„Prometej s otoka Viševice“ (1964.), u režiji živuće legende hrvatskog filma Vatroslava Mimice, prvi je eksplicitno modernistički igrani film jugoslavenske (a ujedno i hrvatske) kinematografije. Film se odvija na dvije razine. Prva razina je realnost, u kojoj Mate Bakula, sredovječni direktor poduzeća iz Zagreba, u pratnji supruge putuje na rodni otok Viševicu kako bi održao govor na ceremoniji otkrivanja spomenika palim borcima. Druga razina je priča o Matinoj mladosti na Viševici, pri čemu su fragmenti Matinih sjećanja u početku filma dosta akronološki, potaknuti asocijacijama osjetila, susretima s otočanima i raznim malim detaljima (poznati zvukovi, predmeti), da bi se u drugom dijelu filma sjećanja počela uredno kronološki slagati.

Stara fotografija koju Mati na brodu za Viševicu pokaže nekadašnji suborac okidač je njegovih sjećanja. Prva se sjećanja odnose na prizore kupanja malog Mate na plaži s ostalom djecom, i na majčino dozivanje kući („doma dođi, dite materino“, rečenica koja se više puta ponavlja u filmu i koja snažno opisuje događaj povratka u rodni kraj nakon dugog izbivanja), a zatim na Drugi svjetski rat, kad se pridružio partizanima i napao utvrdu talijanskog okupatora na otoku. Po dolasku na Viševicu, Mate vodi suprugu na plažu, gdje sreće starog poznanika Vinka i tada naviru bolna sjećanja iz mladosti. Nakon 2.svj.rata, Mate se bori za uvođenje struje na otok. U to je doba Viševica bila siromašan kamenjar. Među mnogobrojnom djecom koja umiru od sušice je i Matina sestra. U Matinim sjećanjima se ponavljaju riječi njegovih roditelja nakon sestrine smrti: „Tribalo bi plakat kad se dite rodi.“ Dok mu sestra umire pod svjetlom svijeće, Mate odlazi po pomoć kod budućeg tasta šjora Zane, i kod njega sreće grupu imućnih mještana koja pred slikom antičkog Prometeja s bakljom slavi uvođenje struje u kuću šjora Zane, koji je prvi na otoku uveo struju, ali samo sebi. Mate, vidjevši sliku Prometeja na zidu, prepoznaje svoju životnu misiju, uvođenje struje i svjetla u sve kuće na Viševici i „raspršivanje viševačkog mraka“. Tako je film moderna metafora mita o Prometeju, a metafora se pojačava mnogim sitnim detaljima koji podsjećaju na antički mit (primjerice, glavni junak ima problema s jetrom, i na početku filma se žali supruzi da će morati pripaziti što jede, jer ga „jetra nešto kljucaju“.)


Kamenu trebaju stotine godine da se bar malo promijeni. Čini se kako stara komunistička dosjetka: „Ako je Bog svemoguć, može li stvoriti kamen koji sam ne može pomaknuti?“ ipak ima odgovor, a on glasi: „Taj kamen koji ni sam Bog ne može više pomaknuti naprijed, to je Viševica, to je taj naš mentalitet


No, za razliku od Prometeja koji zbog dovođenja vatre i svjetla u ljudske pećine zapada u nemilost Zeusa, Mate u svojoj ideji dovođenja struje na Viševicu nailazi na žestok otpor mještana koji struju smatraju nepotrebnom i skupom. Tako se ovdje izlaže neispričani dio mita o Prometeju, reakcija ljudi kad im je Prometej donio vatru. Što ako su ljudi tada pružali otpor Prometejevoj novotariji, jer su bili sumnjičavi prema vatri koju nisu poznavali i jer su se bojali reakcije Zeusa? Iskušenje u borbi za osvjetljavanje viševačke Platonove pećine Mati predstavljaju i prigovori njegove prve supruge da zbog rada za otok zanemaruje nju i dijete. Na kraju ga supruga ostavlja i odlazi. Osim supruge, iskušava ga i šjor Zane. Govori mu da odustane, da je borba uzaludna, da se posveti ženi i djetetu, da pokuša biti „sretan kao i ostali ljudi“, upozorava ga da sebi samo stvara probleme u zaostaloj sredini („kamen ne prašta“). Čak ga i komunističke vlasti obeshrabruju govoreći kako uvođenje struje na Viševicu „nije realno“. No, iako polako ostaje sam poput Krležinog junaka iz „Na rubu pameti“, Mate ne odustaje od uvođenja struje na otok. Slijedi ključna scena filma. Vinko, vodeći protivnik struje na Viševici, dolazi sa skupinom mještana kod Mate. Šutke i sa zlurado nasmiješenim licima mještani, počevši od Vinka, pale šibice i podižu ih u zrak, kao gestu Mati da ne žele struju, i da je on sa svojim idejama nepoželjan na otoku. Razočaran, Mate napušta Viševicu - kojoj je dao sve - bez ičega, i u Zagrebu započinje nov i uspješan život.

Ilustracija

Viševica (za potrebe filma izmišljena lokacija) je simbol svake tvrde i zaostale male sredine. Ključna metafora koja simbolizira Viševicu otkriva se u sceni kad Mate pita šjora Zaneta: „Šta bi po vašem bila Viševica?“, a ovaj odgovara pokazujući prstom u kamen kao odgovor. Savršena slika borbe Mate Bakule protiv zaostalosti svoje sredine je njegov san u kojem pokušava pomaknuti kameni spomenik pred okupljenim smrknutim Viševljanima i komunističkim službenikom koji ga upozorava da mora gurati polako i po propisima. Mate daje sve od sebe, upinje se, ali kamen se ne pomiče ni za milimetar. Gleda u okupljene, ali nitko mu se ne osmjehne, čak mu i roditelji okreću leđa. Mještani se počinju razilaziti, a iscrpljeni Mate pada i leži pred spomenikom.

Ponašanje Viševljana može se pojasniti pozivanjem na Konstantinovićevu „Filozofiju palanke“ i – ovdje metaforom još bliži – tekst Franje Šarčevića „Filozofija kamenjara“. Palanka/kamenjar/Viševica nije geografska karakteristika (Viševica može biti i selo i grad, u bilo kojim geografskim i klimatskim uvjetima, ne samo na kamenitom tlu), nego prije svega mentalitet, svjetonazor, način života, koji podrazumijeva: žilav otpor prema svemu novom i drugačijem, ustrajno konzerviranje nepromjenjivih tradicija i navika, dosadnu ispraznost životarenja, pasivnost i inerciju duha, tiraniju apsolutne jasnosti i javnosti svega, binarnu logiku kao mjerilo tumačenja svih pojava, kolektivistički pritisak na održavanje jedinstva u mediokritetstvu. Tko se god u Viševici drzne biti drugačiji i tražiti promjene, dočekuju ga sumnja, strah, te riječi, fraze i geste osude, a ako ustraje, i kamen u glavu, nasilje kao završni dokazni argument Viševljana (tako kršni Jona prijeti Mati: „razmisli dižeš li ti nama elektriku ili sebi spomenik?“).

Viševica je vodeća ideologija našeg dijela svijeta, koja je uspjela modelirati i prožeti sve druge na ove prostore uvezene ideologije i religije (koje su se međusobno klale, ali nisu uspjele dirnuti u Viševicu). Viševački bog je set nepromjenjivih tradicija, navika i pravila, obogotvoreni kamen, i uzalud mu ovdašnji narodi grade crkve i džamije, kad bi najprikladniji spomenik onome što štuju bilo nešto nalik namrštenim kamenim glavama moaija s Uskršnjeg otoka. U svijetu globalizacije u kojem osnovna paradigma postaje umrežavanje na svim razinama, u kojem čovječanstvo postaje jedan živi organizam koji se dinamično razvija, naša Viševica slavi kamen (ima li boljeg i eksplicitnijeg primjera od Thompsonove pjesme „Geni kameni“), metaforu mrtvila, statičnosti, monolitnosti (etničke, religiozne), nepokretnosti, skučenosti, tvrdoglavosti.

U filmu „Prometej s otoka Viševice“ ta je razlika između dinamičnosti života i ovdašnjeg statičnog, zaostalog kamena, sjajno demonstrirana neobičnom dosjetkom vezanom uz izgled likova. Gledateljima upada u oči da je mladi Mate nakon odlaska u Zagreb i drugog povratka u Viševicu toliko ostario da ga mora glumiti drugi, veoma star glumac, dok su svi ostali građani Viševice nakon svih tih godina ostali isti i glume ih isti glumci. Metafora je jasna: Mate je imao dinamičan život, mijenjao se i razvijao, a Viševljani su ostali isti. Kamenu trebaju stotine godine da se bar malo promijeni. Čini se kako stara komunistička dosjetka: „Ako je Bog svemoguć, može li stvoriti kamen koji sam ne može pomaknuti?“ ipak ima odgovor, a on glasi: „Taj kamen koji ni sam Bog ne može više pomaknuti naprijed, to je Viševica, to je taj naš mentalitet.“


Iako je tada filmska industrija bila u velikoj mjeri pod kontrolom državnih vlasti - „Prometej s otoka Viševice“ spada u pokret tzv. „Novog filma“ u Jugoslaviji 1961-1973, čije su karakteristike: zastupanje stvaralački kreativnijeg marksizma; proširenje umjetničkih sloboda; kritičan ton artikuliran kroz ironiju i sarkazam; demitologizacija radničke klase; demitologizacija idealiziranja partizanske borbe; demitologizacija pretjeranog socijalističkog optimizma


Iako je Viševica u međuvremenu teškom mukom uvela struju, i sadašnji se načelnik Stipica suočava s otporom planu izgradnje turističkog centra na otoku. Mladić uporno na svakom koraku od Mate traži pomoć oko nalaženja financija za projekt. No, vlastitim sjećanjima mučeni i neuspjehom iz mladosti obeshrabreni Mate isprva se ne pokazuje susretljiv da pomogne Stipici. Posjetivši šjora Zaneta, Mate kod njega vidi staru sliku Prometeja koja ga je nekoć nadahnula da se bori za uvođenje struje na Viševicu, i zagledan u nju razmišlja je li njegov trud iz mladosti bio ispravan i vrijedan svega što je proživio. Konačno dolazi i govor na ceremoniji otvaranja spomenika palim borcima zbog kojega je Mate došao u Viševicu. Mate govor čita tmurno, tužno i bez imalo žara. Od nadobudnog mladića koji je po svaku cijenu želio unaprijediti zaostali rodni otok na bini je ostao egzistencijalno umorni i nezadovoljni starac kojega nagriza sumnja jesu li se tolike ljudske žrtve u ratu i tolike njegove osobne žrtve (izgubljena obitelj, prijatelji) isplatile? Čini se kako je ovo kraj filma i kako je taj kraj izrazito pesimističan. Neki će reći, i konformistički, jer unatoč pesimizmu nigdje nije eksplicitno doveden u pitanje komunistički sistem u okviru kojega se priča odigrava. No, film na kraju ipak nije nijedno ni drugo, ni pesimističan ni konformistički.

Najprije, zašto nije konformistički? Oni koji film pogledaju s malo više pažnje, ipak će u njemu naći dosta kritičnosti spram odnosa u tadašnjem sustavu. Tu su npr. kritika poratne kolektivizacije (šjor Zane čak kaže kako su u komunizmu „svi postali jednaki – svi jednako nemaju“), kritika poratnog revanšizma kolaboratorima (naspram hrpe leševa i table „Suradnici bandita“ na početku filma, Mate ima vrlo pomirljiv nastup prema sumnjivim predstavnicima nekadašnje više klase), kritika birokrata koji donose odluke neupućeni u stanje na terenu, kritika korupcije i zapošljavanja preko veze (scena s jednim mještaninom pred kraj filma otkriva kako je uvjet za zapošljavanje često bila izjava o sudjelovanju uposlenika u partizanskoj borbi) isl. Valja istaknuti i kako - iako je tada filmska industrija bila u velikoj mjeri pod kontrolom državnih vlasti - „Prometej s otoka Viševice“ spada u pokret tzv. „Novog filma“ u Jugoslaviji 1961-1973, čije su karakteristike: zastupanje stvaralački kreativnijeg marksizma; proširenje umjetničkih sloboda; kritičan ton artikuliran kroz ironiju i sarkazam; demitologizacija radničke klase; demitologizacija idealiziranja partizanske borbe; demitologizacija pretjeranog socijalističkog optimizma. Da se u filmovima iz ovog pokreta ne radi o pukom konformizmu s vladajućom ideologijom, svjedoči i nenaklonost političke vrhuške, ali i širih narodnih masa „Novom filmu“. Iako nagrađivane Zlatnim arenama, publika je slabo posjećivala projekcije Mimičinih filmova, a jedan je – ne shvativši ga – čak i izviždala, istovremeno ostajući privržena pustolovnim partizanskim filmovima o herojskim ratnim pobjedama. Tako je i Mimica, slično kao i Mate Bakula, u jugoslavenskoj Viševici bio neshvaćeni filmski modernistički Prometej.

A zašto kraj filma ipak nije pesimistički? Nakon Matinog govora ubačena je još jedna mini-scena u kojoj Matu na putu prema brodu koji vozi s otoka ponovno presreće mladi Stipica i pomalo pokoleban pita bi li možda treba smanjiti svoj projekt jer nailazi samo na skepsu i otpor. Tada Mate doživi katarzu, prepoznaje samog sebe iz mladosti, prisjeti se opet scene mještana koji su pred njim palili šibice, i kaže Stipici: „Tko ti je rekao da smanjiš? Slušaj, tvoje je da guraš. Guraj sve ovako komplet.“ Dok Mate odlazi - po prvi put u filmu sa smiješkom - prema brodu, zadnji kadar filma prikazuje Stipicu kako gleda u nebo i smiješi se, ohrabren da ipak ne odustaje od svog sna.

Ova recenzija dijelom je i osobna ispovijest autora ovog teksta i završna slagalica objašnjenja imena i misije našeg portala (nakon tekstova „Zapisi s Kavkaza“ 1 i 2). I sam se ponekad, poput starog Mate, zapitam ima li sve ovo besplatno pisanje smisla, daje li to nekog (bar nevidljivog, ako već nema vidljivog) rezultata u ovoj našoj zemlji prepunoj Viševica kojima vedre i oblače šibicari (i u smislu mještana koji pale šibice pred Matom, i u smislu snalažljivih prevaranata), a siromašnoj prometejima? Ako nadahne i ohrabri bar jednog mladog čovjeka, bar jednog Stipicu da gura u smjeru promjena nabolje, onda ima smisla. A takvih pojedinaca i grupica ljudi, koji se u našoj zemlji nevidljivo bore za promjene nabolje uvijek je bilo i uvijek će ih biti. Oni – slično kao i ovi naši neznatni tekstovi – su poput kaplji vode koje dube kamen, stvarajući, za početak, bar pretpostavke za preobrazbe kamenja u nove, ljepše oblike. A jednog dana možda iz kamenih čahura polete i leptiri. Životu i snovima ništa nije nemoguće.

Autor: Marijan Oršolić