Prvo je pitanje, zašto je svemir gotovo, a možda i posve, ravan. U četvrtom dijelu vidjeli smo da bez obzira na koju se stranu s obzirom na kritičnu vrijednost gustoća svemira nalazila u momentu Velikog praska, ona se s vremenom morala sve više udaljavati od W=1. Međutim danas, gotovo 14 milijardi godina otkako je nastao, svemir je još uvijek tako ravan. To se nije moglo dogoditi slučajno jer vjerojatnost za to je, blago je reći, mala: to je kao kada biste olovku postavili na njezin vrh i potom se nakon 14 milijardi godina vratite i nađete je u položaju u kojem ste je ostavili. Jedino objašnjenje je bilo da mora postojati prirodni zakon koji prisiljava svemir da ostane ravan.


Drugo je pitanje, kako je svemir ovako iznimno homogen, a pozadinsko kozmičko zračenje ovako izotropno – jednako u svim područjima neba.


Ove i druge poteškoće Velikog praska mogle su se riješiti ako se svemir u prvom djeliću sekunde poslije nastanka, ali mnogo prije 10-4s, naglo proširio. (Standardni model Velikog praska opisuje što se desilo u svemiru nakon 10-4s do pola milijuna godina, tj. razdvajanja zračenja i materije.) Po ovoj zamisli tijekom prvog djelića vremena nešto je zgrabilo svemir dok je još bio zrnce manje od atoma (u čemu je sadržavao svu masu – energiju koja će jednog trenutka stvoriti sav vidljivi svemir) i natjeralo ga da se dramatično proširi. Ovaj proces nazvan je 'inflacija' (latinski inflatio znači nadimanje, napuhivanje), a začetnikom ove teorije uzima sa Alan Guth (1980.). Prema ovoj teoriji, zrnce svemira udvostručavalo se svakih 10-34s. To znači da je u razdoblju od samo 10-32sekunde bilo vremena za 100 udvostručenja (10-32/10-34=100). Samo 150 podvostručenja je bilo dovoljno da se početno zrnce, 1020 puta manje od protona, napuše u kuglu veličine naranče. Da se sve što će biti vidljivi svemir poveća s veličine manje od atoma na veličinu Sunčeva sustava bilo je potrebno samo 10-12s. (Ovako brzo širenje svemira nije u suprotnosti sa Einsteinovim postulatom o brzini svjetlosti, jer on govori da se ništa kroz svemir ne može širiti brže od svjetlosti, ali sam svemir može.)


Inflacijom možemo objasniti ravnost svemira. Kad bismo npr. napuhali balon na veličinu Sunčeva sustava, bilo bi teško s njegove površine otkriti da je zakrivljen. Inflacija predviđa tako ravan svemir da mu zakrivljenost nikada nećemo moći izmjeriti.


Također, ovom teorijom objašnjavamo homogenost svemira: napuhano zrnce koje će inflacijom postati svemir bilo je premaleno da sadrži neke nepravilnosti.


Nakon ovoga razmatranja o inflaciji, prirodno se nameće pitanje, kako se ona uopće desila.


Odgovor na to pitanje daje nam teorija velikog sjedinjenja sila. Poznato nam je da postoje četiri temeljne sile: elektromagnetska, gravitacijska, slaba i jaka nuklearna. Fizičari su uložili goleme napore da pronađu jedan skup jednadžbi koje opisuju ponašanje svih četiriju vrsta sila kao različite oblike neke 'supersile'. To je djelomično uspjelo kad su sjedinili u 1960-ima elektromagnetsku i slabu silu, kojima se, ne baš sasvim uklopila jaka sila. Pri dovoljno visokim energijama (temperaturama) nije moguće jednu silu razlikovati od duge. Tako bi se možda u najranijem i najtoplijem razdoblju postojanja svemira našle sve sile stopljene u jednu. E sada, ako je svemir nastao u Planckovo vrijeme, 10-43s nakon trenutka nula, gravitacija se odmah razdvojila od tri preostale sile. Za inflaciju je presudno ono što se desilo sa jakom silom:  ona se 10-35s razdvojila od slabe i elektromagnetske i pritom oslobodila enormnu količinu energije, a ta energija je upravo natjerala svemir u brzo širenje, inflaciju.


Također nam se nameće pitanje, da li je ova teorija ičim provjerena. Inflacija nam kaže da je svemir toliko ravan da mu je zakrivljenost nemoguće (i teoretski) izmjeriti. To znači da mu je W točno 1, a da bi se to ostvarilo, mora u svemiru postojati mnogo više mase nego što je vidimo. U prethodnom odjeljku smo pokazali da ta materija stvarno postoji – tamna tvar. Inflacija je također potvrđena promatranjem pozadinskog zračenja.


Da li je inflacija bila jednokratan događaj? Neki teoretičari posljednjih godina smatraju da nije. Naš Veliki prasak mogao je biti samo jedan od bezbroj početaka, koji proizvode beskrajne nizove svemira. Inflacija proizašla iz Einsteinove opće teorije relativnosti, opisujući način kako se naš svemir napuhao do golemih razmjera, nagovješćuje da se isto može desiti bilo gdje i bilo kad. Posljedica toga jest da vječno širenje prostora bljuje mjehure energije, ili Velike praske, od kojih je svaki sjeme jednog svemira. Ti svi svemiri ne moraju biti jednaki, mogu se razlikovati u broju dimenzija, oblicima materije itd., a u nekima bi i zakoni fizike mogli drukčije djelovati. Primjerice, dok čitate ove stranice, može se desiti da se u prostoru između atoma na ovom listu desi inflacija i da se raširi jedan novi mladi svemir. Ako se to dogodi, vi to nećete osjetiti jer ti drugi svemiri neće eksplodirati u vaše lice, jer neće ispuniti naše područje prostorvremena, već će postojati u vlastitoj Stvarnosti, tj. u vlastitom skupu dimenzija postavljenim pod pravim kutom na dimenzije našeg prostorvremena.


Alan Guth i drugi matematičari su ispitivali mogućnost namjernog stvaranja svemira, ali to nije dalo željene rezultate. Da  se ne bismo previše zanosili tom mišlju, bolje da se vratimo na peti dio i tvrdnju o nesuikauzalnosti svemira, dok se zamisli pojedinih astrofizičara da svemir može nastati ni iz čega nisu pokazale baš uvjerljivima. Za nastanak svemira nužno je postojanje početne količine materije koja sadrži svu materiju koju će kasnije taj svemir ili ti paralelni svemiri imati. Porijeklo te materije, toga ' l'atome primitif '-a, ostaje vječita nepoznanica za znanost, jer dok je ono postojalo, nije postojalo prostor – vrijeme, pa prema tome ni zakoni fizike. 


Prometej | fš

Prethodno: 

Veliki prasak, 6.dio: Tamna tvar