Alternativna zastava Novog Zelanda

Novi Zeland – za mnoge u Evropi najudaljeniji geografski pojam – rijetko kad pronalazi prostor u našim svakidašnjim raspravama. Važnost Novog Zelanda za nas uglavnom je periferna i možda najbolje ilustrirana mjestom koje on zauzima na mapi svijeta: u donjem desnom uglu. Tamo, malo istočnije od Australije. Historija naroda koji tamo žive zanemaruje se na svim nivoima našeg obrazovanja, pa tako Novi Zeland uglavnom povezujemo sa maorskom hakom, ragbijem, Gospodarom prstenova i iznimnim prirodnim ljepotama, rijetko kada sa nečim drugim. Ipak, ne tako davni performans Hane-Rawhiti Maipi-Clarke, zastupnice u novozelandskom parlamentu, koja je povela haku na parlamentarnom zasjedanju, upućuje nas na to da je Aotearoa (maorski naziv za Novi Zeland) i dalje mjesto na kojemu se odvija neprestana borba protiv kolonijalizma i njegovih recidiva.

Upečatljiva odsutnost Novog Zelanda u svjetskim dešavanjima odaje iluziju da se na „drugom kraju svijeta“ nikada nije ništa posebno ni događalo. No važno je reći da je ova država bila prva na svijetu u kojoj su žene ostvarile pravo glasa; da je slala svoje trupe u Drugom svjetskom ratu da se bore protiv fašizma (od Pacifika, preko Italije, pa do sjevera Afrike) i da se kontinuirano zalagala za ljudska prava koja je čvrsto branila na različitim međunarodnim forumima. Navedeni elementi historije Novog Zelanda svakako jesu važni i hvalevrijedni. Međutim, detaljnija analiza društvenih odnosa u ovoj zemlji (od početka 19. vijeka do danas) zapravo nam pokazuje da moderna historija Novog Zelanda nije utemeljena na ideji univerzalne jednakosti, već na kolonijalizmu i posvemašnjoj dominaciji britanske kolonijalne sile nad domorodačkim stanovništvom.

Iako prisustvo Maora u Aotearoi datira od 12. stoljeća, hegemoni narativ navodi da historija Novog Zelanda počinje 1840. godine potpisivanjem Sporazuma iz Waitangija, nakon dolaska Britanaca krajem 18. stoljeća. Tim dokumentom Britanska kruna stiče suverenitet nad ova dva pacifička otoka, garantujući pritom Maorima pravo na njihovu zemlju i očuvanje njihovog načina života. Sporazum su (na engleskom jeziku) potpisali prvi guverner Novog Zelanda William Hobson i 540 predstavnika maorskih plemena.

U engleskoj verziji, Maori ustupaju suverenitet Novog Zelanda Britaniji. Kruni su dali ekskluzivno pravo kupovine zemljišta koje domorodački narodi žele prodati, dok je Kruna Maorima jamčila bezuvjetno pravo na gospodarenje (njihovim) imanjima: šumama, morem (u svrhu ribarenja) i drugim posjedima. Osim toga, Maori su – prema ovom sporazumu – dobili prava i privilegije podanika Ujedinjenog Kraljevstva.

U trenutku potpisa, smatralo se da sporazum na maorskom jeziku ima jednako značenje kao i njegova engleska verzija, ali između njih postoje važne razlike. Najvažnije je to da je u maorskoj verziji riječ „suverenitet“ preveden kao „kawanatanga“: upravljanje. S tim u vezi, Maori su tumačili da će Kruna vršiti vlast samo nad britanskim doseljenicima i da se odriču vlasništva nad svojom zemljom, ali da zadržavaju pravo upravljanja svojim poslovima i životima na toj istoj zemlji. Nadalje, engleska verzija jamčila je Maorima „neometan posjed“ svih teritorija, dok je maorska jamčila tino rangatiratanga: potpuni autoritet nad taongom, bogatstvom, koje može biti i nematerijalno. Razlika u tumačenju nastala je zbog nepostojanja pojma privatnog vlasništva (kod Maora) kao apsolutnog vlasništva jedne osobe ili stranke.

Prema udžbeniku koji su koristili svi novozelandski školarci 1920-ih i 1930-ih, britanska strana smatrala je da je stekla suverenitet nad novom kolonijom, opisujući Sporazum kao „najpošteniji sporazum koji su Evropljani ikada sklopili sa domorodačkom rasom”. U isto vrijeme, maorske poglavice vjerovale su da su spasili svoju zemlju od najezde britanskih doseljenika i da je kraljica sada zaštitila njihov status poglavarstva nad vlastitim plemenima.

Razlike u interpretaciji Sporazuma nakon njegovog potpisa dovele su do problema u praktičnom sprovođenju dogovora. Maori, kao „neciviliziran“ narod u očima kolonizatora, nisu mogli pojmiti težinu britanske ideje suvereniteta i vladavine. Maorske poglavice su bile prevarene semantikom ili po najbenignijem tumačenju, nisu bile upozorene da postoji sukob između interepretacija dva glavna obećanja Sporazuma: da će kraljici predati pravo da vlada i da prihvataju njeno obećanje o neometanom nastavku njihovog poglavarstva nad bogatstvima zemlje.

Spoznaja da Sporazum nema isto značenje za obje strane nije rezultirala pokušajem da se dalje definira i pojasni specifična terminologija, već nasiljem britanske imperijalne sile nad Maorskom populacijom.

Samo četiri godine poslije potpisa Sporazuma, predstavnici Krune poništavaju odluku da se maorska zemlja može prodati isključivo britanskoj vlasti, te počinju oduzimati maorsku zemlju u svrhu prodaje privatnim vlasnicima. Britanci su ovaj potez smatrali nužnim da bi zbrinuli sve veći broj doseljenika koji je doplovljavao na obale Novog Zelanda, dok su Maori to prekoračenje tumačili kao kršenje Sporazuma i direktnu prijetnju njihovom načinu života. Kao odgovor, 1850-ih Maori se samoorganiziraju i suprotstavljaju britanskoj kolonijalnoj sili koja je funkcionirala van okvira „najpoštenijeg sporazuma“ kroz pokret Kīngitanga (Pokret maorskog kralja).

Britanska vlast zauzvrat donosi Zakon o naseljima Novog Zelanda kojim se omogućava zaplijena (raupatu) zemlje od maorskih plemena za koja se smatralo da su „uključena u otvorenu pobunu protiv autoriteta, Njenog Veličanstva“. Koristeći ovaj diskriminatorni zakon, britanski doseljenici bi zauzimali konfisciranu zemlju. Donesen istog dana, Zakon o suzbijanju pobune predviđao je pogubljenje ili osudu na ropstvo svih onih koje je vojni sud osudio zbog bilo kojeg oblika „pomaganja u navedenoj pobuni ili zlonamjernog napada na osobe ili imovinu lojalnih podanika Njenog Veličanstva“. Na presude nije postojalo pravo žalbe.

Kroz kolonijalne zakonske mehanizme, bilo kakvo suprotstavljanje autoritetu kraljice bi rezultiralo oduzimanjem zemlje ili smrtnim ishodom. Velika prostranstva Sjevernog otoka su oduzeta na osnovu lažne pretpostavke da su maorska plemena „napustila“ svoju zemlju, a na teritorijama Waikato i Manukau su nasilno odstranjeni jer su odbili da polože zakletvu na vjernost kraljici.

Od 1840-tih maorska zajednica doživljava populacijski pad, a smanjuje se i njezin udio u vlasništvu nad zemljom. U trenutku potpisa Sporazuma, procjenjuje se da je Maora bilo otprilike 80.000, dok je trideset godina kasnije taj broj iznosio 50.000. U isto vrijeme, populacija britanskih doseljenika povećava se sa 2.000 na više od 200.000. Britanci prisvajaju oko četiri miliona hektara maorske zemlje, a kroz organizirane migracije polako počinju preuzimati ostatak maorskih posjeda koji su trebali biti zaštićeni Sporazumom iz Waitangija. U godinama između potpisa Sporazuma iz Waitangija i početka Drugog svjetskog rata, maorski udio u vlasništvu nad zemljom pao je sa 80% na nešto manje od 9%. Danas maorska populacija Novog Zelanda čini oko 15% ukupne populacije, a maorsko vlasništvo nad zemljištem stoji na ispod 5% ukupne teritorije Novog Zelanda. Po sve i jednom socijalnom parametru, uključujući pristup zdravstvu i stepenu obrazovanosti, Maori su u daleko lošijoj situaciji u odnosu na ostale grupe, dok su istovremeno najzastupljenija skupina u krivičnim predmetima novozelandskog pravosuđa, čineći oko 52% ukupnog broja osoba koje služe zatvorske kazne.

Odstranjenje 40% populacije jednog naroda je bilo nužno legitimisati u lokalnoj javnosti pa je narativ civiliziranja “divljačkog” naroda počeo sistematski prožimati diskurs novozelandskog društva. Dolazak Britanaca i njihova kolonizacija maorske zemlje vidjelo se kao pozitivna stvar, ne samo za Britance koji mogu napraviti svoje klasno društvo, već i za Maore kojima Britanci čine uslugu uvođenjem njihovih zapadnih vrijednosti i kršćanstva, „spašavajući ih od života iz kamenog doba“. Taj narativ i dalje se širi svim društvenim nitima, te se u političkim krugovima novozelandske desnice pokušava normalizirati ideja da je Novozelanđanin samo onaj ko prihvata kolonijalne predstave o ovoj zemlji.

Naravno, ova (pre)kratka historija kolonizacije Novog Zelanda i narativi koji je prožimaju, čitateljima upoznatim sa izraelskim zločinima u Palestini ne može zvučati nepoznato. Od Ben-Guriona do Netanyahua, ideološka odbrana izraelske „civilizacije“ od palestinskih „divljaka” podudara se sa temeljnim idejama britanske kolonizacije svijeta par stotina godina ranije. Štaviše, novozelandski Zakon o naseljima je sličan izraelskoj strategiji oduzimanja palestinskih posjeda u slučaju suprostavljanja apsolutnoj vlasti Izraela, naročito na Zapadnoj obali. Dok je Zakon o suzbijanju pobune skoro pa u potpunosti istovjetan u drakonskim zakonima i odlukama izraelske vlasti, jer u Gazi niti jedna osoba nije oslobođena optužbe da predstavlja prijetnju jevrejskoj državi kao mogući pripadnik Hamasa, bilo to dijete ili odrasla osoba. Rezultat je apsolutna dominacije jedne grupe ljudi nad drugom, te diktiranje odnosa koji će odrediti budućnost prostora na kojima žive.

Iako su dvije države udaljene više od šesnaest hiljada kilometara, njihov kolonijalni narativ je sličan. Novi Zeland se trenutno nalazi u završnoj fazi apsolutne impozicije britanske kolonijalne ideje, gdje današnji političari aktivno pokušavaju predstaviti dolazak krune na obale Novog Zelanda kao „sveukupno dobru stvar za Maorski narod“, kako kaže Paul Goldsmith, trenutni Ministar pravde i kulture Novog Zelanda. Kontinuirano se pokušavaju proizvesti zakonski okviri namijenjen eliminiranju prava koja omogućavaju Maorima da žive onako kako oni žele. Protest Hane-Rawhiti Maipi-Clarke u parlamentu Novog Zelanda ogolio je savremene pokušaje desničarske stranke ACT da redefinira značenje Sporazuma iz Waitangija koje bi unazadilo sve dosadašnje napretke i onemogućilo poboljšanje životnog standarda Maora.

Izrael još nije ni blizu ovog stadija, jer se nalazi u prvobitnoj fazi teritorijalne ekspanzije i pokušaja opravdavanja brisanja palestinskog poimanja života iz anala historije, kako svojoj populaciji tako i ostatku svijeta. Novi Zeland je sa ovom fazom kolonizacije završio još u 19. stoljeću, u vrijeme kada se strašni zločini, otimanja zemlje i ubijanje domorodaca nisu mogli vidjeti na X-u, Tik Toku i drugim medijima današnjice. Britanci su tada mogli svoje zločine komotno spakirati u ideološki registar „donošenja civilizacije“ i napretka „primitivnih naroda“. Narativ je to koji se i danas pokušava nametnuti kroz ideološko opravdavanje izraelskog genocida nad Palestincima. Britanci se nisu morali pravdati nikome.

Dakle, ono što se desilo na Novom Zelandu u 19. stoljeću se u određenoj formi dešava u Gazi danas. Ono što se dešava na Novom Zelandu danas, tek bi trebalo ili moglo da se desi u Izraelu ako Izrael uspije uspostaviti apsolutnu dominaciju nad zemljom koja se zove Palestina. U borbi protiv ove planetarne nepravde, bitno je spominjati i izvlačiti na površinu historiju kolonizacije svih „zapadnih” država današnjice, jer od Sjedinjenih Američkih Država, do Australije i Novog Zelanda domoroci su trpjeli nasilje proizvedeno kroz metode koje odlikuju tehnologiju smrti tog vremena. Svaka grupa koja je iskusila upoznavanje sa „civilizacijom” morala se suočiti sa narativom da im je bolje pod palicom zapadnih ideja i vjerovanja i da trebaju biti zahvalni što su spašeni od sopstvene zaostalosti.

Prema riječima američkog komičara Lewisa Blacka, da bi „Novi Zeland postao dio našeg svijeta, njegovi stanovnici moraju iskočiti na obalu i dovući svoje kopno svima ostalima“. U tom smislu, historija Novog Zelanda nije historija nekog dalekog svijeta. Historija Novog Zelanda se odvijala i u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, širom Latinske Amerike i Afrike, dijelovima Azije, te na Bliskom istoku, a danas se, pred našim očima, ponavlja u Palestini.

Tarik Hodžić, Prometej.ba