Sljedećih mjeseci pisat ću kolumnu veoma sličnu onoj koju sam prethodne godine ispisivala na jednom drugom portalu, samo ovaj put u „prometejskom“ ruhu. Naslov kolumne Psihoterapija, politika & popularna kultura doslovno upućuje na oblasti kojima ću se baviti, dok sam za prvu temu, igrom slučaja, odabrala roditeljstvo.



Nedavno je jedna od vijesti koja je najviše odjeknula bila da su roditelji u sarajevskoj školi napali nastavnicu zbog toga što je njihovom djetetu zaključila četvorku. Ovaj događaj je neke uspio šokirati pa su izvodili apokaliptične zaključke o odsustvu svih vrijednosti i sunovratu sistema. Bez namjere da se bavim posebno ovim slučajem – dovoljno je proviriti na Internet i otkriti veliki broj identičnih, s drugim akterima, datumom i mjestom dešavanja, želim samo reći da pripadam onima koje ovo nije ni najmanje iznenadilo. Čak sam pomislila da je dobro što nismo u Americi pa ni roditeljima ni djeci nije dostupno oružje u mjeri u kojoj je tamo, jer bi stvari sigurno bile puno gore.


Duh vremena

Najveći razlog zbog kojeg ljude ovakvi slučajevi uspijevaju iznenaditi jeste taj što njihova ideja vremena u kojem žive nije usklađena s realnom slikom tog vremena. Jer postojalo je nekada zaista vrijeme u kojem se poštovao autoritet nastavnika i cijenilo znanje, samo što to odavno više nije slučaj. Sada se znanje cijeni samo ako je u funkciji moći ili tržišne isplativosti, dok se nastavnicima u našim okolnostima zavidi samo ako su uspjeli da se na neodređeno navale na budžet. I ovo je sasvim logična posljedica svih promjena u društvu, sistemu obrazovanja i roditeljstvu koje su se izdešavale zadnjih decenija, i većim dijelom nije samo lokalna, nego i globalna. S tom razlikom što u sređenijim društvima koja nemaju kolektivnu dijagnozu PTSP-a nasilno ponašanje nije najčešća metoda za kojom se poseže da bi se došlo do cilja.

I to je, zapravo, više tužno nego što je razlog za osudu. Jer nisu samo nastavnici žrtve u ovakvim pričama, žrtve su i ti roditelji, kao i njihova djeca. Naviknuti da žive u sistemu u kojem uspijevaju samo ”najbolji”, roditelji žele da svom djetetu osiguraju najbolju šansu. Jer život u ovom surovom kompetitivnom društvu je bitka u kojoj darvinovski opstaju samo najsposobniji i tu nema puno mjesta za razvijanje vrlina poput solidarnosti, saosjećanja, skromnosti i poštivanja drugih. Petica iz jednog predmeta ne djeluje ništa posebno, ali metaforički ona predstavlja cijeli jedan put uspjeha u kojem njihovo dijete uspijeva da se održi u igri i na kraju pobijedi. A svi žele i vole pobjednike.

Dakle, logika je jasna, iako potpuno pogrešna i to ne samo po nastavnike, nego i dijete, zato što mu roditelji na ovaj način ne čine nikakvu uslugu, baš suprotno. No, prije nego što se pozabavim time, da se malo podsjetimo šta je to roditeljstvo.


Evolucija roditeljstva

Iako su roditelji od početka tu, samo ”roditeljovanje“ je prilično nova stvar. U engleskom jeziku riječ ”parenting” datira iz 1970-ih godina i označava način odgoja djece, dok mi za istu stvar još koristimo imenicu ”roditeljstvo”, iako ne predstavlja baš pravi ekvivalent i više se etimološki odnosi na biološki rod. Ne moramo ići tako daleko u prošlost da dođemo do doba u kojem se nikad nije moglo znati da li će dijete preživjeti ili će umrijeti od bolesti ili neuhranjenosti. Zato se tek početkom 20. vijeka zapravo počinje poklanjati pažnja odgoju te se dijele savjeti oko pravilnog postupanja. Neki od njih su neshvatljivi iz današnje perspektive, poput onog iz New York Timesa u kojem se preporučuje da djeca piju vino, a izbjegavaju banane.

Iz naše današnje perspektive je šokantno kako se postupalo s djecom i u osamdesetima – trudnice su pušile a djecu se vozilo u autu bez pojasa i sjedalice, a kamoli prethodnih decenija. Neki teoretičari djetinjstva poručuju kako će ljudima u skoroj budućnosti biti šokantno kada vide i ovo što mi danas radimo s djecom – dajemo im telefon, iako je već poznato u kojoj mjeri Internet mijenja njihov mozak i utječe na koncentraciju.

Stilovi roditeljstva koje danas poznajemo uspostavljaju se unutar razvojne psihologije tokom 1960-ih godina: autoritarni, permisivni, indiferentni i autoritativni, i svaki od njih može dovesti do razvoja određenih karakteristika ličnosti djeteta.

Tako su autoritarni roditelji strogi, djetetu nameću niz pravila i ideal poslušnosti, ne pružajući mu dovoljno topline i podrške. Za nepoštivanje pravila slijedi kazna, pa djeca mogu postati plašljiva ili agresivna, te naučiti zatomljavati vlastite emotivne potrebe nauštrb roditeljskih. Permisivni roditelji pak djetetu pružaju ljubav i podršku, ali bez ikakvih zahtjeva i granica. Sve primarne potrebe djeteta su zadovoljene bez puno truda, što može uzrokovati da dijete to zahtijeva i od vanjskog svijeta. Nerijetko su ovakva djeca nesnalažljiva i imaju nizak prag tolerancije na frustracije. Indiferentan, kao što mu i ime kaže, znači zanemarivanje djeteta, ravnodušnost spram njega. To je stil gdje nema ni emotivne podrške ni pravila koja djeca moraju poštovati jer se roditelji uopće ne bave njima. Ovakva djeca često mogu razviti delinkventna ponašanja, postati nesigurna i neprijateljska prema okolini. I na kraju slijedi najbolji, autoritativni, demokratski dosljedan stil koji kombinira kontrolu i emocionalnu toplinu. Dijete ima granice i zahtjeve koje mora ispuniti, ali i emotivnu podršku. Ovaj stil potiče slobodan razvoj djetetove ličnosti, kreativnosti, znatiželje, samokontrole i razvija osjećaj odgovornosti.

Ono o čemu se zadnjih godina sve više priča su i tzv. helikopter roditelji, koji predstavljaju mješavinu autoritativnog i autoritarnog stila. Prvima su slični zbog emotivne posvećenosti djetetu, a drugima po tome što žele da uspostave kontrolu nad svim aspektima života djeteta, ne dopuštajući mu slobodan izbor i pogreške. Ovo može voditi do razvoja anksioznosti i nesamostalnosti, te narcisoidnih osobina ličnosti.

Roditelji s početka teksta sigurno posjeduju karakteristike ovog roditeljskog stila.

Vjerovatno će se uporedo s mijenjanjem oblika porodice koja više nije samo nuklearna, te roditeljskih rodova koji više nisu samo binarni, mijenjati i teorije o roditeljstvu (ako već nisu), ali mislim da je forma od sporedne važnosti. Suštinski važno jeste da se djetetu pruže ljubav i bezuslovno prihvatanje, u kakvoj god porodici odrasta, te da mu se omogući sloboda da bira i griješi.


Iz psihoterapijske prakse

Prije nekog vremena sam nastupila u radijskoj emisiji u kojoj se pričalo o delikventnom maloljetničkom ponašanju u kojoj su učestvovali različiti predstavnici lokalne zajednice. Tokom trajanja emisije mogle su se čuti fraze o ispravnom odgoju, te kako je potrebno da svaka institucija učini svoj dio da se djecu ne ”prepusti ulici”. Pri tome je većina predlaganih aktivnosti bila prilično besmislena i odnosila se na krivu adresu, tj. na samo ponašanje jer nije trebalo krenuti od posljedice nego uzroka koji je uopće doveo do njega – okolnosti odrastanja i porodice.

U svojoj psihoterapijskoj praksi najvećim dijelom radim sa odraslim ljudima, rjeđe s adolescentima i skoro nikada s djecom. Jednim razlogom zato što nisam specijalizirana za rad s njima, a drugim zbog toga što dijete uvijek ”dolazi u paru s roditeljima” i rijetko se radi samo o djetetu. Drugim riječima, u terapijskom procesu ne dobijate samo jednog klijenta - dijete, nego skoro uvijek indirektno dobijete i njegove roditelje. U našoj sredini velikom broju roditelja je prihvatljivije da pošalju dijete na terapiju nego da odu oni sami, čak i kada imaju problem. Zato se u praksi često zna desiti da su roditelji ti kojima zapravo treba pomoć, ali smatraju da je problem u djeci, što znatno otežava i obesmišljava sam terapijski proces i rad s djetetom. Postoje slučajevi i kada roditelji smatraju da je psihoterapija neki vid ”discipliniranja” djeteta pa će djeca postati ”bolja” i početi ”više slušati” nakon nje.

Sve ovo, osim što je duboko pogrešno, rastužuje i profesionalno je frustrirajuće.

Osim problema ponašanja i onih koja su direktna posljedica porodične dinamike, djeca i adolescenti često dolaze na terapiju zbog anksioznosti povezane sa školom i ocjenama, gdje se opet vraćamo na primjer s početka. Ako roditelji od djeteta zahtijevaju da ima sve petice i ono samo internalizira tu potrebu, može početi procjenjivati svoju vrijednost i sebe kao ličnost na osnovu vanjskog uspjeha, ili ocjena. To onda posljedično vodi tome da smatra da ne vrijedi kao osoba ako nema sve petice, što dovodi do niza problema na planu ličnosti, kao i nesposobnosti za život u realnosti. Za psihičko zdravlje djeteta puno je bitnije da ima različite ocjene i da se nauči da toleriše vanjske neuspjehe, ne dovodeći ih u vezu sa svojom ličnošću, nego da bude odlikaš i uspješno u svemu. Roditelji koji zahtijevaju od svog djeteta da ima sve petice, bez obzira na cijenu, najviše škode upravo tom djetetu pa onda i svim ostalim u procesu, npr. nastavnicima.

Na društvenim mrežama postoji trend usporedbe generacija djece rođenih u nekoliko prethodnih decenija. Različitim šaljivim videima i mimovima, ona rođena osamdesetih se predstavljaju kao najotpornija, dok ona rođena devedesetih i dvije hiljaditih postaju sve ”slabija”. Česta su i humoristička poređenja roditeljskih stilova, pa se tako ona boomera i generacije x drastično razlikuju od stilova milenijalaca koji su posljednji najbrojniji roditelji – među njima je najviše helikopter roditelja. Bez obzira na sličnosti i razlike, kako kolektivne tako i individualne, biti roditelj nije lako. Ne postoji savršeno roditeljstvo, ali postoje neka načela koja možemo pratiti da bi u tome bili što bolji. No prije nego što se upustimo u tu avanturu, ili uporedo s njom, najbolje šanse imamo ako prvo sebi pružimo šansu i poradimo na sopstvenim problemima i potrebama. Tek onda ćemo biti bolji i svojoj djeci.


Emina Žuna, Prometej.ba