U obranu anarhizma

(Robert Paul Wolf, U obranu anarhizma, DAF, Zagreb, 2001., prijevod: Biljana Romić)

Obranu anarhizma Robert Paul Wolff zasniva na poveznici Kantove etičke teorije sa teorijom vlasti Maxa Webera, braneći zapravo Kantovu tezu o imperativu pojedinca za moralnom autonomijom, istodobno propitujući mogućnost etičkog legitimiranja državne vlasti.

Wolff je knjigu u njenu konceptualnom obliku imao u glavi početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme izraženog antinuklearnog pokreta i osobnih trauma koje su ga opsjedale u svezi gomilanja nuklearnog oružja hladnoratovskih sila. Radilo se o ogledu pod nazivom „Filozofija politike“ za jedan popularan vodič za filozofiju koji nije polučio očekivani uspjeh pa je ideja realizirana kao knjiga, iz tržišnih razloga naslovljena kao „U obranu anarhizma“. Naslov knjige autor duguje Marku Twainu, što ne treba čuditi s obzirom na Wolffov teorijski interes i politička nagnuća.

U pogovoru izdanju iz 1998. godine Wolff rezimira putanju knjige od ideje do njena izdanja 1970. godine propitujući promjene koje su se zbivale u američkom društvu, a koje su u konačnici rezultirale potpunim gubitkom povjerenja američkih građana u vlast. Kao sublimat teze u obrani anarhizma Wolff uzima parolu s naljepnice jednoga kamioneta za dostavu iz svoje okoline, a koja glasi – „Propitujte vlast“. Do prve polovine šezdesetih godina – smatra Wolff – naljepnice sa takvim porukama bile su nezamislive.

U navedenom predgovoru drugom izdanju knjige Wolff brani svoju tezu dovodeći u pitanje zastupništvo u modernoj demokraciji i smatrajući da je zastupnička demokracija nespojiva s moralnom autonomijom pojedinca. Autonomije nema bez izravne demokracije, bez mogućnosti da svaki pojedinac sudjeluje u donošenju zakona i odgovara za njih.

Potpuno sam moralno odgovoran samo ako sam kreirao zakone sa sebe sama. U protivnom vlast je uvijek vlast u nečijem a nikad u mom interesu, bez obzira o kojem sustavu izbornog zastupanja se radi. Dakle, vraćajući se na predgovor prvom izdanju knjige, Wolff nas podsjeća na problem kojim se bavi, temeljni problem filozofije politike – odnos moralne autonomije pojedinca i legitimnosti državne vlasti. Također, u tom predgovoru skicira i formalnu strukturu knjige: prvo poglavlje definira problem, drugo se bavi klasičnim demokratskim rješenjem problema i sumnjom u većinsku legitimaciju demokratske vlasti, a treće poglavlje je svojevrstan pledoaje za anarhističku utopiju – mogućnost uspostave anarhistički organiziranog društva. U tom smislu razumljivim se čini da ga je intelektualni razvoj nekog komu se načela i vrijednosti demokratskoga društva i države čine očiglednim i normativno neupitnim, doveo do pozicije koju sam Wolff označava kao – filozofski anarhist. Zbog toga su i teorijska rješenja do kojih je došao radikalna. Naime, Wolff je u svom istraživanju temeljnog problema filozofije politike došao do zaključka da baveći se teorijom politike nije uspio doprijeti do „apriornog opravdanja“ političkih i etičkih načela legitimacije državne vlasti (podrivanje Kanta i Rawlsa) te da treba proglasiti smrt političke teorije i „na njezino mjesto staviti političku akciju, koju će voditi razum i koja će biti usmjerena prema onim kolektivnim ciljevima kojima ste vi i vaši drugovi odani. Ako nemate drugove, onda vam ni ova knjižica ni bilo što drugo ne može pomoći“.

I. SUKOB VLASTI I AUTONOMIJE

O pojmu politike, države, vlasti i moći Wolff vodi svojevrstan „dijalog u paklu“ filozofije politike i političke teorije sa Maxom Weberom. Država je ona zajednica ljudi koja na određenom prostoru ima vrhovnu, suverenu vlast koja se proteže na sve što potpada pod volju suverena. Dok za Webera državna vlast znači primarno efektivni monopol sile, bilo da se izravno koristi ili je samo prijetnja, Wolff definira vlast kao pravo na zapovijedanje i pravo na pokoravanje njenim zapovijedima. Iz tog prava proizlazi razuman poriv pokoravanih da dobrovoljno prihvataju odluke vlasti cijeneći da su u njihovu interesu. Wolff ovdje koristi Weberovu tipologiju izvora legitimnosti vlasti: tradicija, karizma i zakon. Bez obzira na kojem izvoru počiva, sama činjenica postojanja države stvara u podanika uvjerenje da je vlast legitimna. Nasuprot takvu shvatanju vlasti stoji moć potencijalno uvijek svediva na efektivnu upotrebu sile. Dok politička teorija bavi se proučavanjem države kaočinjenice - njenim oblicima, institucijama i djelovanjem - filozofija politike usmjerena je na njeno opravdanje, etička i politička načela legitimnosti vlasti. Wolff ide u dubinu i postavlja sržno pitanje – pod kojim uvjetima vlast ima pravo zapovijedanja i pravo da očekuje pokoravanje njenim zapovijedima, odnosno pod kojim uvjetima je uopće moguće postojanje države?

Nasuprot državnoj vlasti i njenu porivu za zapovjedanjem stoji pojedinac obdaren (raz)umom i sposobnošću da razmišlja kako će djelovati i što će uraditi. Ta njegova „metafizička sloboda“ čini ga odgovornim za posljedice vlastita djelovanja i u tom smislu pojedinac je moralno autonoman, sposoban za prosudbu o tome što je ispravno i dobro. Moralna autonomija – priziva Wolff Kanta – predstavlja spoj slobode i odgovornosti; odluke koje pojedinac donosi predstavljaju za njega moralni imperativ, obvezu da djeluje odgovorno i ponaša se kao samozakonodavac.

Moralna autonomija kao stanje odgovornosti utemeljena u čovjekovu umu isključuje pokoravanje (vanjskoj) prisili i zapovijedi, iako pojedinac može pristati na pokoravanje zapovjedima vlasti ili drugih autoriteta. Međutim, pojedinac i kad se pokorava izvanjskoj zapovijedi, ostaje moralno autonoman ako pokoravanje počiva na razumnoj prosudbi. „Preuzeti odgovornost za svoja djela znači donijeti konačnu odluku o tome što čovjek treba učiniti“.

Između prava državne vlasti da zapovijeda i moralno autonomnog pojedinca da se opire ovladavanju njime, neprestano odvija se sukob koji – smatra Wolff – moguće je razriješiti samo u anarhizmu. Čak i ako bi živio u trajnom uvjerenju da nije moguće ukinuti institucije državne vlasti - ono što je njegova svojevrsna autentična opsesija - anarhist ima moralnu obvezu da ne prihvati legitimnost ijedne vlasti iz razumno prihvatljivog razloga što zapovijedi državne vlasti ne nose u sebi „moralnu snagu“. Dakle, ako se zapovijedi vlasti iskazuju kroz zakone, anarhist će, da bi sačuvao moralnu autonomiju, odbiti zakone kao takve naprosto zbog toga što su oni instrument provedbe državne zapovijedi. U tom smislu Wolf izvodi dalekosežan teorijski zaključak kada piše da je anarhizam „jedina politička doktrina u skladu s vrlinom autonomije, a filozofski će se anarhizam činiti jedinim razumnim političkim uvjerenjem za prosvijećenoga čovjeka“.

II. KLASIČNA DEMOKRACIJA KAO RJEŠENJE

Od svih tipova političkih poredaka ili oblika političke zajednice – naslanja se Wolf na tradiciju politfilozofskog mišljenja - demokracija se nadaje kao jedini oblik koji može razriješiti sukob autonomije i vlasti. Autonomija je sloboda, a slobode nema ako se pokoravam zapovijedi jednoga ili nekolicine njih. Ako je vlast rezultat pristanka svih, onda sam i sam „unutra“ po vlastitoj slobodnoj volji, a po toj činjenici istodobno zadržavam i vlastitu autonomiju. Autonomija je moja moralna obveza i tek prakticiranjem slobodna i odgovornog života mogu se smatrati ispunjenim u svojoj ljudskoj egzistenciji.

Na tržištu ideja demokratskih oblika političke zajednice politička teorija i filozofija politike najprije ponudile su model izravne demokracije koja počiva na pravilu jednoglasnosti. O svakom (bitnom) pitanju života u zajednici svi građani sudjeluju u donošenju i provedbi odluka zadržavajući na taj način autonomiju jer su razumnom prosudbom pristali sudjelovati u vlasti. Na tom terenu autoritet je Rousseaou: „Svatko se, premda je udružen sa svima, ipak pokorava tek samom sebi te ostaje tako slobodan, kao i prije“. Razumljivim se čini da se ovaj oblik demokracije u stvarnosti suočava s određenim ograničenjima u pokušaju provedbe. Wolf smatra da je jednoglasna izravna demokracija moguća kao zajednica onih koji dijele iste ideale ili se rukovode koristoljubljem u ekonomskoj sferi društva. Teorijski se ovi modeli mogu opravdati načelima teorije društvenog ugovora o pristanku i konceptom tržišne ekonomije laisser fairea, a kao historijski ilustrativni primjeri mogu poslužiti „utopijske zajednice“ iz devetnaestog stoljeća i izraelski kibuci.

Da bi se „nadišle prepreke“ koje sa sobom nosi jednoglasna izravna demokracija, politička teorija i praksa posegnule su za modelom zastupanja i zaoštrile pitanje odnosa autonomije i državne vlasti. Autonoman sam u smislu moralne odgovornosti za svoje odluke i postupanje samo ako sam tvorac pravila koja reguliraju moje ponašanje i nisam dužan pokoravati se nikakvom autoritetu izvan mene. Je li autonomija moguća u sustavu zastupničke demokracije? Elementarni oblik zastupanja jeste „čisto posredovanje“, model vlasti u kojemu zbog nemogućnosti izravnog sudjelovanja u odlučivanju svoju volju prenosim na posrednika na način da doslovno slijedi moje upute o sadržaju odluke; reklo bi se – imperativni mandat. Kao u slučaju izravne jednoglasne demokracije i u čistom posredovanju moje volje ostajem autonoman.

Međutim, zbog niza praktičnih problema – neslaganje, različiti interesi, složenost procedure u komunikaciji s građanima u procesu izbora i donošenja odluka i sl. - čisto posredovanje unutarnjom logikom političkog procesa završava u zastupanju kao stabilnoj političkoj poziciji onoga za koga se tek možemo nadati i očekivati da će zastupati našu volju. Izborni proces postajedemonstracija naklonosti, a legitimitet čarobna riječ koja opravdava postupke zastupnika čije odluke jedva da više imaju stvarne veze sa interesima i voljom birača. Cijeli proces zastupanja pervertira u „političkom nadzoru“ ili „pokroviteljstvom nad biračima“ (Platon). Demokratski karakter zastupanja opravdava se sa tri argumenta: na tržištu preferencija uvijek imate mogućnost birati između najmanje dva kandidata, izabrani zastupnik odgovoran je svoje postupanje uskladiti s očekivanjima naroda, birači imaju mogućnost opoziva. Djeluje uvjerljivo, samo što je moja autonomija dovedena u pitanje ako izabrani zastupnik „nema obavezu glasati onako kako bih ja glasovao“.

Na ovom mjestu uputno je ponovno pozvati se na Rousseaua i njegovo odbijanje zastupničke demokracije: „Vrhovna državna vlast ne može biti zastupana s istoga razloga radi koga ne može biti ni otuđena; njezinu bit čini opća volja i ta volja mora govoriti u svoje ime ili inače ne postoji... Poslanici naroda nisu dakle, niti ne mogu biti njegovi zastupnici, oni su samo njegovi punomoćnici i ne mogu ništa odlučno zaključiti. Nijedan zakon, što ga narod nije odobrio, nema vrijednosti, on nije nikakav zakon. Engleski narod misli da je slobodan, nu on se silno vara, on je slobodan samo dok bira članove parlamenta. No čim su oni izabrani, postaje on robom i nije ništa“.

Dodatak 1: prijedlog za neposrednu demokraciju

Robert Paul Wolff smatra da prigovori Rousseauovoj filozofiji politike kao utopijskoj u smislu nemogućnosti praktične provedbe koncepta izravne jednoglasne demokracije danas stoje na klimavim teorijskim nogama i da je prihvatanje zastupničke demokracije kao historijski svršenog čina nedostojno ozbiljne teorijske rasprave. Imajući u vidu činjenicu da je Wolff objavio knjigu prije više od pedeset godina, njegov prijedlog za izravnu demokraciju putem „sustava kućnoga glasanja“ u vremenu neograničenih mogućnosti koje nude suvremena tehnika i tehnologija, danas izgleda više nego realističan. Prigovori koji se upućuju ovom prijedlogu više su rezultat straha za gubitak vlastitih privilegija onih snaga koje nikada nisu vjerovale u vlast naroda, nego što se radi na argumentima utemeljenoj sumnji u realnu mogućnost ostvarivosti izravne demokracije.

Upravo suprotno: teško je povjerovati da bi mase onih koji su uglavnom bili isključeni iz sudjelovanja u javnom životu, propustili priliku da se aktivno uključe u politiku zahvaljujući modernim tehničkim kanalima, a samim ulaskom u sustav odlučivanja poraslo bi kod građanstva samopouzdanje i vjera u snagu njihova glasa što bi, posljedično, utjecalo i na razvoj svijesti o njihovoj političkoj moći i važnosti sudjelovanja. Odgovornost bi sada bila vraćena u njen prirodni ambijent – slobodnu volju svakog čovjeka i njegovo postupanje sada bi imalo snagu moralne obveze. Autonomija pojedinca i državna vlast konačno bi mogle biti usklađene, a zadaća je političke teorije da otkloni moguće prepreke tom procesu.

Teorijsko raspravljanje o alternativi izravnoj demokraciji zbog nadilaženja poteškoća u ostvarenju jednoglasnosti ili čak usklađivanja različitih mišljenja onih koji bi svojom voljom da sudjeluju, poziva se bez ostatka na većinsku demokraciju. Najprije se kao argument poteže volja većine u državnoj vlasti koja istodobno zadržava i njihovu pojedinačnu autonomiju, promovira se unapređenje općeg dobra i omogućuje manjini da uživa iste blagodati kao i većina, osigurava stabilnost društva i štiti od povratka u prirodno stanje rata svakog protiv svih i sl. Zatim se podsjeća na prvobitni ugovor o pristanku svih koji daje legitimitet volji većine da upravlja i očekuje poštivanje odluka i zakona kojima se jamči obnavljanje ugovora. „Na tom sporazumu, tvrdi se, počiva moralni autoritet većinske države“.

Dakle, pozivanje na prvobitni ugovor o pristanku na vlast kao ključni argument kojim se opravdava većinska demokracija može – smatra Wolff – legitimirati bilo koji oblik političke zajednice i model odlučivanja. S ovom argumentacijom vladavina Tita i Richarda Nixona na istoj su ravni legitimacije, kao i ona Madura u Venezueli i Donalda Trumpa u SAD. Ovaj argument, ukoliko se dovede u pitanje na prethodno opisan način, dodatno može se osnažiti upućivanjem na sam karakter većinske vlasti koja – podsjeća Wolff na mišljenje Johna Lockea – svoju moć crpi iz same suglasnosti onih pojedinaca koji su se udružili u političko tijelo. To tijelo predstavlja „veću silu“ koja usmjerava zajednicu u pravcu koji odgovara volji većine, a manjina je dužna osigurati joj pokoravanje. Također, većinska vlast može se opravdati i određenim načelima poput načela „jednakih šansi“; svatko je u prilici svojom voljom sudjelovati u oblikovanju većinske vlasti, a ako se prepreke u odlučivanju većinom ne mogu riješiti niti na jedan od racionalnih, demokratskoj proceduri imanetnih načina, voljom većine može se pribjeći i odlučivanju ždrijebom. Međutim, Wolff ostaje na liniji teorijskog cjepidlačenja i ponovno naglašava važnost traganja za odgovorom na pitanje o autonomiji pojedinca.

Jean Jacques Rousseau nastojao je riješiti pitanje legitimacije državne vlasti i njena odnosa spram individualne autonomije konceptom opće volje. Političko kolektivno tijelo nositelj je pojedinačnim pristankom svih nastale opće volje koja se formalno iskazuje kroz opće zakone, a materijalno kao funkcija općeg dobra. Samo na taj način – stvaranjem općih zakona i ostvarenjem općeg dobra kao zajedničkog interesa - moguće je da vlast postoji kao sporazum svih, a da je sačuvana moralna autonomija pojedinca. Dakle, načelo većine legitimira većinsku volju u procesu donošenja zakona kao volju svih, a koja je omogućena glasanjem. Manjina nije iskoristila odgovarajuća sredstva (volju) da bi ostvarila namjeravane ciljeve (želja) te je dužna poštivati odluke većine. Da je većina uvijek u pravu činjenica je koja proizlazi iz same većine kao takve. Wolff osporava ovaj argument pozivajući se na puko iskustvo o tome da je istina, odnosno znanje o općem dobru više na strani manjine. U svakom slučaju volja većine može se opravdati samo ako su zakoni općeg, društvenog karaktera i ako su u njima sadržani interesi zajednice kao interes svih, ali većinska demokracija ipak ne rješava pitanje odnosa vlasti i moralne slobode, odnosno autonomije pojedinca.

Dodatak 2: iracionalnost većinske vlasti

Opće je stajalište da je većinska demokracija racionalan model odlučivanja te da su preferencije građanstva i (samo)dosljednost u „prosudbi i djelovanju“ elementarna forma te racionalnosti. Međutim, problem se javlja kad se usporede posljedice pojedinačnog i skupnog izbora. Robert Paul Wolff poziva se na matematičke modele i demonstrira ih na jednostavnim primjerima kako bi pokazao da individualna dosljednost u preferencijama ne znači da će i skupina polučiti dosljedno racionalne rezultate. Rezultati matematičkih modela pokazuju da je „skupina kao cjelina većinskim pravilom došla do apsurdno nedosljedne grupne preferencije“, odnosno da većinsko odlučivanje sadrži u sebi „element iracionalnosti“. Wolffov je zaključak da samo izravna jednoglasna demokracija rješava taj problem identificirajući dosljednost u iskazivanju sklonosti građanstva ujedno i kao sklonosti državne vlasti.

III. ONKRAJ LEGITIMNE DRŽAVE

Ako je središnje pitanje filozofije politike i političke teorije potraga za legitimnim oblikom državne vlasti koja će osigurati individualnu autonomiju, onda se kao jedini takav model nameće izravna demokracija. Međutim, čak i u modelu utopijski zamislivog društva ovaj oblik vlasti čini se nemogućim zbog poteškoća u svezi osiguranja jednoglasnosti. Većinska demokracija uporna je u dokazivanju da je osigurala transfer individualne volje na državnu vlast i sačuvala sobodu manjini, ali svi argumenti upućuju na suprotno. Naime, svaki oblik vlasti koji se poziva na izvorni ugovor i u datim okolnostima učini se pravednim, može zadobiti povjerenje građanstva i osigurati legitimnost. Ali pitanje moralne autonomije ostaje neriješeno sve dok se pokoravam volji koja nije moj vlastiti moralni zakon (heteronomija). Prihvatanje pozicije filozofskog anarhiste i anarhističke doktrine koja odbija političku vlast kao takvu, čini se racionalnim izborom da bi se ostalo „odanim autonomiji“. Treba li onda napustiti i potragu za legitimnim oblikom vlasti?

Nastojeći argumentacijski ojačati svoju poziciju onoga tko je odan moralnoj autonomiji pojedinca, ali i ostao dosljedan u potrazi za legitimnom vlasti koja autonomiju omogućuje i podržava, Wolff ulazi u prostor sociologije i koristi sociološki instrumentarij da bi iza vela neznanja i ideoloških magli proniknuo u narav društvenog i naznačio mogućnost ostvarenja onoga za čime traga.

Ako je priroda objektivna stvarnost koja počiva na zakonima nadređenima čovjeku, društvo je samo prividno takva stvarnost. Kao sustav apstraktnih veza i odnosa ono nastaje iz mreže interakcija pojedinaca čiji rezultat su tvorbe koje se u određenom trenutku, a često i kao latetntna i neželjena posljedica čovjekova djelovanja, nameću kao slijepa sila koja dominira nad čovjekom krećući se po vlastitim zakonitostima. Međutim, stvaralačka moć čovjekove prakse rada i spoznaje mehanizama po kojima se odvijaju povijesni procesi, dovode do uvida da „razumni ljudi dobre volje“ mogu te procese staviti pod svoju kontrolu i usmjeravati u željenom pravcu. Na toj spoznajnodjelatnoj točki ljudima se otvara prostor i za onaj oblik političkog udruživanja koji može riješti političkoteorijsku i kvadraturu kruga filozofije politike: legitimna vlast usklađena sa moralnom autonomijom (slobodna) pojedinca.

U završnom dijelu svoga politfilozofskog ogleda Robert Paul Wolff ponovno poteže za teorijski rukav Maxa Webera i koristi konstrukt o „imperativnoj koordinaciji muških i ženskih masa“ da bi zaoštrio pitanje o legitimnosti djelovanja državne vlasti, bez obzira ostvaruje li se zahtjev za pokoravanjem dobrovoljno, prijetnjom upotrebe sile, ekonomskim sankcijama ili svojevrsnim oblikom meke moći kao što je „mit o legitimnosti“. Naime, sve što je kod Wolffa rečeno o fenomenu legitimnosti čini se tek kao pretekst za ključno pitanje i mogući odgovor koji postavlja i za kojim traga anarhistički filozof: „Posljedično, valja se upitati bi li društvo ljudi koji su uvjereni u istinu anarhizma (...) moglo alternativnim metodama ostvariti odgovarajuću razinu društvene koordinacije“?

Tri su opća cilja koja zahtijevaju višu razinu društvene integracije, a čije ostvarenje bilo bi moguće bez postojanja državne vlasti i njenih sredstava prisile: izvanjski (nacionalna obrana...), unutarnji (sigurnost u prometu...) i učinkovita ekonomija.

Wolff skrušeno priznaje da nema konačan odgovor na to sržno pitanje „utopijske filozofije politike“ i tek sugerira moguća rješenja za navedene ciljeve, a koja bi ideal anarhističkog društva iz nedostižnog svijeta mašte bar malo saobrazila društvenoj stvarnosti. Dakle, izvanjski i unutarnji cilj te ekonomsku učinkovitost moguće je postići dobrovoljnim pokoravanjem institucijama samoorganiziranog društva i radikalnom decentralizacijom industrije do razine lokalnih zajednica, a odakle bi i trebao započeti proces dobrovoljne društvene koordinacije koji bi osigurao društvenu integraciju bez države.

Budimo realni – posegnimo za utopijskim!

Zoran Ljubičić, Prometej.ba