Čini se, da taj današnji čovjek ima tisuću razloga da povjeruje i u svoju sličnost s vragom, kako se već negdje izrazio Dostojevski. Danas čovjek neprestano čezne za usavršavanjem i samoostvarenjem, a zapravo bi trebao postati više zreliji, slobodniji i odgovorniji za vlastitu sudbinu i za svakog drugog čovjeka.


    Mi živimo u odnosu i od odnosa, tj. živimo kao oni koji su svim svojim bićem okrenuti prema drugome. Od drugih živimo – za druge živimo. Od drugih smo rođeni – druge rađamo. Sav je naš život koncentriran tu negdje, između – u odnosu. U ljudskim odnosima bi uvijek trebala biti prisutna sloboda te istinsko komuniciranje među ljudima. Naime, čovjeka je moguće definirati samo odnosima, po kojima on izlazi iz vlastite začahurenosti, uspostavlja most s drugim i nalazi drugoga kao svoj cilj i jedinu šansu svog osobnog rasta. Suvišno je danas dokazivati da je nastupila kriza odnosa. Suvremeni čovjek je apsolutno iščašen na svojem životnom putu. On Boga, koji je temeljna kopča čovjekove egzistencije, proglašava iluzijom, izmišljenom stvarnošću, opijumom za narod, a za brak i obitelj govori da su to izvori ograničenja i grobnice ljudske slobode. Čovjek je donedavna vjerovao, a zastalno bi trebao i danas vjerovati, da brak ima specifične antropološke dimenzije i da je kolijevka zajedništva i žarište osobnog rasta. Međutim, za današnjeg čovjeka je brak: samoblud udvoje, legalizirana prostitucija, paravan za prikrivanje nastranosti, sporazum da se postigne uzajamni prosperitet, kupoprodajni ugovor, zajednička investicija u kojoj se ipak uneseni elementi starošću polako devalviraju, i slično. Svjestan sam činjenice koliko je teško i rizično govoriti o odnosima, ali to je danas prijeko potrebno. Tim je potrebnije jer čovjek danas zapada u ograničene, posredničke i izopačene odnose u kojima gubi svoju slobodu i samu čovječnost.


    S druge strane, ni jednu strukturu, ni u kojem slučaju, ne smijemo smatrati zajedništvom. Naime, zajedništvom treba smatrati onu strukturu u kojoj pojedinci posjeduju svojstvo totaliteta i međusobno komuniciraju. Čim u nekoj strukturi postoji vlast kao izdvojeni elemenat, onda je to znak da u toj strukturi nije, u najmanju ruku, zajedništvo u potpunosti ostvareno. Odnosno, kad se to ima u vidu, vlast bi trebala potpomoći da se osobe potpunije razviju i u tom smislu trebala bi omogućivati komunikaciju. Dakle: Onaj koji zapovijeda i onaj koji sluša nisu u istom položaju, oni nisu u odnosu ravnoteže. I to u mnogočemu poremećuje skladnost zajedništva. Ipak, ljudska zajednica treba da bude zasnovana i na vlasti, jer je svaka ljudska zajednica u krajnjoj liniji nesavršena. Ali unutar svake zajednice trebalo bi strogo paziti da vlast ne iznevjeri onaj cilj za koji je uspostavljena. Osnovno je polazište ljudskog odnosa, pa i zajedništva, da sloboda drugog ne smije biti ničim ograničena. Istinsko prihvaćanje slobode drugoga omogućuje meni samome da dođem do svijesti o vlastitoj slobodi ako s drugim stupim u životnu igru ljubavi. Ograničavanje slobode drugoga značilo bi smrt njegove osobnosti i tako totalnu negaciju njega kao izuzetno drugog. Naime, bitno je drugog prihvaćati kao slobodu, ali i kao osobu koja je u komplementarnom odnosu sa zajedništvom.


    Osoba izranja iz odnosa kao imenovano bogatstvo, koje se razotkriva susretniku uvlačeći ga u suodnos. Osoba se nudi drugome kao šansa rasta. Ona je neiscrpna punina izazova i ujedno čudesne zasebnosti, koja čovjeka pomalo plaši. Ona drugome nudi prostor za ispunjenje njegove slobode, a ujedno zahtjeva za sebe nepovredivost i slobodu. Prvenstveno, osoba u sebi nosi odgovornost i sva je ispunjena brigom. Ona u svojoj jedincatosti i neponovljivosti sadrži ime, a sva živi od drugoga. Etimološki promatrano, riječ osoba primarno znači masku, koju je glumac uzimao da naznači ulogu koju je glumio i da tako svojom pojavom otkrije poruku. Ujedno glumac je time skrivao svoju vlastitu stvarnost. Iz toga proizlazi, da bi osoba otkrivala nešto što ona sama hoće da pokaže i ujedno bi štošta skrivala. Osoba bi tako bila  - IZABRANI ODNOS. Dakle, zajedništva i odnosa nema bez osoba, a ni osoba bez zajedništva i odnosa. Lažna je dilema što je primarnije, zajedništvo ili osobnost, naime njihovi su unutrašnji konstitutivni elementi međusobno paralelni.


    U konačnici svega nužno smo upućeni na drugoga, na drugu egzistenciju u kojoj otkrivamo svoj smisao, u kojoj uočavamo svoje vlastite mogućnosti i pomoću koje gradimo svoju osobnost. Drugi nam postaje šansa beskonačnog afirmiranja slobode i prostor našeg vlastitog projekta samih sebe. U odnosu s drugim otvara se šansa ispunjenja moje ljubavi i ostvarenja istinske sreće. Trebamo graditi most do drugoga, a to možemo učiniti samo uz povjerenje i rizik u kojemu sebe poklanjamo drugom biću bez straha da nas ono neće prihvatiti, prezreti, zanemariti ili odbaciti. Drugi, tvrdi Buber, postoji kao onaj koji je izuzetno drugi, različit i neponovljiv, onaj koji je meni daravan kao čudo i izazov u kojemu mogu naći svoje uporište i izvor svoga rasta u odnosima i zajedništvu.


Prometej.ba/11.08.2012.