tuđmanov SIS, kad su poharali i selektivno pročistili tajne arhive, kad se dio njih prekvalificirao u neke druge profesije, unosne poslove i tajkunstvo, Bojić i Jeleč bili su tek đaci početnih razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

Filipovićevo sotoniziranje nevinih za udbašenje moguće je iz više razloga. Jer su se sluge te službe preobrazile u sluge nove nacionalističke ideologije i vlasti, jer su neki od njih postali politički i ekonomski moćnici, jer su se primakli Crkvi i počeli obilaziti oltare i puniti crkvene kase, jer nije izvršena društvena lustracija niti je donesen ikakav zakon po kojem pripadnici takvih službi, a ne oni na koje se neutemeljeno upire prstom, ne bi mogli vršiti ikakvu važniju javnu službu.

Moguće je da Filipović učitava najzloglasnije epitete nedužnima, jer točno je da je i unutar Katoličke crkve, i njezina franjevačkog i dijecezanskog dijela, i u Hercegovini i u Bosni, bilo suradnika službi, neki ucijenjenih nekih dragovoljnih. No, opasno je, olako i bezočno, u javnosti poimenično prozivati nedužne ljude. Jer kako se obraniti od ovih objeda? Moguće je da to Filipović čini da "izbijeli" svoju biografiju, da svojim nadređenima ili javnosti bukom i klevetama utuvi ono što mu ne vjeruju. U svakom slučaju, ništa ne znači Filipoviću i sličnima što znaju da su neki nevini ljudi optuženi, te da su morali seliti iz svoga kraja jer su ih oklevetali i difamirali neodgovorni pojedinci poput njega za tobožnju suradnju s "bezbjednjacima" i kao "čuvare Jugoslavije". Kad se počne lagati, sve je dopušteno i svako se zlo iz laži može roditi.


Đavao je otac laži

Ivan Filipović i slični koji optužuju dio bosanskih franjevaca za udbašenje nisu nimalo upućeni u unutarnje odnose Crkve i u njezino stanje i djelovanje u komunizmu. Jer da jesu i da imalo znaju tu tako složenu i bolnu dionicu naše povijesti, ne bi nikada tako paušalno demonizirali imenovane franjevce – od Markešića do Jeleča – da su "udbaši". Znali bi barem da Josip Manolić, jedan od najmoćnijih ljudi bivše tajne službe u Hrvatskoj, javno govori i piše da je dio hrvatskih tajni službi nastavio raditi u suradnji s armijskim KOS-om, a dio se želio osamostaliti, da je među tim kosovcima jedna od najznačajnijih ličnosti i jedan od tvoraca moderne Hrvatske i Herceg-Bosne – Gojko Šušak.

Da išta Filipović zna, možda bi mu bila jasnija izopačena promjena hrvatske politike prema Bosni i bosanskim muslimanima, znao bi barem da i današnje usklađeno dogovaranje Čovića i Dodika ima dijelom i svoju udbaško-kosovsku pretpovijest. Znao bi i da je dugovječni ministar i političar iz Republike Srpske, gosp. Sredoje Nović potpisivao dosta tajnih dosjea, obrađivanih svećenika i suradnika SDB-a iz crkvenih redova. Mogao se od njega ili sličnih utjecajnih ljudi po Hercegovini informirati o stvarnim udbašima a ne sijati opasne potvore.

Da Filipović i slični klevetnici išta znaju od onoga o čemu u nedavno objavljenoj knjizi Rim, a ne Beograd piše publicist Darko Hudelist, onda bi zastali zabezeknuti u šutnji i pazili bi što govore i pišu da ne bi nanijeli nepopravljivu štetu nevinima. Naime, u opsežnoj povijesti o Crkvi u Hrvatskoj (nažalost po starom hrvatskom receptu autor se "ne zanima" za BiH), od 1975. do 1984., Hudelist ne propušta ukazati i na odnose Crkve, posebno nadbiskupā Kuharića i Franića s republičkim i gradskim Komisijama za odnose s vjerskim zajednicama nad kojima je bdjela budna Služba društvene sigurnosti (SDS). Hudelist piše i o nekim crkvenim ljudima suradnicima tajne službe. Između ostaloga donosi dokumentima potkrijepljene činjenice da je primjerice tajnik nadbiskupa Stepinca, a kasnije i nadbiskupa Šepera, vlč. Mijo Pišonić, omogućio tehničarima Udbe da ozvuče prostorije nadbiskupskoga ordinarijata na zagrebačkom Kaptolu; da je mons. Ivo Gugić, najprije dubrovački, pa pomoćni splitski i na kraju kotorski biskup u svojoj torbi više od dvadeset godina suradnički nosio Udbin bežični mikrofon i odašiljač i kroz taj dugi niz godina savjesno snimao sve sjednice Biskupske konferencije Jugoslavije.

U Hudelistovoj knjizi može se naći i podatak da je omiljeni "politički obraćenik" mnogih današnjih katolika i katoličkih medija dr. Zdravko Tomac "skriveni" pisac jedne knjige protiv nadbiskupa Stepinca. Naime, nakon što je u Rimu god. 1974. fra Aleksa Benigar sastavio prvi službeni Stepinčev životopis, državni tužitelj protiv Stepinca, Jakov Blažević, tada predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, god. 1976. objavljuje "protu-knjigu" Tražio sam crvenu nit, "čiji je ghostwriter, po vlastitom priznanju, bio tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu Zdravko Tomac".

Hudelist navodi i kodna imena nekih suradnika iz Crkve. No, nužno je reći da autoru glavni cilj istraživanja i pisanja nije da ljude prokaže, nego da argumentirano sagleda složeno razdoblje od hrvatskoga proljeća do nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984., da predoči velika svjetska previranja, kraj hladnoga rata, novi svjetski predak, izbor Poljaka Wojtyle za papu i sve veće urušavanje socijalističkih režima. Povijest je šira i veća od doušništva, straha i ucjena. Ni meni nije do "lova na ljude", ali se "s krovova mora vikati" da je krajnje izopačeno i štetno ono što čini Filipović i slični. Povijest Rame, katolika i Hrvata u Bosni i Hercegovini, aktualni politički problemi, posebno problem iseljavanja mnogo su složeniji od Filipovićeve političke nepismenosti, prazne vike i bezočnog klevetanja franjevaca "udbaša". Proći časno kroz bilo koji totalitarni režim, posebno kroz onaj koji se temelji na krivim optužbama, klevetama, na logorima (gulazima, rasnom i etničkom čišćenju), te ne odustati od moralnosti, dano je, kako piše Primo Levi, "malobrojnim pojedincima, satkanima na mučeničkoj i svetačkoj potki".

Na koga se u konačnici obrušio Filipović i slični za udbašenje? Filipović zamagljuje stvari, nanosi štetu nedužnima, jer udbaši se ne pokazuju tako transparentno. Pravi udbaši se redovito uvijek izvuku, dobro osiguraju, promjene biografiju, stranku, zanimanje, najviše se nađu među onima protiv kojih su prije bili, jer to im je najbolji zaklon, tu ih neće tražiti. Slikovito to ilustrira poznati češki teolog Tomáš Halík jednim svojim životnim svjedočanstvom sa svojim tajnim policajcem, isljednikom. Naime, Halík, profesor sociologije na Karlovom univerzitetu u Pragu, savjetnik pokojnog predsjednika V. Havela, odlučio se postati svećenik u doba tvrdoga ateističkog režima. Tajno je studirao teologiju, tajno se zaredio (1978.) u Istočnoj Njemačkoj (DDR) za svećenika "podzemne", iz javnosti prognane češke Crkve, toliko tajno da nije rekao ni svojoj majci. No, tajna služba policijske države zarana je posumnjala u njega i počela ga je pratiti. Kamo god je išao, Halík je osjećao pratnju. Izložen je bio iznenadnim pretresima i saslušanjima s teškim psihičkim pritiscima. Nad njim su se, po poznatom policijskom receptu, izmjenjivali sad "loš" sad isljednik s tobože "ljudskim" licem. I izdržao je, nisu otkrili da je svećenik.

Za nas je zanimljivo ono što dalje govori ovaj isljeđivani teolog. Za vrijeme jednoga saslušanja, piše Halík, sinula mu je misao, pitanje, kako bi on reagirao da u slučaju pada režima k njemu dojuri njegov isljednik, gonjen pobješnjelom masom naroda koja ga hoće ubiti. Pitao se, prema evanđelju, o svojoj ljubavi prema svom konkretnom neprijatelju, bi li mogao založiti i vlastiti život da ga spasi? I Halík tvrdi da je tada sebi kazao da bi tako učinio, da bi bio spreman spasiti ga od pobješnjela svijeta po svaku cijenu.

No Halíkovo isljedništvo i "plan spašavanja" isljednika ima svoj "komični nastavak" nakon 1989., nakon mirotvorne ("baršunaste") revolucije, dakle nakon pada komunizma. "Jednom tako dok sam stajao na jednom raskrižju" – piše Halík – "pored mene se zaustavi luksuzni automobil, i muškarac kojeg nisam odmah prepoznao, spusti prozor i veselo me pozdravi. Tek kad mi kaza: 'Ja Vas još uvijek pratim, gospodine profesore!', prepoznao sam svoga isljednika, danas navodno zastupnika jedne zapadne firme. Na moj iznenađujući izraz lica nadodao je da me prati na televiziji, na kojoj tako lijepo umijem govoriti, te da je sebi rekao da će sigurno nekada navratiti da čuje moju propovijed. On produži veselo, a ja – pješice na kiši – morao sam se pitati je li on toliko bolestan od gubitka pamćenja i savjesti ili je toliko arogantan; leži li u njemu ili u 'baršunastom' karakteru naše revolucije kakva greška ili sam ja to sve samo sanjao. Nisam tada pobjesnio, nego sam se do suza stidio zbog njega (ili zbog koga i za što?); bio je to jedan od rijetkih trenutaka moga života kada me je spopala pakosna želja da se napijem."

Koliko je suza, straha od smrti, strepnji i neizvjesnosti, nespavanja i tjeskobe, duhovne i fizičke patnje, sumnjičenja i nepovjerenja pojedincima, obiteljima, čitavim zajednicama proizvela tajna služba, njihovi doušnici i suradnici, a sada mirno hodaju među ljudima, mnogi od njih politički moćni, ekonomski bogati, crkveno zaštićeni. Koliko patnje proizvode i današnje klevete nedužnih!

Svatko onaj tko ima imalo iskustva što znači stajati na rubu života, tko imalo zna što znači razmišljati da li da proda dušu ili da čak počini samoubojstvo, tko ima imalo iskustva svemirske samoće u izručenosti na milost i nemilost "svemoćnim" slugama režima, i to s onom Abazovom – da se govori samo istina, sigurno će s više pažnje odmjeravati svoje riječi i čuvati se laži i difamacija, ali će biti i hrabar i odlučan pred onima koji lažu, pred "vucima grabežljivcima" koji, kako Isus kaže, mogu ubiti tijelo, ali ne mogu pogubiti dušu i drži se one biblijske: "Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu" (Lev 19,15).

Onaj tko je spreman lagati – đavao je otac laži, kaže Sveto pismo – spreman je na svaku vrstu zla. Ima takvih i među nama franjevcima i svećenicima. Ima svakakvih lažova, manjih i većih, raznih vrsta plagijatora, spletkara i difamatora. Ima slugu i poltrona, ulizica i doušnika. No, valja se boriti protiv svoje i tuđe laži, protiv svoga straha i neslobode. I to se valja boriti čitava život, jer nema savršenih ni završenih, jer sa starenjem još se teže postiže ljudskost.


Kad laž postane druga narav

Filipovićeve objede samo su mali dio onoga što možemo nazvati hrvatskom, nacionalističkom vjerom. Ivan Filipović u svojim lažima nije, međutim, sam. Laž se razmnožila. Biblija nas često upozorava da je nama ljudima draža laž od istine. Laž se i danas poput kukolja iz Isusove usporedbe svojim korijenom isplela uz dobro, uz pšenicu. Laž ne može živjeti bez dobra, parazitira na istini. Laž dolazi na gotovo, ali stalno "viče" kako je dobro zlo, pšenica kukolj. Filipović, dakle, nije sam jer je kukolj prosječnosti i religiozne nekompetencije premrežio i duhovne institucije u BiH; jer se istjerivači dobra iz svoga naroda maskiraju u spasitelje i dobre pastire, jer je laž zavodljiva i ima sto lica.

Ono što Filipović radi samo je, dakle, krajnje otvoreni i bučni nastavak onoga što potajno i licemjerno čine neki crkveni ljudi: lažu i kleveću, preuzimaju svjetovnu, političku tehnologiju vladanja i stranačke spletke da zauzmu pozicije u franjevaštvu i u Crkvi. Filipović je hrvatski vitez, ratnik, koji više ne može biti nijemi pozadinac, nego prvi srlja na neprijatelje svoga naroda, ahdnamaše, daidže i udbaše, jer je izračunao da u ovoj bitci ništa od onoga što mu je važno ne može izgubiti. I ako on ne bude u tome prvi, netko bi drugi mogao zauzeti njegovo mjesto. Zato ovakvo jurišničko hrvatstvo traži "iznimne" žrtve: najveće moguće laži, gubitak dostojanstva, gašenje savjesti i prepuštanje "vodstvu neočekivanih podzemnih snaga" koje samom jurišniku izgledaju kao najveća moguća hrabrost.

Laž se teško može zaustaviti. Jedna laž stvara drugu i uvijek veću dok ne zahvati čitavu strukturu i postane gotovo "normalna" stvar – lažna "istina". Ne zna se, međutim, jesu li opasnije javno izrečene laži ili one laži koje se potajno šire dok ne postanu strukturalna laž (grijeh strukture), dok ih ne obznani kakav "glasnogovornik". Navikli smo većinom čuvati se da prvi ne budemo tvorci ogovaranja, trača, laži, kleveta. I savjesniji katolici ispovijedaju ako su nekoga oklevetali ili o nekomu nešto slagali. Velike laži, klevete ne stvaraju svi ljudi. Čine to pojedinci, najčešće oni kojima je laž postala druga narav. Oni koji, premda su možda počeli s malom laži, više ne mogu živjeti bez laži, čija se egzistencija pretvara u laž. Zato je Isus govorio o sudbonosnoj važnosti "prvoga kamena", o strahovitoj nesreći koju proizvodi začetnik laži koju onda drugi prihvaćaju i šire kao "istinu".

No, još je jedna stvar važna. Nije samo zlo lagati, nego je također teško zlo – za vjernike i teški grijeh – ako se šutnjom odobrava laž. To je suučesništvo u zlu, to je prešutno krivo svjedočenje o bližnjemu. Teška bolest jedne obitelji, religijske ili društvene zajednice, jednoga naroda nije, dakle, samo u širenju laži nego u neprotivljenju laži, u nemoralnoj šutnji, u onom bijednom strahu za sebe, u onom neljudskom povlačenju u svoju osiguranu oazu lažnoga mira i namještene svetosti dok se o nama ili o drugomu pletu laži. Zato se ne čudim jurišniku Filipoviću jer je on na vrhuncu laži koja nije od njega započela, nego snebiva ogromna šutnja ljudi koji još uvijek razlikuju laž od istine.

Spomenuo sam da se može i šutjeti dok se i o nama pletu laži. Ima, nažalost, za nas "korisnih" laži, takvih koje nam pomažu da ispadnemo pošteni, čak i "mučenici". Zato šutimo dok se laže. Ima, dakle, laži o nama za koje nam je drago da se šire. Mi nismo njihovi tvorci, ali nam donose profit i(li) ugled. Neki opet laži o sebi ne žele razobličavati, jer su se podigli na tobože višu razinu ljudskosti. I može se to donekle prihvatiti kao stvarni izraz zrela čovještva i vjere. Jer ni sam Isus nije htio odgovarati velikom svećeniku na klevete koje su se o njemu govorile. Šutio je. Ipak, Isus nije šutio na laž o sebi ako je ta laž štetila drugima.

A šutnje na štetne laži ima i u Rami i posvuda. Ima u nama ljudima himbenoga neznanja kojim se pokrivamo da se ne solidariziramo s oklevetanima ili utilitaristički u sebi sve više gušimo moralni zahtjev da javno svjedočimo za istinu. Tako se oko nekih ramskih fratara šire javne laži, po internetu i medijima, kako to čini Filipović, a o nekim se fratrima šire laži bez medijske javnosti. I nad jednima i nad drugima većinom vlada šutnja i tako se nanosi šteta međuljudskim odnosima.

Jedna od ovih potonjih laži, koja se ne tiče samo mene, nego i drugih, odnosi se na laž o fra Miji Džolanu, s kojim sam, i sa zahvalnošću to moram odmah napomenuti, zajednički prešao solidnu dionicu fratarskoga puta. Džolan je od 1991. kao ramski gvardijan, te kao provincijal Bosne Srebrene od 2000., imao priličan utjecaj u Rami a donekle ga i danas ima. Kada je riječ o Filipovićevim i sličnim lažima, treba javno kazati, jer se javno govore laži i to ne samo po Rami nego daleko šire. Naime, vrlo raširena priča da su Džolana neki ramski fratri, a dio njih je – gle slučaja! – na Filipovićevom popisu, "protjerali" iz Rame, jednostavno je notorna laž. Radi se o tome da je na kapitulu ramskih fratara 2009., dakle na skupštini fratara koji su na službi u Rami i onih koji su podrijetlom iz Rame a izvan nje su na službama, sukladno našem običajnom franjevačkom pravu, velika većina izabrala za gvardijana fra Tomislava Brkovića.

Na istom tom kapitulu, u izražavanju svojih želja, kako je to u nas također običaj, Džolan je kao svoju želju izrazio da opet bude gvardijan na Šćitu. Većina fratara je ostala zatečena njegovim riječima. Zatečenost se temeljila na činjenici da je Džolan najprije bio nekoliko godina vikar samostana za gvardijanstva fra Živka Petričevića, zatim devet godina gvardijan na Šćitu (1991-2000), te devet godina provincijal Bosne Srebrene (2000-2009). Zbog cjelovitosti istine, treba kazati da postoji u Bosni Srebrenoj običajno pravo po kojem provincijal ili nekom drugom službom časni fratar može birati mjesto života i izabrati određenu službu, naravno uvijek u dogovoru s upravom Provincije, a što ne podrazumijeva bezuvjetno poglavarsku službu. Ne radi se dakle o nikakvom urotničkom djelovanju nekolicine ramskih fratara protiv fra Mije Džolana, nego o legitimnom fratarskom izboru od strane većine ramskih fratara.

Iznenađenja neistinā su se nastavila redati sve do danas. Time ne znači da je iznenađenje lakše od čuđenja pa da ga je lakše podnositi. Najčešće je ono više i od snebivanja, ostavlja bez riječi, jer riječi su teške. I ove. I jer je uvijek bolje nepravdu podnositi nego nanositi, ali je nužno kazati istinu koja nedužno okrivljene barem oslobađa mučnog tereta šutnje i neslobode u susretu s drugima, posebno s ramskim vjernicima. Naime, slične se laži šire i u vezi sa sadašnjim gvardijanom i upravom u šćitskom samostanu. A stvar je posve jasna. Na prošlom kapitulu (2016.), opet po običajnom pravu institucionalne supsidijarnosti, i opet velikom većinom, ramski su fratri za gvardijana izabrali fra Miljenka Petričevića. Međutim, Uprava Provincije, u koju je ušao i fra Vinko Sičaja, i u kojoj je tada po pravu bio i generalni vizitator, hercegovački franjevac, fra Iko Skoko, umjesto fra Miljenka Petričevića, protiv volje većine ramskih franjevaca i mimo fratarskog običajnog prava, a što se vrlo rijetko događa i uz doista teške razloge, "imenovala" je za gvardijana na Šćitu fra Andriju Jozića.

Ne čudim se fra Andriji Joziću, ni fra Branku Malekinušiću, dakle sadašnjoj upravi ramskog samostana, a pogotovo ne fra Vinku Sičaji, preprodavaču lažnoga mira. Ne čudim se ni fra Iki Skoki, generalnom vizitatoru Bosne Srebrene, komunikatoru, kojemu riječi mogu značiti sve i ništa, kao ni franjevačkoj upravi, koji su, sve znajući što rade, svatko na svoj način, političke marifetluke obukli u fratarluk i oblandu pravednosti, pa u masci svete neutralnosti, lažne umiljatosti, cinično moralne ekvidistance lažu uokolo, i po Rami, po provincijama i do Rima, o tome kako su pošteno i pravedno rasporedili službe u ramskom samostanu ili da su nadoknadili tobožnju pravdu narušenu, opet većinskim izborom fra Mate Topića za ramskog gvardijana 2000., upravo one godine kada je fra Mijo Džolan imao glavni utjecaj da bira sebi nasljednika u Rami – kada prestaje biti gvardijan a biva izabran za provincijala Bosne Srebrene. Nije nevažno znati da je gotovo ista većina ramskih fratara koja je birala za ramskog gvardijana i Topića i Brkovića i Petričevića glasala i za Džolana za provincijala Bosne Srebrene.

Ako me gornje više ne čudi, nego snebiva, jer se neistine i laži nikako ne prestaju širiti od samih fratara, zašto bi me onda čudilo da je danas postalo ne samo normalno nego poželjno lagati, da je laž, a đavao je otac laži, postala način postojanja i društvenoga značenja; zašto bi me onda čudilo da neki fratri šute dok "odani" vjernik Filipović i slični blate neke druge bosanske fratre koji to nisu zaslužili, ili da odavno šute i franjevački i crkveni poglavari ako netko o toj ili drugoj "braći" svećenicima tvrdi da su "bili i ostali; crveni fratri, daidže, ahdnamaši, lažni pastiri i sve najgore što jedan narod može zadesiti iz vlastitih redova, i to još duhovnih!!!" I pritom još izreda njihova razna "gnusna" djela, od plaćeništva i rada za narodne neprijatelje do posjedovanja "skrivene" djece.

Čini mi se da neću pogriješiti ako ustvrdim da veće i bezočnije laži nisu izrekli ni pravi neprijatelji Crkve i franjevaca. Ne znam je li Ivan Filipović uopće svjestan što je napisao, niti znam je li on uopće zao. Jer, uvijek mogu biti opakiji i gori oni koji znaju ono što misle, govore i pišu. I oni koji na takve laži šute, odobravaju ih i podržavaju.


Koga sluša narod? ili: Oprezno s narodom!

Ivan Filipović tvrdi da hrvatski narod ne može zadesiti ništa gore od spomenutih crvenih fratara, daidža, ahdnamaša, udbaša, lažnih pastira. Nitko se od odgovornih u Crkvi nije osvrnuo na Filipovićevu ili slične klevete, a vjerojatno su to čitali ili čuli za to. Uzaludno se izvlačiti na neznanje. Vjerujem, također, da dio njih jednostavno zašuti pred količinom takvih bezobzirnih etikecija, ali i da se dio slaže i ugodno im je čuti ono što oni potajice misle, ali se ne usude javno reći. U svakom slučaju Filipovićev iskaz traži barem da se postavi pitanje koga ramski pa i hrvatski narod sluša: Filipovića i slične ili ahdnamaše, udbaše, lažne pastire...? Sve ovo vrijeme povijesne drame bosanskih Hrvata, od '90-ih do danas, pred svima nama koji imamo ikakvu odgovornost stoji pitanje koga naš narod uopće sluša?

Teško je jednoznačno odgovoriti na to krucijalno pitanje. Iz Filipovićevih objeda nudi se jednoznačan zaključak da je hrvatskom narodu krajnje vrijeme da raskine s fratrima, "lažnim pastirima", kao svojom najgorom nesrećom koja ga je mogla zadesiti ili da ih barem što manje sluša. I u tome se, manje-više slaže već dvadeset godina sva određujuća nomenklatura i oligarhija, kako politička tako i crkvena hrvatskoga naroda. Po logici neodgovornosti, spomenutim, dakle, oklevetanim fratrima, najlakše i najbezbolnije bi bilo povući se u zavjetrinu, obući se u neko mučeništvo – život im je ionako prilično osiguran – te iz prikrajka danomice "trusiti" kako se nešto davno već reklo ili kako se tu ništa ne može promijeniti. Ipak, pozivu franjevca i svećenika, ako je ikojem, nije primjereno odustajati.

Dakle, kako s pitanjem koga sluša narod? Kako razlikovati lažne od pravih pastira, ili kako Isus kaže, kako razlikovati pastira od najamnika? Ne bih, niti mogu ikome, pa ni Filipoviću, kao članu naroda, zapovjediti koga će slušati. Kazao bih mu, međutim, da jedan narod može snaći nešto mnogo gore od ljudi koje on navodi kao njegovu najgoru nesreću. Zato sve ovo i pišem. Za jednu obitelj, jedan samostan, jednu župu, jedan kraj, franjevačku zajednicu, Crkvu i narod gore je ako se nekog njezina člana okrivljuje za nešto za što uopće nije kriv. Gore je ako se laž prikazuje istinom. Iz laži proizlazi svako zlo. Daleko je gore ako se odgovorne za podjele među ramskim fratrima, u Bosni Srebrenoj, u Crkvi nalazi u nevinima; ako se za stanje u Rami, u hrvatskom narodu, od iseljavanja do nemoralnoga ponašanja, krađe i imanja vanbračne djece optužuju pošteni ili makar manje krivi. Uvijek, dakle, ima i može gore.

Gore se događa ako se precjenjuje vlastito značenje, ako se – kad je riječ o franjevcima – odustane od svoga poslanja, od stvarne brige za narod, ako se počne graditi vlastita karijera i zauzimati pozicija spletkarenjem, ako se načela evanđelja zamijene političkim, konkretno hadeze partijskim interesima, ako se mirno gleda kako se optužuju ljudi za koje posve sigurno znamo da nisu zaslužili takve optužbe.

Kad smo kod naroda, valja, dakle, biti krajnje oprezan u imenovanju njegovih "izdajnika". Nerijetko povijest pokaže upravo suprotno. Mogu li se, na primjer, načela koja primjenjujemo na druge narode, primijeniti i na sebe i na svoj narod? U totalitarnom i neslobodnom režimu drugoga naroda povijest potvrđuje kao časne ljude najčešće one koji su bili "izrodi" toga naroda. Nijemci, na primjer, veličaju danas one svećenike, pastire i biskupe koji su bili šikanirani kao "izdajnici" svoga naroda u nacističkoj Njemačkoj, od spominjanog D. Bonhoeffera do münsterskoga biskupa Von Galena.

Na evanđelju sazidanoj Katoličkoj crkvi i katoličkom narodu poštuje se i za uzor uzima netko poput fra Maksimilijana Kolbea, ubijena u logoru Auschwitz, ili slični hrabri ljudi koji su u kritičnim vremenima bili solidarni, spremni založiti i život, pomoći ili spasiti one koje je njihov režim proglasio narodnim izdajnicima i neprijateljima. Dakle, zreli narod i vjernici časte više Kolbea nego medijskog piromana laži, Josepha Goebbelsa ili gospodara Auschwitza, Rudolfa Hößa, koje je režim i većina nacizmom opsjednuta njemačkog naroda štovao kao polubožanstva, koji su – sve iz poslušnosti prema vođi (Führeru) i iz ljubavi prema svome njemačkom narodu – sustavno uništavali neprijatelje i izdajnike Reicha, te u smrt poslali milijune ljudi. Može, dakle, jedan narod zadesiti daleko gore od Filipovićevih "lažnih pastira" ako se u tom narodu laže, ako se veličaju i slušaju zločinci, kreatori etničkoga čišćenja, čuvari logora, ratni profiteri, medijski klevetnici, svi koji žive ili se bogate na nevolji i nedužnosti drugih. Hrvatski narod je zadesilo to gore.

Nikada, dakle, dovoljno opreza s narodom – pogotovo hrvatskim. Oprez i s ljubavlju prema narodu! On je možda kroatiziran ali je li evangeliziran? Narod se u nas – nažalost i među teolozima, svećenicima i franjevcima – razumijeva kao i mnoge druge stvarnosti samo kao nacionalna i politička kategorija, kao "biološka" skupina krvi i tla, kao etnos, a ne toliko kao demos, uređena politička zajednica slobodnih i jednakopravnih građana, a pogotovo ne kao laos, kao Božji puk, kao Kristova Crkva (ekklesia), kao Božji narod, kao nova zajednica Božjega univerzalnoga kraljevstva u kojem se nužno uvažava ali nije sveodređujuća isključivo etnička pripadnost. Nažalost, mnoge nam se gore stvari događaju od Filipovićevih "lažnih pastira", jer Crkva, svećenici i narod, više slijede nacionalnu politiku nego evanđelje. I još će nam se gore događati, ako se s time nastavi.

Nema sumnje, rijetko je što tako neodređeno kao narod, kao glas naroda, kao volja naroda, kao duša i bȉlo naroda. I nikomu se tako ne ulaguje, nikomu se tako ne klanja, nikomu se tako ne uzurpira, ne krade Božje mjesto kao narodu. U nacionalizmu se, bio on sekularni ili religijski, narod izjednačuje s Bogom, štoviše zbog naroda se mogu suspendirati i prekršiti sve ljudske i Božje zapovijedi, može se ubijati nedužne, protjerivati druge, stavljati ih u logore u ime naroda, jer narod je bog iznad Boga. I nitko opet tako ne uzurpira mjesto naroda kao diktatori, voždovi, poglavnici i stožernici, svodnici masa i bahati demagozi, te njihove sluge – bahati svećenici, nedosljedni intelektualci, netalentirani i nemoralni novinari. Nitko, dakle, da zatvorimo krug, ne zauzima mjesto boga-naroda kao ti zemaljski moćnici. I tako se olako bacaju opasne parole, kao: narod tako misli, narod kaže, narod to hoće, jednom se narodu ne može dogoditi...

Za razliku od Isusa, loše vođe se uvijek pozivaju na narod, kriju se iza naroda, izriču volju naroda, ispovijedaju njegovu dušu, srce im kuca s narodom, posve se izjednačuju s narodom. Za razliku od Isusa koji voli narod, sažalijeva se i plače nad nesrećom svoga naroda, jer su kao ovce bez pastira, poziva narod na radikalno obraćenje, ali se uvijek i distancira od njega, ovi se "bogovi" stalno "ljube" s narodom, uvijek straše narod drugim narodom i istodobno mu hrane kolektivnu taštinu hvaleći ga da je najbolji, najkulturniji, najpobožniji narod, najveći rasadnik i izvoznik europskih vrijednosti, a ustvari ponižavaju i primitiviziraju, pljačkaju i osiromašuju vlastiti narod.

Za razliku od Isusa koji je za narod – i za one iz naroda koji ga vole kao i za one koji ga mrze – spreman umrijeti, ovi se "narodni bogovi" redovito i nepogrešivo izvuku iz nevolja koje snađu njihov narod. Onu sudbonosnu riječ Kajfe, velikog svećenika nad Isusom – "bolje da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod propadne" – oni primjenjuju doslovno: guraju narod u unutarnje podjele, u mržnju prema drugima, u smrt, u rat, izručuju narod u logor, prisiljavaju ga na iseljenje, na križni put, zavode na Bleiburg, iseljavanju, dok se oni, opremljeni narodnim blagom, izvlače iz nesreće, ostavljaju svoj narod ili se, zatvoreni u osigurane hacijende, samodopadno cerekaju i oblizuju usne na svoju sposobnost i uspjeh.

I dalje urgentno pitanje stoji neodgovoreno: Koga to, doista, sluša narod?


Cijeđenje komarca, gutanje deve

Svojedobno je, slično Filipovićevom zgražanju nad tim što je s fratrima-"lažnim pastirima" zadesilo njegov ljubljeni narod, dežurni ideolog sebične i lokalne herceg-bosanske politike dr. Nino Raspudić telalio po medijima kako tu istu proskribiranu skupinu franjevaca, "kvislinga", treba jednostavno ignorirati, jer njih praktično nitko ne sluša, ni vlastiti narod, posve su beznačajni. I sada bih kao i onda slično odgovorio Raspudiću, Filipoviću i drugima: Slušanje naroda nije zadnji kriterij za ispravno djelovanje. Ima raznih slušanja i raznih udvaranja narodu. Narod je slušao mnoge, od Demostena, Cicerona, od Isusa, Pavla, Sv. Franje, Husa; slušao je narod razne cezare sve do nas, do onoga kojega je beli slušao, Miloševića, od Gazimestana preko Vukovara do srebreničkog genocida.

Važniji je jedan razuman glasa u narodu nego sva vika većine. Naravno, narod rijetko sluša one koji mu doista žele dobro, jer je to skopčano s većim naporom od laskanja, pustih obećanja i demagogije. Narod je promjenjiv i prevrtljiv i redovito sluša krive vođe. Narod jest odgovoran za svoje vođe i vlast, ali svatko osobno, a kad se nešto traži da bude osobno, samostalno i odgovorno, onda se najlakše pozvati na narod, sakriti u narod, stopiti u masu, a ondje gdje nas je više, gdje je masa, ondje ne treba razmišljati.

I opet najbolji dokaz koga sluša narod jest sam Isus. Dok je Isus narodu davao hranu badava, dok mu je umnažao kruhove i još obećavao kraljevstvo, dok su narod, pa i Isusovi učenici, razumijevali njegovo kraljevstvo kao život bez muke, bez rada i moralnosti, kao teritorij očišćen od mrskih Samarijanaca, Rimljana i drugih narodnih neprijatelja, kao teritorij gdje će napokon biti sami, "svoji na svome", tada narod Isusu pravi procesije i oduševljeno kliče hosana. Ali kada se taj isti narod razočarao, kad je vidio koliko je Isus nemoćan, bez sile i oružja, kako traži pošten život, ljubav prema neprijateljima i život bez mržnje i mača, potonulo je u tom "dragom" narodu političko mesijanstvo, zaglušile su taj "blagi" narod klevete velikih i malih svećenika, poruge velikih i malih bukača i doušnika, spletke i laži nižih i viših slugu i sluškinja, poglavara i stožernika, pa je taj isti narod, ne samo napustio Isusa, nego ga je uz viku i bijes, s porugama i pljuvanjem, dopratio do sramotne smrti na križu. Ništa novo. Čini to na sličan način svaki narod kroz čitavu povijest.

Nema sumnje, nije lagano nositi stigmu izroda i izdajnika vlastitoga naroda. Ali ima nešto i časti ako se zna da su to činili Onomu i onima koji nam stoje kao uzori. Nažalost, u današnjoj Crkvi slabo se čuje glas koji će zaštiti krivo optužene. I to ne tek zbog njih samih, nego zbog dobra šire zajednice. U nas se ljude "brani" ne na osnovi vjernosti evanđelju, nego na razini deklarativnoga i što bučnijeg hrvatstva, što redovito uključuje slijepu poslušnost vladajućoj politici i mržnju prema drugim narodima i vjerama. U nas se više stradava zbog mišljenja, zbog ideološkog suprotstavljanja, zbog verbalnog delikta i kritike političke religije, a ne zbog sijanja etničke mržnje, ubijanja, naređivanja i blagoslivljanja ubojstava i etničkog čišćenja, zbog otvaranja logora, nanošenja socijalnih nepravdi, enormnih ekonomski malverzacija u privatizaciji, zbog ratnog profiterstva i krađa, zbog pedofilije, notornih laži i kleveta. Nismo se pomakli od one Isusove: "Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu." I samo brzi pogled po našim obiteljima, zajednicama, većim ili manjim, ili po medijima, po internetu, pokazat će kakvi sve tipovi ne cijede komarce, što sve ne pišu, koga ne blate, kamo ne skreću javnost i koga sve ne prave problemom i krivcima. Slijepe vođe, zagubljenog dostojanstva, ohole se u svom mraku.

Necijeđenje komarca je put izlaženja iz duhovnog sljepila, ili prema novozavjetnoj poruci, riječ je o daru Božjega Duha, o kreposti "razlikovanja duhova", što je sastavni element ignacijanske duhovnosti, čime isusovac, današnji Papa Franjo, čini se, najviše uznemiruje Crkvu i svijet: razlikovati laž od istine, zlo od dobra, važnije od manje važnoga. Po Isusovoj, slijepe vođe vide problem gdje ga nema ili nije glavni problem; vide neprijatelje koji to nisu, vole laž više nego istinu, čine sve da se ne suoče s bitnim... Tako zavode svoj narod da se i on cijedi i obrušava na nebitno. Loša politika uspijeva da se svi njome bave, a loši političari da se svi za njih brinu.

U ovom kontekstu stoga je urgentno pitanje: Hoće li se u našoj Crkvi dogoditi da netko od naših biskupa, poput pape, tako razlikuje duhove, pa "ekskomunicira" političke kriminalce i mafijaše, ili da pozove svoje svećenike da se ne upuštaju u prljave političke poslove? Prije će kazniti i isključiti svoje časne svećenike, one koji pošteno rade, koji su odgovorni u navještaju vjere i poslanju Crkve. Prije će kazniti istinoljubive, nego one koji su skloni mutnim radnjama, ali su tobože crkveno poslušni. Kad će u nas, na primjer, neki katolički medij makar kao vijest prenijeti ono o čemu je 10. lipnja 2016. izvijestila Famiglia cristiana.it a što, kao kritičko ogledalo, može poslužiti našim ponašanjima u Crkvi i biti nam odgovor na tako važno pitanje: Koga narod sluša? Za kime ide narod?

Naime, u Livardi, odjeljku jedne male župe biskupije Nola, na jugu Italije, za vrijeme godišnje procesije s kipom Gospe od Rožarja, nositelji kipa su se zaustavili i zajedno s Gospinim kipom naklonili se prema kući-palači glavnoga bosa kriminalne organizacije kamore (camorra). Župnik, vlč. Frenando Russo, koji o tome prije ništa nije znao, demonstrativno je skinuo štolu sa sebe i istog trena napustio procesiju. Međutim, nosači kipa, "vjerni" Božji narod, dakle procesija je bez ikakva zaustavljanja nastavila dalje.

Obaviješten od spomenutog župnika što se dogodilo, nadbiskup Nole, mons. Beniamino Dipalma, ni trenutka nije oklijevao, nego se odmah sutradan, oglasio javnim pismom svome svećeniku, dajući mu podršku i javno osuđujući obeščašćivanje pobožnosti kao i "zločinački sistem nepoštenja i nepravde zvanog kamora". "Ponašanje nosača kipa koje se ničim ne može opravdati duboko me je pogodilo", piše nadbiskup svome svećeniku. "U tvom govoru osjetio sam bol koju si kao pastir te zajednice iskusio kad si vidio da tvoje stado nastavlja procesiju kao da nema vođe." Zatim biskup nastavlja: "Zato razumijem i podržavam tvoju odluku da napustiš procesiju." Nadbiskup se obraća i onima koji su nosili kip i naklonili se prema bosovoj kući: "Oni koji su obeščastili procesiju u Livardi, tražeći za sebe poštovanje kipa, dakle Crkve, izjavljujem: ako želite ljubav, tražite oproštenje za svoju arogantnost, jer samo tako će vam se objaviti željeni pogled kao besplatna ljubav koja vas ne zove na zapovijedanje zajednici kojoj pripadate nego da joj služite, i to u poniznosti."

Na koncu nadbiskup Dipalma zaključuju: "Dok pišem tebi, dragi Fernando, i zajednici u Livardi, obeščašćenoj u trenutku slavlja, dok ti jamčim svoju očinsku i biskupsku blizinu, upućujem svoju podršku i molitvu župnicima naše dijeceze koji se svakodnevno sučeljavaju s arogancijom onih koji, smatrajući se čuvarima vjere, misle da mogu raspolagati i vjerom i Crkvom kako bi zadovoljili svoju osobnu afirmaciju kojoj sve treba biti podložno, pa i sam Bog."

Komu, dakle, narod vjeruje?

Filipović je našao odgovor komu hrvatski narod ne smije vjerovati prozivajući poimenično lažne pastire, jer je to nešto najgore što je njegov hrvatski narod moglo snaći. U tome njegovo pisanje može "koristiti" ramskom i njegovom "hrvatskom" narodu kao i onim pastirima koji dijele njegovo "hrvatsko" mišljenje pa da spomenute još više okleveću i isključe iz narodne i crkvene zajednice kako bi konačno došlo do čišćenja i spasenja naroda i Crkve.

Moje je, međutim, mišljenje da će se zaustavljanje urušavanja, obeščašćivanja kršćanskih zajednica i crkvenih institucija te njihova moguća obnova dogoditi, ako se stvarno raskine, ne nužna suradnja!, nego simbioza političkoga i kršćanskoga, nacionalnoga i crkvenoga, ako se prekine s političko-klerikalnim darvinizmom, s političkom religijom i svjetovnim, ovdje hadeze modelom laži, kleveta i spletkarenja u uređenju i vođenju crkvenih zajednica, ako se doista napusti ono što se zamjeralo komunistima i Udbi, miješanje u nadležnosti, ako se ostvari autonomija duhovne i svjetovne sfere, ako se duhovnici, franjevci i svećenici vrate propovijedanju evanđelja i životu po evanđelju te iz evanđelja prosuđuju društveni i politički život.

Hoće li se to u nas, u bosansko-hrvatskom narodu dogoditi prije biološkoga nestanka ili nekim gestama sličnim onima župnika Russa i njegova nadbiskupa Dipalme, teško je predvidjeti. Dotle će stado slušati Filipovića i slične, pobožno se zabavljati nad lažima i senzacijama, i nastavljati svoju povijesnu procesiju kao da nema vođe. Dotle će Hrvati i dalje seliti i iz države Hrvatske koju "imaju", kao i iz države Bosne i Hercegovine koju dobrim dijelom ne žele a i ne umiju dijeliti s drugima.

* * * *

P. S.: U ovom odgovoru klevetnicima nekih bosanskih franjevaca nije bilo riječi o teško izračunljivom broju šutljivih i samoprijegornih franjevaca i dijecezanskih svećenika u Bosni i Hercegovini koji su kroz rat a i danas stalno uza svoj narod, propovijedaju i katehiziraju ga, socijalno su angažirani, te sa susjedima muslimanima, pravoslavnim i drugim sugrađanima potvrđuju od Boga naloženu smislenost bratstva i sestrinstva među ljudima zajedničke države. Vjerujem da oni neće ove riječi podvoditi pod onu licemjernu kleričku frazu kojom se najjeftinije izbjegava samokritičnost: Vidi samo ono što je crno!, jer se bore protiv laži i u Crkvi i u narodi, i izmiču od pretjeranih pohvala držeći se one Isusove riječi svojim učenicima: "Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti.'"

Vjerujem, također, da će takvi svećenici postojano nastaviti svoje svjedočenje vjere u vremenu koje zahtijeva ako ne više, a ono jednako napora, umijeća i žrtve kao i u turskim i vremenima ateističkog socijalizma. Jedan od prvih zadataka svih duhovnika ove zemlje je vratiti povjerenje u ljude, pokazati suosjećanje s ljudima, stradalnicima, s onu stranu etničkih i religijskih granica, i još više razumijevanja, otvorenosti i uvažavanja ljudi koji su se otisnuli u praktični ateizam, bio njihov ateizam protest protiv neobjašnjive nepravde koju su doživjeli ili bio on protest protiv nas crkvenih ljudi i duhovnika koji svojim riječima i djelima, svojom društvenom neosjetljivošću, izobličujemo ili zakrivamo lice Boga za kojim oni možda i čeznu.

Autor: Ivan Šarčević

Tekst je objavljen u ljeto 2017. u nastavcima u serijalu pod naslovom 'Ahdnamaši, daidže i udbaši'

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.