U subotu sam izišao na najčitaniji bosanskohercegovački medijski portal, Klix.ba, kako bih ritualno prelistao dnevne vijesti. Među prvim člancima koje sam uočio na rečenoj internet prezentaciji bio je članak kojeg potpisuje izvjesni N. V., a koji je naslovljen „Asocijacija mladih SDA: Tražimo da 29. august bude državni praznik – Dan Povelje Kulina bana“. U uvodu teksta autor navodi da je u trenutku njegovog objavljivanja u toku svečana sjednica Povjereništva Asocijacije mladih SDA, kojoj prisustvuje i predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, povodom godišnjice potpisivanja Povelje Kulina bana u hotelu „Zenica“. Tekst dalje prenosi zaključak sjednice u tri tačke, zaključak koji je do te mjere dosadan da ga neću ovdje citirati ni parafrazirati. Sam naslov teksta sadrži i više nego dovoljno informacija o ovom političko-historijskom happeningu u režiji mladih lavova državotvorne stranke– grohotnog smijeha vrijedne antonomasije. Međutim, Klixov subotnji članak, u moru publikacija koje trideset godina fetišiziraju bosansko srednjovjekovlje, ponukao me da napišem tekst kojeg upravo čitate, a u kojem ću dokazati da bošnjačka mitologizacija bosanske srednjovjekovne države, u svom izvornom i od establišmenta podržanom obliku, najprije predstavlja izraz jednog religijskog pokreta, a da je njegov primarni teolog i proponent, iako ne jedini, Rusmir Mahmutćehajić.

Dan Diner, u svojoj značajnoj studiji o zastoju u islamskom svijetu, Zapečaćeno vrijeme, nenadmašivo dijagnostikuje opšti resantiman kojeg osjeća islamski svijet, a koji je uzrokovan velikim raskorakom „između visoko postavljenog osjećaja vlastite vrijednosti, koji insistira na navodnoj religijsko-civilizacijskoj nadmoći – i njegovog stalnog negiranja nepotkupljivom zbiljom“. Diner svojim istraživanjem dokazuje da je sveprožimajuće prisustvo sakralnog u svim segmentima društvenog života u islamskom svijetu izvor ovog zastoja, a u posljednjem poglavlju naslovljenom Historijska misao i Božiji zakon, posvećenom između ostalog i razlikama u razumijevanju koncepta vremena, on piše da „vrijeme može biti zapečaćeno zakonom, naročito kada je zakon uronjen u svetome. Ako se pokaže da se zakon nameće vremenu, to se prelijeva i na druga područja. Kao rezultat, zakon prodire u sva područja doživljenog iskustva“. (Diner, 2015) Diner dalje kazuje da promjena u poimanju vremena na Zapadu, nastupivši prodorom prosvjetiteljskih i sekularno-humanističkih ideja „u sebi nosi samospoznajnu svijest o protoku vremena – a ta sama svijest se na Zapadu počela povezivati s konceptom historije.“ (Diner, 2015)

„To bi nas dovelo do upitne pretpostavke da ljudi u muslimanskom svijetu ne poznaju ideju historije ili da muslimani nemaju historijsko poimanje svijeta“, (Diner, 2015) provocira Diner, aludirajući na percepciju Istoka koju su dijelili Hegel i Ranke, štaviše možda njima upućujući anecenozu, no utvrđuje da se time ne bismo mogli zadovoljiti. Naime, na glavnim jezicima islamske civilizacije – arapskom, perzijskom i turskom, zabilježeni su brojni historijski prikazi te postoji ogroman korpus pisanih djela koje autorišu značajni i manje značajni muslimanski hroničari, putopisci i historičari duž nekoliko vjekova, a koje Diner u nekim od ranijih poglavlja knjige prikazuje. Ipak, klasični arapski jezički standard, koji je svojom sakralnom kvintesencijom zapečaćen u vremenu, poznaje mnoga suptilno diferencirana imena za ono što se razumije kao historija. Naprimjer, termin el-ahbar označava puko historijsko izvještavanje ili bilježenje. Pojam tarih pak označava historiju koja se mjeri vremenskim jedinicima. Ipak, Diner uočava, kako sam kaže, jedan latentni problem. Na Zapadu je od ranog modernog perioda, uslijed renesanse, izuma štamparskog stroja, reformacije, otkrića takozvanog Novog svijeta, a naposljetku i rađanja prosvijećene misli hrišćanstvo metamorfozom pretvoreno u Zapad, da bi koncept historije kao takve poprimio značenje koje se prilično razlikuje od arapskog pojma tarih. Naime, zapadno poimanje historije „evoluiralo je u izraze kretanja, ubrzanja i razvoja“. (Diner, 2015) Historija je, dakle, sama po sebi, u svojoj konceptualnosti, kojom se bavio Reinhart Koselleck u svojoj brilijantnoj knjizi Kritika i kriza: prosvjetiteljstvo i patogeneza modernog društva, a na koju se referiše i Diner, odraz kolektivnog singulara, odnosno izraz modernog doba. Prema takvom, prosvijećenom razumijevanju, historija se ne doživljava kao manifestacija višeg proviđenja, već kao ovozemaljski proizvod čovječanstva lišen svake sakralnosti i determinizma čime se, kako to Diner podvlači preciznosti radi, bog povukao iz historije.

„Ono što se ranije izražavalo riječima i slikama božanskog obećanja doživjelo je profanu transformaciju. Taj pomak je koristeći ovozemaljske kategorije preoblikovao staru spasilačku ideju o samoispunjujućoj budućnosti.“ (Diner, 2015) Eshatologija je postala historija, a kao i prethodna, potonja je imala svoj pravac i cilj, odnosno svoj telos koji je pokrenut čovjekom a ne bogom, pa je tako sekularizovani eshatološki obrazac, zamijenivši boga čovjekom na što može aludirati i Ničeova misao da je bog mrtav, a sada pretočen u historiju izlučio kretanje vremena prema naprijed, ujedno porodivši sekularno-humanističku ideju o napretku. Ova ideja ima svoje korijene u judeo-hrišćanskoj tradiciji i sholastici, u svom teološkom praizvorištu označavajući onoga ko vidi, roditelja historije. (Sivan)

Islam je po tom pitanju umnogome drukčiji. Islamski odnos prema vremenu ne pronalazi ono utopijsko kojem se mora težiti u budućnosti koja tek treba da se obistini procesom historijske progresije, već u utopijski shvaćenoj prošlosti – u vremenu salafa, odnosno u doba Poslanika Muhameda i prve tri generacije muslimana. Dakle, nesekularizovani islamski svijet, za razliku od sekularizovanog zapadnog, gleda unazad, a ne unaprijed, pronalazeći u regresiji i prošlosti, a ne u progresiji i budućnosti onaj iskon kojem valja težiti, a u prilikama društvene ili političke krize i božju kaznu izrečenu zbog udaljavanja od davno uspostavljene utopije kojoj se valja vratiti.


Ovako osakaćen i citatima nabijen prikaz tek dijela jednog poglavlja Dinerove studije bio je potreban kako bih na osnovu njega, a ne trošeći dragocjeni prostor kojeg mi je ustupio Prometej, odredio sakralnošću prožeto islamsko razumijevanje protoka vremena te njegov odnos prema historiji, budući da je on, pokazaće se, ključni faktor u razumijevanju bošnjačkomuslimanskog mita o srednjovjekovnoj Bosni te njegovog organskog pretapanja u jednu, slobodno možemo reći, ezoteričnu lepezu mitova o Osmanskom Carstvu koja bi mogla biti tema nekog budućeg teksta – lepezu koja, kada se sažme, kazuje da je Bosna pod idealizovanom islamskom teokratskom vlašću predstavljala potpunu ravnotežu svijeta i nebesa i savršen model suživota, odnosno neki oblik preteče liberalnodemokratskog bratstva evropskih naroda, čime ona dalje implicira, ne samo historijski, već i esencijalistički i metafizički kontinuitet Bosne koji nadilazi puku historiju te se može definisati kao metahistorija – kao metahistorijski kontinuitet, zapečaćen u vremenu i zagarantovan nadnaravnom ili božjom voljom, a koji sebe danas „dokazuje“ kroz permanentnu proizvodnju ahistorijskih i namaštanih fabrikacija i uljepšavanja iza kojih se krije jedan rigidan, teološki diskurs kojeg perpetuira akademska, politička i vjerska elita u Bošnjaka – i to najčešće u rukavicama.

Takav diskurs, čiji prapočeci se mogu locirati u XIX vijeku, odnosno u austrougarskim nastojanjima da se stvori integralna bosanska nacija i u radovima Safvet-beg Bašagića i Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka, prevashodno je modernistički fenomen – zaključak kojeg je još 2000. godine donijela i popularizovala Karen Armstrong svojom komparativnom studijom o fundamentalizmu, Bitka za Boga. Predmetni mit je do punoće razvio inžinjer elektrotehnike rodom iz Stoca i nekadašnji profesor na Osječkom sveučilištu, potpredsjednik i ministar rudarstva u ratnoj vladi te današnji direktor mostarskog „Foruma Bosna“, Rusmir Mahmutćehajić, svojim knjigama Dobra Bosna (1997.) i Andrićevstvo: protiv etike sjećanja (2015.). Iako Mahmutćehajićevi radovi predstavljaju tek djelić publikacija na ovu temu, smatram ih najpogodnijim za analizu jer najeksplicitnije dočaravaju suštinu predmetnog mita i svu njegovu prateću teologiju.


Mahmutćehajić započinje knjigu Dobra Bosna rečenicom „U ime Boga, milosnog, premilosnog“, čime čitaocu daje do znanja da u ruci ne drži svjetovno štivo, a već u predgovoru predočava i osnovnu tematsko-idejnu konstrukciju koju će ova knjiga uspostavljati: „bosansko biće“ koje „u sebi rizniči predanje – Tradiciju ili Kuran“ – usmjereno prema „krajnjim duhovnim ciljevima“, s jedne strane, i „novovjekovno poganstvo“, odnosno sekularno društvo, s druge strane. (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997) Nakon lamentiranja nad islamom, ističući da je on posljednja božja objava, Mahmutćehajić nastavlja svoj čas vjeronauke pod okriljem publikacije koja se, na prvi pogled, bavi svjetovnim sintagama koeljovskog tipa kakve su bosansko biće i dobra Bosna:

„Obaveza muslimana je uspostavljanje mjesta gdje će ljudi biti privedeni Božijem ćudorednom sustavu (medina). Gdje god žive Muslimani (pripadnici islama), oni uređuju svoju zajednicu i svoje društvo na osnovu Objave i Primjera Božijeg poslanika. Njihova je nakana čitavu Zemlju učiniti medinom ili zajednicom vjernika. (...) Čovječanstvo kao cjelina čini opću ummu, ili jedinstvenu materinsku zajednicu ljudi. Ona se sastoji od više umma, (...) (jevreji, kršćani, zoroasteri, budisti, itd.). Te pojedinačne umme upravljaju se prema vlastitim svetim zakonima i zajedno žive u medini. Njihova neovisnost prestaje samo onda kada ograničava ili ugrožava prednost islama kao konačne i potpune objave Božije. (...) Medina je (...) država islama (...). Islamsko pravo, prema tome, Božije pravo, ali Objava i Primjer Božijeg poslanika obavezuje islamski narod kao svjedoka pred svima drugim narodima u provođenju Božijih zapovijedi i zabrana.“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997)


Nacionalna država ili u našem slučaju, nažalost, konsocijacijska država predstavlja tek privremeno rješenje ili stomatološku čekaonicu na putu k velikoj svjetskoj islamskoj državi, a u kojoj će mahmutćehajići ovoga svijeta upaljene zube modernosti klještima klerikalizma vaditi u ime "Božijeg ćudorednog sustava"


Dakle, obaveza muslimana, čije ime iz nekog razloga Mahmutćehajić piše s velikim početnim slovom, u zagradi tek navodeći da misli na pripadnike islama, čime valjda želi reći da ne misli na Muslimane s veliko M, odnosno Bošnjake koji su sada nacionalizovani pod drugim imenom i ne moraju nužno biti prakticirajući muslimani ili muslimani uopšte, jeste uspostavljanje globalne medine, odnosno islamske države u kojoj će pripadnici svih vjeroispovijesti živjeti po svojim vjerozakonima i njihovim načelima osim ako ti vjerozakoni i njihova izvedena načela nisu u suprotnosti islamu koji, razumije se, ima prednost jer je posljednja božja objava. Štaviše, globalna medina može se razumjeti i kao neki oblik ujedinjenih teokratija ili umma, a u čijem vijeću sigurnosti sjedi svemoćna ulema, predstavljajući vrhovni autoritet koji jamči prednost islamu. Mahmutćehajić, koji nije baš toliko nepismen da ne zna pravopisno pravilo po kojem se ime religije ili njenog praktikanta u našem jeziku, unatoč svim standardizacijskim kasapljenjima, i dalje piše malim početnim slovom, dakako namjerno piše muslimane s veliko M kako bi njegova teološka propovijed bila dvosmislena – mislim na vjernike, a ne na narod ili možda obratno, ali ko razumije - razumije, naravno nigdje ne spominje ateiste ili agnostike, budući da u njegovom teološki obojenom svijetu koji počiva na miletskoj konstrukciji društvenih odnosa, društva isključivo sačinjavaju amorfne konfesionalne zajednice unutar kojih je, ipak, islam jednakiji, a ne slobodni pojedinci koji mogu upražnjavati vjeru, a i ne moraju, i čija prava štiti sekularna i demokratska država. Nadahnut, Mahmutćehajić nastavlja:

„Suverenost nacije u okviru strane islama označava sposobnost da se obrani od svih oblika nametanja suverenosti mimo Boga i potčinjenosti zakonima koji nisu islamski. Nacionalna država je, prema tome, neislamska i suprotstavljena islamu ako nije medina, mjesto gdje se ljudi potčinjavaju Božijem ćudorednom sustavu.“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997)


Vernakularno rečeno, jedini oblik državnog uređenja kojeg Mahmutćehajić i neko Mahmutćehajićevog svjetonazora objeručke prihvata je, ni manje ni više, do islamska država, ali dok se ne ostvari globalna medina od Magreba do Bosne ili makar transkonfesionalna federacija ujedinjenih teokratija, i nacionalna država može biti prihvatljiva pod uslovom da islam u njoj ima prednost. Dakle, nacionalna država ili u našem slučaju, nažalost, konsocijacijska država predstavlja tek privremeno rješenje ili stomatološku čekaonicu na putu k velikoj svjetskoj islamskoj državi, a u kojoj će mahmutćehajići ovoga svijeta upaljene zube modernosti klještima klerikalizma vaditi u ime „Božijeg ćudorednog sustava“:

„Svjetska zajednica muslimana jest odlučan i cjelovit politički uzor. Takvu zajednicu određuju Božiji, a ne ljudski zakoni. Te zakone ne može izmijeniti nikakav suveren ili autoritet. To je višestrukost zakona osnovanih na Božijim zapovjedima.“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997)


Ovaj pomen suverena i autoriteta Mahmutćehajiću poslužio je kao šlagvort za uvođenje, možete misliti, Platonove Države u polemiku, podsjećajući čitaoce da je Platon priložio skalu političkih sistema u Državi: od aristokratije, kao najboljeg, preko timokratije i oligarhije, pa do demokratije i tiranije, kao najgoreg, da bi nevjerovatnom mentalnom akrobacijom zaključio da bi „aristokraciji danas odgovarala teokracija“. (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997) Ovaj islamizmom obojen traktat koji čitaoce želi uvjeriti da je Platonova ideja o vladavini antičkog filozofa-državnika tobože isto što i današnja vladavina mula u Iranu ne samo što je neukusna nego je i potpuno proizvoljna. Naime, Mahmutćehajiću, tom vrsnom inžinjeru elektrotehnike koji danas glumi prvorazrednog mislioca, u potpunosti izmiče centralna metafora na kojoj je zasnovana Država, što je, uz niz još pikantnijih primjera potpune odsutnosti znanja, primjetio i Zoran Milutinović u svojoj odličnoj knjizi Bitka za prošlost. Mahmutćehajić, kako bi demonstrirao vlastitu filozofsku erudiciju koje nema ni u tragovima, navodi izvorni grčki naslov Platonovog djela i čak, oslanjajući se na svoje navodno poznavanje grčkog jezika, predlaže dva različita prevoda za njega, ali nažalost, umjesto da se makar konsultuje s prvim retkom članka o Platonovoj Državi na Wikipediji kada mu se knjiga već izdaje u tolikom tiražu, taj naslov piše pogrešno, kao Politei (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997) umjesto Politeia – naime analogija između grada i duše. Filozof-državnik personifikacija je najveće duševne sposobnosti, a to za Platona nije vjera, nego razum (logos). Filozof je, dakle, neko ko, za razliku od Mahmutćehajića, „ima razum i teorijsko znanje – teorija je za antičke Grke „umno gledanje“, sposobnost da se iza mnoštva pojedinačnosti vide vječite Ideje ili Forme.“ (Milutinović, 2018)

Mahmutćehajić, pozivajući se na Platona a nemajući ni ona znanja koja se steknu u IV razredu gimanzije na predmetu filozofija, pokušava podmetnuti potpuno proizvoljnu supstituciju, zamijenivši logos mythosom, što je dakako, za nekog ko pretenduje na mjesto javnog intelektualca, rijedak primjer neznanja. Analogiju za Mahmutćehajićeve škrabotine možemo naći i u modernoj književnosti. U Marquesovoj pripovijeci O veoma starome gospodinu golemih krila supružnici Pelajo i Elisenda svoju „duševnost“ ispoljavaju tako što u svom kokošinjcu izlažu palog anđela hodočasnicima koji ga nerijetko zlostavljaju, pomno naplaćujući posjete zahvaljujući kojima se enormno obogate, potpuno ne shvatajući da bi stvarni odraz „duševnosti“ po hrišćanskom učenju glasio „ljubi bližnjega svog“, odnosno ne eksploatiši živo biće. Dakle, ni oni, kao ni Mahmutćehajić, nisu prepoznali centralnu stilsku figuru sopstvene pripovijesti, iako su u priči zakleti katolici Latinske Amerike, a on samoprozvani kolega Platonov.


Kako bi dočarao odnose različitih političkih sistema u duhu prethodno prikazanog i potpuno analfabetskog pozivanja na antičke filozofe a sve s ciljem promicanja svoje teokratske vizije svijeta, Mahmutćehajić zaključuje da su tokom rata u Bosni i Hercegovini susjedna Srbija i Hrvatska bile autokratije, da bi zatim promijenio kvalifikaciju kazavši da one ipak nisu bile autokratije nego da su bile države prožete fašizmom. Nasuprot njih, Bosna i Hercegovina je bila demokratija i takav političko-upravni sistem, priznaje Mahmutćehajić, pomogao joj je da se odupre srpsko-hrvatskom fašizmu. I taman kada čitalac pomisli da se drug inžinjer Mahmutćehajić pomirio sa demokratijom i to baš pred očima čitaoaca, on ispisuje jednu od najkontroverznijih misli ikada obljavljenih u našoj publicistici od rata naovamo:

„Demokratija je u Bosni bila korisna u odbrani od srpsko-hrvatskog fašizma, ali ubuduće bi bosanske ljude trebalo upućivati općem dobru koje se ispoljava preko transcedentarnih počela. (...) To zahtjeva temeljito i odlučno preispitivanje i uskraćivanje niže slobode i uspostavljanje poretka, što valja prihvatiti kao uvjet suprotstavljanja potpunom uništenju, u kojem sudjeljuje i snaga vlastitog izrođavanja.“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997)

Demokratija, drugim riječima, nije bila loša dok smo se branili od fašizma, ali sada trebamo indoktrinirati narod „trandecentarnim počelima“, odnosno religijskom dogmom. Takav postupak zahtjeva dokidanje nižih sloboda – naprimjer slobodu konzumiranja alkohola ili slobodu seksualnih odnosa izvan braka ili slobodu izražavanja taman ono bilo blasfemično, a sve to dakako treba nametnuti, (nadam se ne silom), jer bez toga nam prijeti uništenje, a u tom uništenju sudjelovaće sekularizam/sekularisti i ateizam/ateisti jer se ovdje odrođenje koristi kao usko teološko, a ne političko ili ontološko diskurzivno sredstvo. Dakle, ovo je direktan poziv koji oponaša naputak koji je kružio u predratnim i ratnim centralama SDA, a koji je proklamovao „islamizaciju muslimana“ kao svoj politički kredo, samo što ovdje nije riječ o legitimnoj borbi za hearts & minds kao izraz, u modernoj epohi, prihvatljivog prozelitizma, a što je, nadam se, bio slučaj kod potonjeg naputka, nego o pozivu da se nešto nekome fizički ili legislativno nametne. Ovo je eksplicitan poziv na uspostavu teokratske države iz pera čovjeka koji se predstavlja kao vodeći bošnjački um u demokratskoj Bosni i Hercegovini. Koje li ironije.

„Bosanski muslimani su u vrijeme komunističke vlasti usvojili kulturne oblike proistekle iz evropskog kršćanstva“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997), proklamuje Mahmutćehajić, čime dokazuje nerazumijevanje one misli koju sam prethodno obradio, pišući prikaz zadnjeg poglavlja Dan Dinerove knjige, Zapečaćeno vrijeme, a u kojem Diner ustvrđuje da je judeo-hrišćanska tradicija bila izvorište onih sadržaja koje će Zapad izroditi ulaskom u modernost. Međutim, da li se eksplicitno ili pak implicitno može reći da su sekularizam i liberalna demokratija „kulturni oblici kršćanstva“? Nipošto. Oni su upravo nastali kao negacija hrišćanske dogme, kao njena dijametralna suprotnost. Mahmutćehajić, tvrdeći ovo, ponovno reklamira svoj pojednostavljeni, binarni pogled na svijet koji se isključivo dijeli na tri homogene, širom svijeta raspostranjene, monoteističke konfesionalne zajednice, okružene tek manjim i beznačajnijim religijskim grupama, a čija potpuna prevlast onemogućuje bilo kakav oblik heterogenosti ili, ne daj bože, individualizma. Po Mahmutćehajiću postoje samo monoteističke religije - islam, hrišćanstvo i judaizam, uz manje bitne religijske privjeske u formi politeističkih vjerskih zajednica, dok sve upravne forme, ideologije ili filozofski pravci moderne – humanizam, idealizam, liberalizam, sekularizam, komunizam, fašizam, parlamentarna demokratija... predstavljaju tek „kulturne modele“ jedne od tri umma, tj. hrišćanstva, a koje se, zahvaljujući zločestom Zapadu, nepozvano kofrče u svjetskoj medini predvođenoj islamom koju samo formalno valja uspostaviti.


Nakon što sam kroz nekoliko primjera iz Mahmutćehajićeve knjige Dobra Bosna analizirao njegovo odista islamizmom obojeno poimanje svijeta, moram se na trenutak zaustaviti. Naime, bilo bi zlonamjerno od mene kada bih ignorisao činjenicu da je knjiga Dobra Bosna objavljena 1997. godine – svega dvije godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koji je okončao bestijalni rat u kojem su pripadnici Mahmutćehajićevog naroda brojčano najviše stradali te je nad njima, naposljetku, izvršen i genocid u Srebrenici. Nije rijetkost da pojedinci, prošavši traumatično ratno iskustvo po sebe i svoju okolinu, a noseći ožiljke - psihičke ili tjelesne, koje je takvo iskustvo urezalo u njihovo biće, skrenu u neki oblik ekstremizma. Dapače, takve izmjene strukture ličnosti čest su fenomen i za njih se mora imati kakvog takvog razumijevanja. No da li je Mahmutćehajić tokom iduća dva desetljeća promijenio svoja islamistička stajališta? Da li je, uslijed previjanja ratnih rana i njihovog djelemičnog zarastanja (jer koliko je uopšte moguće da ratne rane potpuno zarastu?), odstupio od islamizma kojeg je eksplicitno zagovarao u Dobroj Bosni, a koji je, kao što je Karen Armstrong čitko i studiozno dokazala, tek jedna od mnogih političkih ideologija moderne. Da bismo odgovorili na predmetno pitanje, moramo se fokusirati na Mahmutćehajićevu drugu značajnu knjigu Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, koja se, kao što sam naslov kazuje, bavi Ivom Andrićem, odnosno navodnim svjetonazorom izvedenim iz njegova djela a usmjerenim protiv Bosanskih Muslimana – svjetonazorom kojeg Mahmutćehajić naziva andrićevstvom.

Ova glomazna knjiga od petsto šezdeset i tri strane čiji sadržaj predstavlja teško probavljiv (vjerujte!) bućkuriš vjerskog propovijedanja, pseudohistorijskog izmišljanja i diletantske književne kritike ni iz bliza ne slijedi pravila i norme akademskog diskursa o književnosti ili bilo čemu. Mahmutćehajić ne poznaje abecedu književne teorije ili uopšte teorije umjetnosti, najvjerovatnije nikada nije prelistao ni neko bazično štivo koje se tom naukom bavi - naprimjer Lešićevu Teoriju književnosti iz koje bi makar usvojio najbazičniji teorijski rječnik, kad već ima potrebu da kao potpuni amater bez ikakve formalne naobrazbe objavljuje interdisciplinarne književne kritike. Njegovim šarlatanskim analizama književne ostavštine Ive Andrića neću se baviti u ovom tekstu. Niti sam za to kompetentan niti je Mahmutćehajićevo nepoznavanje književne teorije i djela Ive Andrića tema koju ovim tekstom obrađujem. To je odlično učinio Zoran Milutinović u ranije pomenutoj knjizi, Bitka za prošlost. Međutim, u nastavku teksta, ipak ću analizirati nekoliko elemenata Mahmutćehajićevog Andrićevstva budući da oni predstavljaju prikladnu građu za pisanje ovog teksta.


Mahmutćehajić bogumilski mit, koji je u modernoj historiografiji potpuno opovrgnut, proširuje, vraćajući ga čak u treći vijek n. e., kad je aleksandrijski biskup Arije bio izgnan u Ilirik, a „neki istraživači pretpostavljaju da je to bila Bosna“. On, naravno, nigdje ne navodi imena tih fantomskih istraživača koji tako nešto pretpostavljaju jer ih nema


Najprije, moram se ponovo vratiti na knjigu Dobra Bosna kako bih prikazao jedno zbilja fantastično Mahmutćehajićevo viđenje bošnjačke etnogeneze koje sugeriše nekakvo mistično predanje njemu obznanjeno u nekoj, pod krošnjom skrivenoj i pitoresknoj tekiji na obroncima Vitoroga ili pak za vrijeme nekog tajnog derviškog obreda u stolačkoj Badanj pećini – i to od strane meleka. Ta pripovijest će u Andrićevstvu biti temeljna referentna tačka od koje će Mahmutćehajić većinu svojih daljih teza glede Bosne i bošnjaštva izvlačiti. Naime, Mahmutćehajić bogumilski mit, koji je u modernoj historiografiji potpuno opovrgnut, proširuje, vraćajući ga čak u treći vijek n. e., kad je aleksandrijski biskup Arije bio izgnan u Ilirik, a „neki istraživači pretpostavljaju da je to bila Bosna“. (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997) On, naravno, nigdje ne navodi imena tih fantomskih istraživača koji tako nešto pretpostavljaju jer ih nema, ali svako ko iole prati historiografiju ili pseudohistoriografiju na južnoslovenskim prostorima sigurno zna da je tu “teoriju“ popularizovao, ni manje ni više, do Muamer Zukorlić, nekadašnji sandžački muftija a danas narodni poslanik u Skupštini Srbije, koji ima veze sa historiografijom koliko i Mahmutćehajić sa književnošću a Platon sa Khomeinijem i Iranskom revolucijom. Zukorlić naime u svojoj knjizi Drevna Bosna, koja spada u red najimpozantnijih primjera akademskog šarlatanstva u popularno zvanoj regiji i koja je jedino upečatljiva po svojim raskošnim koricama, a nipošto po namaštanom sadržaju, takođe priča pripovijest o izgnaniku Ariju.


„Arijevski biskupi su imali uporište u Sremu i Slavoniji, zemlje koje su neodvojive od ukupnosti bosanske povijesti“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997), piše Mahmutćehajić, dalje ističući da na istom prostoru gdje su u trećem vijeku bili arijanci, u Sremu i Slavoniji, „islam je prisutan od devetog stoljeća.“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997) „Iz Slavonije je i prvi bosanski ban Borić, a u Slavoniji su živjeli i Ismailije i Pečenezi, koji su imali svoja naselja u Bosni.“ (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997) „Zanimljiva je činjenica“, kaže Mahmutćehajić, „da ban Borić ostavlja svoje imanje u selu Esdal u Slavoniji Templarskom samostanu“. (Mahmutćehajić, Dobra Bosna, 1997)

Pomen Templarskog samostana poslužio je Mahmutćehajiću kao uvod za razvijanje jedne od najzačudnijih “teorija“ koju sam imao prilike pročitati u našoj publicistici. Naime, Mahmutćehajić tvrdi da su templari tokom svojih pohoda na Bliski istok, kada su ratovali sa Saracenima za Svetu zemlju bili, što je logično, u bliskom dodiru sa islamom, ali ne samo to – nego da su uslijed takvog dodira postali i kriptomuslimani! Kada im je ban Borić poklonio samostan u Slavoniji, templari su ga uspjeli preobratiti u pritajnog poštivaoca islama ako ne već i u muslimana. Slijed „događaja“ koji podrazumijeva širenje ovog templarsko-islamskog utjecaja i na užu Bosnu u XII vijeku, ubrzo se, po Mahmutćehajiću, pretočio u bogumilstvo u XIII vijeku. Tada nastupa progon takozvanih bogumila, odnosno pripadnika Crkve bosanske od strane, Velikom šizmom, podijeljene Istočne i Zapadne crkve, odnosno od strane katolika i pravoslavnih. Kada Osmansko Carstvo osvaja Bosnu, takozvani bogumili, sljedbenici Arija koji su još od IX vijeka bili u dodiru sa islamom zahvaljujući templarima, a od XII i XIII već bili muslimani a da to nisu ni znali, formalno primaju islam jer u njemu zapravo prepoznaju sve duhovne atribute svoje krstjanske vjere koja je, po Mahmutćehajiću i Zukorliću, ništa drugo do protoislam ili islam prije islama. Kao što Milutinović apostrofira, „ono što povezuje sljedbenike biskupa Arija, tragove islama u Slavoniji, templare, bogumile, i Bosanske Muslimane jeste iskustvo progonjenosti zbog vjere i genocid“ (Milutinović, Bitka za prošlost, 2008), ali, dodao bih, vjere koja je suštinski oduvijek bila islam. Zec, dakle, leži u tom grmu.


Prva i za temu moga teksta najbitnija karakteristika Mahmutćehajićeve knjige Andrićevstvo: protiv etike sjećanja, pored njene obimnosti i propovjedne prirode, jeste jedna brzo uočljiva zanimljivost. Naime, pišući je iz perspektive islamskog teologa, Mahmutćehajić je Poslaniku Muhamedu – posljednjem, po islamu, božjem proroku darovao ime Hval, što je predstavio kao direktan prevod imena Muhamed s arapskog na srpskohrvatski ili bosanski jezik – onaj koji je hvaljen. Dakle, Poslanik Muhamed – posljednji božji prorok kojem je, po islamskom učenju, gospodar svjetova u sedmom vijeku po gregorijanskom kalendaru prenio svoju objavu u pustinjama Arabije i koji je, u ime gospodara svjetova i jedine čiste vjere, ujedinio arapska plemena pod barjakom islama te učinio hidžru iz Mekke u Medinu, a zatim i raširio tu posljednju veliku svjetsku religiju duž dunjaluka - nekom zagonetnom ćiribu-ćiriba alhemijom, u glavi Rusmira Mahmutćehajića postao je nekakav Hval čije ime predstavlja jasnu aluziju na mistična, staroslovenska imena srednjovjekovnih starješina Crkve bosanske i ujedno personifikacija krstjansko-islamskog dualizma kao ontološkog sukusa bosanskog čovjeka. Avaj, da su priču o Poslaniku Muhamedu kao bosanskom srednjovjekovnom crkvenom starješini i čobaninu, naprimjer, iskonstruisali holandski reditelji, danski novinari ili pariški karikaturisti, sigurno ne bi prošlo nezapaženo kao što bi bilo nemoguće da ja ne zapazim jednu kraću Mahmutćehajićevu misao koja, poput tempere na platnu, najbolje oslikava njegovu teologiju.

„Jasno je da u tom krstjanstvu muslimani mogu poznati svoje perenijalno naslijeđe, jednako kako su ti ljudi u muslimanskom naslijeđu mogli prepoznati svoje“ (Mahmutćehajić, Andrićevstvo, 2015)

Dakle, muslimani su u krstjanstvu, koje je prethodilo islamu, mogli prepoznati svoje perenijalno naslijeđe, što je upitna teza ali nije potpuno lišena svake logike. Međutim, ovaj stolački Ciceron i bog za elektrotehniku i kompjutere, da citiram jednu od popularnijih epizoda Top liste nadrealista, zatim čini zaista fantastičnu mentalnu piruetu te piše da su i ti krstjani, koji su bili historijski prethodnici muslimana, mogli u islamu prepoznati i svoje perenijalno naslijeđe. Kako čovjek može prepoznati svoje naslijeđe u nečemu što u prošlosti nije postojalo? Kako muškarac može prepoznati svoju prošlost u ženi koju još uvijek nije upoznao? – a i da je upoznao i istog trenutka zavolio, ona jedino može biti njegova sadašnjost ili eventualna budućnost, ali nipošto i prošlost. Život prije upoznavanja žene jeste muškarčeva prošlost, ali ta prošlost ne može biti njegovo naslijeđe - pogotovo ne perenijalno. Neki srednjovjekovni krstjanin, zvaćemo ga Hval, nije mogao prepoznati svoje perenijalno naslijeđe u islamu jer islama naprosto nije bilo na tim prostorima, a ako već nagađamo, on je svoje naslijeđe jedino mogao prepoznati u nekom staroslovenskom politeizmu koji je prethodio njegovoj konverziji na hrišćanstvo – no ni tad ono ne bi bilo perenijalno. Ovdje Mahmutćehajić sklepa pokušaj lirskog aforizma o krstjansko-islamskom dvokomponentnom biću tako što pogrešno transponuje primordijalnu dilemu o kauzalnosti oličenoj u metafori o kokoški i jajetu, kako bi njome ukrasio svoju teologiju o islamu prije islama.

Antički paradoks Prvog uzroka, kojim se redom bave Aristotel, Plutarh i Makrobije, Mahmutćehajić svodi na jednu prostoproširenu rečenicu. To čini upotrebom filozofskog dadaizma u želji da ostavi dojam dubokoumnog mudraca, no ništa koherentno ne govori. (Milutinović, Bitka za prošlost, 2018) Cilj ove Mahmutćehajićeve misli lišene svake logike jeste da nezgrapno natukne jedan pojednostavljeni islamski odnos prema protoku vremena kojeg autor razumije kao ciklično i zapečaćeno, a ne linearno i po kojem je sve – sve, a i ništa i koje kazuje da je prošlost budućnost, budućnost prošlost, a sadašnjost i jedno i drugo. Jedan oblik filozofskog solipsizma koji nastoji metahistorijski kontinuitet bosanskog islama od Kulina bana pa do naših dana razumjeti kao Nerudin stih koji „pada na dušu kao na pašnjak rosa“. Naravno, takav diskurs iznjedrio je jedno veliko ništa, skrivajući svoj manjak sadržaja formom i stilom filozofskog dadaizma koji, za razliku od istoimenog stvarnog literarnog i likovnog pravca, podrazumijeva potpunu proizvoljnost jer, da napomenem Mahmutćehajića, dadaizam kao pravac u umjetnosti jeste imao jednu višu intelektualnu dimenziju koju on, očigledno, ne može da dokuči.


Kako čovjek može prepoznati svoje naslijeđe u nečemu što u prošlosti nije postojalo?


Povod za takav Mahmutćehajićev filozofsko-dadaistički literarni postupak vrlo je prozaičan. On naime želi etablirati jedan čudnovati metahistorijski kontinuitet kojem bi pozavidio i Makondo, a koji se prožima od IX vijeka dolaskom templara, preko takozvanog bogumilstva u XIII vijeku i dolaska Osmanlija u XV vijeku, duž njihove vladavine do XIX vijeka, preskačući Austrougarsku i obje Jugoslavije budući da su one bile izraz anatemizirane modernosti, pa sve do danas. Taj namaštani kontinuitet utkan bizarnim krstjansko-islamskim dualizmom, pored historijskih istina koje su empirijski mjerljive i dokazive, takođe ima za cilj razviti jedan eshatološki diskurs o Bosni – diskurs koji kazuje da se Bosna treba razumjeti ne kao fizički ili ovozemaljski entitet, već kao metafizičko i sakralno biće u kojem je odvajkada vrijeme zapečaćeno – biće koje, za razliku od ostalih običnih država i u suprotnosti svim principima modernosti, počiva na nekom metaindividualnom načelu koje transcendira sve volje a po svojoj suštini je islamsko, i da su njeni vjesnici na zemlji, Bošnjaci – od reda i najprije duhovni potomci ili čak reinkarnacije romantizovanih srednjovjekovnih gorštaka koji su, ako je slijediti logiku pripovijesti, zahvaljujući Hvaljenome, Arijevom nauku i templarima oduvijek bili ovo što su i danas – izabrani muslimanski narod.

Takva misao, iz perspektive klasične islamske teologije, blasfemično pretpostavlja da je bogumilski narod etnofiletistički protosalaf. Salaf je, da vas podsjetim, pojam koji u islamu označava Poslanika Muhameda i prve tri generacije pravovjernih muslimana. Formalnom konverzijom takozvanih bogumila na islam u XV vijeku, vrijeme je zapečaćeno, a Bosni omogućeno da ispuni svoju božju misiju koja je, prodorom modernosti i povlačenjem Osmanskog Carstva sa Balkana, nasilno prekinuta, u čemu su sudjelovali omraženi nosioci modernosti poput Ive Andrića ili jugoslovenskih komunista. Krstjansko-islamski sukus bosanskog bića, po Mahmutćehajiću i njemu sličnim (kripto)teolozima, ponovo je oživljen 1990. godine kada su nastupile „demokratske promjene“ čime je vrijeme, kako je Dan Diner ustanovio, još jedanput zapečaćeno.


Teologija koju utjelovljuje Rusmir Mahmutćehajić, ali ne samo on, želi dakle reći da je postojanje države Bosne i Hercegovine božja volja; da je država Bosna i Hercegovina božji dar darovan Bošnjacima kao izabranom muslimanskom narodu; da su Bošnjaci od iskona bili sljedbenici islama čak i kada su bili hrišćani; da formalna konverzija na islam nije slijedila dinamiku ostalih vjerskih konverzija zabilježenih u historiji; da je glavni neprijatelj Bosne i Bošnjaka modernost; da je modernost prisilno nametnuta Bosni i Bošnjacima u XIX vijeku povlačenjem nosioca islamske teokratske vlasti; da su se Bošnjaci u sljedećih stotinu godina odrodili; da je raspad bivše Jugoslavije označio prekid s nametnutom modernošću; da Bošnjaci sada moraju težiti davno uspostavljenoj utopiji kojoj se valja vratiti; da je davno uspostavljena utopija islamska država; da je islamska država duhovna nasljednica bosanskog srednjovjekovlja.


Za kraj, nedavno sam pročitao interesantnu opservaciju u jednom intervjuu kojeg je dao sarajevski rabin Eliezer Papo. „Kod semita“, veli, „žudnja za vječnošću dolazi do izražaja u retroaktivnoj apsolutizaciji juče sklopljenih političkih dogovora. Kada dva beduinska plemena danas sklope savez, oni ga odmah prebace u prahistoriju, jer je samo tako obavezujući, stvaran i autoritivan. Recimo da se jedno pleme zove Abadan, a drugo Samara. Najdarovitiji ljudi u oba plemena laćaju se izmišljanja Sambadana, oca Abadana i Samare, i pjevaju o njegovim podvizima i podvizima njegovih sinova, koji su od iskona spašavali jedan drugog. Svi znaju da se radi o izmišljenoj „historiji“, ali ih to uopšte ne sprječava da očekuju od nje da ih ubijedi da je svijet oduvijek bio kakav je od juče, pa je samim tim i upravo onakav kakvim treba da bude.“

Autor: Denis Švrakić, Prometej.ba