Prilikom čitanja članka profesora Žižeka (Danas trebamo filozofiju da bismo opstali kao ljudi), složio sam se sa njim o potrebi za filozofijom u današnjici, ali sam se istovremeno osjećao preplavljen neugodnim predosjećanjem (kao da je filozofija već prošla ovakve faze). Radi te nelagode smatram da ulozi filozofije u savremenom svijetu ne bi škodio sličan, ali istovremeno suprotan tip analize.

Filozofija je potrebna i uvijek je bila potrebna, kao politika - možda je i u tome problem: što čovjek argumentira sve i racionalizira svoje ponašanje, likvidirajući svoju savjest. Sokratska teza koja kritikuje očitost (i promoviše moral) nestaje radi strukture razmišljanja koja smatra Istinom samo ono što se nalazi izvan ljudske duše. Ima li ijedna tragedija veća od Platonove, koji se bori protiv Sokratove smrti, ali koji u Republici odobrava ubistvo beskonačno mnogo Sokrata? Zar nije prepuštanje suđenja i razmišljanja vanjskom objektu koji stvara istinu i onda je nameće na stvarni svijet preteča/analog digitalnog sistema na avionu ili GDP-a koji mjeri koliko bismo trebali biti sretni? Dekartu treba Bog da bi bilo 1+1=2, treba mu Istina da bi svijet postojao i treba mu Istina da bi povratila tačnost očitosti očitom.

Ukoliko Dekart ne može dokazati neizbježnost dobrote Božje prirode, 2+2=5 ako Bog to zaželi.[1] Istina mora biti legitimisana i njena očitost neizbježna, mora imati totalitarnu sveobuhvatajuću prirodu kojoj se niko ne može protiviti. Nije ni čudo onda da istina postaje alat legitimacije i sve što je očito postaje legitimno kao izraz istine postojanja. Mehanizmi društva postaju ontologija svijeta koji je samo manifestacija ritma kozmičkog logosa koji govori: “Više nas je, morate nas pratiti. To što mi ovo možemo i što ćete vi nas pratiti znači da smo svi unutar toka ritma razuma.” Da nije ovo možda kazna jedne preduge satire: Tehnikalizirali smo misao da bismo imali kriterij za kritiku, racionalizirali smo istinu da bi taj isti kriterij bio očišćen od ljudskosti (i sve je ovo tačno!); kritikujemo ljude radi njihove emotivnosti i iracionalnosti i zahtijevamo od njih da se funkcionaliziraju dehumanizirajućem sistemu - a na kraju kritikujemo nemoralnost jer sve što je odraz istine je dobro i istovremeno ismijavamo moralnost jer dobro i zlo nisu matematičke formule u hladnoj ontologiji svijeta. Baš ta amoralnost koja karakterizira svaku tehnologiju je najuspješniji proizvod filozofske tradicije koja se protivi solipsizmu apsolutizmom (ne shvatajući da nema razlike), izgradnjom kriterija istine koji, da bi dokazao svoju tačnost, mora dokazati svoju očitost.

Najslađa ideja kojom se igramo je da su kritičko razmišljanje i racionalno razmišljanje sinonimi; da “ako drugi tačno misle onda vide ono što ja vidim i jer vide ono što ja vidim mislit će ono što ja mislim i ići ćemo zajedno prema mojoj utopiji.” Ova neopisivo sofisticirana glupost, zasnovana na neljudskoj istini koja je neizbježna (zato samoočita) i čiji je glavni mehanizam “činiti stvarnim” i legitimisati, nas osposobljava: da radimo šta god je potrebno da bismo nametnuli njenu vladavinu nad svijetom (”The sacredness of the cause sanctifies every measure which can be made use of to promote it.” [2]); da one koji ignorišu njenu svijetleću očitost karakteriziramo kao “previše glupim da bi sami nad sobom vladali” ili zlim demonima (što nam ponovo dopušta da radimo prvo rečeno). Naš kriterij “objektivnosti kao istine” za kritiku nam dopušta da neutraliziramo i zabranimo svaku kritiku. A ako nismo kloni uspostavljanju diktatura i živimo u svijetu čiji nas samoreplicirajući sistemi stežu, možemo, da bismo preživjeli, sami sebe dehumanizirati (zahvaljujući prethodno elaboriranim metodama): u svijetu racionalnih subjekata čija racionalnost diktira samo preživljavanje svaki je “samo slijedio naredbe”.

Čitao sam prošle godine knjigu koja analizira nemogućnost stvaranja koherentne i kompletne moralne filozofije. Vrlo lijepo napisana. Nakon što je zaključio da nema koncepcije istine kojom se može stvoriti takav moralni sistem, autor traži novi kriterij i predlaže “razumljivost”. Pitam se: ako ja pratim njegov kriterij, 1) šta ako ga želim “ojačati”? 2) šta me sprečava da uradim sve dosad napisano ponovo? Istini se ne može delegirati “činjenje stvarnim”, sama radnja suđenja. Treba nam Sokratov kriterij, sa shvatanjem da svaki kriterij koji ima svoju tačku oslona van ljudske duše i služi kao sudija ljudskoj prirodi je dovoljno proziran da dopusti sva čovjekova zla, dovoljno fleksibilan da dokaže suprotnost samog sebe i dovoljno racionalan da bi se čovjek morao pognuti pred njegovom kanibalističkom samoproturječivom prirodom.

Luan Šparavalo, Prometej.ba

[1] Moje parafraziranje Dekartove Treće Meditacije

[2] Hume, David “Dialoghi sulla Religione Naturale”, Preveo Gianni Paganini, BUR Rizzoli, 2020, strana 394.