Viktor Žmegač: Diskriminacija boja
Sve do dvadesetog stoljeća društveni kontrasti toliko su se jarko ocrtavali da modernog pojma privatnosti nije bilo; čovjek je svojom odjećom i svojim ambijentom nosio pečat
„Politička korektnost“ nije uvijek korektna. Pojam je stvoren u drugoj polovici prošlog stoljeća kao obrana od jezičnog divljanja u službi politike. Riječi poput „rase“ mogle su u Hitlerovoj državi značiti za jedne pohvalu, a za druge smrt. Dvije tisuće kilometara istočno padale su glave zbog „klasne izdaje“ ili „formalizma“. Osnovna je misao „političke korektnosti“ da se spriječi djelovanje mentalnih mehanizama koji riječi pretvaraju u toljage. Ideja demokracije postigla je velik napredak u borbi protiv ubojitih stereotipa, pa i predrasuda koje su žive i u zemljama s demokratskim tradicijama. „Nigger“, crnčuga, nezamisliva je u medijima, ali je još itekako živa u američkim krčmama nekih krajeva. S druge strane, dobro je što nitko nije ozbiljno shvatio jednog američkog književnog kritičara, ekskvizitno nepismenog, koji je prije dvadesetak godina ozbiljno zahtijevao da se, bez obzira na karakter naracije, iz Twainovih Pustolovina Huckleberryja Finna uklone mjesta koja bi za crnce mogla biti uvredljivo shvaćena. Budući da u romanu ima i dosta mjesta koja bi mogla smetati bijelce, politička korektnost postigla bi svoj najviši doseg u tome da se taj roman, jedno od najblistavijih djela američke književnosti, stavi na svjetovni indeks.
Dobro je što postoje i inteligentni zastupnici korektnosti. Među pravim njihovim tekovinama svakako je – djelomice – postignut uspjeh u skidanju ružnih žigova u stereotipima o narodima, osobito političkih naljepnica. Talijani neka budu narod Verdija a ne Mussolinija, Nijemci narod Bacha i Goethea a ne Hitlera, a Tolstoj i Čajkovski neka budu jači od KGB-a. Nevolja je samo u tome što se do pravedne presude može doći samo znanjem. Ispod određene razine šire se zloćudne šablone, što znači da su toljage ponegdje još uvijek priručni predmeti. Ne treba pisati hvalospjeve političkoj korektnosti, zasluge su ionako bjelodane. Mnogo je korisnije upozoravati na njezinu dijalektiku, na očito neprimijećena protuslovlja. Na čelo primjera stavljam novu, „korektnu“ pravilnost u uporabi naziva za velike etničke kategorije za koje se prije upotrebljavala ozloglašena riječ „rasa“. Netko tko je u nepoštednom ratu s logikom, lansirao je naziv „obojeni“, coloured people, die Farbigen. Termin je prihvaćen, a vjerojatno nitko nije svjestan da je upravo time „rasizam“ dosegao svoj vrhunac. Svi su obojeni: crni, crveni (Inidijanci), žuti, smeđi. Mjerilo dakle određuju bijelci, od davnine Europljani. Svi „drugi“ su „obojeni“, dakle drugačiji, bačeni u jedan lonac. Kolonizatori, od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, pokazivali su – jezično – više smisla za razlike nego korekturne kolone potkraj dvadesetog.
Oni su crno nazvali crnim, žuto žutim, i tako dalje. Na svim kontinentima ili otocima nazivali su starosjedioce urođenicima, što također ni za koga ne bi smjelo biti uvredljivo. Izvorni stanovnici, primjerice, Sumatre, u povijesnom su smislu autentični živalj, za razliku od doseljenika ili kolonizatora, što jezično nema nikakve veze s njihovom sklonostima da prihvate ili odbiju europske običaje. Specifična kultura daje im još uvijek identitet, upotrebljavaju li kanu ili motorni čamac. Svakako se Europljani i velik dio Amerikanaca svojim optičkom akromatikom osjećaju pozvani da svojom bojom (ili nebojom) odrede svjetsku terminologiju političke korektnosti odnosno nekorektnosti. Od mehaničke kategorizacije da je neka osoba „obojena“ spašava te ljude danas samo putovnica određenih zemalja. Ako Kinez stigne u Europu kao turist ili trgovac, on je Kinez; nađe li se negdje kako zalutao, bez dokumenata, naći će se najednom među „obojenima“, udaren maljem korektnosti. Teško je oteti se dojmu da moderna, postkolonijalna konverzacija svojim rječnikom podsjeća na doba okrutnih konkvistadora.
Politička korektnost zahtijeva da osoba koja nije politički aktivna zadrži u interesu diskrecije svoju političku sklonost ili neupadljivu pripadnost za sebe. Isticati svoje simpatije (ili svoje mjesečne prihode) nije pristojno. No moralne diskrecije ne bi bilo da nije lako pridržavati se tog bontona. Svijet je danas manje-više, bar u svagdašnjici, uniforman: od deset osoba, osam nosi traperice. Civilizacija prošlih stoljeća nije omogućavala diskretnost; pitanje: gdje si, kome pripadaš, gdje ti je mjesto u društvu, bilo je nepotrebno, jer je vanjština bila svojevrsna iskaznica. U doba Francuske revolucije pripadnost nekom društvenom sloju nije se mogla kriti. Kad je sirotinji, sankilotima, „gologuzima“, puknuo film, nabili su odrubljene glave plemića, s briošima u ustima, na kolce i priređivali revolucijske špancirfeste, bez truna političke korektnosti.
Sve do dvadesetog stoljeća društveni kontrasti toliko su se jarko ocrtavali da modernog pojma privatnosti nije bilo; čovjek je svojom odjećom i svojim ambijentom (otmjena četvrt, sirotinjska četvrt) nosio pečat. Lažne odjeće, dakle prerušavanja, bilo je samo u komedijama i romanima.
Danas political correctness štiti i privatnost, kao što podupire multikulturalnost. Međutim, samo naivni suvremenici smatraju da živimo u epohi u kojoj zakoni i nepisana korektnost svakom pojedincu jamče da će se poštovati njihova intimnost. No istina je negdje drugdje, daleko od korektnosti. Prije se antiprivatnost iskazivala riječima poput „tu mi svi zaviruju u lonac“. Kompjutorska tehnika sa svim svojim derivatima dovela je do stanja nasuprot komu je zavirivanje u lonac nevina idila. Gdje još može biti korektnosti kad su kompjutori ostvarili spregu političkog nadzora, pornografskog izloga, financijske kontrole i rentgena za privatne informacije? Čini se da politička korektnost ima šanse samo u bezazlenoj konverzaciji. Sva su druga područja već informacijski opkoljena, pa te svaki haker može pretvoriti u eksponat. Ima ljudi koji će uživati u tome da budu izložak. Jedno je od obilježja našeg razdoblja što omogućuje elektronički ekshibicionizam.
Viktor Žmegač, Filozof igra nogomet; Profil, Zagreb, 2011., (207-210)