Pogrešno bi bilo misliti da Berdjajev, uvjetno rečeno, spuštanjem slobode na društvenu razinu zaključuje govor o slobodi. On, naime, odavde počinje. Upravo je kriza slobode tražila da se sloboda zasnuje na čvršćim temeljima. Čovjeka pretvorenog u sredstvo neke od ideologija trebalo je uzdići kao najvišu vrednotu.

Razarajuće socijalne sile povezane su s problemom slobode u njezinim socijalnim posljedicama, jer „prosečan čovek mase u suštini ne ceni previše slobodu, a da bi se čovek borio za slobodu, potrebno je da sloboda u njemu već postoji, da on iznutra nije rob“.[1] Sloboda se cijeni samo kod ljudi kod kojih postoji slobodna stvaralačka misao.[2]

U čovjekovom socijalnom životu postoje stupnjevi slobode. Povećanje slobode vezano je za približavanje duhovnom životu, a smanjenje slobode za približavanje materijalnom životu. To je zbog toga jer je duh sloboda, a materija nužnost.[3] Na toj se osnovi događa tragedija slobode u socijalnom životu, jer čovjek ne može realizirati svoje duhovno načelo.

Berdjajev je živio u vrijeme kada su na povijesnu scenu stupili kolektivi neprijateljski raspoloženi prema čovjeku, koji su se nadahnjivali mitovima, i, istovremeno, kada čovjek posredstvom tehničke revolucije, s organskog načina života prelazi na organizirani. U ovom svijetu kršćanstvo je odavno prestalo nadahnjivati ljude, a humanistička iluzija o spasenju čovjeka se raspala. Ljudi su izgubili cjelovit odnos prema životu, iznad njih ne postoji više nikakvo duhovno načelo. Sfere društvenog i kulturnog života samostalno se organiziraju i imaju totalitarističke pretenzije: makijavelizam u politici, kapitalizam u ekonomiji, scijentizam u nauci, nacionalizam u narodu, vlast tehnike nad čovjekom itd.[4] To je protivno čovjekovom duhovnom načelu koje socijalne odnose sagledava u kontekstu višeg duhovnog smisla.

Kriza čovjeka u suvremenom svijetu je sveobuhvatna, obuhvaća kulturno stvaralaštvo podjednako kao i organizaciju političkog i kulturnog života. Osnovna odlika naše epohe, prema Berdjajevu, je laž. „Laž se prestaje shvaćati kao laž, događa se aberacija svijesti, uslijed koje se gubi razlikovanje istine od laži.“[5] Čovjek nikada u povijesti nije bio ugroženiji. Čovjek je, reći će Berdjajev, prestao biti bilo kakva vrijednost. Političke sustave ne zanima čovjek pojedinac i njegova sudbina. Berdjajev to naziva dehumanizacijom i bestijalizacijom. Dehumanizacije je odricanje čovjeku njegove vrhunske vrijednosti, a bestijalizacija je stavljanje moći tehnike, države, klase, nacije, rase iznad čovjeka i poradi njih postupanje s čovjekom po volji.[6] Dehumanizacija se događa kada iščezne cjelovito shvaćanje ljudskog bića utemeljenog na duhovnom načelu, tj. slobodi. Dehumanizacija se ne odnosi samo na oblike društveno-političkog uređenja, već i na književnost, suvremenu znanost, filozofiju i teologiju. Kao što smo vidjeli, sloboda podrazumijeva stvaralačku aktivnost, zahtjev čovjekov za preobrazbom svijeta, za uspostavljanjem zajedništva na realnoj, duhovnoj osnovi, zajedništvo u kojem će za najvišu vrijednost biti priznat čovjek.

U knjizi Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu Berdjajev sa zadivljujućom jasnoćom duha proniče u društvene, političke i antiduhovne pojave i procese u svojoj (i našoj) epohi. Čovjek je potpuno nezaštićen predan silama objektiviranog svijeta. „Svijet je danas prignječen između razdrobljene, lažne i dekadentne slobode te potpunog negiranja slobode, diktature svjetonazora, diktature nad duhom. A ta diktatura svjetonazora razlikuje se od srednjovjekovlja po tome što je tad stvarno postojao cjelovit, organski, grandiozni svjetonazor, a danas je svjetonazor sklepan na brzu ruku, nepromišljen i lišen svake dubine. Danas su 'svjetonazori' uvjetni simboli i mitovi, pomoću kojih se demagoški upravlja masama.“[7] Vladajući svjetonazori, koje su nametnule mase u kolektivnoj emocionalnoj opijenosti, posebno su neprijateljske prema duhovnim ljudima, kulturnim stvaraocima, prema samostalnim ličnostima. Berdjajev je primijetio da mase danas žive uglavnom za ekonomske interese, „što se na koban način odražava na čitavu kulturu, koja u svijesti ljudi postaje nepotreban raskoš“.[8] Hijerarhija vrijednosti u svijetu je potpuno narušena. Iznad čovjeka su postavljeni idoli tehnike, proizvodnje, države, nacije, rase, kolektiva. Berdjajev govori o najpogubnijim suvremenim ideologijama (kapitalizam, demokracija, komunizam, fašizam, ekonomizam, tehnika, nacionalizam, etatizam, cezarizam i dr.) sa stajališta čovjeka kao slobodne ličnosti.


Nacionalizam

U svojoj ranoj polemičkoj knjizi Filozofija nejednakosti, u obračunu s internacionalistima (komunistima), Berdjajevu je stalo da naciji dadne pozitivno određenje. Pod nacionalnim bićem on podrazumijeva originalnost i neponovljivost povijesne sudbine naroda. Nacija je prije svega konkretno-historijska kategorija, a ne socijalno-apstraktna ili, pak, zoologijska. O naciji je tada govorio kao o mističnom organizmu koji ima ontološku vrijednost, te se zasniva na religijskoj osnovi. Internacionalizam je lišen svake konkretnosti. Nacionalno stvaralaštvo se najbolje izražava kroz nacionalnog genija, „u njemu se uvijek čuje glas nacionalnog bića“.[9] Ovdje također uočava negativnu stranu nacionalizma, ali ni približno kao u kasnijim djelima.

U kasnijim djelima o nacionalizmu govori kao o težem obliku čovjekovog porobljavanja, koji negira nacionalno kulturno stvaralaštvo a zanosi se idejom totalne države. Nacionalizam negira čovjekovo egzistencijalno središte, čovjeka pretvara u sredstvo apstraktne ideje. Nacionalne kulture imaju mogućnost da oplemenjuju život čovječanstva tako što u njega unose svoju kulturu, a istovremeno nacionalizam je zlo kada se zasnuje na egoističkom samopotvrđivanju. Takav nacionalizam nastao objektivacijom emocija i strasti često je izvor rata.[10]

Od svih oblika društvenog robovanja, čovjek se najviše podčinjava nacionalizmu, jer je nacionalni osjećaj ukorijenjen duboko u emocionalnom životu. Nacionalizam je objektivacija čovjekovog egoizma. Prenesen na kolektivnu razinu smatra se dužnošću. Sve najgore što čovjek ima prenosi u kolektiv, i zlo ondje dobiva zastrašujuću snagu. Želeći istaknuti i pozitivnu stranu nacionalnosti, Berdjajev u knjizi O čovekovom ropstvu i slobodi razlikuje naciju od naroda. „Narod su ljudi, ogroman broj ljudi koji su dostigli jedinstvo, oblikovanost, i koji su dobili osobita svojstva. Nacija nisu ljudi, nacija je princip koji gospodari nad ljudima, vladajuća ideja.“[11] Narod stvara običaje i kulturu, a nacija teži za moćnom državom. No, i narodnjaštvo može poprimiti sablažnjive oblike, lako može zadobiti mistične oblike u kojima se čovjekova ličnost ne može u potpunosti realizirati. I nacija i narod se oslanjaju na kolektivno nesvjesno. Narodnost je prihvatljiva samo ukoliko joj se daje pravilno značenje – ona je dio čovjeka i neprihvatljiva je kao objektivacija. Gušenjem ličnosti, nacija i narod se pretvaraju u idola. „Nacionalizam je izdajstvo i nevera u odnosu na čovekovu dubinu, on je strašni greh u odnosu na Božji lik u čoveku. Onaj ko ne vidi brata u čoveku druge nacionalnosti, on ne samo da nije kršćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudsku dubinu.“[12]

Nacionalizam je duboko suprotstavljen kršćanstvu, jer poništava kršćanske učinke objedinjavanja čovječanstva. Berdjajev će reći da se događa nova poganizacija kršćanskih društava, jer nacionalizam sve pretvara u oruđe svoje moći. „Nacionalizam je mnogoboštvo, on je nespojiv s jednoboštvom.“[13] Nacija se prestaje shvaćati kao kulturno-povijesna činjenica, ona je emocionalna pojava kojoj je strana argumentirana rasprava. Prema Berdjajevu, nacionalizam je oprečan personalističkoj etici, od čovjeka traži odricanje od ljudskosti. Kolektivna nacionalna opijenost često zloupotrebljava religiju i Crkvu. Moderni nacionalizam postao je svojina nacionalnih masa. Nacionalizam se održava izrazitim demagoškim karakterom. On prihvaća rasnu simboliku i na koncu se pretvara u najokrutniji oblik dehumanizacije i bestijalizacije – u rasizam.

_________________

[1] Nikolaj Berđajev, Carstvo duha i carstvo ćesara, 63.

[2] Berdjajev smatra da postoji jedno mjerilo prema kojem je moguće izmjeriti slobodu u društvu. To je vjerska tolerancija, ako se shvati u njezinoj dubini. „Beskonačna je trpeljivost povezana s tim da beskonačna istina otkriva beskonačni put, dok je preobražaj istine u konačnost, što karakteriše netrpeljivost i fanatizam, u suštini izdaja istine.“ Vidjeti: isto, 65.

[3] Usp., isto.

[4] Usp., isto 26. Na istom mjestu, Berdjajev za totalitarizam veli da je on religiozna tragedija i u njemu se otkriva čovjekov religiozni instinkt. Autonomija društvenih i kulturnih sfera dovela je do toga da pojedina od tih sfera pretendira na cjelovitost.

[5] Nikolaj Berdjajev, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, Verbum, Split2007, 16.

[6] Isto, 22.

[7] Isto, 39.

[8] Isto, 60.

[9] Nikolaj Berđajev, Filozofija nejednakosti,Brimo, Beograd 2001, 82.

[10] Usp., Nikolaj Berđajev, Carstvo duha i carstvo ćesara, 15 sl.

[11] Str.141.

[12] Isto, 145.

[13] Nikolaj Berdjajev, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, 65.


Prometej.ba/J.Š.