Romi današnjice potiču sa Indijskog potkontinenta, odakle su prije jednog čitavog milenija migrirali ka Evropi, a kasnije i drugim kontinentima. Njihova prepoznatljiva karakteristika je nomadski život, što se ne mijenja ni u savremenom dobu. Na službenoj međunarodnoj zastavi Roma susreću se nebo, zemlja i kotač, odnosno čakra, energetski vrtlog smješten u ljudskoj auri koji služi za usmjeravanje vanjske energije u organizam. Ako pitate Rome, oni će vam reći da taj kotač predstavlja čergu, lutanje i život u pokretu. A kako je takav život, odnosno sve što su doživjeli na svom putovanju, uticao na njihove kuće, pitanje je sa odgovorom neugodnim privilegiranom oku. Nakon formalnog arhitektonskog obrazovanja, veoma je teško posmatrati uobičajenu arhitekturu romskog naroda kao kvalitetnu. Oslobodivši se predrasuda o tome da je samo kvalitetna arhitektura značajna, čovjek može razmotriti različite, a zanimljive segmente ove neobične graditeljske i socijalne pojave.

U Bosni i Hercegovini postoje dva osnovna problema izučavanja ovog fenomena. Prvi je taj što ne postoji dovoljno uspješna i bogata romska zajednica da ostvari svoje arhitektonske ideje u njihovom stvarnom mjerilu, već je to ispoljeno uglavnom kroz atipične dekoracije i nesklad materijala. Drugi problem je što su kod nas nedostatak ukusa i potpuno odsustvo arhitektonskih načela prisutni i izvan romske zajednice (primjerice, mnogobrojne kuće uz magistralni put u Živinicama), pa je teško ocijeniti autohtone primjere bez kontakta sa stanovnicima.

Kolaž fotografija: dariokristic.wordpress.com i nationalgeographic.com

S druge strane, rumunsko naselje Buzesku je sve ono što može tražiti osoba koja izučava ovaj fenomen: zajednica romskih porodica koje su se obogatile prodajući staro željezo, ali i usputnim poslovima upitne legalnosti, i koje žive u potpunom skladu, kako politički, tako i urbanistički. Buzesku je savršeno pravilan, mreža ulica je besprijekorno pravougaona a organizacija podsjeća na rimski vojnički logor, kastrum. Ovdje žive žene, djeca i stariji ljudi, a hranitelji porodica – uglavnom muškarci, dolaze tek koji put mjesečno u svoje rezidencije, dok ostatak vremena rade izvan naselja.

Jedna od osobina Roma je što većinu uobičajenih propisa i zakona smatraju restrikcijom svoje slobode. Za njih ustaljene norme ne vrijede: za razliku od drugih bogataša, moćnici iz Buzeskua ne zaklanjaju svoje bogatstvo betonskim ogradama i zelenilom. Ono je tu da se vidi i da mu se ostatak zajednice divi, te da ga prihvata kao statusni simbol njihovog mikrosvijeta. Tako prolaznik može da na kućama uoči elemente francuske renesanse, neo-klasicizma, japanske sakralne arhitekture, ali i prepozna na stotine različitih materijala koji variraju od standardnih do luksuznih. Organizacija prostora je drugačija – sve je posvećeno socijalizaciji. Klupice ispred, iza i u svim dijelovima kuće, čak i privatnom dijelu kuće poput spavaćih soba, ne pokazuje samo želju da se gostu predstavi kompletan kićeni enterijer, već i da se druži što je više i što je duže moguće. Budući da su muškarci u svom poslu skupljanja metala najčešće i izvrsni rukotvorci, u njihovim domovima vidimo i umjetnine napravljene od bakra i drugih metala, ali i rezbarije od drveta te kamene skulpture. Ovo je jedan od načina izražavanja njihovog identiteta, ili čak prikaz vlastitog životnog ciklusa pri kojem se radi sa sirovinama da bi se stvorilo nešto lijepo, bila to ljubičasta kuća u neogotičkom stilu ili život iz snova putujuće djece. Njihova arhitektura je uspjela, jer nije u službi pokazivanja određenog doba ili teritorije, već u službi šarenog, glasnog i spontanog naroda kojeg ne zanimaju nametnuta pravila. Enterijeri su kičasti, prostorije predimenzionirane, a u njima borave bučni i veseli ljudi. Romski stil je kompozicija svih arhitektonskih stilova svijeta, nesretno spojenih za sretne korisnike. Njega su stvorili obični ljudi, primarni korisnici prostora, a ne arhitekti i drugi umjetnici. Za razliku od Skoplja, gdje je vlast uz pomoć represivnog aparata bombardirala grad kičastim spomenicima i degradirala postojeće stilove, Buzesku je potpuno spontana jugoistočnoevropska prijestonica nesklada i šarenila.

Kad vidite gipsanu statuu Ajfelovog tornja u dvorištu romske kuće, sjetite se da je ta kuća mnogo veći odraz društva slobode, a koje Ajfelova Francuska predstavlja, nego što je to prezrivi pogled na nju. Sjetite se i da takav kič potiče od bogate, neobične i nestalne kulture jednog naroda, a ne od neukusa profesora s Arhitektonskog fakultetu u Sarajevu, a za šta postoje paralelni primjeri u susjedstvu. Ponekad oni neprivilegirani imaju barem privilegiju izbora fasade, i ponekad im je samo to i dovoljno za sreću, bez našeg odobravanja. Predrasuda je, baš kao i ljepota, u oku posmatrača.

Izvor fotografije: nationalgeographic.com