Bila jednom jedna mala ulica u jednom malom selu. Nadležne su vlasti tretirale tu ulicu kao da ne pripada njihovom selu. Postavlja se ulična rasvjeta u selu? Ne i u toj ulici. Postavljaju se prometni znakovi za ograničenje brzine, kako bi djeca bila sigurnija na putu prema školi? Ne i u toj ulici. Selo se priključuje na gradski vodovod? Cijevi staju pred tom ulicom. Stanovnici ulice se onda odu žaliti u mjesnu zajednicu, i tamo ih pošalju u općinu. Odu u općinu, i tamo ih vrate u mjesnu zajednicu. Pa kad i jednima i drugima dosadi ping-pong, onda kažu kako su stvari zbog kojih se oni žale navodno u nadležnosti kantona. Jednostavno, iz te ulice ne potječe nijedan od vodećih političara u kraju koji bi sredio da rasvjeta, vodovod i prometni znakovi ipak dođu i u tu ulicu.

Ovako, rasvjeta će ići do vikendica lokalnih moćnika u šumama i na njivama, ali ne i u tu ulicu. Do tih vikendica možda dopre i vodovod: uštedjet će se valjda malo i na cijevima koje su trebale ići u zaobiđenu ulicu. Nakon što su sve pokušali legalnim putem, stanovnici ulice od muke prave sijelo i zbijaju šale sa svojom situacijom. Nakon n-te popijene čašice jednom zasja nesuđena ulična rasvjeta iznad glave i on pođe pričati o organizaciji referenduma o odcjepljenju njihove ulice od općine kojoj sada pripadaju i pripojenja susjednoj općini. Ako može referendum s ciljem ograničavanja prava istospolnih zajednica ili izbacivanja jednog pisma s nekih tabli, što ne bi mogao i referendum s ciljem dovođenja rasvjete, prometnih znakova i vodovoda u jednu malu zajednicu? Sve je to lijepo, upozori ga netko, ali ni vlast u susjednoj općini nije ništa bolja. Ovaj onda kaže kako je najbolje organizirati referendum i proglasiti njihovu ulicu nezavisnom državom. Eh, dobaci netko, kad bi se nova država na tako malom prostoru mogla samo tako osnovati.

Čeh Vit Jedlička smatra da tu ne bi trebao biti kraj ove pričice, koja predstavlja žalosnu stvarnost mnogih manjih zajednica (posebno povratničkih) na Balkanu. On smatra da se nova država može osnovati samo tako. Ne samo da tako misli - to je i uradio. Ne znamo kakvih je sve on imao iskustava s korumpiranom birokracijom i tzv. predstavničkom demokracijom – demokracijom, koja se kod nas manifestira jedino pravom gomile da se iživljava nad manjinom i mogućnošću bitange da se poslušništvom i lopovlucima domogne vrha - i da li mu je ideja o osnivanju nove države na Balkanu pala na pamet uz češko pivo ili uz nešto žešće, ali 13. travnja 2015. na 7 km2 ničije zemlje između Hrvatske i Srbije, na obalama Dunava pored Bačkog Monoštora i Zmajevca, zavijorila se zastava najmlađe balkanske državice, Liberlanda. Otac domovine Vit Jedlička tvrdi kako je njegova „država“ nastala potpuno u skladu s međunarodnim pravom jer teritorij na kojem se nalazi u pregovorima o razgraničenju nije pripao ni Srbiji ni Hrvatskoj. (Da li je ovo prva balkanska država koja nije nastala nakon nekog ratnog sukoba ili „događanja naroda“?) Čini se ipak kako Jedlička nije našao povijesno baš najidealniju lokaciju za osnivanje nove državice, s obzirom na „dobrosusjedske odnose“ tradicionalne za ovu regiju („dobrosusjedski odnosi“ prema Liberlandu izraženi su već i u nekim internetskim komentarima koji se zlobno pitaju „šta će ostati od Liberlanda ako Dunav poraste“?). I badava Jedlički što je on Liberland osnovao potaknut kreativnim humorom, s obzirom na kakvoću smisla za humor kod nacionalista u našoj regiji, pitanje je vremena kad će se Liberland naći na nečijem nišanu ili ratnoj karti.

Kako god, ova mala državica planira biti najnaprednija od svih dosad nastalih na Balkanu. Imat će vladu sastavljenu od svega 10-20 ljudi i geslo „živi i pusti druge da žive“. Kao razlozi osnivanja Liberlanda navode se sve veći utjecaj interesnih grupa na funkcioniranje država i sve gori uvjeti za život ljudi. Cilj je stvoriti društvo gdje pravedni ljudi mogu napredovati bez neučinkovitih državnih propisa i poreza, što ovu državicu čini endemom u regiji. Osim toga, Liberland je jedina država u regiji u koju ljudi više doseljavaju nego što bježe iz nje. Liberland je u desetak dana postojanja zabilježio preko 160.000 zahtjeva za državljanstvo iz čak 184 države, pa se Jedlička požalio kako ima najzaposleniji imigracijski ured na svijetu. Državljanstvo Liberlanda mogu steći svi oni koji nemaju komunističku, neonacističku ili ekstremističku prošlost ili sadašnjost. Tim kriterijima je već profiltrirana čitava politička i tajkunska elita u regiji.

I otac nacije Vit Jedlička netipičan je otac nacije za ove prostore. On nema iza sebe komunističku prošlost, prepisan doktorat, nije sudjelovao ni u kakvom genocidu, niti je maštao o teokratskom režimu. U skromnoj Jedličkinoj biografiji stoje karijera bivšeg europarlamentarca i završene političke znanosti na CEVRO Institutu. Zaključno, eto, s ovim zanimljivim mikro-eksperimentom utopijskog društva u antiutopijskom vremenu u krajnje antiutopijskoj regiji. No, iako zanimljiva, Jedličkina ideja ipak nije prva takva u svijetu. Daleko od toga. Njegova je mini-državica tek jedna od oko 400 takvih diljem svijeta. Tih državica ima tako mnogo da čak imaju i svoj pojam koji ih označuje: mikronacije. Definicija mikronacija govori o subjektima koji za sebe tvrde da su nezavisne države ili nacije i koji stvaraju neke elemente nacije (novčiće, zastave, poštanske marke), ali koji nemaju međunarodno priznanje ni države ni nacije.

Neke od tih država su, kao i ova Jedličkina, nastale kao socijalne, ekonomske ili političke simulacije. Jedan primjer je „Slobodni grad Kristijanija“, polulegalni distrikt u Kopenhagenu osnovan 1971. u napuštenoj vojnoj bazi od strane hipija koji su željeli stvoriti slobodno anarhističko društvo. Neki distrikt danas opisuju kao leglo kriminalaca, a drugi kao utočište slobodnih umjetnika. Drugi primjer, opet iz Danske, je „Kraljevstvo Elleore“, osnovano 1944. na otočiću Elleore od strane učitelja koji su ovamo svake godine u kolovozu dovodili djecu na ljetni kamp. „Kraljevstvo“ ima stroge zakone (npr. knjiga „Robinson Crusoe“ je zabranjena na otoku, i tko ju donese, dobiva zatvorsku kaznu u trajanju 11 min. i 17 sec.) i vlastiti nacionalni sport „cracket“. Iz političkog protesta zbog odnosa Australije prema istospolnim zajednicama 2004. aktivist Dale Anderson na nekoliko nenaseljenih otočića blizu Queenslanda (Australija) osnovao je „Gay i lezbijsko Kraljevstvo otoka Koraljnog mora”. Mikronacija „Kraljevstvo Drugog Svijeta“ apsolutna je monarhija-matrijarhat, u kojoj žene imaju apsolutnu vlast nad muškarcima. Teritorij državice obuhvaća prostorije malog češkog dvorca iz 16. stoljeća.

Mnogo češće su mikronacije nastajale kao rezultat humora ili narcizma. Primjeri su „Aerijsko Carstvo“ (montipajtonovska mikronacija osnovana 1987, u kojoj je svaki dan novi praznik, svaki bizarniji od prethodnog), “Republika Molossija” (pola hektara pustinje blizu Rena u Nevadi, na kojem je Kevin Baugh 1977. proglasio državu i zakone koji zabranjuju oružje, pušenje, luk, somove i sve što dolazi iz Texasa; Molossija je postala dobro posjećena turistička destinacija, u kojoj turisti imaju 45-minutni tour, ali prethodno moraju pokazati pasoše na ulazu), „Nacija Nebeskog prostora“ (osnovao ju je 1. siječnja 1949. James Thomas Mangan, a za njen teritorij proglasio cijeli svemir, minus Zemlja; Mangan je čak pisao pisma pritužbi SAD-u i Rusiji nakon njihovih prvih letova u svemir, jer nisu pitali njega za dopuštenje), „Vojvodstvo Rijeke Hutt“ (farma u zapadnoj Australiji koja se proglasila nezavisnom državom, s ponosom ističe kako su oni druga najveća država na australskom kontinentu) itd.

Kraljevstvo Elleore

Neke su mikronacije nastale i u svrhu promocije turizma, kao Republika Conch, koja je 23. travnja proslavila 23. godišnjicu nezavisnosti. Nakon odluka federalne američke vlade štetnih po turizam Key Westa na Floridi, građani – čiji je povijesni nadimak Conchs – proglašavaju secesiju Republike Conch. Republika izdaje pasoše kao suvenire, ali zabilježeni su i slučajevi naivnih ljudi ili prevaranata koji su ih diljem svijeta pokušali koristiti na granicama. Slične slučajeve pamti i „Republika Hout Bay“, predgrađe Cape Towna, koje se 80-ih godina 20.st. radi turističke promocije proglasilo nezavisnom državom, a priča se kako su mnogi ljudi uspijevali uvjeriti imigrantske urede diljem svijeta da udare žig na njihove pasoše. Postoje i entiteti pravljeni radi kriminalnih radnji, kakav je „Teritorij Poyais“, izmišljotina Škota Gregora MacGregora iz ranog 19.st., u koju je spomenuti, tvrdeći kako je izaslanik centralnoameričke zemlje bogate prirodnim resursima, uspio uvjeriti i neke britanske političare i poduzetnike.

Aeričko Carstvo

Bilo je u povijesti i projekata stvaranja umjetnih otoka na kojima bi se formirale sasvim nove zemlje sa slobodarskim načelima. “Republiku Otoka Rose” proglasio je 1968. ekscentrični talijanski arhitekt Giorgio Rosa na platformi koju je izgradio u Jadranu. Nakon što je Rosa odbio platiti porez, talijanske vlasti su platformu uništile eksplozivima, a Rosa osniva „vladu u egzilu“. Drugi primjer je „Republika Minerva”, umjetni otočić između Tonge i Novog Zelanda, koji je dao napraviti milijunaš Michael Oliver, kako bi na njemu stvorio libertarijansku utopiju bez poreza I vlasništva. Iako su stanovnici otočića imali ambiciozne planove razvoja turizma, ribarstva i industrije, vojska Kraljevine Tonge, u čijim je vodama bio otočić, iselila je otok i spustila zastavu.

Mikronacijskih je eksperimenata i prije Liberlanda bilo i na Balkanu. Primjeri su „Hajdučka Republika Mijata Tomića” (osnovao ju blizu Blidinja Vinko Lastvić 29. lipnja 2002. iz protesta zbog neučinkovitosti vlasti; u republici je zakonski zabranjeno osnivanje političkih stranaka i bavljenje politikom, jer se „time ugrožava pravni poredak i zdravlje ljudi“, a zanimljivo kako je svojedobno SFOR dolazio provjeriti da li se ovdje radi o stvarnom secesionističkom planu, jer u ovoj se regiji nikad ne zna...) i „Republika Peščenica“ (nju je u zagrebačkom kvartu Peščenici kao satirično-parodični projekt u 90-ima 20.st. osnovao pustolov Željko Malnar; reportaže iz „Republike“ emitirane su na subotnjem tv šou „Noćna mora“. Između ostaloga, napravili su parodiju Dore s takmičenjem „Dora Noćna mora“, te fiktivnu predaju Malnarovih generala i ministara Haškom sudu, proglasili aneksiju dijela Slovenije, te osnovali „Flašističku stranku“).

Mikronacije mogu biti zanimljivi eksperimenti za nove društvene sustave, iz kojih bi ostatak svijeta mogao učiti. Osim toga, one poručuju i kako države više ne treba shvaćati preozbiljno, kao nešto radi čega je opravdano gubiti glavu ili stavljati tuđu na panj. Kod nas su države najprije bile san, kad su dosanjane, bile su pitanje časti i ponosa zbog kojeg su se gubile vlastite i otkidale tuđe glave, a onda su evoluirale u mračne antiutopijske pljačkaonice. Ljudima koji žive u balkanskim državicama danas je preostalo izgleda samo još seliti (što skoro svi ili čine ili planiraju ili sanjaju) ili – osnovati nove državice po vlastitom ukusu, kao odgovore orwellovskim antiutopijama u kojima su se zatekli nakon raspada komunizma. Jedna takva iznikla je nedavno između Srbije i Hrvatske. Nadamo se da će ideja o Liberlandu inspirirati i druge ljude na ovim prostorima za nove kreativne ideje, inicijative i pokrete, koji će sve ozbiljnije dovoditi u pitanje srž iracionalnih društvenih sustava u kojima žive.