Ivan Supek o Martinu Heideggeru
Pripremio: Franjo Šarčević Za njemačkog filozofa Martina Heideggera uglavnom se vežu riječi “veliki filozof“, “osoba bez koje se danas ne bi moglo u filozofiji“ i slično, želeći se istaći njegov navodno veliki značaj za filozofiju uopće. Kad pogledamo dalje da npr. Karl Jaspers, Karl Rahner, Abdulah Šarčević i mnoge druge relevantne teološke i filozofske ličnosti cijene Heideggera i njegov doprinos, s pravom možemo u prethodnoj rečenici ispred riječi značaj ukloniti navodno. Ja naravno nisam poznavalac Heideggera i ne razumijem njegova pisanja i naukovanja, pa prema tome ne mogu o svemu ovome ni iznijeti nekakav svoj stav. Ali, ukratko ću prikazati što je o Heideggeru mislio hrvatski fizičar, filozof, književnik i jedan od najvećih svjetskih umova 20. stoljeća Ivan Supek, koji je itekako kompetentan za ovaj problem a koji o njemačkom ontologu ne misli u epitetima.
Pročitavši Supekove knjige s kojima sam se imao priliku susresti (Tragom duha kroz divljinu; Ruđer Bošković: vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva te Refleksije o znanosti i politici), u kojima se Supek dotiče Heideggera, stekao sam opći dojam da Supek gotovo nimalo ne cijeni Heideggera i kao čovjeka i kao filozofa. Neka o tome govore sljedeće crtice iznesene na temelju Supekovih zapažanja u spomenutim knjigama.
Martin Heidegger doprinio je iskrivljavanju Nietzschea, koji je ionako bio poremećen, pridonoseći njegovom posthumnom svrstavanju uz naciste. Tako on piše:
»Dva čovjeka, svaki na svoj način, uveli su pokret protiv nihilizma – Mussolini i Hitler – učivši od Nietzschea...«
Općepoznato je da je Heidegger bio svrstan uz naciste i da ih je svojim naukovanjem legitimirao. Tako se taj, kako Supek kaže, mističnokonzervativni ontolog, u rektorskoj besjedi 1933. obara na cijelu tradiciju prosvjetiteljstva u Njemačkoj i proklamira kao Hitlerov apologeta govoreći:
»Neka teorije i 'ideje' ne upravljaju vašim bitkom! Führer sam i samo on je njemačka realnost i njezin zakon, danas i ubuduće.«
Supek dalje piše:
„Mogu li se čitatelji pouzdati da takav Hitlerov apologet razborito prosuđuje znanstvenu i filozofsku problematiku? On arogantno omalovažava cijelu novovjekovnu filozofiju da je tobože otpočela zaboravom bitka koji će tek njemu progovoriti. Njegova smućujuća terminologija , puna nezgrapnih njemačkih kovanica, davala je privid iznimne originalnosti. Svakako, probaviti njegove knjige velik je intelektualni napor, ravan čitanju Hegela, a po takvom naporu neki mjere filozofsku dubinu. Martin Heidegger se pridružio napadajima Trećeg Rajha na znanost od fizike do antropologije, a njegovi su brojni sljedbenici širili poslije rata antiscijentizam, kad je već otpočela znanstvena revolucija. Nakon loma sa staljinizmom mnogo je marksista prilazilo Heideggerovoj ontologiji koja je bila bliska već slično formiranim glavama. I to sipanje magluštine bilo je pogubno za zemlje s malom znanstvenom i umjetničkom tradicijom. Heidegger je jako utjecao na egzistencijalizam, osobito na Sartrea koji je također u dijalektici bitka i ništavila tražio ljudsku slobodu. Heideggerovu igru riječima neka ilustrira ovaj odlomak iz Was ist Metaphysik:
»Treba da se istraži bitak, a inače – ništa; bitak sam, a dalje ništa; bitak jedino, a preko toga – ništa. Kako stoji s tim ništa? Postoji li Ništa samo zato što postoji ne i negacija? Ili obrnuto? Postoje li negacije i ne samo zato što postoji Ništa? ... Gdje nalazimo Ništa? Tjeskoba objavljuje Ništa ... Pred čime i zbog čega smo se bojali, bilo je zapravo Ništa ... Ništa samo ništi.«
To ne podsjeća samo na horror vacui, već i na skolastičko razglabanje.“
Na drugom mjestu Supek se opet osvrće na Heideggerovu terminologiju i na njegov nacizam:
„...Heidegger je nove ideje zamotao u tako apstraktnu terminologiju da se dobio pričin veće filozofske dubine ili originalnosti. Inače je on bio među nosiocima Kongresa njemačke znanosti 1933, sazvanog za proboj hitlerizma u sveučilišta i cijelu kulturu...“
Inače, na tom Kongresu, koji je održan u dekoru kukastih križeva i SA-špalira, predstavilo se Hitlera kao budućnost i sudbinu Njemačke, osudili su se teorija relativnosti i kvantna fizika kao proizvodi židovsko-liberalnog duha a sva velika otkrića pripisana su zdravom germanskom duhu. Mnogi fizičari, izdvojimo velikog spektroskopičara Johannesa Starka i otkrivača atomske jezgre Philippa Lenarda, pristajali su uz Hitlera i bili – kao i Heidegger – njegovi militantni sljedbenici, dok su se Heisenberg, Planck, Hahn i drugi časni znanstvenici distancirali od tog nacističkog crnog cirkusa. Stark je zahtijevao da se Heisenberg udalji s univerziteta, slično što je i Heidegger uradio prema Bergsonu.
Slavni Heidegger smatrao je da je Adolf Hitler oličenje njemačke sudbine koji je ujedinio dvije najveće ideje 19. stoljeća: nacionalizam i socijalizam. O razlozima zašto je završio kao pobornik hitlerizma Supek piše:
„To što je taj razglašeni filozof završio u apologetici nacionalsocijalizma, nije tako čudno nakon što je prezreo prosvjetiteljstvo, doba razuma i humanizma, tražeći istinu u 'šapatu bitka' i izvodeći promjenu iz suprotnosti Bitak-Ništa – svakako jedan mutan verbalizam u koji će sljedbenici uroniti pogađajući dubok smisao i utopiti se. Heisenberg mi je pričao da je američki general nakon okupacije pozvao istaknute njemačke znanstvenike i rekao im: 'Vi Nijemci ne možete bez mitova i mistike. Koga mi preporučate da tiskamo u zamjenu za Hitlerovo smeće?' U nastalom muku jedan od nazočnih je spomenuo Heideggera, i okupacijske vlasti su smjesta lansirale filozofa mistika u velikim nakladama. Svakako, nije to bio jedini niti najistaknutiji nacist kojega su pobjednici iskorištavali za svoje svrhe, katkada mračne i antidemokratske.“
Iz ovog kratkog prikaza vidimo dakle da Supek prezire: 1. Heideggerovu apologetiku nacizma i njegovog vođe. 2. njegovo mističarsko i zapetljano filozofsko naukovanje koje odaje pričin filozofske dubine a za koje Supek smatra da nema baš neke velike vrijednosti.