Negdje pri kraju Kritike bosanskog uma napisao sam da su »činjenice najveći neprijatelj Bošnjaka kao konstitutivnog naroda«[1] – zaključni stav koji nisam podrobnije obrazlagao jer sam na prethodnim stranicama iznio sasvim dovoljan broj navoda koji ga potkrepljuju. No kako je prezir spram činjenica kao crta mentaliteta jedan od važnijih uzroka neuspjeha bošnjačkog projekta, moram taj odnos produbiti: puko navođenje flagrantnih primjera prešućivanja i krivotvorenja nije dovoljno, i nužno je staviti ih u objasnidbenu perspektivu.

Kao Ansatzpunkte [2] uzimam tri karakteristična mjesta. Prva dva tiču se dviju reakcija na gorespomenutu Kritiku bosanskog uma, »ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu« koji sam objavio 2016. Treći primjer je tekst s jednog portala iz juna 2022; žanrovski ga je teško definirati, ali se najviše približava kolumni.

Prikazujući Kritiku bosanskog uma [3], saradnik magazina Stav Elis Bektaš nije ocjenjivao samo knjigu, već je izradio potpun psihološki profil autora, gdje mu je djelo poslužilo samo kao povod. S obzirom na nadnaslov »Tanka je linija između fašiste i sekulariste«, tvrdnje da Haverić ne poštuje »temeljne principe i zakonitosti mišljenja« ili da »pojma nema šta je sekularizam« i nisu tako ozbiljne optužbe – naročito kada se usporede s drugim izrečenim kvalifikacijama, npr. da je knjiga »eklatantna promocija rasizma i šovinizma«. No kada se očekivalo da Bektaš svoj sud potkrijepi tekstualnim činjenicama, tj. da donese navode iz kojih bi i njegovi čitaoci došli do istog zaključka o Haveriću-sekularistu koji je postao Haverić-fašist, on naglo odustaje i s ponosom kazuje zašto: »Šta se u njoj nalazi i o čemu sve govori Haverićeva Kritika bosanskog uma, ne znam, jer knjigu nisam pročitao«.

Ne možemo znati šta je uredništvo Stava namjeravalo da postigne ovim manguplukom, no »dokazna snaga prezira« (M. Vešović) očito nije požnjela očekivani efekat, pa je najpoznatiji anonimni saradnik magazina, Mustaj-beg Drnišlić, nakon skoro jednogodišnjeg uzaludnog čekanja da javnost shvati istinu o Kritici bosanskog uma i njenom autoru, odlučio da knjigu ipak pročita i prikaže. Učinio je to u dva nastavka kojima će zainteresiran čitalac pristupiti preko poveznica koje donosim [4], a ja ću se zadržati na još jednom ilustrativnom primjeru odnosa prema činjenicama – ovoga puta historijskim, a ne tekstualnim – koji se može naći u njegovom prikazu.

U Kritici bosanskog uma, u poglavlju »Šta je Fata bez Muje«, govorim o navodnoj »otmici i pokrštavanju« maloljetne Fate Omanović 1899. godine, događaju koji je izazvao uznemirenost hercegovačkih muslimana i njihove prosvjede kod austro-ugarskih vlasti. Brojni autori otada su navodili ovu aferu kao »samo jedan u nizu arogantnih primjera katoličkog prozelitizma u Bosni i Hercegovini« u to vrijeme (E. Karić), no ja sam podsjetio na materijalnu istinu koja je poznata danas evo već preko 80 godina, naime da Fata Omanović nije bila »oteta i pokrštena« već je pobjegla iz roditeljskog doma, da izbjegne nametnuti brak [5].

Mustaj-begu Drnišliću nije se svidjelo to razbijanje jednog dragocjenog mita o zlim katolicima, i muslimanima kao vječnim žrtvama:


Haverićev atak na ženu muslimanku nastavlja se i tretmanom otmice Fate Omanović s početka 1889. godine, a njeno kidnapiranje i prevjeravanje vidi kao spas od sudbine siromaštva, nepismenosti, bijede i rafalnog rađanja djece, što je za Haverića standardna sudbina muslimanke onog, ali i ovog vremena, nekada uslijed pritiska najbliže okoline, danas zbog ispranog mozga.


Već i sam Drnišlićev izbor leksike predstavlja nenadanu potvrdu nekih drugih zapažanja iz Kritike bosanskog uma, npr. o selektivnosti i moralnom relativizmu bosanskog muslimanskog subjekta koji nikad ne govori o »prevjeravanju« Cassiusa Claya ili Cata Stevensa – ali na tome se neću zadržavati. U središtu pažnje ovdje je odnos prema činjenicama. Ono što je za mene »bijeg«, za Drnišlića (i desetine bosanskomuslimanskih autora prije njega) je »otmica«. Obje strane ne mogu biti u pravu. Dakle, šta su činjenice o ovom slučaju?

Četrdeset godina nakon svoga bijega Fata Omanović, koja je u međuvremenu prihvatila katoličanstvo i uzela ime Darinka, javila se 12. augusta 1940. sestri Naili dirljivim pismom iz Slovenije (»Draga sestro, Tebe se uvijek sjećam. Ja Te nikada nisam mogla zaboraviti. /…/ Iskreno pozdravi svu našu rodbinu. Tvoja sestra Fata, sada Darinka Prijatelj, Ulica Ciglareva broj 2, Ljubljana«). Za pismo su saznali novinari, pa su podgrijali već zaboravljenu aferu: samo pet dana kasnije pojavio se u Jugoslavenskom listu tekst povodom Fatinog/Darinkinog pisma sestri [6], a nakon još četiri dana i razgovor Rešada Kadića s Darinkom Prijatelj [7]. I kako Fata/Darinka započinje razgovor?


»Dakle, sve ću vam ispričati« – dodala je gđa Prijatelj miješajući poneku slovenačku riječ. »Pojedina imena neću vam spominjati, ali vam već sad mogu reći: ništa nije bilo bez moje volje…« To je gospođa još par puta ponovila, prije svega nego li je otpočela svoju neobičnu priču…


Da je otišla svojom voljom, Fata/Darinka će ponoviti i kada bude riječi o mužu koga su joj namijenili otac i maćeha:


Nego stali smo kod Meše. Dakle, nisam ga trpila. – Odlučila sam rađe u Neretvu nego za njega. To je upravo bilo i povod mome bijegu, za koji, opet vam ponavljam niko nije kriv [8].


U svijetu normalnih rasprava, naučnih kao i društvenih, ovo svjedočenje zaključuje debatu. Ono je jedina činjenica kojom raspolažemo: izjava protagonistice da se ne radi o otmici već o bijegu, na koji je niko nije nagovorio niti prisilio. No Drnišlić je odlučio da se na tu činjenicu ne obazire, budući da je Haverićev »tretman otmice Fate Omanović« samo nastavak njegovog »ataka na ženu muslimanku«. Na što ćemo se još vratiti…

Artwork by Hashimaga Glembay


Treći primjer odnosa prema činjenicama, u ovom slučaju i historijskim i književnim, nalazimo u tekstu Nedžada Latića »Neka je veliki rahmet Nuriji Pozdercu i svim partizanima!«, objavljenom na portalu The Bosnia Times 13. juna 2022. Teško je shvatiti osnovnu ideju kolumne, no čini se da autor, koji pripada krugovima u kojima prevladava negativna slika NOB i partizana, želi da »rehabilitira« barem dvojicu od njih, Nuriju Pozderca i Skendera Kulenovića.

Nakon što je ustvrdio da Srbi i Hrvati u socijalističkoj Jugoslaviji poslije Oslobođenja nisu priznavali doprinos bosanskih muslimana u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu [9], autor preporučuje da i pored toga…


I pored toga bosanski bi muslimani radi sebe i svoje budućnosti morali bi njegovati antifašističke tradicije i poštovati žrtve koje su dali u NOB-u. Nurija Pozderac je više učinio na zaštiti krajiških Srba od ustaških progona, nego Mladen Stojanović, partizanski heroj sa Kozare, kojeg je Veljko Bulajić ovjekovječio u istoimenom partizanskom filmu. I sve to ništa nije vrijedilo da umanji krvoločnost hordi Ratka Mladića koji su bjesomučno kidisali na Krajišnike u ratu ‘92.- 95.

Navodno je Mladen Oljaća, režimski srpski pisac u vrijeme komunizma, bio obećao Skenderu da će mu se ravnširati i opjevati krajišku majku muslimanku. To što je Oljaća slagao Skendera, ne treba žaliti jer se radilo o benignom piscu. Ono što smo mogli zažaliti jeste da je Skender bio napisao svoju pjesmu svojoj majci, kao krajiškoj muslimanki, i da ju je bio sakrio i od sebe i od drugih. Radi se o ontologijskoj pjesmi »Na put sam ti, majko, izišo«. Iako u pjesmi spominje imena Mihajla i Jovana, Skender u komunističkom režimu nije smio objaviti pjesmu jer je na devet mjesta spomenuo Allaha.

Navodno se Skender razočarao u komuniste koji su mu ogadili njegove antifašističke ideale, o kojima je tako lijepo pjevao u spomenutoj pjesmi, da je pijan sa fesom na glavi učio salavate po hotelima nakon režimskih pjesničkih terevenki.


Čak i da ne znamo da se radi o Nedžadu Latiću, lako bismo pogodili ime autora: ko je obećao Skenderu da će mu se ravnširati? Oljaća. (Afrikati kao tradicionalni neprijatelj bosanskog subjekta, ne samo muslimanskog!) A kakva je Kulenovićeva pjesma? Ontologijska! Latić čak ne zna ni pravi naslov te antologijske pjesme koja je ključni dokaz u njegovim divagacijama, »Na pravi put sam ti, majko, izišo«, no suprotno bi nas iskreno iznenadilo. Naravno, reditelj »istoimenog partizanskog filma« Doktor Mladen je Midhat Mutapčić a ne Veljko Bulajić, a autorova riješenost da ni danas, u epohi Googlea i Wikipedije, ne provjerava takve elementarne podatke uvodi nas na najbolji način u njegov odnos i prema drugim, ozbiljnijim činjenicama.

Taj se odnos dade izraziti kao elementarno pravilo: sve priče s mindera koje idu muslimanima u prilog imaju prednost nad faktima. Historijski se to pravilo ne vezuje samo za bosanskog muslimanskog subjekta već za muslimane uopšte, tačnije za one konzervativne snage u islamskim društvima koje se već skoro dvjesto godina opiru modernosti i nastoje da sačuvaju tradicionalne islamske društvene odnose i institucije, i čiji je din-dušmanin, naravno, »orijentalizam« kao produkt svjetske zavjere protiv islama.

Koliko »borba protiv orijentalizma« zapravo unazađuje intelektualni život arapskih društava, naročito nakon što joj je plitka i selektivna studija Edwarda Saida [10] dala krila, najprije su shvatili intelektualci u samim arapskim društvima, koji su prvi i počeli da ukazuju na njenu štetnost. Nažalost, njihovi radovi, dobro poznati na Zapadu, sasvim su nepoznati u Bosni i Hercegovini. Ovdje ću donijeti navod iz teksta »Orijentalizam i kriza savremene arapske kulture« egipatskog filozofa Fuada Zekerije (1927-2010) [11], koji govori o metodološkim greškama religijske kritike orijentalizma; neuobičajena dužina navoda opravdava se frapantnom sličnošću s našom današnjom situacijom, barem kada je riječ o preziru prema činjenicama kojim se odlikuje rasuđivanje i bosanskog muslimanskog subjekta, što je predmet ovog odjeljka.

Fuad Zekerija konstatira da većina kritičara orijentalizma ne poznaje najelementarnija pravila naučne metode, a za primjer uzima djelo Lažni argumenti pozapadnjenja izvjesnog Envara el-Džindija, koji u prilog svojim tvrdnjama ne navodi nikakve izvore:


To pitanje nije akademsko; naprotiv, tiče se suštine problema. Kada razuman čitalac čita navode … uvedene u tekst formulom »neko je rekao«, bez podataka o kontekstu, on će izvjesno dovesti u sumnju vjerodostojnost tvrdnji koje ništa ne potkrepljuje. Envar El-Džindi nam predstavlja, s dobrom dozom intelektualne naivosti, neki članak u Timesu kao »jedan od najvažnijih dokumenata koji razotkrivaju ciljeve kampanje protiv islama«, a ne naznačava ni autora članka, ni naslov, ni datum objavljivanja (…). Jedan drugi primjer, još jasniji, na kraju knjige:

Dobro je poznato da je jedan važan kongres, koji se sastao početkom XIX. stoljeća u Engleskoj, zaključio da je zapadna civilizacija na samrti i da bi, da produži svoju agoniju (sic!), morala eliminirati svoju nasljednicu, zajednicu muslimana (umma), s njenom religijom, njenim kulturnim nasljeđem i njenom strateškom situacijom. I tako su se dali na komadanje naše zajednice, s ciljem da produže svoju agoniju i odgode propast svoje civilizacije. Ali »kad Božji određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi!«

(…) »Važan kongres, koji se sastao početkom XIX. stoljeća u Engleskoj«? Ko ga je organizirao, kada i s kojim ciljem? To su pitanja koja ostaju bez odgovora. No sadržaj informacije još je indikativniji: kako i pomisliti da u jeku industrijske revolucije, u zemlji koja se sprema da preplavi svijet svojim proizvodima, svojim lađama i svojim armijama, neki kongres može zaključiti da je zapadna civilizacija u agoniji i, još gore, da muslimanska umma, zaostala i zaboravljena, doživljava renesansu?


Ako se sada vratimo Latićevoj kolumni, primijetit ćemo da on bosanske muslimane brani od srbokomunističke zavjere istom metodom kojom nesretni Envar el-Džindi svjetske muslimane brani od orijentalizma: nešto tvrdi i traži da mu se vjeruje na riječ [12]. Jedina je razlika što Latić ne koristi formulu »neko je rekao«, već dva pasusa u gornjem izvatku započinje sa navodno: »Navodno je Mladen Oljaća bio obećao Skenderu…« i »Navodno se Skender razočarao u komuniste…«. No ima li, u toj stvari, išta što nije »navodno« i što bi racionalan čitalac mogao prihvatiti kao činjenicu?

Ima, naravno. U IX. kolu edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga objavljen je i svezak s pjesmama i ogledima Skendera Kulenovića, a priređivač Marko Vešović zadržava se u svome predgovoru i na poemi »Na pravi put sam ti, majko, izišo«: ova poema, »u ratu napisana a tek posmrtno objavljena … nije nađena u pjesnikovim hartijama, nego ju je sačuvao Branko Ćopić«[13]. Možemo samo nagađati, kaže Vešović, o razlozima zašto Kulenović nije objavio poemu. Jedino svjedočanstvo nudi nam njegova supruga Vera Crvenčanin u knjizi Skenderova trajanja: »Meni je jednom rekao da je ‘treba preraditi’«. I Vešović, držeći se tog jedinog svjedočanstva, oprezno nastavlja:


Ako su dopuštene pretpostavke šta je u njoj bilo za preradu, rekao bih da je pjesnik mogao osjećati što i čitalac: činjenice zbilje nekad ne uspijevaju da se odvežu od realističke ravni i trebalo ih je dići na višu razinu postojanja. Vera nam daje da naslutimo i da pjesnik nije bio zadovoljan likom svog oca kakav je uobličen u ovoj poemi. Opaske o ocu, rasute u njegovim izabranim djelima, daju ne samo mnogo složeniju, ljudskiju sliku tog čovjeka već i kompleksniji, bogatiji emotivni odnos sina prema roditelju [14].


Vešović svoje nagađanje potkrepljuje navodom iz Skenderovih trajanja, u kojem Vera Crvenčanin evocira nezadovoljstvo Kulenovićeve sestre ovom poemom, nakon što je bila postumno objavljena:


Način kako je Skender oslikao lik oca u poemi »Na pravi put…« sestru, koja je danas jedina živa od dece, duboko vređa (riječ je o sestri Ćamki, M. V.). Tvrdi da otac nikad nije bio pijanac. On samo nije podnosio alkohol. Njemu je, kaže, bilo dovoljno da popije dve čašice i da ga to svlada. No, i to je bio jedan od uzroka nesuglasica u kući. Dalje, tvrdi, da je lik, tako dat, sušta slika očevog brata Derviša, koji je bio »sarhoš«* – mangup, voleo lepo da se oblači, da se provodi, a i bio je alkoholičar [15].


Kulenovićeva dilema sasvim je razumljiva, tim prije što je stvarao u sredini koja još i danas tvrdo vjeruje da je zadaća književnika da tačno prikazuju stvarnost, prošlu i sadašnju (sjetimo se samo optužbi da Ivo Andrić donosi »iskrivljenu sliku« bosanskomuslimanskog svijeta! [16]). I Vešovićeva inteligentna nagađanja sasvim su prihvatljiva, što ne iznenađuje od najpronicljivijeg tumača poezije na našim prostorima. No kakva god bila uloga »porodičnih« razloga u Kulenovićevoj odluci da poemu »Na pravi put sam ti, majko, izišo« ostavi u ladici, ništa u cijelom tom sklopu na dopušta da se zaključi kako je nije objavio zato što je »strahovao od komunista«, »jer je na devet mjesta spomenuo Allaha« – kako apodiktički tvrdi Nedžad Latić.

Ovo prenebregavanje podataka kojima raspolažemo, i potvrđivanje podacima nepotkrijepljenih minderskih naklapanja kao književnohistorijske istine, moglo je ostati samo još jedan primjer sitnog bosanskomuslimanskog falsifikovanja povijesti, kada poema Skendera Kulenovića »Na pravi put sam ti, majko, izišo« ne bi imala u imaginariju bosanskog muslimanskog subjekta mjesto koje otvara prolaz u jedan paralelan univerzum. Jer ova poema, koja u komunističko vrijeme nije bila predmet nikakve cenzure, ponajmanje zbog devetostrukog spominjanja Alaha, podvrgnuta je cenzuri danas, u vrijeme svebošnjačke konfiskacije ukupne bosanskohercegovačke duhovnosti i intelektualnog života. Da to shvatimo, moramo u najkraćim crtama »prepričati« onaj njen dio koji objašnjava naslov: majka lirskog subjekta strpljivo podnosi svoj ropski položaj muslimanske žene, pitajući se šta je Bogu zgriješila (»‘Golemo nešto, golemo sam ti skrivila’ – Allaha je / zazivala svakoga klanjanja«), i stalo joj je da njen sin ne krene istim putem kao i otac, »trut begovski«: »Samo da jednom kuću i srce joj napunim / i na pravi put da joj iziđem…«.

A sin sada potvrđuje, pjesničkim jezikom, da je izišao na pravi put koji je, bez ikakve dvosmislenosti, put narodnooslobodilačke borbe i revolucije. Njegov drug i saborac na tom putu je Jovan, nekada »vižle preplašeno, rumeno«, sin njihovog »čvoravog bijelog kmeta Mihajla«:


S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!


Konačno, svaku sumnju o prirodi tog »šumskog puta« raspršuje pjesnik pred sam kraj poeme:


I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:

Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama (…).


Još uvijek se pamti šta su u jugoslavenskoj ikonografiji bile »rumene zvijezde«, pa nije teško zaključiti da je, za lirskog subjekta, pravi put onaj kojim koračaju vojnici s petokrakama… Međutim, lirski subjekt nije računao na beskrupuloznost bosanskog muslimanskog subjekta, uvijek spremnog da svako umjetničko djelo i svaki intelektualni produkt izokrene i pervertira kako bi ga pretvorio u svjedočanstvo svoje »istine«. Lepeza tih manipulacija je, u slučaju Kulenovićeve poeme, široka i bogata. Na samom dnu nalaze se vulgarne voluntarističke »interpretacije« poput one u koju se upustio Nedžad Latić: iako je ideja poeme da pravim putem sada koračaju dojučerašnji historijski protivnici, begovski i kmetovski sin (»Djedovi su nam se kurjački / očima priječali u grla, /a nas se dvojica dječački / zgledasmo u srca«), Latić je dekretirao da je spominjanje imena Mihajla i Jovana zapravo Kulenovićev način da se dodvori srbokomunističkom režimu i lakše progura pjesmu u kojoj je »na devet mjesta spomenuo Allaha« – na što se, na kraju, iz straha ipak nije odlučio! (Nedžadu Latiću, koji u svojoj kolumni samouvjereno predaje »veliki rahmet Nuriji Pozdercu i svim partizanima«, nije prošlo kroz glavu da nikada nijedan partizan od takvog hojratina ne bi primio rahmet, niti bi mu ga dao!)

Na drugom kraju dijapazona nalazi se zahtjev Muhsina Rizvića (1930-1994): »skidanje ružnih obilježja«. Za stvaraoce, to znači da bosanskomuslimanski svijet moraju slikati u najljepšim bojama, i da njihovi likovi moraju biti »svijetli i časni, dostojni poštovanja i moralnog i estetskog spokojstva«. (Istini za volju, neki od njih tako su postupali i znatno prije nego što je Rizvić normativno formulirao svoju metodu: tako je Alija Nametak u svojim pripovijetkama idealizirao muslimanski život stvarajući jedan besporočan i uljepšan svijet, dok je svoja briljantna zapažanja o stvarnom svijetu bosanskih muslimana bilježio u svesku koju je držao u ladici [17].)

Rizvićev zahtjev nije bio upućen samo stvaraocima-književnicima, već i kritičarima, publicistima i profesorima književnosti, i njegovi duhovni nasljednici poštuju ga sve do danas. Poema »Na pravi put sam ti, majko, izišo« imala je jedno veliko ružno obilježje koje je trebalo skinuti: veličanje narodnooslobodilačke borbe kao jedinog pravog puta (naletosum!). I problem je riješen cenzorskim makazama. O tome je svojevremeno pisao Amer Tikveša u tekstu koji su, pod različitim naslovima, preuzeli mnogi portali, a čija je cjelovita i konačna verzija objavljena u njegovom Ljetovanju u podrumu [18]. Tikveša je za poemu saznao tako što ju je govorio njegov drug Eno, »član glumačke sekcije, prvo na školskim, a potom i na svim gradskim priredbama koje su organizovale vjerske muslimanske i bošnjačke nacionalne organizacije«. U toj verziji, poema se završavala gorenavedenim stihovima »Samo da jednom kuću i srce joj napunim / i na pravi put da joj iziđem«, a Eno…


Eno bi, nakon što izgovori posljednji stih, pao na sedždu. Time je vizualizirao ono što smo mi svi shvatali kao da je pjesnik htio reći – pravi put je islam.

Ali nije. Upisavši književnost saznao sam da je to samo dio poeme, koji je kao takav u Antologiju bošnjačke književnosti 20. vijeka uvrstio njen sastavljač, moj profesor, Enes Duraković. Kad sam ga pitao zašto, on se pravdao time da je prvi dio estetski uspjeliji od drugog, koji je izostavio.

Slično opravdanje našao sam u metodičkom udžbeniku Čas lektire autorice Fatime Nidžare Mujezinović. Ona za drugi dio kaže: »Ovaj dio poeme, nije samo drugačiji po tematici koju slika, po leksici koju pisac bira, nego je, po našem mišljenju, estetski slabiji od dijela koji je evokacija majčinog lika. Očito je da se u prvom dijelu nalaze dva najvažnija kvaliteta poeme: odslikana ljubav i nježnost prema majci i bogatstvo i čarolija bosanske leksike«.

Čak i da je tačno to što je rečeno, nema opravdanja za razdvajanje ova dva dijela poeme. U drugom dijelu dešava se potpuni smisaoni obrat koji je u ideološkoj suprotnosti s prvim dijelom. U njemu lirski subjekt s opisa majke prelazi na obraćanje majci gdje joj govori da je izišao na pravi put. Taj njegov pravi put odnosi se na odlazak u partizane.


Hoće li se čitalac iznenaditi kada otkrije da je jedan od portala koji su svojevremeno parafrazirali Tikvešin tekst upravo The Bosnia Times? »Zašto se izostavlja drugi dio poeme ʻNa pravi put sam ti, majko, izišo’ i o kojem pravom putu Skender Kulenović zapravo pjeva?«, pita se urednik Nedžad Latić koji će dvije godine kasnije u svojoj kolumni izmisliti Kulenovićevu ideološku autocenzuru kako bi prikrio realno postojeću i činjenično potvrđenu vjersku cenzuru što je falanga Rizvićevih sljedbenika provodi nad onim bosanskohercegovačkim autorima na koje, zbog imena i prezimena, neosnovano polaže pravo. No Rizvićev precept o »skidanju ružnih obilježja«, važan za kulturnu dimenziju bošnjačkog projekta, u praksi dovodi do bijednih rezultata, što možemo formulirati kao »Rizvićev poučak«: da bi veliki pjesnici s imenima orijentalnog porijekla postali bošnjački, moraju se iz njihovog djela ukloniti svi elementi koji ih čine velikima. (Ciljna skupina je, naravno, društvo mrtvih pjesnika koji ne mogu da prijave krađu identiteta.)

Poema Skendera Kulenovića »Na pravi put sam ti, majko, izišo« ima još jedno ružno obilježje koje se, međutim, nije moglo skinuti makazama kako je učinjeno s prvim, jer bez njega poeme ne bi ni bilo: način na koji pjesnik predstavlja odnose u muslimanskoj porodici. »Iskrivljena slika« ovdje je ispravljena interpretacijom: ono što hiljade Ena i Enisa i Eda i Edina treba da ponesu sa časova jezika i književnosti jest da su dva najvažnija kvaliteta ove bošnjačke pjesme bošnjačkog pjesnika »odslikana ljubav i nježnost prema majci i bogatstvo i čarolija bosanske leksike«.

Ali nisu. U to ćemo se uvjeriti nastavimo li čitati Marka Vešovića, »vlaha bez voznog reda« koji se, za razliku od Enesa Durakovića i Fatime Nidžare Mujezinović, bavi tumačenjem jezičkog umjetničkog djela a ne izgradnjom ili razgradnjom vjersko-nacionalnih identiteta. Vešović potvrđuje da porodica historijskog Skendera Kulenovića, bosanskohercegovačkog pjesnika, nije mnogo ličila na onu koju ocrtava lirski subjekt u poemi »Na pravi put sam ti, majko, izišo«: niti je pjesnikov otac bio tiranin i alkoholičar, niti su majku dali za oca onako kako je opisano, već se »ukrala«, što će reći da je slijedila svoje srce. Pijanac i sarhoš bio je, možda, očev brat Derviš, ali to u ovom slučaju nema nikakvog značaja:


Sporedno je, razumije se, je li otac ili stric poslužio kao prototip za lik u Kulenovićevoj poemi, kao što je nebitno … je li tim likom pjesnikovu ocu nanesena nepravda i »uvreda«, a važno je pitanje: zašto je pjesnik svog oca baš tako naslikao?

Poemu »Na pravi put sam ti, majko, izišo« pisao je ponajprije pobunjenik, a potom sve ostalo, koji svojoj majci prepušta da kaže: »‘O sine, sine, sine nesretni, / bunom mi se otrova / i na put krivi zabasa’«. (…) A svaka »buna« počinje pobunom protiv oca kao despotskog autoriteta, kao utjelovljenja nepravednog reda stvari koji se hoće srušiti i zamijeniti drugim. Bez lika oca kakav je u njoj dat, poema ne bi imala na čemu da se drži, ne bi bilo stožera oko kojeg se okuplja njen puntarski naboj. Ustati protiv oca i biti na strani majke, kao žrtve takvog svijeta s kojim je Kulenović, kao komunist i kao partizan, vjerovao da treba za svagda raskrstiti – eto temelja na kojem se ovdje pjesnički zida.


Obraćanje »s tespihom sijeda ropkinjo« sigurno nije nježno, kaže dalje Vešović, ali to je gnjev upućen svijetu koji je od majke napravio roba. I zaključuje: »Stoga nam je jasno da su lik majke i oca nadlične, nadbiografske tvorbe koje je sazdao mnogo više pobunjenik a mnogo manje sin«.

Izbor primjerâ odnosa prema činjenicama koji sam napravio mogao je biti i drukčiji. Mogao sam više insistirati na islamskoj komponenti tog odnosa koja je čak i važnija od bosansko-mentalitetne (kada Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ustanovljava priznanje »Alem bosanskog gazije«[19], on potvrđuje da je ġazw, osvajačko-pljačkaška djelatnost čiji je gazija akter, hvalevrijedan čin ako ga muslimani vrše, ali ne i ako ga trpe: u savremenom arapskom, otimanje palestinske zemlje naziva se al-ġazw aahyūnī, »cionistička invazija«). Mogao sam se zadržati i na slučaju kolaboracionista Mustafe Busuladžića, za kojeg se u glasilu koje donosi zapisnik s njegovog saslušanja i presudu Vojnog suda [20] uvijek napominje da su ga partizani »strijeljali bez suđenja«… No utisak haotičnosti ostao bi isti: iza krivotvorenja i zaobilaženja činjenica i njihovog iskrivljavanja, ispuštanja i selektivnog biranja ne stoji sistem. Sinergija koju stvaraju histerično-psihotične epizode Elisa Bektaša skandaliziranog eklatantnom promocijom rasizma i šovinizma u knjizi koju nije pročitao, Drnišlićevo prepoznavanje ataka na ženu muslimanku u pukom utvrđivanju historijske istine o »otmici i pokrštavanju« Fate Omanović, Latićevo shizofreno potkazivanje izvrtanja smisla poeme i istovremeno saučesništvo u tom izvrtanju, propagandistička akademska akcija golemih razmjera čiji je cilj da potvrdi islam kao »pravi put« – ta sinergija postoji, ali je plod slučaja a ne planiranja. Sve te nekoordinirane intervencije dugujemo pojedincima i institucijama (glasilima, katedrama, institutima…) koji, u uvjetima nezapamćene intelektualne zapuštenosti, djeluju samostalno, refleksno ali nereflektirano, ex privata diligentia, uvjereni da baš na njih spada da brane bošnjaštvo i islam od svih podlih napada izvana i iznutra.

Ta »haotična publicistika« (kako je zove István Bibó u Bijedi malih naroda…), produkt korumpirane naučnosti, savršeno odgovara političkoj klasi kojoj je stalo da javno mnijenje trajno zadrži u modusu »razmišljanja izvan prostih okvira uzroka i posljedica« [21]. U javnom prostoru perpetuira se ograničen broj »vitalnih« tema od kojih u četvrt stoljeća nijedna nije bila zaključena, a u kolektivnoj svijesti konstitutivnih naroda ta uvijek otvorena debata ima funkciju gumene cucle što se daje dojenčadi. Ne one cucle s rupicom što se natakne na bočicu s mlijekom ili sokom, već obične »dude-varalice« iz koje ništa ne curi ali koju dojenče uporno povlači zadovoljavajući svoj osnovni nagon. Razlika je u tome što djetešce, nakon sat-dva, na kraju ipak dobiva iz bočice ili majčine dojke tekućinu koja znači život, dok konstitutivni narodi dobivaju samo nove cucle, drukčijeg oblika, boje ili veličine. U toj igri zavaravanja, »identitet« je naročito moćan: cucle o banovima, kraljevima, carevima i sultanima, krunidbama na Duvanjskom polju, viljuškama kojima smo jeli dok je Evropa čerečila meso rukama i plemenitom Osvajaču koji je franjevcima podario Ahd-namu uspješno blokiraju problematiziranje stvarnih uzroka vidne i rapidne degradacije ekonomskih, kulturnih, ekoloških i intelektualnih uvjeta življenja pripadnika konstitutivnih naroda, i očigledne demografske katastrofe svakoga od njih.

Bosanski muslimanski subjekt se u svome identitarnom cuclanju iz kojeg ne izvlači nikakve životne sokove nimalo ne razlikuje od ostalih konstitutivnih cuclača, ali je zbog historijskih i geopolitičkih razloga objektivno u najgorem položaju. Siguran pokazatelj njegove intelektualne zapuštenosti jest gubljenje sposobnosti za postavljanje pertinentnih pitanja sebi i drugima. Jer, nije dovoljno prikupiti činjenice, makar i krivotvorene – njih treba svrhovito propitivati, tj. dovesti u smislen odnos i hijerarhizirati prema važnosti, imajući u vidu društvene, ekonomske, političke ili umjetničke ciljeve. Odličan primjer tog »razvrstavanja prema važnosti« pruža nam gornji navod iz Vešovićeve kratke studije o Kulenovićevom pjesništvu: utvrđivanje materijalne istine o pjesnikovom ocu (tj. je li on zaista bio alkoholičar i kućni tiranin) bilo bi važno ako bismo pisali pjesnikovu biografiju, ali je ta činjenica nevažna za razumijevanje njegove poeme. A pertinentno pitanje o spomenutoj propagandističkoj akciji koja se s nesmanjenim intenzitetom i svim sredstvima vodi već trideset godina, i koje bosanski muslimanski subjekt (sebi) nikako da postavi, bilo bi: ako je islam zaista pravi put, zašto su onda tolika islamska društva pri samom dnu ljestvice društvenog razvoja?

Nije uvijek tako bilo s postavljanjem smislenih pitanja. Za austrijskog vakta, recimo, mlada Adila, kćerka cazinskog kotarskog predstojnika Ćamila Karamehmedovića (i, kasnije, nena jednog neprežaljenog profesora sarajevskog Pravnog fakulteta), imala je duhovitosti i hrabrosti da efendiju koji je zaneseno opisivao nagradu što u dženetu čeka vjernike (a ne spominjući nagradu za vjernice) javno upita hoće li tamo, osim hurija, biti i huraca.

Danas, kada je poništavanjem svih rezultata stopedesetgodišnjeg prosvjećivanja bošnjačka žena konačno zadobila slobodu kako je shvataju bošnjački muškarci, možemo biti sigurni da ona to postignuće neće iskoristiti da bi, idemo reći, predsjedniku federalne vlade, još jednom od onih koji ex privata diligentia brane islam ističući Vjerovjesnikovu »modernost«, postavila logično pitanje: ako bi »Muhamed a. s., da je danas živ, nosio Armanijevo odijelo«, da li bi i hazreti-Aiša nosila Pradu? Ili bi je bosanski muslimanski subjekt strpao pod hidžab, možda čak i pod »feredžu, u kabur tijesan, slijep, zagušljiv« (Skender Kulenović), jer je tako »po islamu« i jer modernost ne uključuje žene?


Tarik Haverić, tarikhaverić.com

Iz rukopisa Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti.


1 Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, ECLD, Sarajevo, 20223, s. 305.

2 V. supra, poglavlje »Ispravka krivog naroda«.

3 Elis Bektaš, »Tarik Haverić: Sekularni propovjednik«, Stav 89, 17. novembar 2016, ss. 16-18.

4 Mustaj-beg Drnišlić »Intelektualno nepoštenje Tarika Haverića«, Stav 134, 28. septembar 2017, ss. 34-37; isti, »Prodavanje pamfleta pod bubrege«, Stav 135, 5. oktobar 2017, ss. 38-42.

5 T. Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., ss. 217-236.

6 »Neispunjeno obećanje cara Franje Josipa koji nije uspio pronaći nestalu Fatu Omanović«, Jugoslavenski list, 17. augusta 1940, s. 7.

7 R. Kadić, »Fata Omanović – djevojče čiji je slučaj zatalasao Herceg-Bosnu otkriva svoju dramatsku tajnu«, Jugoslavenski list, 21. augusta 1940, s. 6.

8 Ante Škegro, »Katolici u mešćemi«, Bosna franciscana 40, Sarajevo, 2014, ss. 176-178.

9 V. infra, poglavlje »Muslimanski rezolucionari«.

10 Edward W. Said, Orientalism, Pantheon Books, 1978.

11 Tekst je objavljen na arapskom u julu 1986. u kairskoj reviji alFikr br. 10, pod naslovom »Naqd al-istišrāq wa-azmat aṯ-ṯaqāfa al-ʻarabiyya al-muʻāṣira«, a ja ga navodim prema francuskom prevodu Richarda Jacquemonda: Fouad Zakariya, Laîcité ou islamisme. Les arabes à l’heure du choix, Éd. La Découverte, Pariz, 1991.

12 V. infra, poglavlje »ʻNaša islamska stvar’«.

13 Skender Kulenović, Pjesme/Ogledi, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Preporod, Sarajevo, s. 32.

14 Ibidem, s. 34.

* U izvorniku pogrešno »sarkoš« (T. H.).

15 Vera Crvenčanin, Skenderova trajanja, Književne novine, Beograd, 1998. Nav. prema Marko Vešović (bilj. 13), s. 34.

16 V. T. Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., pogl. »Divlja nauka«, ss. 111-126.

17 V. T. Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., ss. 27-44.

18 Amer Tikveša, Ljetovanje u podrumu. Priče o pjesmama, CPU Printing Company, Sarajevo, 2020, »Skenderova prešućena nevjesta«, ss. 95-106.

19 Na 17. redovnoj sjednici održanoj 16. marta 2011.

20 V. Stav 158, 15. mart 2018, »Dosje Mustafa Busuladžić«.

21 V. T. Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., ss. 156-157.