Nervni slomovi zbog crtanja Worda
Kako sam proveo prvih dvanaest godina školovanja, odnosno koliko su mi bezvezni školski zadaci pomogli u odrastanju
Osnovna škola mi je po svemu bila nezaboravno iskustvo. Krenuo sam u prvi razred 1989. godine, a učiteljica mi je bila Ljeposava Ćeranić Lepa, Crnogorka starog kova, koja je nerijetko upotrebljavala silu da nam nešto dokaže. Mislim da je to bila posljednja sarajevska učiteljica koja je tukla djecu, bilo zbog nediscipline ili neučenja.
Iako sam bio odličan učenik, sa svim peticama, moje vladanje je bilo uvijek upitno, i imala je mnogo razloga da me na taj način kažnjava, kao što je kažnjavala Julija, Gorana, i druge. Goranu je, iako je i on bio odlikaš, nekoliko puta slomila linijar od glavu, ili ga čak za kosu čupala i šamarala. Julio je sjedio u prvoj klupi, odmah pored nje, pa joj je lako bilo dohvatiti ga bilo kad i zbog bilo čega. Mene nikad nije udarila jer je znala istoriju mojih sestara, koje je moj tata štitio od razrednika kad ih je ovaj jednom izvrijeđao. Tata je važio za zajebanog lika, i Lepoj je to očigledno neko rekao, pa sam stoga ostao pošteđen osnovnoškolskih batina. Ipak, to ju nije spriječilo da nas nakon izbora 1990. godine sve ispita za koga su nam roditelji glasali, i da nas nakon popisa 1991. ispita kako su nam se roditelji izjasnili. Bio sam jedini Musliman u razredu, dok su Himzo, Haris, Ado, Goran, Una i drugi svi redom bili Jugosloveni. Nagovorio sam Dejana da kaže kako su mu roditelji glasali za SDA, i mislim da mi do danas to nije oprostio. Iako sam bio jedini Musliman, to me nije spriječilo da pobijedim na takmičenju koje se zvalo Titovim stazama revolucije. Bio sam zadnja generacija pionira, a na slici sam ovaj koji se okrenuo, u geometrijskoj sredini slike.
Lepa (na slici skroz desno) je početkom '92. zbrisala u četnike, a svakako je bila Radovanova drugarica jer potiču iz istog mjesta. Budući da je imala godina, ne vjerujem da je više živa. Iako je bila potpuno nenormalna, čak i za ondašnje uslove, nije mi ostala u ružnom sjećanju.
Što se samog znanja tiče, iskreno nemam pojma je li nas išta naučila. Ja sam znao čitati oba pisma još sa četiri godine, a budući da je uglavnom insistirala na ćirilici, to sam pismo pisao dugo poslije rata jer mi je jednostavno bilo lakše i brže, a kako se mnogo diktiralo u višim razredima, bilo je bitno brzo napisati zadano. I danas se potpišem ćirilicom, čak i u svojim holandskim dokumentima. Matematiku sam uvijek znao tokom osnovne škole, a svi ostali predmeti su se u prva tri razreda učili više rekreativno nego ozbiljno.
Raja iz razreda su se na kraju trećeg razreda raselila, i samo neki od nas smo ostali u Sarajevu, poput Himze, Ade, i cijele te "jugoslovenske" ekipe koja više nije bila jugoslovenska.
Četvrti sam razred završio za dva mjeseca, a u petom smo išli u izdvojene punktove širom grada, budući da je grad bio redovno granatiran, a škola nije smjela imati samo jedno mjesto. Pod granatama smo dolazili u naš punkt gdje se danas nalazi kafić Queen (ako se još tako zove), u Titovoj ulici. Bilo je dosta zavučeno i tamo nije pala niti jedna granata, tako da je bilo dosta sigurno. Ne moram govoriti da nije bilo grijanja, da smo sjedili u jaknama, a užina je bila donirana. Veliku većinu knjiga nismo imali, a ako i jesmo, radili smo iz knjiga koje smo mogli naći. Čitanku su nam obezbijedili, a od nastavnika bosanskog jezika, Hamdije Torlaka, sam u tom petom razredu naučio većinu onoga što danas znam. To je bio genijalan čovjek, takođe starog kova, strog, ali pravedan. Već je tada bio mnogo stariji, tako da pretpostavljam da su ga zamolili da se vrati iz penzije i ispredaje jednu godinu. Ostali predmeti, poput biologije, geografije, istorije i sl. su mi takođe ostali u lijepom sjećanju, a sve za šta su nam knjige nedostajale, se diktiralo i učilo iz svesaka. Šesti i sedmi razred su prošli u sličnom ozračju, s tim da smo imali povremene stanke zbog učestalih ratnih dejstava, kada nismo mogli ići u školu.
Tih sam se godina bavio crtanjem i nerijetko igrao šah, ali i druge društvene igre. Bio sam izuzetno netalentovan za šah, pa me moj drug Ado redovno pobjeđivao. Ipak, u emisiji "Dječija televizija", voditelja Mladena Jeličića Troke, Adu su natjerali da izgubi meč od mene jer sam ja bio glavna uloga. Kao što mi Dejan nije do danas oprostio SDA, tako mi Ado nikad nije priznao poraz u ovom meču. Crtanje mi je išlo bolje, i tih sam godina iscrtao stotine geografskih karata, što stvarnih, što zamišljenih. Crtao sam Bosnu u ogromnom izdanju, ostavljajući samo Beograd u Srbiji, crtao sam američke države i znao svaki njihov glavni grad, od Telahesija na Floridi do Olimpije u Vašingtonu. Kao uspomenu na Dječiju televiziju još uvijek imam ovu sliku, koju je tadašnji producent postavio na Fejsbuk, a ustvari se radi o isječku sa snimka.
Generalno, mislim da me nedostatak udžbenika i osnovnog školskog pribora napravio mnogo kreativnijim djetetom nego što bi to bilo da sam imao sve na dohvat ruke, kao što imam danas. To me naučilo da mi ni kao djetetu, a ni kao odrasloj osobi, nikad u životu nije bilo dosadno. Ako mi nešto nije interesantno, brzo bih nalazio drugu zanimaciju.
Kada smo došli do osmog razreda, prešli smo u drugu zgradu škole koja je bila potpuno nova, a Katoličkoj crkvi smo vratili njihovu zgradu u Šenoinoj ulici. Tada je kružila priča da su slovenska djeca finansirala obnovu naše škole. Ušli smo u nove kabinete, u kojima smo imali apsolutno sve, od sintisajzera, do novih kompjutera. Brzo smo se navikli na bolje, i bili vrlo sretni zbog ogromnog napretka. Ipak, kako je škola imala svoju kotlovnicu, nerijetko bi kamionima dovozili ugalj. Domar bi tada otišao do nekog osmog razreda i tražio da nekoliko dječaka napusti nastavu i pomogne s utovarom. To smo uglavnom bili Mustafa, Ljubiša, Feđa, Bojan, Sejo, Damir, Emir i ja. Bojan i nije bio nešto posebno jak, ali nam je bio super drug, i bio je dobrodošao na takve aktivnosti. Mustafa je danas veoma sposoban poduzetnik, kao i Damir, Ljubiša je negdje na brodu, Feđa je trener FK Velež, Bojan vrstan programer, a Emir ekonomista. O Seji ne znam ništa, došao je kao izbjeglica iz Žepe, navodno upisao policijsku srednju školu i otad mu se gubi svaki trag. Svi smo uglavnom uspjeli u životu, i nikome ništa ne fali. Tokom školovanja smo imali sjajne nastavnike matematike, biologije, geografije, bosanskog, engleskog i još nekih drugih predmeta, ali i one manje dobre koji nam i nisu ostali u sjećanju. Na informatici nam je nastavnica uglavnom diktirala, a kako smo u osmom razredu ostali bez tog predmeta, kompjutera nikad nismo vidjeli. Ipak, danas se bez problema služimo kompjuterima. Nismo imali problem ni sa utovarom uglja, a ni sa hladnoćom tokom petog i šestog osnovne. Sve nas je to očeličilo i pomoglo da postanemo bolji ljudi. Tih dana je nastala i ova slika. Autor sam bio ja, kao jedan od rijetkih guzonja koji su imali fotoaparat.
Poslije osnovne je došla i srednja škola. Svi smo se razdvojili, a ja sam završio u Drugoj gimnaziji. I tu je bilo svega, od genijalne profesorice Jasminke Zećo koja me naučila mnogo toga o psihologiji, do nekih drugih, koji su bili veoma nezainteresovani i površni. Vrhunac gluposti je bila profesorica bosanskog, Mirsada Balić, koja nas nije naučila apsolutno ništa, i koja je bila toliko nepravedna prema meni da me danas zaobilazi kad me sretne na ulici. Ta žena je mnogima od nas čak zgadila i čitanje, što je bilo zaista teško u grupi štrebera čiji je ukupni prosjek bio 4,66.
Raznih gluposti sam se nagledao tokom srednje škole. Igrali smo zinga (igra s kartama) na časovima filozofije kod Samira Krluča, i razrednika Smaje Halilovića, pričali o Harisu Silajdžiću na geografiji kod profesorice Razije Kaltak (tad je Haris prvi put izašao s famoznim programom "BiH bez entiteta", iako se radilo o opštinskim izborima), pravili bespotrebne plakate kod Sanje Vlaisavljević, donosili SDA zastave da se uližemo najzajebanijem profesoru matematike ikad, rahmetli Šefiku Prgi, učili samo i isključivo teoriju na časovima fizike kod Ramiza kojem sam zaboravio prezime, tukli se na časovima fizičkog, itd. Jedna od najvećih nebuloza se desila kada nam je profesorica Sanja Vlaisavljević zadala za zadaću da napišemo pjesmu o logici. Dakle, pjesmu o nauci o kojoj niko nije znao ništa. Te smo pjesme čitali jedni drugima i umirali od smijeha. Moj drug Adnan je napisao pjesmu čijih se stihova i danas sjećam, a išli su ovako, u melodiji pjesme Plavog orkestra "Odlazim".
Ja sam srca ranjiva, ubih se od učenja
Ko te izmislio, dabogda mu prisjela
Ja sam srca ranjiva, ti si glupa nauka
Neću te se sjećat, čak ni nakon časova
Refren!
Logiko, logiko
Sa planete odlazi
Logiko, logiko
Nemoj me nervirati
Logiko, logiko
Sa planete odlazi
Nikada se nemoj vratiti
Pored toga, bilo je i sjajnih momenata, od tri ekskurzije, preko raznih jednodnevnih izleta, pa sve do super zanimljivih časova psihologije, genijalnog pristupa profesorice Engleskog Nazife i školskih turnira u fudbalu i košarci. Posebno su mi ovi turniri ostali u pamćenju jer sam ih i sam organizovao i tako upoznao svu muškadiju iz nekoliko generacija.
Budimpešta, oktobar 1998. godine, a na slici sve uspješni ljudi
Kada su s Gorice dolazili da me tuku jer sam na jednom derneku pozvao policiju, sva ta raja je došla da me brani, a ovi su se samo okrenuli, iako je ih je bilo desetak, i nikad me više nisu ružno pogledali.
I pored svega toga, da nam je neko zadao za zadaću da nacrtamo Word, kao što je to bio slučaj prije nekoliko dana u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi, niko nikad ne bi napravio problem. Nije bilo Fejsbuka da to očajna majka podijeli sa hiljadama ljudi, niti bi mediji poput Kliksa i Buke to prenijeli, iako niko ne zna kontekst. To bi bio samo jedan u lancu glupih zadataka koje smo dobili, mi bismo ga ispunili (ili ne) i to je to. Ne bismo kmečali kako treba bježati iz države, kako je obrazovni sistem u banani, niti bismo zvali ministarstva, inspekcije itd. jer je pored te gluposti bilo još more dobrih stvari.
Danas, nažalost, roditelji zaboravljaju da pored škole, i oni imaju veliku ulogu u obrazovanju i odgoju svoje djece. Prosvjetne radnike nerijetko stavljaju na stub srama, a sami nikad nisu bili učitelji, nastavnici, profesori i pedagozi. Svi se slažemo da su prosvjetni radnici potplaćeni, i da nam je sistem loš, a kada ljude pitate šta je tačno loše, uvijek će vam navesti za primjer nešto što se dešava apsolutno svugdje. Pored toga će reći kako je to na Zapadu bolje, iako nikad nisu živjeli na Zapadu.
A eto, mi smo uspijevali, i pored toga što smo pisali i pjevali pjesme o logici, postati uspješni ljudi, a to je zato jer smo se pored škole nadograđivali, učili engleski, išli na druge kurseve, kod kuće s roditeljima razgovarali i nismo kmečali. Autoritet nastavnika je bio još uvijek nepovrediv, i iako nam se to tada činilo lošim, ipak možda nije tako grozno, pogotovo kada vidimo današnje roditelje koji su spremni na sve, a u suštini pojma nemaju.
Mirza Softić, Prometej.ba