Paradoks straha
Čovjek se humanizira ako nadilazi svoj strah, ako se izgrađuje u hrabrosti za pravedniji i radosniji život svojih bližnjih
U našim društvima koje se diče osvojenom demokracijom, slobodom mišljenja i govora, mnogo je više konformizma i kukavičluka nego se želi vidjeti. U vremenu komunističke diktature kontrolirala se svaka riječ "opasna" za režim i zbog takve se riječi moglo završiti u zatvoru pa i u smrti, ali je bilo više etičnijih ljudi nego danas. Nekada hrabri kritičari režima, kako vjernici tako i ateistički humanisti, danas su urušene osobe, strašljivci i kompromiseri, utopljenici u nacionalnom ili religijskom kolektivizmu, rigidni branitelji grešnih struktura i loše, ali – kako oni kažu – ipak "naše" vlasti.
Paradoks da je danas više strašljivaca nego prije, teško se prihvaća. Činjenica je, međutim, da je vanjski strah zamijenjen unutarnjim strahom, vanjska cenzura autocenzurom i bezbrojnim lažnim obzirima. Prisila jednoumlja, lažnoga nacionalnog i crkvenog jedinstva, pritisak društvenoga konformizma i uniformnosti, pohlepa za novcem i častohleplje zavodljiviji su u slobodnim društvima nego u diktaturama. U potonjima se vladalo strahom od tjelesnog kažnjavanja i tjelesne smrti, a ovdje se vlada strahom od anonimnosti i društvene smrti, u konačnici, također, strahom od slobode, istine i pravde. Sveprisutno je umrtvljivanje i imuniziranje duha, "duhovna diskriminacija koja zahvaća dublje nego tjelesno kažnjavanje" (W. J. Hoye).
Na ovaj paradoks straha upozoravao je Isus svoje učenike kada im je govorio da se ne boje "onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti", nego da se boje "više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu". Ovim Isus ne zagovara totalitarni režim, nego iz perspektive posljednjega suda pred Bogom traži od učenika da se više boje Boga nego ljudi, da paze na slobodu i hrabrost ondje gdje se misli da je sloboda dosegnuta, da je duša (humanost i vjera) već spašena. U ovom kontekstu može se također razumjeti zašto je u nas toliko nesporazuma i sukoba oko žrtava i mučenika totalitarnih režima a neprepoznavanja današnjih žrtava i mučenika, ljudi vjerničke i građanske hrabrosti.
Hrabar čovjek ne podnosi stradanja niti ide u smrt da bi bio slavljen. On ne ljubi smrt više od života. Radi višega dobra hrabar se čovjek izlaže opasnostima, stradanju i smrti. U tom smislu treba razumjeti i onu Isusovu pouku: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga" (Iv 12,15). Nažalost, kršćanska duhovnost iz ovih riječi najčešće izvlači zaključak o nužnosti povlačenja pa i prezira života da bi se postiglo savršenstvo i stiglo u raj. Pod krinkom poniznosti i strpljivosti zagovara se grešna ravnodušnost i neodgovornost za patnju drugih te kukavičluk prema moćnicima. Isusove riječi o spašavanju i gubitku života znače posve suprotno. Poniznost i strpljivost bez hrabrosti izraz su sebičnosti i perverzne svetačke oholosti. Mučenik voli više život od smrti, i to tuđi više od svoga. Mučenik jest strpljiv, ali nije mazohist. Ponizan je, ali i odlučan u nenasilnu zalaganju za pravdu. Ide i u smrt da bi drugi slobodno živjeli, da bi posvjedočio Boga života za sve, a ne Boga kojemu treba smrt čovjeka ili određenih ljudi (skupina i naroda) da bi se u njega vjerovalo i njega priznavalo.
Hrabrost, jasno, nije odsutnost svakoga straha, nego razborito i odlučno svladavanje prepreka do ostvarenja pravde. Hrabrost se, kako neki čine, ne ubrizgava pijanstvom, bilo prekomjernim konzumiranjem alkohola bilo religijskim fanatizmom bilo opijanjem političkom ideologijom. Prava hrabrost znači nadilaženje samoga sebe, svladavanje svoga straha iz ljubavi prema ugroženima. U konačnici hrabrost je milosni dar u krhkome tijelu, Božji dar slabom čovjeku. Valja zato razlikovati prirodnu hrabrost, često prividnu, koja dolazi od gole fizičke snage ili uslijed neke opijenosti i zablude, zatim moralnu hrabrost koja proizlazi iz suglasja razbora i postojane volje da se pravedno djeluje, te mističnu hrabrost koja je otvorena Božjem nadahnuću da tako nejaki i strašljivi čovjek nadmaši sama sebe u dobru.
U svakom slučaju naša slobodna društva ili demokratski ustroji nisu jednom stečena i zauvijek darovana dobra nego nedovršene strukture u procesu u kojima, ako ne žele da iznutra propadnu, moraju težiti daleko većoj društvenoj pravdi od postojeće. Čovjek se humanizira ako nadilazi svoj strah, ako se izgrađuje u hrabrosti za pravedniji i radosniji život svojih bližnjih.
Autor: fra Ivan Šarčević. Tekst je objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana Jajce (srpanj 2016), a preuzet uz dopuštenje autora.