Virtualni Vladimir Putin
Dobro došli u vrli novi virtualni svijet. Niste valjda stvarno mislili da se u tom raju za psihopate i sociopate na kraju neće pojaviti Vladimir Putin?
Jedna minuta. Šezdeset sekundi.
Točno toliko vremena prošlo je od trenutka kad se Amerikanka Nina Jane Patel s vizirom i slušalicama na glavi prvi put ulogirala na Horizon Venue - virtual reality platformu koju pod krovom kompanije Meta testira notorni Mark Zuckerberg – do trenutka kad je njena avatarka napadnuta i grupno silovana od strane četiri muška avatara. Virtualni predatori svoj su gnjusni napad čak i fotografirali, dobacujući žrtvi na kraju, „idi i istrljaj se na fotografije!“ i „ne pretvaraj se da ti se nije svidjelo!“.
Šezdeset sekundi. Jedna minuta.
Više od pola stoljeća prošlo je, eto, otkako je američki pionir kompjuterske grafike Ivan Sutherland 1968. dizajnirao prvi vizir s primitivnim stereoskopskim displejem – vizionarski ga nazvavši Demoklov mač – i tako zakoračio u ono što je još stari Antonin Artaud krstio „virtualna stvarnost“. Pune pedeset četiri godine od tada kompjuterski stručnjaci, inženjeri, programeri, dizajneri i vizionari razvijali su tu posve blesavu revolucionarnu ideju, sve te godine umjetnici su na njenom virtualnom prostoru maštali svoje distopije i utopije, od Matrixa do Avatara, i kad je Zuckerberg na koncu pompozno predstavio koncept Metaverzuma, a smjela futuristička ideja o virtualnoj stvarnosti postala, hm, stvarnost, što su ljudi - konačno nakon pola stoljeća pripušteni na široke poljane svih zamislivih i nezamislivih digitalnih čuda - najprije uradili?
Sačekali prvu ženu koja je naišla i brutalno je silovali!
Jednu minutu. Šezdeset sekundi. Točno toliko, eto, trajao nam je vrli novi virtualni svijet. Da li je uopće trebalo očekivati nešto drugo od oblika života kojega između milijardu čuda Interneta – sa milijardu web stranica i milijardu gigabajta informacija – od svega toga zanimaju samo ženske sise, jackass-izazovi, kućne mačke, ženske sise i pedofilska kabala ljudi-guštera? I ženske sise?
Naravno da nije: nesretna Nina, i sama psihoterapeutkinja koja se na beta testiranje Horizon Venuea prijavila upravo za potrebe istraživanja o ponašanju ljudi u metaverzumu, shvatila je to na teži način. I, jasno, nije bila jedina. Problem je zapravo uzeo toliko maha da su u kompaniji objavili kako su uveli sigurnosnu opciju „osobne granice“, koja omogućava najmanje jedan metar razmaka između dva avatara. Distanca koju smo za pandemije u stvarnom svijetu uveli kao zaštitu od virusa, u vrlom novom virtualnom svijetu štiti nas od silovatelja i seksualnih predatora.
Zašto smo zapravo ikad i pomislili da će se ljudska vrsta u Metaverzumu ponašati drugačije nego u fizičkom svijetu? Imbecilu s poremećenim fantazijama dali smo novu priliku kao anonimnom avataru na prostoru izvan zakona fizičkog svijeta: što je moglo poći krivo?
U ovom trenutku platforme za virtualnu stvarnost razvijaju još dvije kompanije, Microsoft i Roblox. Gejmerska korporacija Roblox odmakla je najdalje: njena virtual reality kombinacija video igrice i društvene mreže, na kojoj korisnici sami kreiraju igre i sadržaje, ima već dvjesto milijuna korisnika i najpopularnija je gejmerska platforma u SAD-u i Europi. Reportažu s tog virtualnog kontinenta nekidan je objavio BBC.
„Žena u seksi donjem rublju na uzici vodi golog muškarca, koji na sebi ima samo pseću ogrlicu. Dvije striptizete plešu pored šanka, a jedan par koji se malo dalje otvoreno seksa promatra skupina ljudi, među kojima jedan u nacističkoj uniformi.“ Tako prizor na Robloxu opisuje reporter BBC-a, otkrivši zasebne virtualne sobe, takozvane „condos“, u kojima ne vrijede interna pravila Robloxa i avatari se prepuštaju najperverznijim zamislivim seksualnim orgijama.
Samo po sebi to, naravno, ne bi bio problem – bolje i to nego da siluju žene po Horizonu – da Roblox zahvaljujući pandemiji koronavirusa i lockdownu nije postao najpopularnije okupljalište djece: samo u SAD-u, recimo, svoje slobodno vrijeme na toj platformi koriste dvije trećine djece od devet do dvanaest godina. Dvanaestogodišnja djeca na platformi na kojoj odrasli, hm, gejmeri igraju svoje, hm, igrice: što može poći ukrivo?
Istih tih dana Quintin Smith, novinar outleta People Make Games, otkrio je slučaj dvanaestogodišnje djevojčice koja je na Robloxu radila na razvoju video igrica, doživjevši grubo i eksplicitno seksualno uznemiravanje od strane starijeg developera. Pročitate li gornju rečenicu još jednom, vidjet ćete da seksualno uznemiravana dvanaestogodišnja djevojčica na Robloxu zapravo radi i da je napadnuta – na poslu. U vrlom novom virtualno svijetu, hvala virtualnom bogu, nema dobne granice za rad, a od svakog dolara kojega talentirani mališani zarade kreirajući nove igre i sadržaje na Robloxu, ta platforma uzima i do osamdeset posto. Na djeci se, ukratko, na Robloxu zarađuje po prilici kao u rudnicima dijamanata u Sierra Leoneu.
Pitanje je, jasno, što uraditi i što se uopće uraditi može. Mogu li, naime – smiju li – etička pravila i zakonski paragrafi stvarnog, fizičkog svijeta vrijediti tamo gdje ljudi nisu stvarni i fizički? Vladimir Putin, recimo, koji nijedan etički i pravni problem nema ni u stvarnom životu, a kamoli u onom virtualnom, rado nam je pokazao kako se država treba boriti protiv problema s maloljetnicima i drugih društvenih devijacija u virtualnom svijetu.
Po Putinovom novom antiterorističkom zakonu, Vojni sud u sibirskom Krasnojarsku nekidan je tako na pet godina robije u kaznenoj koloniji osudio šesnaestogodišnjeg tinejdžera Nikitu Uvarova, zato što je na popularnoj kompjuterskoj igrici Minecraft planirao virtualno dignuti u zrak virtualnu zgradu ruske obavještajne službe FSB.
Nakon svega, jeste li sigurni da je zlosretni tinejdžer zle sreće zato će kaznu služiti u stvarnoj fizičkoj ćeliji ili stvarnom fizičkom Sibiru, a ne u nekom „condosu“ na ruskom Minecraftu ili virtualnom gulagu negdje u bespućima Horizon Siberije?
Dobro došli u vrli novi virtualni svijet. Niste valjda stvarno mislili da se u tom raju za psihopate i sociopate na kraju neće pojaviti Vladimir Putin?
Autor: Boris Dežulović. Tekst je objavljen u ljubljanskom Dnevniku. Prenosimo ga uz dozvolu autora
(Tekst je napisan prije invazije na Ukrajinu)