Kad proroci utihnu
I među sobom i unutar sebe svjetske su religije prema njihovom odnosu prema svijetu i ulozi u društvu podijeljene u dva modela: mistične (npr. budizam) i proročke (židovstvo, kršćanstvo, islam). Prostore Bosne i Hercegovine zapala je specifična sudbina da na njima već stoljećima obitavaju sve tri najveće svjetske proročke religije, koje – ako je vjerovati statistikama – predstavljaju mjerodavni svjetonazor i životno uvjerenje za više od 95% stanovništva ove malene zemlje.
S obzirom na koncepciju uređenja društava i država u kojima su kroz povijest djelovale, ove tri proročke religije se razlikuju u mnogim pitanjima, ali svima trima im je po definiciji zajedničko uporno pozivanje na socijalnu pravdu i na pozitivan odnos prema siromašnima, marginaliziranima, obespravljenima.
E ako je to sve tako, logično je pitanje: kako onda u državi u kojoj (najmanje) 95% stanovništva pripada religijama koje se po svojoj biti zalažu za socijalnu pravdu, ugrožene, siromašne, obespravljene..., ima toliko socijalne nepravde, toliko gladnih, siromašnih, obespravljenih na koje se nitko više i ne obazire? Još čudnije: kako je moguće da se u državi u kojoj preko 95% stanovništva pripada religijama koje su po definiciji proročke - tj. koje po definiciji ne smiju šutjeti na nepravdu nego ju prokazivati i raskrinkavati – na prste mogu nabrojati ljudi koji se otvoreno i beskompromisno suprotstavljaju boguvapijućim socijalnim nepravdama (i da budemo pošteni, dosta ovih hrabrih ljudi i ne pripada u onih 95% stanovnika pripadnika proročkih religija)?
Odgovor leži djelomično u stoljetnom kontinuitetu straha, nasilja, ispiranja mozga od strane raznih režima i ideologija koji se smjenjuju na ovim prostorima. Svi su ti sustavi iz ovdašnjih ljudi izgleda ispraznili najzdravije sadržaje iz njihovih vjerskih uvjerenja, i zamijenili ih sa strahovima, mentalnim zatvorima i traumama. Tako su od mnogih ljudi ostale izvana tvrde, a iznutra prazne ljuske različitih svjetonazora. Izvana kršćanin, musliman, židov, ateist, iznutra – praznina, nihil.
Kako stanovnici BiH nisu nikad imali drugo iskustvo političkoga života, do života u ideološkim društvima – a svaka ideologija konkretni ljudski život tretira kao predmet i sredstvo bez naročite vrijednosti po sebi – tako su svi svjetonazori – makar neki od njih i nosili dobre i po društvo korisne poruke – ovdje shvaćeni i prakticirani ideološki. Stoga nije čudno da su i danas ljudska osoba, te njezina konkretnost i dostojanstvo, jedincatost i neponovljivost, u BiH potpuno obeščašćene i prezrene, i to tako da su danas možda čak i na najmanjoj cijeni nego za svih dosadašnjih režima koji su prošli ovom zemljom (usp. I. Lovrenović, Budućnost nezavršenog rata, 227). I o kakvoj se onda socijalnoj pravdi, svijetu novih pravednijih međuljudskih odnosa, brizi za siromašne i ugrožene, može sanjati u sistemu kakav je naš, sistemu koji uopće ne priznaje vrijednost pojedine, konkretne ljudske osobe?
Ideološki okvir je zarobio i vjerske zajednice, povijesno i kulturno (često i politički) najutjecajnije institucije u bh. društvu. Zdravoj proročkoj dimenziji monoteističkih religija kao da je od strane lukavih političkih i ekonomskih tajkuna stavljena brnjica na usta, pa niti govore niti se zalažu za socijalnu pravdu, niti upućuju narod da se zalaže za poboljšanje vlastitog lošeg socijalnog i ekonomskog stanja.
Strah, apolitičnost i šutnja većine današnjih vjernika i intelektualaca svih profila u BiH najporaznija je karakteristika našeg društva. Mnogi su se ili razočarali u dobro, ili toliko uplašili moći zla, da su i sami stali na stranu boguvapijućih nepravdi, a odustali od čovještva. I dok se oni koji bi mogli učiniti nešto dobro kolebaju u strahu, nemoći i kalkuliranju kakav će biti rasplet situacije, onima najgorima nimalo ne manjka odlučnosti i neumorne aktivnosti. Tako je i u vjerskim zajednicama proročka dimenzija religija, koja bi mogla nešto promijeniti nabolje, utopljena u blato politikanstva, „šire perspektive“ onih koji „brinu za narod“, te kompromisa s beskrupuloznim tajkunima i pobožnim donatorima iz prvih redova „naše mlade domaće privrede“, tipa Domaćinskog iz Krležinog romana Na rubu pameti. Istovremeno, one najgore strane vjerskih zajednica cvatu u ovakvoj kriznoj situaciji: vehabije, razni iscjeliteljski opsjenari, elitističko-apokaliptičarski karizmatski pokreti, skrušeno pobožni vizionari „nebeskih nacija“. Sve nabrojane skupine redom su vrlo loše i pogubne po ionako loše stanje bh. religija, a istodobno vrlo organizirane i aktivne, sve tobože protiv „prljave“ politike i „prljavog“ svijeta, a sve angažirane u podupiranju najgorih mogućih političkih opcija i u izgradnji najgoreg mogućeg svijeta.
Interesno uvezane religijske, ekonomske i političke oligarhije koje vladaju ovom državom, trude se stvoriti strukturalnu mrežu zla koja će spremno ugušiti svaku naznaku kritičkog otpora protiv društvene nepravde. U ovoj se zemlji proročka riječ najučinkovitije guši svrstavanjem. Ako govoriš istinu, odmah si izdajnik, otpadnik nekog kolektiva, a potajni pristaša, špijun drugog kolektiva. I nema veze što ti jednako oštro kritiziraš sve ideologije, beskrupulozni tvorci selektivnog pamćenja će putem medija dušama svojih podanika servirati jednostranu sliku zbog koje će te ovi zamrziti. Čim netko u BiH govori otvoreno i oštro, čim nosi etiketu disidenta, čim je često lažno i selektivno optuživan, čim ima poteškoće s prijetnjama usijanih glava, ali i s materijalnim siromaštvom i s nemogućnošću stabilnog i sigurnog života, taj mora da je pravi prorok. Protiv njega će se urotiti svi moćnici, tobože različitih profila a u srži istih interesa, zajedno sa svojim slugama bez duha, mišljenja i karaktera, protiv njega će na koncu ustati i oni oportunistički i strašljivi „mali ljudi“ koji ga potajno simpatiziraju, a javno čine kukavičku stabilnu biračku mašineriju svakom diktatorskom režimu koji ih tlači. Ni tragična i nasilna smrt nije rijetka u opisu sudbine ovih ljudi. Takvi su u današnjoj BiH vrlo rijetki.
Zato ne manjka lažnih proroka svih profila. Njih ćete prepoznati po udvaranju stavovima masa, po laskanju stavovima svog naroda ili stanovništva svoje regije. Prepoznat ćete ih po nekritičkom podržavanju loših politika, po manipuliranju „voljom naroda“, po manipuliranju strahovima naroda. Prepoznat ćete ih po tome što su stekli veliku popularnost među narodnim masama, moć i neupitnu materijalnu sigurnost. Prepoznat ćete ih po čestom opravdavanju raskida - tobože „nekompatibilnih“ - politike i morala. Zajedno s moćnicima s kojima šuruju oni će pokušati ušutkati prave proroke, a ako to ne upali, omrazit će ih, denuncirati, lagati na njih, proglašavati neprijateljima naroda i vjere, i na koncu, po potrebi i ubiti.
Ne tako davno pisao sam u četiri nastavka o salvadorskom nadbiskupu Oscaru Romeru, koji je zbog svoje borbe za prava siromašnih, a protiv socijalne nepravde proizvođene od strane okrutnog vojnog režima, podržavanog od salvadorske Crkve, brutalno ubijen. Nisam slučajno pisao baš o Romeru i baš o Salvadoru. Ljudi moji, pa stanje u Bosni i Hercegovini se svakim danom sve više približava situaciji u državicama Latinske Amerike. BiH nije na „europskom“ putu, kako to vole šminkati politički frazeri, nego na latinoameričkom putu, putu koji vodi u stvaranje država-radnih logora kojima upravljaju vojno-tajkunske elite (sad desničarske, sad ljevičarske, a obje s istim metodama djelovanja i istom količini nesreće koju donose), uz blagoslov logorskih kapelana i duhovnika, a u kojima robovski i u nehumanim uvjetima rade čitavi narodi i društvene klase.
U takvom društvu s takvim odnosima još će nas samo moći spasiti jaka Riječ/riječ, poslana od ljudi koji će ju utjeloviti u sebe i u ovu situaciju, Riječ/riječ koja će razbuditi naše ljude iz dugog ideološkog sna, Riječ/riječ koja će „poput malja što razbija pećinu“ (Jr 23,29) porušiti zidove i utvrde straha oko ljudi i konačno ih pokrenuti da uzmu sudbinu svoju i svoje zajednice u svoje ruke.
Tu dolazimo i do najjačeg aduta onih koji se svim silama trude da ušutkaju proroke, a to je mržnja prema Riječi/riječi. Svaki totalitarni režim – pa tako i ova današnja tri u BiH – nastoji da bude što manje Riječi/riječi, tj. da ljudi što manje čitaju i što manje komuniciraju. Svaki režim širi nepovjerenje prema snazi Riječi/riječi, jer se plaši te snage, znajući da zdrava Riječ/riječ, pisana i čitana, ljude oslobađa, jača, ohrabruje i ujedinjuje. I upravo iz mržnje prema riječi, koja se kod nas taložila i još uvijek taloži djelovanjem totalitarnih režima rađa se mržnja prema ljudima, a iz nje ubojstva, nasilje, nepravde i nesređenost. Onako kako je govorio Sokrat: „Postoje mizantropi, mrzitelji ljudi i postoje mizolozi, mrzitelji ideja. I jedni i drugi izniknuli su iz istog izvora, a to je nepoznavanje svijeta. Nikomu se ne može dogoditi veće zlo nego ako zamrzi na govore. A mržnja na govore i mržnja na ljude rađa se na isti način.“ (Usp. Natalija Princi, Adamu s ljubavlju, 65) Kad bi se svi ljudi sprijateljili s Riječju/riječju, kod nas bi bilo kudikamo manje nasilja, nereda i nepravde.
Iako taj idealni scenarij kod nas još uvijek nije izgledan, ne treba očajavati. Koliko god i kako god moćnici nastojali ugušiti proročku riječ, ona će ipak preživjeti i uvijek iznova će naći načina da dođe do ljudi. Pa čak i u okolnostima u kojima se zbog pogrešno izgovorene riječi automatski gubi glava, kako svjedoči roman kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcije Marqueza pod naslovom Zla kob. Radnja ovog romana odvija se u neimenovanom gradu koji neodoljivo podsjeća na neku od manjih poslijeratnih sredina u BiH: novokomponirana mala tajkunska elita koja se u ratnim godinama „snašla“, nepošteno privatizirala državnu imovinu, uživajući podršku vojne vlade; nasilni, bahati i goropadni načelnik koji vedri i oblači selom; župnik koji se troši u propitivanju da li su filmovi koji se daju u kinu dovoljno ćudoredni, koji se druži s novopečenom bogataškom elitom a oni mu zauzvrat daju donacije za popravak crkvenog tornja i novo zvono; nestabilna država u kojoj se brzo smjenjuju desničarske i ljevičarske vojne hunte; potpuno obespravljena sirotinja koja umire od gladi i bijede, radeći na plantažama i rančevima novopečenih bogataša.
U takvoj općoj atmosferi bijede, zla i nasilja, nitko se ne usuđuje javno izreći očite nepravde koje vladaju u selu, što zbog ustaljenog javnog morala male sredine od kojeg se ne smije odstupati, što zbog nasilnog načelnika koji svako narušavanje postojećeg stanja smatra revolucionarnim i kažnjava smrću. I onda se počinju pojavljivati ceduljice na pragovima bogataškim obitelji, koje razotkrivaju njihove mračne tajne, zločine, laži, bračne prevare, abortuse. U selu nastaje opći kaos. Vladajuće elite su vrlo uznemirene, ali do kraja romana niti oni niti čitatelji ne saznaju tko je odgovoran za cedulje. (Zamislite kad bi se na pragovima naše političke, ekonomske, vjerske oligarhije počele pojavljivati cedulje s rečenicama: „Vrati što si ukrao“, „Kako te nije bilo stid upropastiti tvornicu i ostaviti radnike bez posla“, „Postavljanjem svog nesposobnog rođaka na funkciju ministra otežao si živote desecima tisuća ljudi“, „Sjećaš li se ljudi u čijoj si smrti sudjelovao“ i sl. – što mislite, da li bi to bar malo uzburkalo savjest tih ljudi debele kože, a mršavog obraza?)
Jedna od poanti, s kojom i završavam ovaj tekst, neka bude ova: ma koliko god nepravedni moćnici proroka ušutkali, koliko god ljudi učinili nijemima, snagu pisane, čitane i izgovorene Riječi/riječi neće uspjeti otupiti. Štoviše, njih i njihove strukture zla povijest će kad tad izvesti na sudište Riječi/riječi koja im je bila upućena, a koju su pokušavali zatrti.
Autor: Marijan Oršolić
Prometej.ba | 25.01.2014.