(Errico Malatesta, Ni demokrati ni diktatori, DAF, Zagreb, 2022.)

„Želimo slobodu za sve; želimo da revoluciju podignu mase za mase“.


Republika dječaka i bradatih muškaraca

Od kakve japije iskovao je Tvorac ljude poput Errica Malateste?

U natuknici o autoru knjige gornjeg naslova izdavač navodi da je anarhistički revolucionar Malatesta „prvi put uhapšen sa četrnaest godina, u zatvoru proveo dvanaest, u egzilu oko trideset i pet, posljednjih pet godina života provodi u kućnom pritvoru, a tri puta je osuđen na smrt“.

Živio je ukupno sedamdeset i devet godina. Dakle, kakva to energija i strast obitava u tijelu i umu čovjeka koji u tom dugom životnom vijeku na razmeđi dvaju stoljeća živi nesputano i slobodno, izvan različitih institucionalnih ograničenja i pritisaka, tek oko dvadeset i pet godina?

Usprkos indoktrinaciji koju provodi službeni obrazovni sustav, Malatesta još kao učenik biva opčinjen idejama pravde, jednakosti i solidarnosti među ljudima. U to vrijeme čini mu se da bi utočište tih ideja moglo biti u ideologiji i praksi republikanizma: republikanski pokret širi se Europom, europske monarhije su u povijesnom uzmicanju, njegova domovina Italija uspostavlja temelje moderne države...

Mladi Errico studira literaturu koja nije na popisu zvanične u školama i fakultetima, pokušava proniknuti u strukturu europskih društava, otkriva silnice koje određuju pravce razvoja društva te snage koje postojećoj ekonomskoj strukturi postavljaju politički okvir. Onog trenutka kad shvati da je ekonomija ona „slijepa sila“ koja je u osnovi svih aspekata društvnog života te da siromašan čovjek nije slobodan čovjek, splasnut će i njegov interes za republikanizam i on će postati socijalist. Posve na tragu ključnih zagovornika socijalističke misli i Malatesta će u privatnom vlasništvu vidjeti izvor temeljnih društvenih proturječja i nepravde koju je sve više uviđao u društvu i teorijski osvjetljavao. Pravo glasa koje će građanski teoretičari ispostavljati kao razliku i prednost republike u odnosu na monarhiju, djeluje mu tek kao pojavna formalnost koja sistemski ne razdvaja bitno ova dva oblika vladavine. Radikalna društvena preobrazba moguća je samo zadiranjem u temelje društvene strukture, a u temelju je – privatna svojina.

Dakle – „proglasimo rat vlasništvu“!

Udariti na same temelje sistema kapitala znači revoluciju. Međutim, Malatesta ne misli da treba čekati onu situaciju koju Marks definira kao sukob proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje; narodna revolucija tek je final cut u procesu dubinske transformacije društva i pripreme uvjeta u kojima će se ona zgoditi kroz kombinaciju niza pojedinačnih i grupnih akcija.

U analizi konkretnih događanja poput pobune seljaka ili radničkih štrajkova krajem devetnaestoga stoljeća, Malatesta uviđa da anarhisti ne razumiju historijski trenutak, nemaju rješenja niti djeluju u skladu za zahtjevima vremena. Više sliče na sektu koja se iscrpljuje u beskrajnim i beskrvnim raspravama, međusobnim trvenjima, sukobima sa drugim grupama iz socijalističkoga pokreta i, što je najpogubnije, posve su izolirani od narodnih masa. Snage poput anarhista i drugih socijalista koje teže radikalnoj društvenoj promjeni, same su sebe osudile na propast ukoliko ideološki ostaju začahureni u teorijske koncepte i parolaške formule u koje bi da uguraju buntovne mase. Ukoliko se mase ne uklapaju – tim gore po njih. Zbog toga je za Malatestu politički imperativ historijskog trenutka odgovoriti na zahtjeve narodnih masa onakvima kakve one jesu u njihovu gibanju za promjenama. „Revolucija se ne kuje iza zatvorenih vrata“, glasi njegova dijagnoza, zbog čega je poruka više nego jasna i precizna - „hajdemo u narod!“

Za razliku od progresivnih snaga u cjelokupnom tom spektru onih koji su za društvene promjene, buržoazija se i brani i napada svim raspoloživim sredstvima kad osjeti da je ugrožena. Jedina granica buržujskom ugnjetavanju je otpor. Radi toga Malatesta piše da anarhisti trebaju još intenzivnije poraditi na svemu onome u čemu ih buržuji sprječavanju: odupirati se njihovim zakonima, širiti na sve moguće načine svoje ideje, neprestano raditi na stvaranju anarhističkih udruženja i organizacija naroda, djelovati unutar širokih masa. Anarhisti trebaju izbjeći naturanje svojih ideja izvana, sa neke točke superiorne teorijske i ideološke pozicije a što vodi u autoritarnost, te ući u mase, osjetiti njihovu patnju, podijeliti s njima napor u djelovanju na izgradnji pravednog društva. Nema radikalne društvene promjene izvan masovnog pokreta, a svaka pojedinačna akcija, uključujući i one nasilne, ima smisla samo ako je ukomponirana u djelovanje masa.

Anarhizam je „doktrina ljubavi i slobode u solidarnosti“ koja radikalno drugačije društvo u odnosu na postojeći sustav tlake želi ostvariti sudjelovanjem svih i na dobrobit svih. On želi dokinuti nasilje kao način uređenja društvenih odnosa, ali ne smatra ga suvišnim u odnosu na proklamirane ciljeve. Kao negacija države koja je po sebi monopol sile, anarhizam je protivan sili, ali upotreba sile ne može se izbjeći ukoliko se želi revolucionarnim putem prevazići društvo koje nasiljem održava odnose eksploatacije. Anarhisti vode računa o „vrsti i opsegu“ upotrebivog nasilja, e da bi uspostavili odnose koje će svako nasilje učiniti izlišnim.

Iako se pod imenom anarhije okupljaju i promoviraju različite ideje i prakse, nije anarhist svatko onaj tko se u svom djelovanju i označava takvim. Malatesta postavlja sebi zadaću da napravi jasnu razliku spram tih ideja i praksi. Socijalistički anarhisti drže do morala kao mjerila jasnog razlikovanja dobra od zla i nisu skloni opravdavati svoj cilj bilo kojim sredstvima. Nasilje je povijesna konstanta i do svog punog izraza dolazi upravo u kapitalizmu u kojemu se u položaju potlačenih sabrala nepravda cjelokupnog čovječanstva. Anarhisti vide nasilje kao „okrutnu nužnost“ čija upotreba se ne može izbjeći ukoliko se želi radikalno promijeniti društvo. Pojedinačni teroristički akti se ne mogu opravdati. Na koncu, tolstojevska „pasivna anarhija“ kao oblik pasivnog otpora se ne može prihvatiti jer bi vladajuću klasu učvrstila u uvjerenju da može nastaviti s eksploatacijom bez bojazni da bi moglo doći do pobune, čime bi „izdala borbu potlačenih“. Dakle, nasilje radi nasilja da bi se ostalo odano proklamiranoj ideji izjednačava anarhiste sa njihovim neprijateljem, a, s druge strane, izbjegavati svako nasilje kao dio ukupnog napora usmjerenog na izgradnju društva bez klasne tlake može se učiniti dostojno etičkih načela, ali neće polučiti željeni rezultat.

Malatesta piše: „ ...sva se društvena načela mogu svesti na jedno ključno: dobrobit ljudi, svih ljudi“.

Anarhisti se ne predaju ni pod kojim uvjetima, samo mijenjaju taktiku onda kad u datim okolnostima nije moguće „osvajanje više slobode“. Do krajnjih granica nastoje iskoristiti postojeće zakone, a ako vlast reagira kršenjem zakona u nasilju nad njima „isusovačkim metodama oduzimanja posla ili kruha za obitelj“, pojačavaju agitaciju i propagandu, okupljanje i udruživanje gdje god je to moguće i, naročito, što izravnije približavanje proletarijatu. (Potpisnik ovog teksta i njegova porodica iskusili su na svojim plećima metod oduzimanja posla i kruha i od komunističkih i od nacionalističkih vlasti potpomognutih u potonjem slučaju jednim habitašem, postratnim gospodarom života i smrti u zajednici: „tvoj muž će biti ubijen, a ako bude trebalo – ni tebe neće biti!“).

Unutar progresivnih društvenih snaga i pokreta s kraja devetnaestog stoljeća nastajali su različiti koncepti radikalnih društvenih promjena i drugačijeg uređenja društva. Načelno se polazilo od stajališta da je privatna svojina izvor svih društvenih zala i nepravdi jer omogućuje dominaciju posjedničke klase, a da je država politički okvir koji osigurava i kontrolira odnose temeljene na ekonomskoj strukturi društva.

Demokratski socijalisti i marksisti smatrali su da je neophodno najprije osvojiti vlast koja će onda zastupati kolektivne interese, a djelovanjem u skladu s proklamiranim socijalističkim ciljevima izgradnje društva slobodnih i jednakih ljudi stvoriti uvjete za dokidanjem/odumiranjem države.

Socijalistički anarhisti zastupali su posve drugačije stajište.

Naime, anarhisti su u novim upravljačima vidjeli ne tek puke zastupnike radnika i seljaka – čovječanstva u konačnici, nego posebnu klasu unutar koje je solidarnost među njenim članovima bila veća nego što bi se očekivalo da to bude između njih i klase potlačenih. (Čini se da im je povijest socijalističkih društava, napose sovjetskog, dalo za pravo?). Zbog toga je nužno da proletarijat revolucionarnu borbu istodobno vodi u dva oblika – kao političku i kao ekonomsku.

Politički oblik borbe ima za cilj ukinuti vlast, odnosno državu kao političku organizaciju svih oblika eksploatacije, a ekonomska borba ide za ukidanjem privatne svojine i njeno stvaljanje pod kontrolu udruženih proizvođača. Funkcija je države dvostruka: s jedne strane štiti vladajuću klasu vlasnika sredstava za proizvodnju, a, s druge strane, klasu upravljača koji su ovladali njenim institucijama.

Anarhistički koncept ima za cilj društvo zasnovano na „slobodnom ugovaranju sudionika“, društvo zasnovano na solidarnosti, slobodi, jednakosti i pravdi.

„A naš program je ovaj:

Protiv gospodara, sa svim radnicima.

Protiv vlasti, sa svim neprijateljima vlasti“.


Naš program

Jedno od općih mjesta političke filozofije, sociologije i političke ekonomije marksizma Marksova je misao da se cjelokupna povijest ljudskog roda može promatrati kao povijest klasnih borbi.

Borba za društvene resurse – materijalne, političke i simboličke – onaj ključni je čimbenik koji je oblikovao strukturu društva kakva je sve do današnjih dana, a iz koje proizlaze silna zla i nepravde čovječanstva. Povijest je, dakle, povijest „teškog života onih koji su na društvenom dnu“ i zadaća je progresivnih snaga da spoznaju zakonomjernosti društvenog razvoja iskoriste za akcije koje će društvene procese usmjeriti kao boljitku života potlačenih i čovječanstva općenito.

Na poziv američkih anarhista talijanskog porijekla Malatesta će 1899. godine preuzeti uredništvo časopisa La Questione Sociale (Paterson, New Jersey) i u jednom od brojeva nove serije u sedam točaka iznijeti program socijalističke anarhije. Dakle, ukratko predstavljeno...

1. Ukidanje privatnog vlasništva nad prirodnim resursima i sredstvima za proizvodnju,

2. Ukidanje države i svih institucionalnih sredstava prisile,

3. Organiziranje društvenog života preko slobodnih udruženja i federacija proizvođača i potrošača posve svojevoljno i bez ikakve prisile,

4. Zajamčena sredstva za život djece i svima onima koji se nisu u stanju samostalno brinuti za sebe,

5. Rat religiji i svim ideološkim i paraznanstvenim lažima; znastveno obrazovanje za sve,

6. Rat patriotizmu, ukidanje granica i bratstvo među svim narodima,

7. Reorganizacija obitelji na praksi ljubavi oslobođene bilo koje vrste pritisaka i ograničenja.

Ostvarenje ovih ciljeva proisteklih iz anarhističkih ideala iziskuje metode i sredstva sukladna samoj prirodi postavljenih ciljeva, a saobrazno okolnostima u kojima se konkretno djeluje.

Malatesta primarno misli na proces „pridobijanja ljudi“ njihovim prosvjećivanjem, poticanjem i pomaganjem agitacijom i propagandom, praktičnom izobrazbom kroz konkretne oblike ekonomske i političke borbe, sudjelovanjem s njima u osvajanju svih oblika „parcijalne slobode“ prije nego se stvore uvjeti za sveopći narodni ustanak kao preduvjet revolucije, da bez ikakva vanjskog naturanja zgotovljenih obrazaca i modela borbe izrastu do svijesti o klasnoj prirodi društva, položaju u kom se nalaze i poduzmu aktivnosti na radikalnoj preobrazbi neljudskih uvjeta života. A ako anarhisti u tome ne uspiju – neće se predati; borba se nastavlja gdje god i kad god je to moguće iskorištavanjem svih dostupnih puteva i sredstava borbe, okolnosti i prilika.

Vladajući nikad u povijesti nisu se odrekli dobrovoljno svojih povlastica u korist potlačenih te „narodu koji se hoće emancipirati ne preostaje drugo nego da se sili suprotstavi silom“.

Dostizanje cilja anarhističke revolucije – izgradnja društva na temelju slobodnog i dobrovoljnog udruživanja uz isključivanje bilo koje vrste prisile, nije fiksirano ni za vrijeme ni za prostor, niti je uopće teorijska, ideološka ili politička fiksacija; ono je proces koji se zbiva i traje danas, sutra i dovijeka u dimenziji vremenitosti kao povijesnoj kategoriji. U tom smislu, a vezano za bilo koji društveno i povijesno relevantan događaj, anarhističko usmjeravanje društvenih procesa ka oslobođenju čovječanstva od društveno uvjetovane tlake, ne odvija se u zrakopraznom prostoru kao skup iracionalnih želja, nego je konkretnohistorijski vezano za uzroke i one snage koje se uspostavljaju kao subjekti radikalne promjene. Dok „teorija ne obuzme mase“ bez kojih ta promjena nije moguća, anarhisti ne odustaju od prosvjećivanja naroda sve dok ne bude sam sposoban osvijestiti a onda kroz revolucionarnu akciju i promijeniti uvjete u kojima egzistira i kao ponižen i kroz dosadašnju historiju poražen. Oslobođen i slobodan bit će onda kad njegova “praksa rada postane znanstvena povijest“ – materijalni uvjeti života stvoreni od njega slobodnog i organizirani da stvaraju slobodna čovjeka.

Vrijedi doslovno navesti sljedeću Malatestinu misao: „Tri se opake sile bore protiv svake doktrine koja predstavlja prijetnju intelektualnoj lijenosti većine i povlastici manjine: neznanje, kleveta i progon“. Usmjerene protiv anarhije ove sile djeluju kumulativno, čime se pojačava njihov negativan učinak na ovu emancipatorsku teoriju i praksu.

Anarhija je doktrina slobode u najširem spektru sadržaja ove vrijednosti te se zbog toga ne može jednoznačno odrediti. Unutar anarhističkog pokreta slobodno se ispoljavaju i djeluju različita mišljenja, ideje, koncepti i tendencije, ali ono što im je zajedničko i što ih povezuje u slobodarskom djelovanju jeste negacija „prisile nad čovjekom“ u bilo kojem obliku da se javlja i provodi.

„Rat nasilju – to je u temelju sveg anarhističkog djelovanja“, rezolutan je Malatesta, ali je savršeno svjestan, jasan i razumljiv kad opravdava upotrebu nasilja u revolucionarnom procesu oslobođenja čovjeka protiv društvenih odnosa koji počivaju i održavaju se na nasilju.

I ne radi se ni o kakvoj „neostvarivoj utopiji“, a dokaz tomu je strukturna narav slobode koja se probija i napreduje kroz povijest u svijesti i slobodarskim praksama ljudi.

Na početku dvadesetog stoljeća unutar socijalističkog pokreta postoje i paralelno djeluju različite struje i organizacije: demokratski socijalisti, komunisti, anarhisti...

Socijaldemokrati nastoje ne talasati, uklopili su se u kapitalistički sistem i prihvatili pravila političke igre. Komunističke partije kao baštinici znanstvenog socijalizma nastoje privući anarhiste i prikazati se kao jedini relevantan faktor na strani ljevice. Malatesta piše članak u kojemu na jednostavan način i vrlo kratko ukazuje na razliku između njih. Anarhisti i komunisti međusobno razlikuju se u shvatanju karaktera socijalističke revolucije i metodama njene provedbe. Anarhisti, navedeno je već u prethodnim recima, su protiv bilo koje vrste tlake – ekonomske i političke, prije svega.

Dok oni negiraju političku vlast države, komunisti su za diktaturu proleterijata i odumiranje države kad se za to stvore uvjeti. Glavna točka prijepora je primjedba komunista tko će osigurati rezultate revolucije i braniti je od mogućeg povratka reakcije. Malatesta odgovora „da se onaj tko radi mora moći braniti; ako mora unajmiti zaštitnika, ostat će rob... i zaslužit će svoju sudbinu“. Danas bismo rekli da se radi o naoružanom narodu.

Dakle, anarhisti i komunisti imaju isti cilj – socijalnu revoluciju, radikalnu preobrazbu svih aspekata društvenog života, a primarno razvlaštenje posjednika. Razlika je u već navedenom načinu ostvarenja tog cilja. Komunisti, smatra Malatesta, nemaju povjerenje u mase i zbog toga zagovaraju dikataturu prolatarijata (ne proletera kao radne mase?!) kao prelazni oblik dok ne osposobe mase da preuzmu i političku i ekonomsku moć.

Međutim, tko će biti diktator? - pita se Malatesta. Partijski vođa i politbiro?

Na taj način nova upravljačka klasa samo zamjenjuje onu postojeću koja je u službi kapitala.

Anarhisti vjeruju u stvaralačku energiju masa. Ne odbacuju organizaciju ukoliko je ona rezultat izravnog djelovanja radnog naroda. Nisu protiv discipline kao načina izvršenja „slobodno preuzetih obveza“, a ne da je to „disciplina vojarne“. Malatesta je dosljedno na liniji temeljnih postulata anarhije, spreman je pružiti ruku svima u spektru socijalističkih ideja, napisat će i da su anarhisti komunisti ako je komunizam put do slobode, ali ne popušta ni za jotu kad je u pitanju radikalna negacija državne vlasti.

Promjene u društvu se svakako zbivaju – postupno ili u skokovima, putem reformi ili revolucijom. („Stalna na tom svijetu samo mijena jest“). Razumijevajući suštinsku razliku spram komunista po pitanju odnosa prema državi i načinu organizacije društva poslije revolucije, Malatesta će objaviti – zbogom komunizmu! U odnosu na postupne društvene promjene putem reformi kojima skloni su demokratski socijalisti, Malatesta će pisati da su te promjene dobre samo ukoliko ih je iznudio radni narod, a ne da su one posljedica kalkulacije vlasti i posjednika, a kako bi sačuvali privilegiranu poziciju. Ta vrsta reformskih mjera koja smjera da popravi položaj radništva da se ništa suštinski ne bi promijenilo, samo stvara od radnika zadovoljnog slugu i time otupljuje njegov revolucionarni potencijal. Socijalisti su autoritarni, a anarhisti su slobodari i to je ključna linija rascjepa u socijalističkom pokretu. U praksi taj se rascjep ispoljava kao razlika u razumijevanju naravi i dinamike društvenih procesa, prilika za djelovanje i sredstava upotrebivih za radikalnu promjenu. Malatesta je izravan u propitivanju društvenih fenomena, nesmiljenoj kritici podvrgava sve pojave i subjekte koji su na dnevnom redu ili sudjeluju u bitnim društvenim zbivanjima: kada piše u anarhističkom tisku, priprema obranu u zatočeništvu ili analizira skretanja u Ruskoj revoluciji, on ima samo jedno na umu – slobodu. Raskrinkava reformatorske mjere socijalista ili buržuja koji potkupljuju radništvo i umrtvljuju njegovu revolucionarnu strast s ciljem očuvanja postojećeg stanja, demistificira progresivne snage kao da su one sazdane od posebnog a ne kvarnog ljudskog materijala, operacionalizira anarhističke ideale i principe objašnjavajući kako anarhisti provode revoluciju i organiziraju društvo poslije eksproprijacije posjednika i rušenja vlasti kao političkog okvira njihove privilegirane društvene pozicije... Analizirajući postupke i sredstva koja boljševici poduzimaju u prvim godinama nakon revolucije, Malatesta s još većim žarom propagira anarhističke ideje. Upravo mu to daje snagu da s optimizmom gleda na budućnost anarhije.

Anarhisti trpe prigovore socijalista da nemaju radne mase na svojoj strani i da zbog toga nesposobni su za radikalan prevrat. Malatesta odgovara da je anarhistima poznato da je za prevrat potrebno pokrenuti ozbiljne snage, ali da se one ne mjere glasačkim listićima. Povijest pokazuje da je katalizator i pokretač društvenih promjena i napredovanja čovječanstva uvijek bila „svjesna i buntovna manjina“. Mase se priključuju onog trenutka kad ih revolucija činjenično uvjeri da se promjene poduzimaju njima u korist.

S duge strane, komunisti prigovaraju anarhistima da preuveličavaju značenje slobode do apsoluta svojstvenog prirodnom stanju – svatko je posve slobodan činiti što ga je volja. Malatesta je i ovdje vrlo odmjeren, jasan i razumljiv: anarhisti su svjesni i propagiraju granice slobode u prirodnoj nužnosti i slobodama drugih. Oni je vide kao društvenu slobodu – slobodu jednakih prilika za sve, slobodu samoorganiziranja pojedinaca do slobode za cijelo društvo, negaciju vlasti i razvlaštenje buržoazije te pristup svih resursima potrebnim za slobodan i dostojanstven život. Komunisti u takvom shvaćanju slobode vide priliku za reorganizaciju i reakciju buržoazije, a Malatesta u komunističkoj diktaturi proletarijata vidi opasnost od stvaranja nove upravljačke klase koja će se u konačnici pretvoriti u kapitalističku. Anarhisti će oduzimanjem buržoaziji sredstava za proizvodnju ukinuti ekonomsku eksploataciju uvlačeći buržuje u radne mase među kojima će imati ista sredstva za život i prava kao i svi drugi. Anarhisti na ovaj način žele izbjeći mogućnost da nakon revolucije pojavi se novi režim koji bi mogao postati gori od onog kojeg su (s)rušili.

O fašizmu Malatesta piše u vrijeme Mussolinijeva dolaska na vlast. Pravdoljubive mase i simpatizeri progresivnih snaga izloženi su teroru fašista te se od Malateste i drugova traži objašnjenje kako se postaviti prema tom problemu, a imajući u vidu stav anarhista prema državi. Tražiti pomoć državnih institucija u obrani od fašističkog divljanja može se učiniti oportunim kao nagon obrane golog života, ali ne može se smetnuti s uma činjenica da je fašizam „vanbračni sin“ i „neregularna milicija buržoazije i države“ koja danju čini ono što se država ne usudi činiti noću, a sve kako bi održala privid neutralne uloge u očuvanju klasne ravnoteže.

U kontekstu recentnih zbivanja u državama liberalne demokracije a naročito državama s ex YU prostora, gdje profašističke snage postavljaju se iznad državnih institucija kao pravovjerni čuvari narodnosnih i državotvornih vrijednosti, zanimljivim se čini Malatestino razmišljanje o tome da bi se radne i narodne mase trebale izravno suprotstaviti desničarskoj najezdi jer je upravo država pustila s lanca te snage kad je osjetila ugrozu po vlastiti opstanak. Desničarski batinaši uvijek su bili plaćenici vlasti.

Malatesta podržava sindikate kao oblik borbe radništva za poboljšanje radnih i životnih uvjeta, podižu svijest radnika i uče ih borbi, ali na skupštinama sindikata i u teorijskim analizama naglašava da je njihova „bit reformistička“. S druge strane, protivi se sindikalizmu kao „doktrini i praksi“ te sredstvu i pokretu radnika za radikalnu preobrazbu i organizaciju društva, smatrajući njihov pristup revoluciji pogrešnim. Ohrabreni manjim ili većim postignućima sindikata sljedbenici sindikalizma unutar anarhije vjeruju da je revolucija moguća prirodnim razvojem i narastanjem radničkih organizacija do točke na kojoj će preplaviti i preuzeti sve institucije društva. Iako se protivi djelovanju političkih stranaka unutar sindikata, Malatesta nije protiv toga da stranački aktivisti među radnicima propagiraju ideje svojih stranaka. Njihov utjecaj na razvijanju svijesti radništva, poticanje na direktnu akciju ali i na prihvatanje ideala revolucije da bi se razumjelo i djelovalo unutar širih struktura, ne može se odbaciti. Anarhisti u tome igraju važnu ulogu.

Malatesta je posve moderan pisac u načinu na koji pristupa analizi i obradi društevnih problema te sintezi spoznaja do kojih dolazi kao podlozi za relevantnu „kritiku svega postojećeg“ i korištenju izbrušenoga kritičkog materijala za definiranje politika i pravaca anarhističkog djelovanja.

On je izravan i otvoren bilo da kritičkoj analizi podvrgava omrznute gospodare, polusvjesnu proletersku masu ili se bavi autoritarnim i slobodarskim tendencijama među socijalističkim grupacijama u Prvoj internacionali. Marksa smatra glavnim krivcem za propast Internacionale.

Takav pristup čini Malatestu stilski uvjerljivim i prijemčivim čitatelju, pogotovo što u tom načinu nema ni trunke agresivnosti. On je dosljedan u promoviranju ideala anarhije kao svjetonazora ljubavi i tolerancije.

Međutim, ne može se i ne smije smetnuti s uma da je Malatesta revolucionar. Kada propituje povijesni razvoj čovječanstva, on to čini na liniji razumijevanja tog razvoja kao dijalektike sukoba i mirenja različitih društvenih grupa. Iza ratova, pobuna, revolucija, međusobnog nasilnog sraza naroda, klasa, interesnih i drugih skupina i grupacija teku rijeke krvi. Nasilna je to povijest, ali čovječanstvo ne bi bilo ništa više od krvožednih divljaka kada u međusobnim odnosima između ljudi ne bi probijala empatija i naklonost, solidarnost u nevolji i potpora miru i suradnji.

Na toj točki međuljudskih odnosa počinje se diferencirati moral.

Moral je povijesna kategorija: nastaje, razvija se i mijenja od epohe do epohe, opravdava ove ili one grupne i pojedinačne interese, ali u svakoj epohi u njemu održava se ona linija iz koje nazire se briga za opće dobro. Kao praksa slobodarskog rada povijest bi bila slijepa sila bez telosa kada u njoj ne bi neprestano tinjao i rasplamsavao se prometejski plamen općeljudskih vrijednosti koji potiče i motivira tolike ljude na herojske činove žrtvovanja vlastitih interesa i potreba za druge i čovječanstvo u cjelini. „Dobre strasti“ u krajnjoj liniji uvijek nadvladavaju one niske strasti egoizma i pohlepe. Tako shvaćen Malatestin odnos prema nasilju i moralu olakšava nam razumijevanje anarhističkog pristupa nasilju – ponovimo još jednom – kao „striktnoj nužnosti“ kojoj revolucionar pribjegava samo zbog toga što je prinuđen da se obrani od nasilja na kojemu počiva postojeći sustav i da ga promijeni kad se za to stvore (epohalni) uvjeti.

Iz perspektive anarhije nasilje ne može biti samom sebi svrha; ono ne može progutati ideale koji ga opravdavaju jer bi revolucionara pretvorilo u bandita, a socijalistu u fašistu. I to je jedna od ključnih razdjelnica koja slobodare dijele od autoritarnog banditizma kao što je fašizam, bez obzira na njegove vremenske i prostorne inačice. („Trebamo sve nasilje koje je nužno za pobjedu, ali ništa više i ništa manje od toga. Naše nasilje mora biti otpor ljudi protiv grubijana, a ne divljačka borba zvijeri protiv zvijeri“).

Raspravljajući o revolucionarnoj taktici i upotrebi nasilja u revoluciji, Malatesta otvara i pitanje (revolucionarnog) terora. Njegov stav je u toj stvari nedvosmislen i posve jasan: s obzirom da je cilj anarhije slobodno društvo utemeljeno na slobodnom dogovoru, korištenje terora je nespojivo s tim ciljem. Teror je nasilje radi nasilja: on je uvijek bio „oružje tiranije“, fanatika i osvetnika – „djelitelja pravde“ koji gube iz vida cilj radi kojeg mu navodno pribjegavaju, a što latentno rezultira posljedicama koje su se po svaku cijenu nastojale izbjeći. Jakobinski teror giljotine doveo je do reakcije u vidu Napoleona, a boljševički teror „sile i zatvora“ oslabio je prvobitni zanos revolucijom i u konačnici stoljeće narodnih revolucija završio porazom.

Dakle, moglo bi se o revolucionarnoj taktici sažeto reći da anarhisti zagovaraju i postupno napredovanje u razvoju svih aspekata društvenog života čovjeka u postojećim okolnstima, ali i nasilni revolucionarni raskid za postojećim društvom kad se poklope ekonomske i političke prilike te postigne potreban stupanj moralnog razvoja. Malatesta je čak decidan u navođenju postupaka i sredstava taktike anarhista prije, tijekom i nakon revolucija.

Taktika je a ne cilj ona razdjelnica koja dijeli anarhiste u različite struje i tendencije, pa Malatesta često reagira na različita mišljenja koja zatomljuju cijelu stvar, uključujući i djelovanje raznih radničkih organizacija i radničkog pokreta u cjelini. Organizirani radnički pokret je sredstvo i njegova uloga u cijelom procesu je neupitna, ali s obzirom da je cilj anarhije sveobuhvatna sloboda za cijelo čovječanstvo, nužno je u revolucionarno kretanje uključiti „sve nadničare“.

Čini mi se ovdje zanimljivim spomenuti Malatestin odgovor na jedan članak Maxa Netlaua, njemačkog anarhiste i historičara, autora „Povijest anarhizma“ (DAF, ZG, 2000.). Netlau u tom članku otvara za anarhistički pokret jedno od bitnih pitanja revolucionarne prirode anarhizma – komunistički ili individualistički? – odnosno, zašto anarhizam nije uspio „privući i podići velike mase“? On smatra da je to zbog postojanja dva različita teorijska koncepta ekonomskog uređenja društva – jednog kojeg zagovaraju komunisti, i drugog kojega su zagovornici individualisti. Ova činjenica dovodi do smutnje i kolebanja među onima koji nisu izravno vezani za anarhizam i organizirano radništvo te Malatesta kao glavi uzrok tog problema vidi u postojećim ekonomskim i političkim uvjetima kapitalizma kao i raširenoj ekonomskoj i moralnoj bijedi mase stanovništva koja egzistira na rubovima glavnih tokova historijskog procesa. Kao potporu vlastitu stajalištu o tome da su anarhisti i jedno i drugo – individualisti i komunisti – Malatesta podsjeća na Kropotkina, „koji je od svih anarhista bio jedan od najstrasvenijih i najelokventnijih promicatelja komunizma, istovremeno bio apostol osobne samostalnosti...“. Sloboda konkretne ljudske individue temelj je slobode svih, cijelog društva, ali sloboda pojedinca može se kao vrijednost slobodna čovjeka ostvariti samo u zajedništvu, solidarnosti, naklonosti i dobrovoljnoj suradnji svih.

Malatesta se sam ideološki identificira sa anarhistima komunistima.


Ni demokrati ni diktatori: anarhisti

Naziv Malatestine knjige, preuzet iz jednog od njegovih članaka objavljenih 1926. godine, iz današnje se perspektive može učiniti prilično dvojbenim. Demokracije su dominantna društva i politički režimi danas u svijetu, a većina država koje ne bi mogle izdržati kumulativni teret svojstava demokratskog društva nazivaju se i htjele bi da ih se doživljava takvima. Zbog toga je Malatestin zahtjev – ni demokrati ni diktatori: anarhisti – bogohulno zvučao i prije sto godina, kao što bogohulno zvuči i danas. A, zapravo, prilično se njegovo stajalište iz sadržaja kojega pokriva ovaj naslov čini posve logičnim.

Malatesta njim samim: Demokracija je vlast naroda, vlast svih u korist svih. Dosljedno – demokracija počiva na politički i ekonomski neovisnim građanima koji bi trebali imati mišljenje o svemu, sudjelovati u njegovu iskazivanju i biti prihvaćeni od svih drugih. Međutim, historijska je činjenica da u kapitalizmu, zbog izjednačenosti u građanskim i političkim pravima, može se činiti da su svi građani (i) ekonomski neovisni i, posljedično, djelatni subjekti demokratskog društva.

Ali, historijska je činjenica isto tako da je većina građanstva izvlaštena od sredstava za proizvodnju i resursa potrebnih za život dostojan čovjeka te da demokracija ne ispunjava uvjet ekonomske neovisnosti kao pretpostavke vladavine naroda.

U socijalizmu sredstva za proizvodnju su podruštvljena, svi građani imaju slobodan pristup njihovu korištenju, ali nemoguće je da svi građani socijalističkog društva u određenoj stvari imaju isto mišljenje i iste interese kad je u pitanju upotreba zajedničkih resursa.

S druge strane, historijsko iskustvo potvrđuje da su mase u principu inertne, konzervativne i vrlo često reakcionarne. Lako pristaju na promjenu gospodara. Pojedinci i manje skupine sa svojim idejama i idealima uvijek su bili pokretači društvenih promjena i napretka.

Znači li to da su anarhisti za vladavinu manjine? Ne znači!

I manjina ima svakakvih – od reakcionarnih do revolucionarnih. Vladavina manjine koja ne bi imala pristanak većine, zakonito bi skončala u tiraniji. Iskustvo socijalizma u zemljama na europskom tlu pokazuje da vladavina (avangardne) manjine koja se oslanja na klasu državno-partijskih aparatčika lako odustaje od načela diktature proletarijata. Na koncu, ako bi anarhist pristao osvojiti vlast, to bi značilo već „kontradikciju u pojmu“ i odustajanje od ideala anarhije. Negaciju slobode. Zbog svega navedenog čini se razumljivim Malatestina teorijska pozicija: ni demokracija ni diktatura.

„Mi smo za slobodu za sve, za slobodan dogovor koji ne može izostati kad nitko nema sredstva prisile nad drugima i svi se brinu za dobrobit društva. Mi smo za anarhiju“.

Ako potencijalni čitatelj ovog prikaza ili Malatestine knjige sumnjičavo zavrti glavom jer mu se čini da je ovo stajalište danas bespredmetno i utopijski neostvarivo, upućujem na recentna istraživanja javnog mnijenja građanstva liberalnodemokratskih država Europske unije, SAD-a i Velike Britanije (Ipsos, Pew Research, Međunarodni institut za demokraciju i izbornu pomoć) koje, između ostalog, pokazuje da „osim Švedske, većina ispitanika iz devet članica EU, Velike Britanije i SAD smatra da demokracija u njihovoj zemlji ne funkcionira. (...) 2024. bila je deveta uzastopna godina propadanja demokratskih sustava u svijetu – najdulji pad otkad se prikupljaju podaci. (...) Političku moć postupno je progutala ekonomska moć, što je prostor demokratski izabranih predstavnika učinilo sve užim i ograničenijim“.

Potcrtajmo iz gornjeg citata ono što je suština današnje krize demokracije, a koja nije tek puki incident na rubovima cikličkih kriza: „ekonomska moć je progutala političku moć“. Da podsjetim na Malatestine riječi o tome da je politička moć izvedena iz ekonomske jer je (i demokratska) vlast samo njen politički okvir koji institucionalno monopolizira silu radi njezine potencijalne upotrebe u slučaju ugroze pozicije posjedničke klase. Ako posjednička klasa, uz posjedovanje tradicionalnih resursa kao izvora svoje moći, tu moć u epohi digitalnih tehnologija umnožava i jača kroz monopoliziranje medijsko-informacijskih resursa, ni jedan oblik borbe najširega građanstva za emancipaciju od svih zamislivih oblika prisile ne čini se suvišnim i manje vrijednim od onih koji su historijski reflektirani kao jedino legitimni i učinkoviti. Držim da slobodarska načela i ideali anarhije još uvijek u sebi nose onaj prometejski žar za razgorijevanje plamena općeljudske emancipacije, pogotovo u ovom vremenu crnokošuljaških revizija i ideološko-političkoga crnila.

Na kraju ovog prikaza još samo riječ-dvije o formalnoj strani DAF-ova izdavačkog pothvata.

Malatestina knjiga „Ni demokrati ni diktatori“ predstavlja izbor od pedest i dva spisa – novinska članka koja je Malatesta objavljivao u različitim anarhističkim tiskovinama od 1884. do 1930. godine. Knjiga je tiskana kao deseta u DAF – ovoj biblioteci „Ni dieu ni maitre“ pod uredničkom palicom maestra Zorana Sente i u prijevodu Mie Gonan. Sloboda nije božje sjeme...

Zoran Ljubičić, Prometej.ba

Od istog autora:

Početnica liberterskog obrazovanja

Obrazovanje za društvenu nadu

Anarhist(i) i revolucionar(i)

Bavarska Sovjetska Republika ili preklapanje neprilika