Hrvatski pravni sistem zabranjuje promicanje nacističke i fašističke ideologije i korištenje simbola totalitarnih režima. Ustav Republike Hrvatske u članu 39. zabranjuje promicanje ili širenje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, uključujući ideologije povezane s nacizmom i fašizmom. Član 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisuje kazne za javno isticanje simbola ili ponašanja koja promiču nacizam i fašizam. U članu 325. Kazneni zakon kriminalizuje javno poticanje na nasilje ili mržnju na temelju nacionalne, rasne ili ideološke osnove, s kaznama do tri godine zatvora. Ovi propisi pružaju pravnu osnovu za sankcioniranje ustaške simbolike, ali njihova primjena u slučajevima Thompsona i Bleiburga pokazuje značajne nedostatke.


Fašistički pozdrav ili stih iz pjesme?

Marko Perković Thompson, čija muzika i nastupi često uključuju ustaške simbole poput pozdrava "Za dom spremni" i referenci na NDH, djeluje u kontekstu koji ne predstavlja ništa drugo nego promicanje ustaške ideologije. Unatoč eksplicitnoj zabrani nacističkih i fašističkih simbola, Thompsonovi koncerti rijetko rezultiraju pravnim posljedicama. Na primjer, uzvikivanje "Za dom spremni" na njegovim nastupima, što je dokumentirano u medijima, rijetko dovodi do prekršajnih ili kaznenih prijava. Ovo ukazuje na selektivnu primjenu Zakona o prekršajima, što je u suprotnosti s načelom jednakosti pred zakonom (član 14. Ustava). Thompson i njegove pristalice kao odbranu koriste tvrdnju da su njegove pjesme domoljubne, a ne nacističke. Takođe, poziva se na to da je uzvik dio njegove pjesme. Međutim, pravosuđe rijetko ispituje kontekst u kojem se simboli koriste (npr. ustaške zastave u publici), što omogućuje zloupotrebe. Ovo je kritizirano kao pravna praznina koja olakšava normalizaciju ustaštva. Institucije, uključujući policiju i lokalne vlasti, često dopuštaju Thompsonove koncerte bez intervencije, čak i kada su prisutni očiti nacistički simboli. Ova popustljivost, koju analitičari povezuju s političkim utjecajem HDZ-a, krši obavezu države da štiti ustavni poredak i sprječava promicanje totalitarnih ideologija. Europska unija, kroz Okvirnu odluku Vijeća EU 2008/913/JHA, obavezuje države članice na suzbijanje javnog opravdavanja ili negiranja zločina totalitarnih režima. Thompsonovo nesmetano djelovanje, posebno u usporedbi sa zabranama njegovih koncerata u državama poput Njemačke i Austrije, upućuje na neusklađenost Hrvatske s ovim standardima.Policijske akcije u slučaju hapšenja dva Zadranina 2022. zbog prijetnji premijeru Plenkoviću na Facebooku (koje uopšte nisu bile prijetnje, posebno ne ozbiljne - jedan je pisao da premijera Hrvatske u mjestu u koje dolazi da posjeti treba “dočekati pokvarenim jajima”, a drugi ga nazvao “pavijanom”) izazvala je kontroverze jer nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za hapšenje. Ovaj slučaj otvara pitanje nekonzistentnosti u postupanju policije prema različitim prekršajima, posebno kada se uporedi s tretmanom incidenata povezanih s ustaškim pozdravom "Za dom spremni" i pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom. Dok je u slučaju dva Zadranina policija brzo reagirala hapšenjem zbog komentara na društvenoj mreži, u situacijama povezanim s javnim iskazivanjem ustaškog pozdrava ili Thompsonovih koncerata, često se primjećuje blaži pristup. Na primjer, korištenje "Za dom spremni" na javnim događajima ili koncertima nerijetko prolazi uz minimalne posljedice, poput prekršajnih prijava, bez trenutnih hapšenja, uprkos tome što je taj pozdrav zakonski zabranjen zbog promicanja mržnje i veličanja totalitarnih ideologija. Slično, Thompsonovi nastupi, koji često izazivaju polemike zbog povezanosti s ustaškom simbolikom, rijetko rezultiraju trenutnim policijskim intervencijama, već se problemi često rješavaju naknadno ili uopće ne sankcioniraju strogo. Ova razlika u pristupu upućuje na selektivnost u provođenju zakona, gdje se prijetnje (realne ili navodne) na društvenim mrežama tretiraju s većom hitnošću, posebno kada su usmjerene prema političkim funkcionerima, od javnih manifestacija ideologija koje su zakonski problematične. Takva nekonzistentnost može potkopati povjerenje u institucije, jer građani percipiraju da se zakoni primjenjuju selektivno, ovisno o političkom ili društvenom kontekstu. Potrebna je jasnija i dosljednija praksa kako bi se osigurala jednakost pred zakonom i izbjegle optužbe za pristrasnost.

Uprkos odlukama Visokog prekršajnog i Ustavnog suda, policija nije u roku uložila žalbu na oslobađajuću presudu iz maja 2018. za Marka Perkovića Thompsona zbog izvikivanja pozdrava „Za dom spremni“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“ (plagijat partizanske pjesme „Sivi sokole“), čime je spriječila Visoki prekršajni sud da se izjasni. Policija također nije podnijela novu prekršajnu prijavu za isto djelo 2018., pozivajući se na pravosnažnu oslobađajuću presudu. Prvostepeni sud pravdao je pjesmu čestim izvođenjem u izvornom obliku, smatrajući da je dugogodišnje toleriranje učinilo pozdrav dopuštenim. Takvo rezoniranje suda zabrinjava, posebice zbog izostanka reakcije policije. Sud je oslobađajuću presudu djelimično zasnivao na podacima o stotinama izvedbi pjesme od 1998. do 2017. Policija, međutim, propuštanjem korištenja pravnih mehanizama nastavlja stvarati praksu koja dopušta ovaj pozdrav, suprotno stajalištima viših sudova. U avgustu 2019. u presudi u korištenju pozdrava u navedenoj pjesmi, Visoki prekršajni sud je iznio stav da se radi o povredi člana 39. Ustava Republike Hrvatske koji zabranjuje podsticanje na mržnju bilo koje vrste, pa je Thompsonu potvrđena ranija presuda. U junu iste godine Visoki prekršajni sud je uvažio njegovu žalbu i utvrdio da nije počinio prekršaj protiv javnog reda i mira, koristeći „Za dom spremni“ u pjesmi. Odluka sjednice svih sudaca Visokog prekršajnog suda nije pravno shvatanje već utvrđivanje pravnih činjenica i podvođenje istih pod pravnu normu. Shodno tome, radilo se o (po mom mišljenju neustavnom i nezakonitom) davanju uputa sudijama Visokog prekršajnog suda, a i ranija odluka Ustavnog suda Hrvatske nije poštovana. Ustavni sud Hrvatske se oglasio priopćenjem u kojem navode da „ne komentira odluke i rjeSenja sudova izvan postupaka iz njegove Ustavom propisane nadležnosti“, te da „u odnosu na pozdrav ,,Za dom, spremni", Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je rijec o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.“ (akt broj : SuP-O-12/2020 od 05. 06. 2020.).


Nedosljednost sudskih praksi i odluka

Nedavna oslobađajuća presuda koju je donijela sutkinja Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, Mirela Prstec Batarelo, u slučaju mladića koji je uzviknuo "Za dom spremni" tokom javljanja uživo uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona izazvala je značajnu pažnju i kontroverze. Sutkinja je u obrazloženju navela da uzvik nije narušio javni red i mir niti predstavljao manifestaciju rasističke ideologije, već je izrečen u kontekstu "radosnog iščekivanja" koncerta, uzimajući u obzir povijesnu povezanost pozdrava s HOS-om tijekom Domovinskog rata i činjenicu da je dio stihova Thompsonove pjesme "Bojna Čavoglave". Ova odluka je problematična iz više razloga. Prvo, pozdrav "Za dom spremni" ima jasnu povijesnu povezanost s ustaškim režimom NDH, što su i Ustavni sud i Visoki prekršajni sud ranije proglasili protupravnim jer simbolizira mržnju i rasističku ideologiju. Uprkos tome, sutkinja je relativizirala značenje pozdrava, fokusirajući se na njegovu upotrebu u Domovinskom ratu, što može dovesti do opasnog zamagljivanja granica između domoljubnog izraza i simbola totalitarnog režima. Drugo, obrazloženje da uzvik nije remetio javni red jer je izrečen u "euforiji" može se smatrati subjektivnim i nedovoljno čvrstim pravnim argumentom, posebno jer Visoki prekršajni sud u drugim slučajevima često (nekonzistentno, vidjeli smo) sankcionira upotrebu „Za dom spremni“ bez obzira na kontekst.S druge strane, može se razumjeti argument sutkinje da pozdrav nije izričito zakonski zabranjen, a sudska praksa u Hrvatskoj pokazuje nekonzistentnost – primjerice, Visoki prekršajni sud tolerirao je „Za dom spremni“ u specifičnim okolnostima, poput komemoracija HOS-a (koji, opet, za uzor imaju NDH), dok je u drugim slučajevima kažnjavao njegovu upotrebu. Ova neujednačenost stvara pravnu nesigurnost, a odluka sutkinje dodatno komplicira pitanje dopuštenosti „Za dom spremni“ u javnom prostoru. Također, povezanost sutkinje s ultrakonzervativnim krugovima, kako je istaknuto u javnosti, može dodatno podgrijati percepciju pristranosti. Predmet nije pravosnažan (policija se ovdje žalila) pa ćemo vidjeti njegov epilog uskoro.

Evropski sud za ljudska prava je 2019. odbacio aplikaciju bivšeg nogometaša i reprezentativca Hrvatske Josipa Šimunića, koji je kažnjen zbog izvikivanja „Za dom spremni“ na utakmici 2013. Sud je potvrdio da pozdrav ima fašističke i rasističke konotacije te da potiče mržnju, što je u suprotnosti s evropskim standardima ljudskih prava. Odluka ESLJP-a u predmetu Šimunić protiv Hrvatske potvrđuje da pozdrav „Za dom spremni“ ne uživa zaštitu u okviru prava na slobodu izražavanja prema članku 10. EKLJP-a kada se koristi u kontekstu koji promovira vrijednosti suprotne Konvenciji, poput rasizma ili netrpeljivosti. Sud je potvrdio da je ograničenje Šimunićevog prava bilo zakonito, imalo je legitiman cilj i bilo je nužno u demokratskom društvu. Odluka naglašava odgovornost javnih osoba za svoje ponašanje te potvrđuje stajalište hrvatskih sudova o neprihvatljivosti ustaškog pozdrava u javnom diskursu. Ova odluka ima šire implikacije za razumijevanje granica slobode izražavanja u kontekstu povijesno osjetljivih simbola i izraza, posebice u postkonfliktnim društvima poput Hrvatske. Također, ukazuje na važnost konzistentne sudske prakse u rješavanju sličnih slučajeva kako bi se izbjegla pravna nesigurnost.


Neustavno, ali se tolerira

Pravni stručnjak Branko Smerdel istakao je paradoks u kojem Vlada Andreja Plenkovića, preko Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, smatra pozdrav neustavnim, ali ga tolerira u određenim kontekstima, poput komemoracija HOS-a iz Domovinskog rata. Ovo stvara pravnu nesigurnost, jer je pozdrav istovremeno proglašen neustavnim, ali i dopuštenim u specifičnim situacijama. Uprkos sudskim odlukama, pozdrav se i dalje koristi u javnosti (npr. na koncertima Thompsona, sportskim događajima ili čak u Saboru), a sankcije su nekonzistentne. Na primjer, zastupnik Damir Biloglav izviknuo je pozdrav u Saboru 2025. bez sankcija, dok je ranije Miro Bulj bio izbačen iz sabornice zbog istog. Ovo ukazuje na politički utjecaj na primjenu zakona.

Komemoracija u Bleiburgu, koja se održava svake godine u spomen na ubijene zarobljene ustaše, domobrane, četnike, ljotićevce i civile, ponajviše na teritoriju Slovenije (zločini nisu ništa nego logičan slijed Pavelićevih snova o etnički i ideološko čistoj NDH do Drine i Zemuna, tj. da nije bilo 1941. ne bi bilo ni 1945.; takođe treba navesti da su zločini nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH bili zločin genocida a ubistva na Bleiburgu bi se, i to samo uslovno, mogla podvesti pod ratne zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima), također je kritizirana zbog promicanja ustaške ideologije. Na bleiburškim komemoracijama redovno se pojavljuju ustaški simboli, poput zastava NDH i pozdrava "Za dom spremni", što je dokumentirano u medijskim izvještajima. Iako je Austrija 2019. uvela strože mjere protiv nacističkih simbola na ovom događaju, hrvatske vlasti, koje često šalju službene delegacije (uključujući zastupnike Hrvatskog sabora), komemoriraju na Bleiburškom polju, i nisu poduzimale značajne korake za osudu ili sprječavanje ovih pojava. Ovo je u suprotnosti s članom 39. Ustava i Okvirnom odlukom EU. Bleiburška komemoracija često se koristi za političku promociju desničarskih stranaka, što dodatno komplicira pravnu intervenciju. Sponzorstvo događaja od strane Hrvatskog sabora (do 2016.) i prisutnost visokih dužnosnika ukazuju na institucionalnu podršku, što se može tumačiti kao kršenje obveze neutralnosti države prema ideologijama. Iako Zakon o prekršajima omogućuje kazne za isticanje nacističkih simbola, rijetki su slučajevi procesuiranja sudionika Bleiburga koji koriste ustašku ikonografiju. Ovo ukazuje na nedosljednost u provođenju zakona, posebice jer se slični simboli na drugim mjestima (npr. nogometnim utakmicama) češće sankcioniraju. Austrijski zakon o simbolima (Symbolgesetz) strogo ograničava ustašku simboliku na Bleiburgu (od 2019. je ustaška simbolika kao i simbolika povezanih i sukcesorskih organizacija zabranjena), dok Hrvatska, kao zemlja porijekla većine sudionika, ne pokazuje sličnu razinu angažmana. Ovo stvara dojam da Hrvatska ne samo toleriše, već i indirektno podržava revizionističke tendencije. Za razliku od Hrvatske, Austrija je odgovorila na skup u Bleiburgu izmjenom Zakona o simbolima 2019. godine kako bi eksplicitno zabranila upotrebu ustaških simbola, uključujući slovo "U" s granatom i grb NDH u obliku šahovnice koji se razlikuje od današnjeg grba Hrvatske po tome što počinje bijelim kvadratom. Austrija je 2021. godine otišla dalje zabranivši skup u Bleiburgu, na osnovu preporuka grupe stručnjaka upućenih austrijskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, smatrajući da događaj krši obaveze Austrije prema Austrijskom državnom ugovoru, kojim je 1955. godine obnovljena nezavisnost zemlje i zabranjene nacističke i fašističke organizacije.

Upotreba ustaškog pokliča "Za Dom spremni" je tolerisana, uprkos tome što ga je Ustavni sud osudio 2016. godine. Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, koje je osnovala hrvatska vlada 2017. godine, također je smatralo ustaški poklič neustavnim, ali je utvrdilo da se može koristiti u javnim prostorima kako bi se odala počast paravojnim formacijama iz 1990-ih koje su se borile za današnju Hrvatsku pod ovim sloganom. To efektivno znači da kada se ustaška ikonografija koristi u čast onih koji prizivaju sjećanje na ustaše u sukobu 1990-ih, ona se prihvata kao u skladu s Ustavom države.


Popustljivost u Hrvatskoj, kazne u Austriji

I Thompsonovo djelovanje i bleiburška komemoracija pokazuju slične obrasce institucionalne popustljivosti. Dok pravni okvir postoji, njegova primjena je nedosljedna, što omogućuje normalizaciju ustaške ideologije. Ovo je posebno problematično u svjetlu međunarodnih obaveza Hrvatske, uključujući članstvo u EU i potpisivanje međunarodnih konvencija poput Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja zahtijeva zaštitu od diskriminacije i mržnje. Poređenje s drugim državama pokazuje značajne razlike. Na primjer, Njemačka i Austrija imaju stroge zakone protiv fašističkih simbola (npr. njemački Strafgesetzbuch, §86a), koji se dosljedno primjenjuju, dok Hrvatska pokazuje nedostatak političke volje za sličan pristup. Ova razlika naglašava potrebu za reformom pravnog sistema i jačanjem institucionalne odgovornosti.

Austrija je, prema izvješćima, počela izricati novčane kazne svojim građanima koji su prisustvovali Thompsonovom koncertu na Zagrebačkom hipodromu, gdje je, prema organizatorima, prisustvovalo više od 500.000 ljudi, uključujući oko 18.000 iz Austrije. Austrijske vlasti istražuju snimke i fotografije s koncerta kako bi utvrdile jesu li prisutni prekršili stroge austrijske zakone koji zabranjuju promicanje simbola povezanih s ekstremizmom, uključujući ustaške simbole i pozdrav "Za dom spremni", koji se smatra povezanim s ustaškim režimom NDH. Ovi simboli su u Austriji izjednačeni s ekstremističkim simbolima poput onih ISIL-a ili Al-Qaide, a njihovo javno iskazivanje predstavlja ozbiljan prekršaj. Austrija ima dugogodišnju praksu strogog sankcioniranja ekstremističkih ideologija, uključujući nacističke i ustaške simbole, temeljem zakona iz 2018. koji proširuje popis zabranjenih simbola. Na koncertu su zabilježeni slučajevi korištenja „Za dom spremni“ i ustaških simbola, što je potaknulo austrijsku policiju i pravosudne vlasti na djelovanje. Prema izvješćima, austrijski građani koji su sudjelovali u skandiranju „Za dom spremni“ ili iskazivanju zabranjenih simbola suočili su se s novčanim kaznama ili čak zabranom ulaska u državu. Ovo je dio šire politike Austrije koja pokazuje nultu toleranciju prema ekstremizmu, primjerice kroz zabranu okupljanja u Bleiburgu gdje su se iskazivali slični simboli. Odluka Austrije da kazni svoje građane dosljedna je njezinom pravnom okviru koji strogo sankcionira svako promicanje fašističkih ili ekstremističkih ideologija. Koncert Thompsona, na kojem su zabilježeni ustaški pozdravi i simboli, smatra se platformom za iskazivanje zabranjenih ideologija, što je u suprotnosti s austrijskim zakonima. Ovo pokazuje da Austrija ne samo da nadzire ponašanje svojih građana unutar države, već i istražuje njihovo ponašanje u inozemstvu, posebno na događajima koji privlače pažnju zbog kontroverznih poruka. U Hrvatskoj je korištenje „Za dom spremni“ pravno složeno pitanje. Dok je pozdrav zabranjen ako promiče mržnju ili narušava javni red, sudovi su u nekim slučajevima dopustili njegovu upotrebu u određenim kontekstima, poput umjetničkog izraza ili komemoracija HOS-a iz Domovinskog rata. Austrija, međutim, nema takvu fleksibilnost i „Za dom spremni“ smatra jednoznačno zabranjenim simbolom, što objašnjava njihov strog pristup. Ova razlika u pravnom tumačenju između dviju zemalja članica EU dodatno komplicira situaciju. Odluka Austrije izazvala je rasprave u Hrvatskoj, gdje dio javnosti Thompsonove koncerte vidi kao izraz domoljublja, a ne fašizma. S druge strane, kritičari, uključujući hrvatsku pravobraniteljicu Tenu Šimonović Einwalter i nevladine organizacije, ističu da masovno skandiranje „Za dom spremni“ normalizira ustašku simboliku i ugrožava ustavne vrijednosti Hrvatske i EU-a. Austrijska reakcija može se shvatiti kao pokušaj slanja snažne poruke protiv normalizacije ekstremističkih ideologija, ali i kao pritisak na Hrvatsku da se jasnije distancira od takvih simbola. Austrijska odluka je pravno utemeljena i u skladu s njihovom politikom nulte tolerancije prema ekstremizmu, ali otvara pitanja o međunarodnoj suradnji i različitim pravnim standardima unutar EU-a. Dok Austrija ima pravo kazniti svoje građane za prekršaje počinjene u inozemstvu, ova praksa može se doživjeti kao miješanje u unutarnje stvari Hrvatske, posebno jer hrvatske vlasti nisu poduzele slične korake protiv sudionika koncerta. Nedostatak snažnog odgovora hrvatskih vlasti na ustaške simbole tijekom koncerta (što su kritizirali i EU i nevladine organizacije) dodatno je potaknuo Austriju na akciju. S druge strane, masovni odaziv na koncert pokazuje da Thompson i dalje uživa ogromnu popularnost, a dio publike njegove nastupe doživljava kao izraz domoljublja, a ne fašizma. Ovo stvara tenziju između domaće percepcije i međunarodnih kritika, posebno jer su na koncertu ili njegovoj probi prisustvovali i visoki dužnosnici poput premijera Plenkovića, što je dodatno izazvalo kritike o normalizaciji ustaške simbolike.


Značajni nedostaci u primjeni pravnih normi

Rehabilitacija NDH ostvarena je i kroz zakonodavne mjere. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1993. omogućeno je bivšim ustašama i domobranima primanje mirovina, što je Hrvatsku stajalo 45 miliona eura godišnje.Sabor je 1993. godine izmijenio zakon kako bi se tim osobama nadoknadio negativan tretman tijekom socijalističke Jugoslavije, te u duhu Tuđmanove ideje pomirbe partizana i ustaša priznao njihovu borbu za Hrvatsku u prošlom ratu, iako su do posljednjih dana rata u maju/svibnju 1945. bili pod izravnim njemačkim zapovjedništvom. Pravo na takvu mirovinu dodijeljeno je ustaškim dobrovoljcima, mobiliziranim domobranima i hrvatskim legionarima koji su se u sastavu Wehrmachta borili na Istočnom frontu. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima iz 1996. uveo je "Dan sjećanja na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost", koji se obilježava vikendom najbližim 15. maju/svibnju. Ovaj datum se općenito povezuje s osobama koje su partizanske snage ubile nakon predaje u Bleiburgu, čime se kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata prikazuju kao borci za narodno oslobođenje. Izmjenama zakona iz 2008. potvrđeno je obilježavanje tog dana vikendom najbližim 15. maju/svibnju radi lakšeg sudjelovanja na bleiburškoj komemoraciji. Zakon svjesno nije razlikovao civile od nacističkih i fašističkih kolaboracionističkih snaga, prikazujući ustaše kao nevine žrtve komunizma. Bez većih rasprava, ovaj spomendan potvrđen je Zakonom iz 2019., koji je zamijenio zakonodavstvo iz 1996. Takvi propisi u suprotnosti su s preambulom Ustava Hrvatske iz 1990., koja navodi da su temelji hrvatske državnosti postavljeni tijekom Drugog svjetskog rata djelovanjem Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja, a ne proglašenjem NDH 1941. godine. Time Ustav ne priznaje NDH kao prethodnicu današnje Hrvatske, smatrajući samo antifašističke borce legitimnim pripadnicima hrvatske vojske. Pučki pravobranitelj 2018. upozorio je da revizionizam Drugog svjetskog rata i umanjivanje ustaških zločina ugrožavaju ustavne vrijednosti. Prema hrvatskom povjesničaru Hrvoju Klasiću, ovaj spomendan se u Hrvatskoj i izvan nje obično povezuje s Bleiburškom tragedijom 1945., kako u pogledu datuma, tako i tematike. Klasić naglašava da ovaj spomendan izaziva kontroverze zbog interpretacije žrtava. Iako se u nazivu spomendana žrtve službeno prikazuju kao borci za slobodu i nezavisnost, Klasić tvrdi da je većina njih bila blisko povezana s Nezavisnom Državom Hrvatskom, vjerujući u vodstvo Ante Pavelića i suradnju s Trećim Reichom. Prema Klasiću, takav način obilježavanja protivan je Ustavu.

Zagrebački ured Svjetskog židovskog kongresa 2020. zatražio je ocjenu ustavnosti Zakona o blagdanima iz 2019., tvrdeći da određivanje 15. maja/svibnja za sjećanje na hrvatske žrtve u borbi za neovisnost veliča oružane snage NDH zbog povezanosti s bleiburškom komemoracijom. Ustavni sud 2023. odbio je zahtjev, prihvaćajući vladino objašnjenje da zakon ne upućuje izričito na Bleiburg ili vojnike NDH, već na sve povijesne žrtve borbe za hrvatsku neovisnost, neovisno o ideologiji. Sud je pozvao na svoju praksu vezanu uz antifašističku tradiciju. Odbijanjem zahtjeva, Sud je pokazao nedosljednost, istovremeno promičući antifašističke vrijednosti i implicitno legitimirajući dan koji odaje počast ustaškim vojnicima kao borcima za slobodu. Svake godine vikend najbliži 15. maju/svibnju obilježava se događajima posvećenima Bleiburgu 1945., bez odavanja počasti braniteljima iz Domovinskog rata ili partizanima iz Drugog svjetskog rata. Sudac Andrej Abramović u izdvojenom mišljenju naglasio je da 15. maj/svibanj vjerojatno upućuje na predaju snaga NDH u Bleiburgu, koje nisu bile borci za slobodu, upozoravajući na opasnost od komemoracija koje podržavaju vrijednosti suprotne ustavnim načelima i kritizirajući relativizaciju ustavnih vrijednosti kroz niže propise koji podržavaju njihove suprotnosti.

Zaključno,Hrvatske institucije pokazuju značajne nedostatke u primjeni pravnih normi u odnosu na Thompsonovo promicanje ustaške ideologije i bleiburšku komemoraciju. Nedosljedna provedba zakona, politička popustljivost i neusklađenost s međunarodnim standardima omogućuju normalizaciju fašističke simbolike u javnom prostoru. Kako bi se ovo pitanje riješilo, potrebno je:

  • - Jasnije definirati granice između domoljublja i promicanja nacizma u zakonu.
  • - Dosljedno sankcionirati korištenje ustaških simbola, bez obzira na kontekst.
  • - Pojačati nadzor nad javnim događajima poput Thompsonovih koncerata i Bleiburga.
  • - Uskladiti hrvatske prakse s EU standardima o suzbijanju totalitarnih ideologija.

Bez ovih koraka, Hrvatska rizikuje daljnju normalizaciju ustaštva, što ugrožava njezin demokratski poredak i međunarodni ugled. Moći ćemo reći da je napredak postignut kada golman u Srbiji dobije raskid ugovora u klubu jer je lajkao četničke stranice na društvenim mrežama, a vratar u Hrvatskoj jer je bio na Thompsonovom koncertu (neovisno od njihovih etniciteta).

Rehabilitacija kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata nije jedinstvena za Hrvatsku, već odražava širi trend u centralnoj i istočnoj Evropi. U susjednoj Srbiji, na primjer, reinterpretacije Drugog svjetskog rata imaju za cilj rehabilitaciju nacističkih kolaboracionista, posebno četnika, preimenujući ih u antikomunističke pokretače otpora. Ovaj napor je institucionaliziran Zakonom o rehabilitaciji iz 2006. godine, što je dovelo do rehabilitacije četničkog vođe Dragoljuba Mihailovića 2015. godine (ova rehabilitacija je pokrenula val slijedećih sudskih postupaka, a samo su se rijetki bunili). Hrvatska nikad nije donijela Zakon o rehabilitacijji nego je Alojzija Stepinca oslobađala, ne sudskim postupcima, nego saborskim deklaracijama. Slično tome, ukrajinski zakoni o dekomunizaciji iz 2015. godine rehabilitovali su nacističke kolaboracionističke snage poput Ukrajinske ustaničke armije i Organizacije ukrajinskih nacionalista, koje su sada prikazane kao borci za nezavisnost. Treba pohvaliti reakciju crnogorskih vlasti koje su naložile da se spomenik Pavlu Đurišiću, postavljen u prvoj sedmici avgusta ove godine na području Berana, odmah ukloni. Zaključno, bilo bi idealno kada bi hrvatske vlasti procesuirale i Thompsona i ostale koje propagiraju ustaštvo, kao što to, ispravno, rade sa Srbima koji manifestuju govor mržnje u Hrvatskoj.


Thompson i država protiv Danke Derifaj

I za kraj, kakve su posljedice neprocesuiranja simbola NDH i pretvaranja Thompsona, predratnog konobara u skoro pa državnog ideologa najbolje se vidi po podizanju optužnice protiv novinarke Danke Derifaj. Optužnica se temelji na tvrdnji da su Derifaj i njene kolege Janjić i Miodrag navodno neovlašteno ušli na terasu Marka Perkovića Thompsona, čime su narušili nepovredivost njegova doma. Pravna nejasnoća oko vlasništva nad terasom ključna je za ocjenu jesu li optuženi doista počinili kazneno djelo. Ako je terasa zajednički prostor, optužnica gubi osnovu, jer ulazak na zajednički dio zgrade ne može se smatrati narušavanjem nepovredivosti doma. Sudski sporovi između Thompsona i susjeda, koji traju godinama, ukazuju da pitanje vlasništva nije pravomoćno razjašnjeno, što optužnicu čini potencijalno preuranjenom ili upitnom. Optužnica je podignuta četiri godine nakon događaja, što izaziva sumnje u motivaciju DORH-a. Policija je 2021. godine zaključila da nema elemenata kaznenog djela, a činjenica da je postupak pokrenut nakon toliko vremena, bez dodatnih istraga ili svjedoka, sugerira moguće vanjske pritiske ili politički kontekst. Optužnica ne uzima u obzir činjenicu da je Derifaj djelovala kao novinarka u javnom interesu. U optužnici se Derifaj tretira kao običan građanin, a ne kao novinarka koja obavlja svoj posao. Ovo pokazuje nerazumijevanje uloge istraživačkog novinarstva u demokratiji i potencijalno šalje poruku da novinari ne smiju istraživati osjetljive teme povezane s uticajnim osobama. Nakon objave priče 2021. godine, Derifaj je bila izložena intenzivnim pritiscima, uključujući prijetnje smrću, govor mržnje na društvenim mrežama i čak lažni profil njezine kćeri na Facebooku. Ove prijetnje povezuju se s Thompsonovim sljedbenicima, a Derifaj i njezina odvjetnica Jadranka Sloković tvrde da Thompson nije spriječio, a možda je čak i poticao, takve napade. Derifaj je podnijela kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja, a najavljena je i tužba protiv Thompsona zbog nesprečavanja govora mržnje. Umjesto da DORH istražuje prijetnje i govor mržnje, fokus je stavljen na progon novinarke, što stvara dojam selektivne pravde. Ovo dodatno pojačava percepciju da se štite interesi moćnih pojedinaca, dok se novinari izlažu riziku. Slučaj se događa u vrijeme kada se Thompson pozicionira kao značajna figura u političkom i kulturnom diskursu, što dodatno komplicira percepciju nepristranosti pravosudnih tijela. Komentari premijera Plenkovića i glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, koji odbacuju politički kontekst optužnice, ne uvjeravaju u potpunosti s obzirom na tajming i prirodu slučaja (optužnica dolazi nekoliko dana nakon što je na koncertu Thompson govorio kako svi koji žele živjeti u Hrvatskoj moraju poštovati njegove “svetinje”). Postupak DORH-a izaziva zabrinutost jer su Derifaj i njezina odvjetnica saznale za optužnicu iz medija, a ne službenim putem, što ukazuje na proceduralne nepravilnosti. Thompsonovi odvjetnici očito su imali privilegiran pristup informacijama, što dodatno podiže sumnju u transparentnost postupka. Također, DORH rijetko pokreće kaznene postupke za slične slučajeve upada u privatne prostore, posebno kada nema materijalne štete ili ozbiljnijih posljedica. Činjenica da je ovaj slučaj prioritet nakon četiri godine mirovanja budi sumnju u motive.

Autor:

Davor Trlin, docent na Internacionalnom Burch Univerzitetu Sarajevo, predmeti „Constitutional law“ i „International law and diplomacy“

Prometej.ba