I danas traju prijepori o tome jesu li kazivanja vidioca o tome da su vidjeli te da se i dalje viđaju s Gospom, primaju od nje poruke i prenose je ljudima, autentična i utemeljena na istini? Ili se „pričom“ o Gospinu ukazanju stvara jedna posebna ne samo crkvena nego i društvena, politička, ekonomska, kulturna, turistička zbilja?


Tom temom već više od četrdeset godina bave se mnoge crkvene institucije, počevši od onih običnih župskih, provincijalnih, biskupijskih pa do Kongregacije za nauk vjere i samoga pape. Koliko smo preko medija upoznati, uskoro se očekuje Odluka o međugorskome fenomenu koju bi trebala pripremiti ta komisija. Trenutno osim članova Komisije, pa čak možda ni oni, nitko drugi ne zna kako će ta glasiti, jer, samo papa ima ovlasti donijeti odluku o tome.


1. Crkveni (Perićevi) kriteriji za prosuđivanje ukazanja

U vrijeme 'pojave' međugorskoga fenomena početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća mnoge stvari u ondašnjemu (jugoslavenskome) društvu počelo se drukčije promatrati i ocjenjivati. Iako je proces državne ateizacije društva išao prema svome kraju, što se moglo primijetiti na mnogim pojavama, ipak onodobna socijalistička vlast još nije bila spremna odreći se prava na odgoj i obrazovanje mladih generacija u duhu iskaza da religija ne doprinosi razvoju socijalističkoga samoupravnog društva i da slijedom toga religiozni ljudi nisu prikladni biti na čelu državnih i društvenih institucija. Međutim, ohrabreni snažnim valom studentskih prosvjeda u svijetu, ali i u Hrvatskoj, započetih još početkom sedamdesetih godina kada započinje s organiziranjem masovnih vjerničkih okupljanja, kao što je bilo prigodom XIII. međunarodnog marijanskog kongresaodržanog u Mariji Bistrici 15. kolovoza 1971. godine, Crkva sve sustavnije počinje svoje samoupravnim socijalizmom 'opijene' vjernike buditi iz 'mirne socijalističke zavjetrine'. Međutim, nitko se nije nadao nekim naglim promjenama u društvu. Svi su se – posebno ljudi u Crkvi - već bili navikli na „samoupravni socijalizam“. Partija i Crkva bili su veoma prikladni, međusobno podnošljivi i jedno drugome gotovo pa poželjni 'neprijatelji'. Od toga se veoma dobro profitiralo na obje strane. Stvaran je strah od druge strane, čime se zbijalo vlastite redove. Međutim, početkom osamdesetih u Međugorju se, na iznenađenje svih, dogodila iznenadna 'nadnaravna provala Svetog'. Ona, međutim, nije iznenadila samo partijski državni i policijski vrh koji je 'pravovremeno' reagirao tvrdnjom da je tu riječ a o antisocijalističkoj crkvenoj 'ujdurmi', zbog čega su neki od uključenih u međugorska ukazanja bili pozivani na obavijesne razgovore, ili pak zatvarani (kao npr. fra Jozo Zovko), nego je ona mnogo više i snažnije 'pogodila' mjesnu Crkvu, biskupijski ordinarijat u Mostaru, ali i hercegovačke franjevce i njihove vjernike. Mnogima se oko biskupskih dvora bilo teško pomiriti s rastom društvenog i vjerničkog značenja tzv. Gospinih ukazanja, i to u župi Međugorje, u župi koju pastoriziraju hercegovački franjevci, s kojima mjesni biskup Žanić, a kasnije i biskup Perić i njihovo (biskupijsko) svećenstvo zbog tzv. 'hercegovačkog slučaja' nisu bili u najboljim odnosima.


O međugorskome fenomenu je, deset godina kasnije, dakle 1991. godine, a sve da bi se stvari donekle smirile i napetosti smanjile, svoje mišljenje morala dati i ondašnja Biskupska konferencija Jugoslavije. Iako je njezino mišljenje bilo negativno ("na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama"), nije se prestajalo hodočastiti u Međugorje. Hodočašća su bivala sve brojnija, posebno iz drugih europskih zemalja, ali i cijeloga svijeta. I broj hodočasnika i svećenika koji su s njima dolazili bivao je svakim danom sve veći. Neriješeni status Međugorja – želja običnih vjernika kršćana da se to mjesto prizna kao 'marijansko svetište' u kojem se događaju čuda i stav crkvene hijerarhije da ne želi podleći pritiscima vjerničke mase i priznati nadnaravnost međugorskome fenomenu – stvarao je i još uvijek stvara velike napetosti kako unutar mjesne tako i opće Crkve. Kako već iskazani stavovi mjesnih crkvenih vlasti nisu 'urodili plodom' i nepotrebnom učinili priču o međugorskim Gospinim ukazanjima - čak i svakodnevnim -, u međuvremenu je formirana posebna Komisija Kongregacije za nauk vjere koja je trebalapripremiti izvješće u svezi sa zbivanjima u Međugorju temeljem kojeg će papa donijeti konačnu odluku. Kako je već gore navedeno, navodno ta odluka je već donesena, samo se čeka da je papa obznani.


No, da bi u novoj situaciji, neposredno nakon ukazanja početkom osamdesetih godina pa tako i danas bilo uopće moguće 'kontrolirati'i 'kanalizirati' zbivanja u i oko Međugorja, biskup Perić je odlučio iznijeti katoličkome svećenstvu i vjernicima točno određene kriterije za prosuđivanje ukazanja odnosno iznijeti „teološke kriterije nebeskih 'privatnih' ukazanja na zemlji“ (www.cbismo.com/files/file/kriteriji_hrv.pdf). Unatoč činjenici da je do sada, veli biskup Perić, napisano više vrijednih članaka i knjiga koji „stručno govore o 'privatnim' ukazanjima i objavama'“, on se odlučio na jednome mjestu navesti i objasniti pravila „koja mogu pomoći onima koji znaju određene činjenice da bi ih mogli uspoređivati s tim pravilima i vrednovati određene zaključke“ te se u stu svrhu, kako kaže, odlučio iznijeti „one službene isprave i izjave crkvenih službenika u vezi s događajima u župi Međugorju u mostarsko-duvanjskoj biskupiji“ i potom „sažeti stajalište Biskupskog ordinarijata u nekoliko točaka“ imajući u vidu poznatu Izjavu Biskupske konferencije Jugoslavije iz 1991. u kojoj, a da se nigdje ne spominje Gospa, piše da se "na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama."


Kriteriji za prosuđivanje ukazanja koje u gornjemu tekstu iznosi biskup Perić samo su potvrda već postavljene hipoteze da zbilju u kojoj je živio i živi biskup i ljudi oko njega, dakle zbilju u kojoj svi živimo, svi mistvaramo svakodnevno u našoj međusobnoj interakciji, dakle ta se zbilja stvara u interakciji između pojedinaca i društva. Perićevi kriteriji, slijedeći Luhmannovu teoriju funkcionalne diferencijacije, služe time za smanjivanje već uvelike zbog međugorskog fenomena narasle kompleksnosti u Crkvi i društvu. Od mnoštva višestrukih mogućnosti izbora kako se odnositi prema međugorskome fenomenu, ovim biskupovim kriterijima institucijski je za kršćanske vjernike katolike izvanjskom 'prisilom' izvršen izbor onoga 'pravog' i 'vjerodostojnog' odnosa kršćana prema tzv. Gospinim ukazanjima u Međugorju.


Dakle, za one koji se oslanjaju na ove dvije sociološke teorije uopće nije bitno je li se ili nije Gospa ukazala, nego je važno znati da se komuniciranjem o tome fenomenu stvara svakodnevna zbilja koja, kao i suvremeno društvo, postaje uvijek sve složenijom pa ju je bilo i ranije –a danas posebno - potrebno reducirati. To je prije nepunih dvadeset godina (1995.) svojim kriterijima, oslanjajući se na crkveno učiteljstvo, uradio,kako je već spomenuto, biskup Perić, a isto bi ovih dana trebao uraditi i sam papa Franjo (ako ne on sada, onda neki drugi papa u budućnosti), odnosno netko od članova Kongregacije za nauk vjere u okviru koje je djelovalo Povjerenstvo za procjenu ukazanja u Međugorju i koje je trebalo pripremiti tekst odluke. Odluka, svejedno kakva ona bila, u mnogome će smanjiti svu složenost kako u Crkvi općenito tako posebno i na području Mostarsko-duvanjske biskupije.


Uzmemo li u obzir Perićeve kriterije za (pr)ocjenu nadnaravnih ukazanja,sasvim jasno se može zaključiti da o nadnaravnosti nekoga događaja odlučuju ljudi temeljem znanja koja su zatekli u ovome svijetu i temeljem smisla kojeg daju događaju kojim se bave. Temeljem navedenih kriterija za prosudbu autentičnosti Gospinih ukazanja u Međugorju vidimo da su biskup Perić kao i uostalom i Crkveno učiteljstvo s papom na čelu temeljem znanja koje posjeduju sasvim sigurni da znaju što je potrebno ispuniti da bi se neko 'ukazanje' moglo priznati kao vjerodostojno. A sve to stoga što žele biti sigurni šalje li Nadnaravno preko nekih teološki neukih i u kršćanskome nauku nedovoljno obrazovanih osoba neku za ovo čovječanstvo važnu poruku, a sve kako ne bi došlo do iskrivljivanja temeljenih vjerskih istina, da se ne bi pojavilo krivovjerje.


U slučaju da bi papa mogao nekada u budućnosti i priznati da se u ovome mjestu događaju nadnaravna ukazanja i da je Međugorje 'svetište', svi oni - i biskup Perić i oni koji budu donosili takvu odluku -, tim činom će priznati, kao i u slučaju Lourdesa i Fatime, da Nadnaravno svoju poruku ljudima ne želi slati isključivo po onima koji određuju kriterije je li neki nadnaravni fenomen istinit ili nije, dakle po uglednim crkvenim velikodostojnicima koji bi ih po prirodi stvari – jer su se posvetili službi Božjoj - trebali prenositi, nego po običnim ljudima, grešnim laicima, po djeci i osobama slaboga imovinskog stanja.


gospa1 602737S0


2. Što se temeljem navedenih kriterija može očekivati?

Ovo nije i ne treba biti uopće povod bilo kakvome sporenju s uvaženim biskupom Perićem oko toga je li ili nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li se uistinu Gospa ukazala međugorskoj djeci, nego treba biti i jest ponovni pokušaj pokazivanja, a ne dokazivanja da crkveni iskaz o postojanju ili nepostojanju nadnaravnosti u tzv. 'međugorskim ukazanjima' konstruira uvijek iznova novu i drukčiju društvenu zbilju. Naime, jer odluka o tome je li ili nije bilo ukazanja nije bila dana niti će biti dana 'odozgo', nego su je u međusobnome razgovoru i nakon mnogih ispitivanja i preispitivanja pripremali ovodobni zemaljski ljudi: članovi Međunarodnoga povjerenstva za istraživanje i proučavanje međugorskog fenomena pri Kongregaciji za nauk vjere. Međutim, odluku o nadnaravnosti nekoga pa i ovoga fenomena može - temeljem nalaza Povjerenstva - donijeti isključivo papa ili po njegovu ovlaštenju članovi Kongregacija za nauk vjere, dakle opet sve ovodobni ljudi. Od te odluke o nadnaravnim stvarima koju donose ovodobni i ovozemni ljudi (a što je paradoks mnogih religija pa i kršćanske), zavisi ljudsko ovozemaljsko djelovanje.


Slijedom takvoga stava, a uzimajući u obzir Papinu odluku utemeljenu na zaključcima Međunarodnoga povjerenstva za istraživanje i proučavanje međugorskog fenomena pri Kongregaciji za nauk vjere svejedno kakva ona bila, može se očekivati sljedeći razvoj situacije:

1. U slučaju da papa ne prizna autentičnost međugorskih ukazanja, a što će se prema novinskim vijestima vjerojatno dogoditi, bilo bi normalno očekivati da bi netko trebao snositi odgovornost, jer je cijelo vrijeme - suprotno naputcima mjesnoga biskupa i mjesnih biskupskih konferencija - uvjeravao ljude da je u Međugorju riječ o 'nadnaravnome' događaju, da je Međugorje 'svetište' u kojem se događaju 'čuda'.

2. U slučaju da papa prizna autentičnost ukazanja i njihovu nadnaravnost, a time i Međugorje kao 'svetište' i nastajanje'čuda' u njemu, onda bi međugorske vidjelice i vidioce trebalo proglasiti sveticama i svecima jer su imali priliku vidjeti Majku Božju i preko četrdeset godina ljudima neumorno prenositi njezine poruke. Naime, vidjelicu Bernardetu koja je nakon viđenja gospe u Lourdesu (11. veljače 1858) koja je nakon toga postala redovnica, papa Pio XI. kanonizirao je na Bezgrješno Začeće, 25. ožujka 1933. godine, dakle 54 godine nakon njezine smrti (umrla 16. travnja 1879). Vidjelica Lucija koja je nakon viđenja Gospe u Fatimi (13. svibnja 1917) također postala redovnicom 1921, te karmelićankom 1948, još nije beatificirana. Preminula je 13. veljače 2005. Ali je dvoje drugih vidioca – Franju i Hijacintu - koji su bili s njom i koji su umrli kao djeca, 2000. godine beatificirao papa Ivan Pavao II.

3. U slučaju da papa ne prizna autentičnost međugorskog fenomena, ali da dopusti „pobožnost katolika koji se ondje okupljaju“, a što će se najvjerojatnije i dogoditi, tada će biti – kazano narodnim jezikom - „i vuk sit i sve ovce na broju“. Naime, papa takvom odlukom

a) neće degradirati mjesnoga biskupa Perića niti njegova prethodnikna ni članove bivše (Biskupske konferencije Jugoslavije) ni sadašnjih biskupskih konferencija (Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine) kao ni sve druge svećenike i redovnike koji su nijekali postojanje „prirode međugorskog fenomena“, zapravo dat će im priznanje da su bili u pravu, zatim

b) vidjelice i vidioci neće doći u poziciju da im se – svejedno što oni osobno tvrdili – dopustiti ulazak 'u blaženstvo svetih' jer im se neće vjerovati da su imale/imali susret s Nadnaravnim, kao što

c) tom odlukom neće u potpunosti biti zadovolj(e)ni hercegovački franjevci kao ni svi oni svećenici i vjernici koji su bili uvjereni u „nadnaravnost međugorskog fenomena“, jer Međugorje neće biti priznato kao 'svetište' u kojem se događaju 'čuda'. Međutim, bit će zadovoljni time što će i dalje moći organizirati hodočašća u Međugorje uvjeravajući sebe i druge da se ipak tu radilo i radi o „nadnaravnosti“ zbog čega je potrebno i dalje moliti, postiti i hodočastiti. Međugorje će, u slučaju takve odluke, nastaviti i dalje živjeti svojim dosadašnjim životom. Istina ne kao svetište ni kao mjesto službenoga štovanja Majke Božje, nego kao mjesto molitve u koje će i dalje dolaziti ljudi iz veoma različitih povoda, od osobnih, do društvenih, političkih, turističkih, športskih, medicinskih, znanstvenih i inih.

d) Međutim, upravo tada će – a što će za Crkvu biti jako važno –biti potrebno učiniti sve kako ne bi došlo do stvaranja i širenja krivovjerja


Zaključak

Oslanjajući se na temeljne postavke kako Berger-Luckmannove teorije o socijalnoj konstrukciji zbilje tako i na temeljne postavke Luhmannove teorije sustava, u ovome članku sampokušao pokazati da „zainteresirane strane“ u slučaju priznanja nadnaravnosti u 'međugorskome slučaju' svakodnevno u neposrednoj međusobnoj komunikaciji konstruiraju svoju (odnosno društvenu) zbilju dajući svojim djelovanjima i svojim interpretacijama tih djelovanja određeni smisao. Također, želio sam pokazati da će papina odluka o autentičnosti Gospinih ukazanja u Međugorju – svejedno kakav ta odluka bila: pozitivna, negativna ili pak neutralna - u bitnome reducirati već podosta nagomilanu i zgusnutu društvenu kompleksnost i unutarcrkvene napetosti te da će nastajanjem nove društvene i crkvene zbilje biti omogućeno nesmetanije i lakše međusobno odnošenje ne samo odnošenje pojedinaca i crkvenih struktura, pojedinih crkvenih podsustava međusobno, kao npr. mjesnoga biskupa i hercegovačkih franjevaca nego i organizatora međugorskih hodočašća i crkvenih struktura.


Zapravo, bez obzira kakva crkvena odluka o međugorskome fenomenu bila, ona će kao takva biti i jest proizvod interakcije ljudi međusobno, ali i ljudi i crkvenih institucija, kojom se od 24. lipnja 1981. pa do sada neprestano - iz dana u dan - uspostavljala, ali kojom će se i ubuduće u neposrednoj komunikaciji uspostavljati uvijek nova društvena zbilja u kojoj će ljudi uz ostalo pokušavati osmišljavati svoj vlastiti život i svoje odnose s drugima.


 

| Skraćenje rada KAKO UTVRDITI POSTOJANJE NADNARAVNOG? Jesu li tzv. 'međugorska ukazanja' kazivanja (u)temeljena na istini ili su "društveno konstruirana"?
autor dr. Ivan Markešić, sociolog religije |

Prometej.ba 10/2014