Veliko u malome – franjevačka paradigma
Ustrajnošću u naizgled kontradiktornoj poziciji života – biti i živjeti u blizini ljudskoga, kako bi se bilo blizu božanskoga – mjeri se dosljednost pripadnika redovničke zajednice koja se ne odriče čovjeka, da bi bila bliže Bogu
Autor: Dragan Pavelić
[Uoči proslave sv. Franje Asiškog donosimo prvi dio teksta Dragana Pavelića "VELIKO U MALOME – POKUŠAJ SHVAĆANJA JEDNE FRANJEVAČKE PARADIGME". Tekst je ustvari predavanje održano na Ljetnoj školi franjevačke duhovnosti ove godine.]
Primjeri u kojima se zrcali veliko u malome, kao sveto u profanome
Posrijedi su primjeri vezani za vrijeme prvoga franjevaštva, za djelovanje maloga i još nerasprostranjena bratstva i sestrinstva s početka XIII. stoljeća. Nastali su u izravnom hodočasničkom susretu s materijalnim ostacima duhovnog pokreta koji danas zovemo franjevačkim. Riječ je o tri asiška lokaliteta.
a) Štalica u Asizu
Na dnu ulice stoje otvorena vrata jedne kapelice. A kada stupiš u kapelicu, ne znaš da si ušao u nekadašnju štalicu. Po živoj legendi koja kruži među stanovnicima i hodočasnicima, štalica je mjesto rođenja Francesca Bernadonea – svetoga Franje
Asiškoga. Još jednom se dijete Franjo identificira s djetetom Kristom! Posjet štalici nije predviđen u redovitom obilasku važnih asiških lokaliteta. Teško je zamisliti da je jedna imućna asiška gospođa rodila dijete u štali! Ali da je u to vrijeme skrivanje porođaja bilo uobičajeno u svim društvenim slojevima, treba uzeti u obzir. Iako tendenciozna i poučna, legenda ima više faktografskog nego što joj se priznaje u naknadnom tumačenju. Baš kao u snovima i pjesničkoj stilizaciji, povijesni su događaji – kada postanu uspomene ili pisani podaci – podložni svakojakoj deformaciji. Kritički odnos prema legendi nastoji razotkriti ili čak raskrinkati legendarnost, ukloniti spektakularnost i senzacionalnost, kako bi se ustanovila povijesna stvarnost, pa rađa nove artefakte – prema potrebi vremena.
b) Ćelijica u Eremo delle Carceri
Nakon pentranja strmom kraticom ili jednosatne šetnje zavojitom cestom, dolazi se do pustinjačkog svetišta Eremo delle Carceri, redovničkog staništa u njedrima brda Subasio. U skloništu je ćelijica koju pripisuju svetom Franji. Ako je ičija, njegova je! Osim mjesta za ležište i uskoga prolaza k ulazu i izlazu, tamo nema mjesta za mimoilaženje i zadržavanje. Iz ćelijice se ulazi u kapelicu u kojoj se svetac molio dok je tamo boravio. Ćelijica ima poseban izlaz na dvorište. Sva troja vrata toliko su uzana i niska da kroz njih svi posjetitelji ne mogu proći, a da ne zaglave. Čovjeka obuzme zadovoljstvo ako su ga, takva, propustila. Nadolazi mu misao da tijelom nije spriječen i osujećen u obilasku isposničkog mjesta. Slobodno se zavlači u pustinjačke izbe i zajedničke prostore. I to je nešto! Jer tamo su sva vrata tijesna, svi hodnici uski i ugojenima nepristupačni.
c) Porcijunkula podno grada Asiza
Mjesto na kojemu franjevaštvo zadobiva/poprima status institucionalne redovničke bratovštine, gdje postaje pokret sa središtem i sjedištem, crkvica je koju po obliku zemljišta (komadiću zemljišta nalik porciji, čanku) na kojemu je sagrađena, zovu Porcijunkula. Mala i jednostavna, ona potiče na skrušenost i iskrenost, kao što velika bogomolja potiče na strahopoštovanje i bogobojaznost. I tu, u Porcijunkuli, malost i malenost omogućava namjerniku da iz konačnog uđe u prostor beskonačnog.
Opreke i zablude o oprekama
Poslušnost nasuprot buntovništva i poniznost nasuprot uznositosti poprimaju vrijednost kada u poslušnost i poniznost ulaze neposlušni i otresiti ljudi – kakvi su morali biti prvi franjevci. Kakvi bi trebali biti današnji i sutrašnji. Poslušnost i poniznost su utočišta sramežljivih i ugnjetenih, ali i poprišta za kušnju jogunastih i prkosnih. Za slijednike borbenih i odlučnih.
Malobrojnost nasuprot brojnosti
Nespretno je bilo izrečeno da škola franjevačke duhovnosti neće moći nastaviti s radom ukoliko broj polaznika padne – ispod postojećega. Male grupe (kao komorni sastavi ili male terapijske grupe), također su djelatne i imaju itekakav radni smisao. Skupovi koji se mjere brojem sudionika i brojem predavača ne obećavaju ni kvalitetu ni širenje ideje, ako se skrivaju ili legitimiraju iza brojnosti same. Sve što je postalo veliko, na početku je bilo malo. Ili je ostalo malo, kako bi služilo velikome.
S druge strane, izvanjski broj članova grupe ne obuhvaća brojnost unutarnjih objekata svakoga njezina pripadnika. Ako se u obzir uzmu članovi koje svaki pojedinac sobom donosi u grupu (takozvana unutarnja grupa), uvijek možemo govoriti o velikoj grupi. Naime, u svakom pojedincu su introjicirane osobe od razvojne važnosti – kao imagines ili unutarnji objekti. Oni svaku grupu čine razvedenijom i složenijom no što izgleda na prvi pogled.
Siromaštvo nasuprot bogatstvu
Franjina inspiracija se zasniva na sučeljavanju i zaoštravanju suprotnosti. Odnosom spram maloga i velikoga nastoji pridobiti i osposobiti sljedbenike na putu k božanskom i spasenjskom. Otud dramatičnost postupaka njegova (svetačkog) života. A u njegovu obraćenju, radikalnost prelaska u suprotnost: iz svjetovnog u nesvjetovno, iz bogatog i rasipničkog u siromaško i prosjačko. Iz velikoga u malo.
Ustrajnošću u naizgled kontradiktornoj poziciji života – biti i živjeti u blizini ljudskoga, kako bi se bilo blizu božanskoga – mjeri se dosljednost pripadnika redovničke zajednice koja se ne odriče čovjeka, da bi bila bliže Bogu.
Je li time dorečena posebnost Svečeve pobožnosti? Iskazana različnost u odnosu na druge i drugačije duhovne predanosti? Rodonačelnik franjevačkog reda vlastitim primjerom postaje uzorom čovjekoljublja. Njegov život otpočetka svjedoči viši naum ljudskog postojanja: kada sve u životu postane neizvjesno i nemoguće, pomalja se smisao izvjesnoga i mogućega. Taj je obrat moguć samo s druge strane beznađa. U okolnostima u kojima je siromaštvo pronađeno i prepoznato kao bogatstvo.
Francesco Bernardone i Sveti Franjo Asiški
Kažu da je vanjštinom Francesco bio neugledan čovjek. Onizak i crnomanjast bio je Asižanin Bernardone. A po naravi pustopašnik i ratnik. Zatvorenik i avanturist. Vjerojatno veseljak i rastrošnik. Mladić od krvi i mesa. Da na fresci u Donjoj Bazilici nije smješten uz Bogorodičino prijestolje, da na dlanovima nema tragove rana, a oko glave aureolu, mogao bi biti bilo koji redovnik.* Mislim da je upravo zbog toga što je bio poput bilo kojega od nas, a opet najbolji među nama, mogao postati svecem kojemu svijet hrli ususret.
Na dugačkome stubištu kojim se putnik uspinje kada napušta umbrijsku dolinu na kojoj je Porcijunkula i nad njom bazilika Svete Marije Anđeoske, pa se počne uspinjati put gradskih zidina, može čitati imena darovatelja i odgonetati narodnosti i vjerske pripadnosti hvalitelja koji su sa Svecem uspostavili odnos zahvalnosti i poštovanja. Možebit obećanja i obraćenja.
Franjevačka simbolika i alegorija
O slikama i prispodobama iz Franjina života svi ponešto znaju. Svečev život i svetačka zaostavština postali su svjetska baština. Malo se što poznatome može dodati – osim vlastita doživljaja. Vlastitome doživljaju nema kraja!
Čak su i suvremene revizije Svečeva života obilježene jakom simbolikom i alegorijom. Takva svjedočanstva dospijevaju do modernoga čovjeka kao i do onoga srednjovjekovnoga – nesmetano i izravno. Ti čudesni prizori i čudesna djela, oduševljavaju uzvišenošću i naivnošću – istovremeno. I kada su nedostižna, Svečeva čuda i čudotvornosti pozivaju na mala dobra djela. Ono što fascinira ostaje sažeto u jednostavnu Franjinu činu: od nasljednika materijalnog do nasljednika duhovnog imetka – stoji skidanje do gola!
Shvaćanje unutarnjeg obrata
Nije moguće sve objasniti! Kako bismo došli do istine, za svoga života ne stižemo sve dokazati! Kao što vjerujemo u roditeljstvo roditelja ili u prijateljstvo prijatelja, u dobrotu dobročinitelja – bez svakodnevnog iskušavanja i odmjeravanja, tako računamo s dobronamjernošću i iskrenošću ljudi. Bez povjerenja i uzdanja u dobrotu bilo bi teško, a ponekad i nemoguće živjeti. Pogotovo bi bilo teško izaći iz razočaranja. Preostala bi samo ogorčenja i kajanja.
Gledano psihodinamski, u svakom obraćenju očito je „okretanje u suprotnost“. Kao da se cijeli sistem dotadašnjih identifikacija preustrojava i zadobiva novi poredak u ličnosti obraćenika. Vrijednosti zadobivaju drugačija mjesta: na mjestima negacija, javljaju se afirmacije.
Identifikacije su najsloženiji procesi u ljudskom razvoju. One ne određuju samo ovu ili onu pripadnost (poistovjećenost) ili određenost (objektni izbor i osjećajno zaposjedanje objekta vanjskog i unutarnjeg svijeta), nego i fina karakterna svojstva koja se talože u vremenu odrastanja svakog pojedinca zasebno. Čine ga posebnim među posebnima. Ličnost krase osobnošću (jedinstvenom posebnošću osobina i karakternih crta) i osobenošću (trajnošću nekih osobina i nekih karakternih crta) i osebujnošću (bogatstvom osobina ličnosti).
Teško je zamisliti strukturne promjene u odrasloj osobi, ali do njih ipak dolazi. One se dovode u vezu s božanskim prosvjetljenjem ili novim samoodređenjem u posebnim životnim okolnostima (psihoterapija, rođenje djeteta, smrt, rastanak i tugovanje).
Iz duševnih promjena kojima svi u sazrijevanju podliježemo, možemo izdvojiti predodžbe o malome i velikome. O idealizacijama, razočaranjima i proganjanjima koji iz tih predodžbi naknadno proizlaze.
Tko su braća siromasi i prosjaci? Tko su njihovi sljedbenici?
O franjevačkoj askezi i franjevačkom životu mnogi među vama znaju više od mene. Premda se ne smatram uljezom, a pogotovo ne autsajderom, svjestan sam vlastitih spoznajnih ograničenja koje dolaze iz idealizacija i konstrukcija koje idealizacije održavaju.
Svojevremeno sam sebi objašnjavao redovnički život suprotstavljajući askezu svetog Antuna Pustinjaka askezi svetoga Franje Asiškoga – ne kao suprotstavljanje dviju suprotnosti, nego kao nacrt za razlikovanje mogućih pobožnosti.
Franjevačka askeza, kakvu sam upoznao srećući se s franjevcima, neprestano propituje i osporava formalnost, kako bi joj bila bliža supstancijalnost. U takvome ponašanju neki vide neposlušnost i otpadništvo, jer su izrasli na neupitnim obrascima pokornosti i pokorničkog pristupanja pobožnosti. U disciplini koja kao slijepa dosljednost isključuje ili uklanja preispitivanje postupanjā u životu.
Makar nisam upućen u život drugih redovničkih zajednica izravno, ali na temelju iskustava s pojedincima koji im pripadaju, mogu zaključiti da se redovnici usavršavaju u svojim dužnostima na različite načine.
Moramo spomenuti da od svojih početaka franjevaštvo priznaje pragmatičnost! Ona se ogleda u stalnom suprotstavljanju i prihvaćanju nužnosti. Franjevaštvo ne poriče ljudsku narav. Bilo da je riječ o običajima vremena ili uvažavanje crkvenog autoriteta, nastoji se odrediti na ljudski način.
Franjevcu je biti čovjekom od ovoga i onoga svijeta. Uvažiti zemaljski autoritet, kako bi se osigurala prilika za slavljenje nadzemaljskoga. Ta pozicija, zahtjevna i teško ostvariva, pozicija je svetog Franje Asiškoga. Stajati na granici svjetova – a ne izdati nijednoga! Izaći iz kontradiktornosti rasuđivanja i ropstva sitničarskog uspoređivanja. A to je, ujedno, put izlaska iz vlastite bespomoćnosti. Oni koji prednjače u utilitarnosti, najglasniji su u javnosti kada prigovaraju franjevcu zbog njegove sklonosti kompromisu i komplementarnosti.
Varijacije na istu temu poradi pojašnjenja
Prijatelj Michelangela Buonarrotija i El Greca, autora velikih slikarskih formata, bio je minijaturist (maximus in minimis) Julije Klović. Njegovo prijateljstvo toliko je važno El Grecu da Klovićev lik slika dva puta! Nakon što je prijatelja ovjekovječio na zasebnom portretu (1571-1572), koji se čuva u Napulju, uvrštava ga i među toledsku vlastelu iskupljenu na poznatom platnu Pogreb grofa Orgaza (1586-1588). Platno stoji na istom mjestu od nastanka, u crkvi svetog Tome u Toledu. Tako jedan veliki čovjek iz maloga naroda pripada društvu velikana minuloga vremena.
Izvor: BOSNA FRANCISCANA, časopis Franjevačke teologije Sarajevo, Godina XXIII, br. 42, Sarajevo 2015, str. 187-197.