Sapunice pod lupom iskrivljene religije i povijesti
U prethodnoj sam epizodi serijala o tv-serijama najavio reći nešto više o religiozno, nacionalno i historiografski ideologiziranom čitanju sadržaja sapunica. Koliko su s jedne strane sapunice postale utjecajan faktor na prostorima bivše Jugoslavije, te koliko s druge strane zloupotrijebljena religija, nacija i historiografija imaju potrebu da panično kontroliraju svaku poru ovdašnjih društava, pokazuje nekoliko sljedećih primjera.
Prvi je tekst izvjesne Aide Sadiković, koji se bavi utjecajem turskih sapunica na religijski život Bošnjaka (sic!). Dok smo na kraju posljednjeg nastavka imali primjer znanstvenog rada koji, umjesto da u meksičkim sapunicama prepozna površnu, dualističku i banaliziranu religioznost, u istima pronalazi „sklad s crkvenim naukom“, dotle u tekstu Aide Sadiković pronalazimo sljedeće „tolerantne“ stavove: „Puno je ljepše listajući TV kanale čuti 'SubhanAllah, MashAllah, Ya Rabbi' nego mise meksičkih sveštenika koji nakon 50 godina službe otkriju da imaju 5 sinova i 7 kćeri, pola za njih nije znao, a pola je bilo kvazimrtvo. Bošnjaci, posebno stariji, iako oni to teško priznaju i teško daju za pokazati, ipak su oduševljeni činjenicom da se konačno u svijet plasiralo nešto naše. Pa još kad ezan zauči, pa kad ovaj beg onom kaže merhaba ili još bolje Selam, Bošnjacima puno srce.“, ili „Ma nek je nešto muslimansko pa makar“. Pametnome dosta.
Uz bok Aidi Sadiković je i Filip Mursel Begović koji na stranicama Preporoda likuje naslovom „Hrvati u šoku – Turci sapunicom srušili predziđe kršćanstva“. Svega i svačega ima u ovom para-patetičnom članku: kajkavštine, Guantanama, američkih indijanaca i bizona, Kolumba, Murata i Sulje iz Sarajeva, Draže Mihajlovića i đenerala Mladića, okretanja Frana Krste u grobu, panike Hrvata i Srba jer „su im Turci izdoktrinirali djecu, penzionere, radni narod, ali i intelektualce“, kritiziranja turskih sapunica jer sekulariziraju tursku povijest „u kojoj se ne vide pokrivene žene, a džamije su samo daleka pozadina“, do autorovog priznanja kako i on „gleda ove sapunice zajedno sa ženom, poslije jacije namaza“.
Na temu sapunica kritički se osvrnuo i poznati šejh Muhammed El-Arifi, za kojega su sapunice – haram. Šejh stoga poručuje: „Ja se obraćam svima onima koji rasprostranjuju ovu vrstu nereda i zla, znači putem satelitskih stanica, i ja im kažem: 'Bojte se Allaha, jer će vas Allah držati odgovornim što ste širili zlo!'“ Tvorci turskih sapunica se dosad nisu oglasili na ova upozorenja.
Ipak, najbizarniji i nama najbliži primjer je imbecilna polemika oko povijesne (ne)točnosti sapunice „Sulejman Veličanstveni“, koja se nedavno vodila u regionalnim medijima. Pojedini hrvatski povjesničari i mediji tako su upozoravali kako je serija povijesno nevjerodostojna, i lamentirali nad hrvatskim narodom koji uživa u sapunici o sultanu koji je ubio hrvatskog viteza Nikolu Šubića Zrinskog. Dio nacionalnom prošlošću opterećenih kolumnista jedva je dočekalo priliku da podsjeti Hrvatsku na katastar strašnih Sulejmanovih zločina „koje lakovjerni gledatelji ne mogu vidjeti u seriji“. Čak sam naišao i na neukusnu usporedbu prema kojoj je gledanje „Sulejmana Veličanstvenog“ u povijesnom predziđu kršćanstva Hrvatskoj isto kao kad bi Židovi gledali sapunicu o Hitleru i njegovim ljubavnicama! I Večernji list je pokazao sklonost neukusnim usporedbama, usporedivši nemogućnost probijanja turskih sapunica na austrijsko tv-tržište sa propalim Sulejmanovim pohodom na Beč 1530.
Ni Dnevni avaz nije izdržao a da ne ispuni propisanu dozu banaliziranja historiografije, pa je objavio „znanstveno“ otkriće (temeljeno na stihovima iz pjesama Ivana Mažuranića i na par radova sumnjive autentičnosti) kako je maltene cijela krema osmanlijskog društva prikazana u sapunici „Sulejman Veličanstveni“ zapravo - bošnjačkog podrijetla! Piše tako Avazov novinar da su sultanova majka (podrijetlom iz Zvornika), veliki vezir, Rustem-paša, Bali-beg i Nigar-kalfa (ova zadnja čak i nije povijesni lik, nego za potrebe sapunice izmišljena osoba!) bili svi redom – Bošnjaci. Štoviše, „koliko su Bošnjaci bili važni u to vrijeme dokazuje podatak da je na sultanovom dvoru bosanski bio jedan od četiri službena jezika!“ Zaigrao se tako Avazov kolumnist, pa zaključio: „Imajući u vidu ovakve podatke o Bošnjacima velikanima koji su hodili dvorom i sultana Sulejmana i njegovih prethodnika i nasljednika, te visoke i važne funkcije koje su u Istanbulu obnašali više stoljeća, ne bi bilo pretenciozno reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Bošnjaci!“
U mnogo drugačijem tonu, ali sličnom retorikom, oglasili su se srpski povjesničari i mediji, u kojima se nakratko probudio dobro poznati antiturski sentiment, pa se pisalo o veleizdaji televizije koja je otkupila seriju, o posveti zločincu koji je u prošlosti razorio Srbiju, a pogotovo su mediji kukali zbog epizode u kojoj Sulejman osvaja Beograd, a stanovništvo ga dočekuje maltene kao osloboditelja. (Ruku na srcu, otprilike ovako danas velikobošnjački historiografi prikazuju dolazak Osmanlija u Bosnu!) Uvrijeđeno se isticalo kako je u obrani Beograda „izginulo nekoliko srpskih odreda, procjenjuje se oko 900 branilaca“, i da je „Sulejman bio brutalni osvajač, ni nalik zavodniku iz harema“.
Kako krema srpskih historiografa i akademika nema pametnijeg posla od bavljenja povijesnom vjerodostojnošću turskih sapunica – jer ideološko pripremanje ratova više nije in – tako je polemika trajala tjednima. U razgovoru za Press.rs istoričar Nebojša Jovanović je istaknuo kako je „Beograd za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog bio važna tačka“ za čije su osvajanje bila potrebna četiri mjeseca žestokih borbi, a ne dva kadra u kojima sultan vikne 'juriš' na neku tvrđavicu i ušeta bez otpora. Poput prethodnog Avazovog historiografa, ni Jovanović ne propušta naglasiti ni to da je „srpski jezik bio jedan od službenih jezika u Carigradu“. E sad, ako su bila četiri službena jezika, kako se tvrdi u Avazu, jedan je morao biti, je li, turski, drugi bosanski, treći srpski. Koji li je bio četvrti službeni jezik Carstva? Da li je u to vrijeme u Europi postojalo još velesila osim Bosne i Srbije?
Nadalje, dok u Avazu kažu da je sultanova majka bila Bošnjakinja iz Zvornika, Jovanović tvrdi da je sultanova majka bila „poturčena Srpkinja“ Katarina iz Zvornika, te da su mnogi poturčeni Srbi zauzeli visoke položaje u Istanbulu: „oni su bili bitni činovnici, državni sekretari, ministri, a nekoliko njih i veziri“. Pa prema tome, ugledajući se na Avaz – obje retorike su upadljivo slične – moglo bi se iz Jovanovićevog viđenja povijesti napisati sljedeće: „Imajući u vidu ovakve podatke o Srbima velikanima koji su hodili dvorom i sultana Sulejmana i njegovih prethodnika i nasljednika, te visoke i važne funkcije koje su u Istanbulu obnašali više stoljeća, ne bi bilo pretenciozno reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Srbi!“
Jovanović je na kraju čak iznio ideju da su snimatelji serije trebali snimati baš na Kalemegdanskoj tvrđavi, kako bi serija bila izvornija?! Iako je autorica serije Meral Okay više puta isticala kako nije htjela napraviti povijesnu seriju, nego ljubavnu sapunicu, nekima očito nikad dosta povijesti, pa bi najradije napravili osmanlijski reality-show, u kojem se uživo događa povijesna bitka za osvajanje Kalemegdana!
Čitava polemika nije prošla ni bez našeg počasnog amanet-premijera Tayyipa Erdogana koji je poput hrvatskih i srpskih povjesničara također izrazio nezadovoljstvo serijom zbog pogrešnog predstavlja povijesti. Ali nije se Erdogan bunio zbog sumnjivog prikazivanja pada Beograda ili karikiranog predstavljanja drugih naroda u seriji, nego zbog toga što sultanija Hurem u seriji nije - pokrivena maramom. Premijeru je zasmetalo i to što se u serijama prikazuje postojanje „mržnje, intriga, ubojstva i upotrebe alkohola“ na sultanovom dvoru. Erdogan tvrdi da takvih stvari nije bilo na dvorovima osmanlijskih sultana, gdje se odvijao moralno uzoran život! Svaka čast Erdoganu i njegovoj povijesti, ali mržnja, spletke, ubojstva (i upotreba alkohola svakako) su ipak oduvijek bili prisutni na svim vladarskim dvorovima, pa čak i u Osmanskom carstvu, što valjda mogu potvrditi stvarni povijesni podaci o sultanima koji su ubijali svoje vezire, majke, braću, ili od njih bivali ubijeni, naspram ovakvom politički ideologiziranom i idealiziranom prikazivanju vlastite povijesti.
Erdogan se čak grozio da će zabraniti neke serije javno govoreći: „Osuđujem redatelje ovih serija kao i vlasnike televizijskih postaja. No, iako smo odgovorne osobe već upozorili, očekujem i od sudova izricanje potrebnih presuda... Poigravanje s vrijednostima naše nacije mora biti regulirano i pravnim putem“. Eto, ovih par redaka govori mnogo o stanju sloboda i ljudskih prava u Erdoganovoj Turskoj. Ali to nije sve. Erdogan nije stao na usmenim prijetnjama nego bi, prema izjavama turskih parlamentaraca, uskoro mogao izaći zakon koji „predviđa kazne za svako izokretanje ili ismijavanje događaja i osoba koje se ubrajaju u nacionalne vrijednosti.“ Toliko, dakle, o budućnosti satire, parodije i slobodne filmske umjetnosti u Erdoganovoj Turskoj! I gore: ako se pažljivo prouči prijedlog ovog zakona, onda on „obuhvaća zabranu prikazivanja povijesnih događaja ukoliko se njihov prikaz ne poklapa s nacionalnim vrijednostima društva, odnosno sa slikom prihvaćenih povijesnih činjenica kakve ih priželjkuje većina u Turskoj“ (?!) Dakle, većina odlučuje što je povijesna istina, odnosno što „narod“ želi da bude povijesna istina!
Za razliku od „Avaza“, očigledno zadovoljnog „Sulejmanom Veličanstvenim“, bilo je i bosanskih portalčića koji su slijedili Erdoganovu liniju nezadovoljstva serijom, samo su to radili na smiješan način, pa se tako na par portala mogao pročitati prigovor da je u seriji sultan - u pantalonama, što nije bilo uobičajeno u to doba. Ili čak da je sultan Sulejman kad je zasjeo na tron imao 26 godina, a u seriji glumac ima 41 godinu. Tako je to kad nekome sapunica postane povijest, i obratno.
Ali, ako čitava priča nije mogla proći bez Erdogana, nije moglo proći ni bez don Kaćunka. Taj je estradni duhovnik optužio sapunice za „rastakanje identiteta“ dodavši kako nije čudno što su se u istanbulske „demonstracije uključili i glavni glumci nažalost popularne sapunice 'Sulejman Veličanstveni“'. Dodatno, pozivajući se na knjigu Nikole Mate Roščića „Revolucije razaraju Krista“, don Kaćunko je izrazio podršku postojećoj vlasti u Turskoj, opisavši pobunu protiv gradnje robne kuće u parku kao „prozirno i jeftino obrazloženje“, iza kojeg se krije „duh zapadnjačkog liberalizma“, a prosvjednike kao buntovnike slobodnozidarskog duha koji se bori protiv svake religije. Konačno, zaključuje mudri Kaćunko: „Kada se likvidira 'vjersku državu' tada se vrlo lako uspostavi zvjersku paradržavu ili naddržavu pod maskom liberalne demokracije, u kojoj u određenoj fazi 'tranzicije' dolazi do legalizacije svih perverzija što olakšava put u 'demokratski totalitarizam' Novog Svjetskog Poretka“.
Nekoliko zaključnih misli: Iako su neki tv-stručnjaci u Hrvatskoj tvrdili kako su „turske sapunice pozitivne, jer razbijaju predrasude o Turcima na Balkanu“, izgleda kako povijesne netočnosti u sadržaju serije, zajedno sa stanjem duha publike koja seriju prati, zapravo imaju veći potencijal da dodatno razbude i učvrste predrasude negoli da ih razbiju. A „Sulejman Veličanstveni“ je samo sapunica koju ne treba promatrati kao povijesno vrelo i stoga ju optuživati da iskrivljuje povijesne činjenice o sultanu. Pogotovo zvuči smiješno kad to čine povjesničari i intelektualci koji ne razlikuju sapuničku fikciju od povijesti, i koji su i sami zbog raznih političkih potreba često nakazili vlastitu povijest do neprepoznatljivosti. Ništa manje nije degutantno ni glorificiranje i izmišljanje vlastite povijesti na temelju sadržaja sapunica. | KRAJ |
Marijan Oršolić
Prometej.ba | 22.6.2013.
Prvi dio: Sapunice i telenovele od kubanskih tvornica do gospodara malih ekrana
Drugi dio: Sapunice: crno-bijeli poligon za dresiranje publike