Pitanje institucija jedno je od centralnih pitanja političke modernosti. Francuska revolucija, premda nije bila prva koja je kralju odrezala glavu, bila je prva koja je pitanje institucija u modernom političkom poretku postavila kao centralno. Jedan od glavnih protagonista i pravnika Francuske revolucije Louis Antoine Saint-Juste važnost institucija je opisao na sljedeći način: „institucije su garancija vladavine slobodnog naroda protiv korupcije običaja i garancija naroda i građana protiv korupcije vladavine.“[1]

Hegel je filozof unutar čijeg se filozofskog sistema, uvelike inspiriranog Francuskom revolucijom, nalaze neka od najvažnijih razmišljanja o institucijama nakon 1789. U djelu Osnovne crte filozofije prava Hegel jasno podcrtava koje su to pretpostavke koje jednu amorfnu masu, zajednicu ljudi odnosno pojedinaca pretvaraju u društvo.

Hegel o društvu raspravlja unutar sfere objektivnog duha jer se radi o običajima, zakonima i normama koje prevazilaze pojedinca u smislu da se odnose na svakog pojedinca i vrijede mimo njegovih subjektivnih momenata, vrijede dakle objektivno, i u tome je smisao institucija, one vrijede objektivno jer jesu objektivitet.

Da bi društvo postojalo moraju biti zadovoljena, tako kaže Hegel, najmanje tri kriterija: Recht (pravo), Moralität (moral) i Sittlichkeit (ćudorednost), od kojih je prvi i najvažniji: pravna, zakonska norma.

Ona se dalje dijeli na tri dijela: zakon, kršenje zakona, dakle zločin i sankcioniranje kršenja zakona, odnosno zločina, tj. ponovna uspostava zakona.

Ukratko: postojanje norme i kazna ukoliko se norma ne poštuje. Prema Hegelu, ako nema kazne, to jednostavno znači da nema ni zakona, a to pak jednostavno znači da društvo kao društvo ne postoji. Postoji samo skup amorfnih i neorganiziranih, gramzljivih pojedinaca, vrijedi Hobbesova da je čovjek čovjeku vuk.

Zaključak je: prema Hegelu BiH nije društvo (ništa bolje ne stoje ni druge države nastale disolucijom Jugoslavije). Norma i zakoni postoje, ali nema sankcija i kazni, dakle nema ni zakona.

Slijedom ove Hegelove postavke, može se ustvrditi da je opstanak bosanskohercegovačkog društva doveden u pitanje upravo zato jer se većina problema unašoj zemlji nastoje riješiti donošenjem novih zakona ignorirajući činjenicu da se zakoni ne poštuju odnosno da se ne sankcionira i ne kažnjava kršenje zakona. To se posebno vidi na primjerima koji se tiču obrazovnih politika, gdje politika umjesto hvatanja u koštac sa stvarnim problemima za koje odgovornost snose političke partije i umjesto strožeg nadzora, discipliniranja i kažnjavanja, sve probleme nastoji riješiti prepisujući zakonska rješenja iz zemalja sa kojima se BiH ne može i ne treba uspoređivati. To se vidi u slučajevima zataškavanja ubojstava (Memić, Dragićević), a onda i na primjerima obrazovnih politika....

Najveći problem bosanskohercegovačkog društva vezan je upravo uz institucije, odnosno privatizaciju tj. uzurpaciju javnih, općih, institucija zajedničkih svima nama kao javnosti i građanima kojima te institucije pripadaju. Problem se sastoji u apsolutnoj identifikaciji pojedinca sa institucijom. Pojedinca ovdje treba shvatiti u širem značenju, ne samo kao jedinku ili individuu, nego prije svega kao određenu korporaciju tj. političku partiju. Moglo bi se reći da živimo u nekoj vrsti neofeudalizma gdje su korporacije, čitaj političke partije [2] država utoliko što se u apsolutnom smislu identificiraju sa institucijama koje čine državu odnosno društvo, a za čije se predstavnike oni biraju. Predstavnike institucijâ, a ne instituciju samu. Pojedinac, odnosno partija nije institucija, a onoga trenutka kada to postane institucija kao javni i opći organ per definitionem prestaje postojati. Ako je tome tako u BiH, a jeste, onda ne možemo govoriti o institucijama u onome smislu u kojem one predstavljaju mehanizam zaštite javnog i općeg interesa nasuprot korporativizmu političkih stranaka. Drugim riječima, institucije ne pripadaju javnosti, nego političkim partijama. Ovdje također treba reći i to da korupcija nije neko sistemsko obilježje samo i isključivo bosanskohercegovačkog društva, nego ekonomskog sistema zvanog kapitalizam. Tranzicija koja je uslijedila nakon rata nametnula je brutalnu formu kapitalizma iz čije logike nisu izuzete ni šume, ni vode, ni rijeke, ni fabrike, a vidimo ni institucije poput javnih univerziteta.

U tom smislu je važno da kao javnost razumijemo da ni javni, a još manje privatni univerziteti, nisu izuzeti iz ove priče stranačke identifikacije sa institucijom. Krenimo stoga redom.

U usporedbi sa periodom od prije sedam godina, kada sam kao mlada asistentica na UNSA odgovarala na novinska pitanja o simboličnoj blokadi Filozofskog fakulteta [3], situacija se dodatno usložila i pogoršala. Do ovog pogoršanja je došlo prije svega zato što je vlast zanemarila najvažniju funkciju visokog obrazovanja: razvoj kritičkog mišljenja. Nije moguće očekivati razvijanje kritičkog mišljenja ako univerzitetima upravljaju kadrovi postavljeni zbog političke podobnosti, a ne akademske izvrsnosti. Nije moguće ukoliko se ne razumije da za razvoj društva nisu važne samo osnovne i primijenjene prirodne znanosti, nego i humanističke znanosti, koje u društvu poput bosanskohercegovačkog nose još veću vrijednost i breme razvoja društva.

Drugim riječima, odlika je nazadnih, a često i reakcionarnih društava da prirodne znanosti favoriziraju nauštrb humanističkih. Odlika je to i reakcionarne neoliberalne logike koja se već nekoliko desetljeća servira generalno društvima i institucijama, a onda i partikularno univerzitetima širom Europe, a čije katastrofalne posljedice gledamo danas kada ne samo kod nas, nego i u većini zemalja EU, desnica, klerikalne i reakcionarne snage jačaju i ulaze u parlamente tamo gdje je to do jučer bilo nezamislivo, poput Njemačke i Švedske (uz već poznate primjere Mađarske, Italije, Francuske…).

Pitanje je zašto KS treba novi zakon o visokom obrazovanju nakon što je 2017. već usvojen „novi“ zakon? U čijem je interesu hitro donošenje novog zakona? Javnih ili privatnih univerziteta? Javnog dobra ili dobra tranzicijske elite?

Prisjetimo se da je na čelu Kantonalne Vlade kada se donosio prethodni zakon bio Elmedin Konaković, tada član SDA, danas predsjednik stranke Narod i Pravda. Konaković se svesrdno zalagao za donošenje tada novog Zakona o visokom obrazovanju. Danas se zalaže za donošenje ovog čiji Prednacrt je predstavljen javnosti, tvrdeći da je postojeći zakon, čiji je on bio predlagač, loš. Ako vam sve to zvuči poznato, u pravu ste. Ovo izgleda kao pokušaj „racionalizacije“ odnosno fuzije, na isti način na koji je Konaković, onomad član SDA, pokušao Opću bolnicu „racionalizirati“ tj. spojiti sa KCUS-om, tj. zatvoriti, sve pod pokroviteljstvom prve dame, njegove tadašnje šefice. Grad kojemu gravitira milion ljudi pokušali su ostaviti na jednoj bolnici! Ovdje je, reklo bi se, u pitanju ista logika „racionalizacije“ i fuzije, samo što se iza brda valja spajanje javnih i privatnih univerziteta tj. prelijevanje sredstava namijenjenih javnim u privatne džepove, pardon univerzitete. Najvažniji univerzitet u državi ovim se nastoji svesti na prosjački štap, e kako bi svojim jaranima dodijelili sinekure, pozicije i novce kao nagradu za konačno dokusurivanje ideje javnog, dostupnog i besplatnog obrazovanja.

Od istine ne treba bježati, kažu drevni mudraci. Zakone i ugovore treba čitati od kraja, kažu drevni pravnici. Pa eto, ako u tim drevnim mudrostima, ponavljanima od kad je, narodski rečeno, svijeta i vijeka, postoji trag koji nam valja slijediti, počnimo od kraja Prednacrta Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo.

Na posljednjoj stranici, u Obrazloženju, dakle u „zašto?“ Prednacrta Zakona, stoji da je razlog odluke o donošenju novog zakona niti četiri godine od usvajanja prethodnog ne samo regulacija javnih univerziteta koji se financiraju iz budžeta, nego i privatnih univerziteta koji djeluju u KS. Logično i dobro, pomislio bi neupućeni posmatrač.

Istina ovog Prednacrta zakona iznesena je dakle na kraju koji nam govori da se zakon neće donijeti u svrhu poboljšanja rada, funkcioniranja i podizanja kvaliteta obrazovanja na javnim univerzitetima, nego da je njegova, gotovo isključiva namjera regulacija i „uhljebljenje“ privatnih univerziteta u tekst zakona, a onda kroz godinu-dvije i u budžet. Možda bi bivši ministar obrazovanja, bivši rektor i sadašnji profesor jednog privatnog univerziteta Damir Marjanović o svemu znao nešto više?[4]

Nije teško zaključiti šta se Zakonom želi postići: povećanje broja studenata na privatnim Univerzitetima (koji se bestidno poput recimo International Burch University, ili SSST-a reklamiraju kao prvi „poduzetnički Univerziteti“). Ovih se dana po javnosti počela „provlačiti“ informacija kako se čak, podcrtavamo, čak 84% studenata na javnom univerzitetu financira sredstvima iz budžeta. Jasna je privatizacijska logika u pozadini: kako bi se ionako skromna sredstva koja se izdvajaju za javne univerzitete srezala, treba smanjiti a možda i srezati budžetska davanja za troškove studija i smanjiti broj studenata koji se prema takvoj logici tretiraju kao „paraziti“ na javnom budžetu ili, nešto blaže rečeno, kao korisnici socijalnih usluga.

Koliko je nakaradna ta logika kada govorimo o Bosni i Hercegovini, državi koja ima najveći postotak realno i funkcionalno nepismenih u regiji, koja ima najgore rezultate na međunarodnim procjenama učeničkih (obrazovnih) postignuća i koja je u smislu pristupa obrazovanju daleko ispod regionalnog prosjeka, ne bi trebalo naglašavati. Pa ipak, čini se da se značaj javnog, dostupnog i besplatnog obrazovanja mora ne samo kontinuirano naglašavati nego se mora i podcrtavati da država i društvo poput bosanskohercegovačkog bez jakog javnog obrazovanja nemaju ama baš nikakvu šansu da se obrazovne politike mijenjaju na bolje i da se nivo obrazovanja podigne barem približno nivou zemalja u regiji. Bosni i Hercegovini ne trebaju centri za izvrsnost u obrazovanju na nivou Njemačke ili Francuske, jer mi nemamo kapacitete za takvo nešto. Nama treba dobar prosjek, treba nam dobra, najbolje moguća prosječna, srednja ocjena. Izvrsnost će doći podizanjem opće kvalitete, odnosno prosjeka.

Da postoje problemi na javnim univerzitetima bjelodano je i jasno. Da ih treba rješavati, također. Problem je što ovaj zakon, ukoliko se usvoji, neće doprinijeti rješavanju tih problema, nego će dodatno oslabiti, a možda i posve uništiti javno obrazovanje. Ionako skromna pa čak i mizerna sredstva kojima se institucije javnog visokog obrazovanja financiraju prelit će se, po uzoru na javno-privatno partnerstvo, koje čeka u prikrajku, u privatne džepove. Taj scenarij smo vidjeli već previše puta i zato ovaj put ne smijemo dopustiti da nas zavede rječnik marketinga, koji usput budi rečeno, nije naučna disciplina, nego je dio strategija firmi koje ispitivanjima tržišta kupce varaju i pronalaze nove načine za obilate prihode i akumulaciju kapitala. Hoću reći, nije slučajno područje znanstvenog interesa aktualne ministrice: ponašanje potrošača, luksuzna potrošnja i brendiranje te neuromarketing. Od nje osobno, a ni od rada ministarstva kojemu je na čelu stručnjakinja za marketing i ne možemo očekivati bolju viziju visokog obrazovanja. Kakva ministrica, takav prijedlog: ovaj koji sve htijući biti ispod radara favorizira privatne, hoću reći luksuzne univerzitete, po završetku kojih postajete poduzetnici i možete odmah skočiti na Gucci i Prada torbice, kako to fotografija na koricama ministričine knjige i sugerira.

Obrazovanje nije i ne smije biti luksuz, odnosno ne smije postati roba. Funkcija obrazovanja višestruko je složena i ne može ju se svoditi na inpute i outpute kao da je riječ o kompjuterskom programu.

Istina je da postoji problem u radu javnih Univerziteta. Problem je i ovdje, kao i u svim ostalim segmentima javnoga života, identifikacija pojedinaca sa institucijama.[5] Riječ je o uzurpaciji i privatizaciji javnih funkcija i institucija za koju je odgovorna sprega politike odnosno stranaka i pojedinaca koji su članovi tih stranaka, a koji na univerzitetima sprovode volju stranaka, umjesto da štite autonomiju univerziteta. U ovom slučaju riječ je o univerzitetskim profesorima koji se biraju prema pripadnostii/ili naklonjenosti stranačkim strukturama, a ne prema profesionalnom uspjehu, znanju i sposobnosti. Istina je i da nam je univerzitet preplavljen stranačkim uhljebima i kadrovima, da na pojedinim odsjecima rade čitave obitelji, da se upošljavaju sestrići, tetići, amidžići, daidžići i sve redom, istina je da postoje ljudi koji – ako već nisu pravilo, nisu ni rijetki izuzetak – su do zvanja redovnih profesora došli samizdatima, objavljivanjem knjiga kod jarana u garaži, u ad hoc kreiranim časopisima pokrenutima samo za izbor, a ne kroz mukotrpan rad koji je valorizirala međunarodna istraživačka zajednica. To su objektivni problemi UNSA, a ne činjenica da se 84% studenata financira iz budžeta ili da se ne objavljuje na engleskom, u međunarodnim časopisima. I to naravno jeste dio problema, ali se ne može bez razlike primjenjivati na sve discipline i grane znanosti, niti na sve uposlenike.

Dalje, umjesto da se postavlja pitanje kako je bilo moguće da se privatnim univerzitetima povjere društveno i državno najvažnije grane poput građevine, bioinženjeringa, elektrotehnike, medicine (!!!), humanistike i društvenih znanosti, pa i ekonomije, drugim riječima, sve redom, ministarstvo favorizira jačanje privatnih, umjesto jačanja javnih univerziteta i ulaganja u javnu infrastrukturu i javno dobro? Pogledajte Njemačku ili Francusku, sisteme s kojima se želi porediti novo misitarstvo, i teško da ćete naći privatni studij medicine ili građevine ili filozofije ili historije. Skandal je neviđenih razmjera to da se dopustilo da u KS djeluje privatno studij medicine i građevine, skandal o kojemu se šuti, umjesto da se na noge digne cjelokupna akademska javnost i zajednica, svi fakulteti i svi akademski radnici.

Prosto je nepojmljivo da se u zemlji koja, u usporedbi sa EU ne raspolaže velikim sredstvima niti kapacitetima, gotovo sva područja znanstvenog rada prebace u ruke privatnika, čime se direktno ugrožava temeljna funkcija obrazovanja: razvoj kritičkog mišljenja, prijenos znanja i vještina na naredne generacije, kako bi se osiguralo funkcioniranje institucija društva te mehanizmi njihove zaštite. Takav kontinuitet prijenosa znanja i vještina u BiH mogu i moraju osiguravati isključivo javni univerziteti čiju infrastrukturu treba jačati. Ovakvi potezi, koji nisu mogli proći bez suglasnosti ministarstava, sasvim jasno ukazuju na to kako vladajuće elite vide proces vladanja i upravljanja institucijama: kao priliku za uništenje, rasprodaju i zaradu na ionako oslabljenim institucijama od javnog interesa i značaja.

Sada se žele „sanirati“ odnosno ozakoniti potezi koji su direktno podrivali javno i svima dostupno obrazovanje, odnosno šteta za koju isključivu odgovornost snose političke stranke i pojedinci bliski vlasti. Oni su ti koji otimaju od javnih univerziteta da bi se novci, resursi i kadar prelijevali u privatne džepove za tranzicijsku elitu koja svojoj djeci može osigurati te školarine. Sarajevski Građevinski fakultet nekada je bio gigant, a danas na tom fakultetu ne postoje ni valjani uvjeti da se vrše eksperimenti, pa samim time ni doktorati, a doktoranti su prisiljeni da doktorske studije upisuju u Beogradu ili Zagrebu. Možda je ideja da idu na privatne fakultete u KS?

Umjesto ulaganja u infrastrukturu, ovdje se štiti, više ne ni ispotiha, nego bezobrazno i bahato, društveni i monetarni kapital tranzicijske elite. Za sirotinju očigledno nema sluha, jer sirotinja ionako samo treba da bude poslušna i da glasa na izborima za iste ove koji joj raku kopaju, a njihovu djecu primoravaju da bolji život grade izvan BiH.

Dalje, zašto se ne govoriti o potkapacitiranosti osoblja na javnim univerzitetima? O činjenici da mnogi rade debelo preko zakonske norme i da zbog toga, pored ostalog, izostaju rezultati? Oni koji ne rade preko norme često su stranački uhljebi. Kako da netko tko sedmično ima normu od 10, 15, čak i 20 sati i predaje pet različitih predmeta nađe vremena za vlastiti istraživački rad? Zašto se ne valorizira pedagoški, odnosno nastavni rad? Zašto se silna nastava koja pada na pleća nekima potencira kao kazna, umjesto da se rad u nastavi preko norme vrednuje, jer je riječ, opet mahom o ženama, koje rade poslove nekoliko osoba?

Zašto se ne govori o osoblju koje brine o higijeni i čistoći na javnim univerzitetima, gdje imamo mahom potplaćenu žensku radnu snagu koja čisti kvadraturu koja po nekoliko puta prelazi zakonske maksimume? Zašto se ne govori o potkapacitiranosti bibliotečkog osoblja, nedostatku knjiga, pretplata na časopise i ostalim elementima koji su pretpostavka za kvalitetno bavljenje znanošću? Zašto se ne govori o manjku prostora, opreme, instrumenata, infrastrukture? Zašto se pored svega ovoga ističu isključivo nedostaci koji se svode na loše kvantifikacijske outpute? Ministarstvo bi moralo znati da se obrazovanje gradi i da se na tome mora planski raditi, te da nije moguće preko noći dostići standarde zemalja EU. Bosna i Hercegovina za to trenutno nema ni finansijsku podršku ni infrastrukturne kapacitete, a ponajmanje ima mudrih vladara koji bi razumjeli da je obrazovanje kao i podizanje kvaliteta unutar obrazovanja složen proces, a ne stvar donošenja još jednog lošeg zakona.

Umjesto da se pozabavi stvarnim problemima, sumnjivim i nelegalnim stranačkim izborima u zvanja, posebno ona najviša, sistemskom korupcijom koja je javne univerzitete izjela, dovela na rub i svela na egzistencijalni minimum, lažnim diplomama koje se i nadalje nesmetano izdaju na privatnim univerzitetima, novoformirano ministarstvo predlaže novi Nacrt zakona koji, vjerujući u iluziju da se sve može i mora kvantificirati, problem riješava zahtjevom da se samo ono što je kvantifikabilno može podvesti pod kategoriju znanstvenog. To naprosto ne stoji. Citiranost nekog istraživača nije dokaz njegove inherentne kvalitete niti je dokaz da je njegov rad bolji i vrijedniji od nekoga čiji je posao izučavanje neoavangarde ili klasične njemačke filozofije.

Naprotiv, rad u humanističkim znanostima često je mnogo mukotrpniji, teži, obim literature nepojmljivo veći, priroda znanja koje se izučava i stiče sasvim drugačija i pristup problemima mnogo složeniji od prostog matematičkog modela kvantifikacije i citiranosti. Naravno, upravo zbog prirode znanja humanističkih znanosti one su meta napada neoliberalnog zaokreta, budući da još jedino humanističke i društvene znanosti pružaju otpor i proizvode znanje koje dovodi u pitanje matrice rasne, rodne, klasne i društvene opresije, te razumijevaju i propituju ideološku reprodukciju znanja. Upravo zbog njihovog navodnog „neproizvodnog“ karaktera, kako se to voli reći, slabe ili nikakve tržišne vrijednosti, manjka outputa, konkretnog proizvoda itsl. humanističke su znanosti na poseban način uvijek dijelom svih rasprava o obrazovanju. Uzmemo li u obzir njihovu kontradiktornu poziciju, to da su one istovremeno ključne za ali i protivne samoj prirodi znanja koju promovira kapitalizam, a koja nam govori da je znanje samo ono što je utilitarno, što proizvodi neki konkretan proizvod i donosi novac, jer u konačnici uvijek je riječ o novcu, jasno je da je priča o obrazovanju složenija nego je javno mišljenje u BiH trenutno prikazuje.[6]

Neće biti lako odvojiti žito od kukolja. Međutim, akademski radnici moraju odgovoriti na pitanje: da li su u službi znanstvenog rada ili političkih partija koje su dovele do toga da različite članice Univerziteta, umjesto da se bore i pritisak vrše na ministarstvo, prstom upiru jedni na druge, svađajući se tko je više citiran i tko ima bolji output. Kada se pojedinci identificiraju sa institucijama, zavadi pa vladaj (po)staje jedina strategija vladanja u odsustvu bilo kakvog kritičkog pristupa znanju, svijetu u kojem živimo, trenutku u kojem se nalazimo i budućnosti koja je ispred nas.

Naš cilj jeste napredak bosanskohercegovačkog društva, jačanje njegovih institucionalnih i infrastrukturnih kapaciteta, obrazovnog sistema i razvoj kritičkog mišljenja. Uzalud nam sve ako ćemo proizvoditi inženjere, liječnike, pedagoge, filozofe, historičare itd. koji će rasprodavati našu zemlju, resurse, glasati za klerikalno desničarske stranke i služiti tržištu koje je u posljednjih pet godina u miru raselilo više ljudi nego rat. Bosna i Hercegovina premala je i presiromašna zemlja da bi si dopustila luksuz privatnog i polu-privatiziranog obrazovanja.

Ne treba se ustručavati od javno izrečene istine: i javni i privatni univerziteti u KS stvar su politike pa tek onda tržišta. Drugim riječima, privatni univerziteti se nisu razvili jer je za njima postojala tržišna potreba, nego prije svega da bi se tranzicijska elita mogla i imala po čemu razlikovati od „bezube“ i „krezube“ sirotinje koja svoju djecu šalje u javne škole i na javne univerzitete. Onda je taj fenomen uzeo maha, a uskoro se shvatilo da se novci mogu prelijevati ne iz šupljeg u prazno, kako se to često spočitava recimo humanističkim znanostima, nego iz javnih u privatne kase i džepove.

Uzaludna je rasprava o obrazovanju bez rasprave o uvjetima u kojima živi većina ljudi u BiH, bez priče o osiromašenju, privatizacijama naših fabrika, šuma, rijeka, pravnoj i ekonomskoj viziji koja je u stanju ponuditi konkretne prijedloge i korake, umjesto dosadašnjih koje su doprinijele isključivo jednoj stvari: odljevu mozgova i masovnom egzodusu mladih i radne snage van granica Bosne i Hercegovine. Zakoni imaju smisla ukoliko postoji društvo, vizija i strategija razvoja društva, emancipacije svih onih na koje se zakoni odnose i primjenjuju.

Umjesto emancipacije, mi se nalazimo u situaciji u kojoj se Zakon o visokom obrazovanju nastoji po svaku cijenu donijeti odnosno nametnuti kako bi se izašlo u susret privatnim univerzitetima na kojima mahom rade kadrovi koji su se školovali i obrazovali na institucijama javnog i dostupnog visokog obrazovanja, besplatno se školujući i crpeći institucionalne resurse države i kantona, dok su ove institucije istovremeno pljačkane, privatizirane i iznutra izjedane koruptivnim radnjama čiji cilj i jeste bila njihovo unutarnje urušavanje kako bi se, kad se stvore povoljni uvjeti, mogli utržiti i prodati, uz obrazloženje da su takvi zakoni tržišta.

Naravno da nije riječ o zakonu tržišta, nego je riječ o samovolji i zakonu privatiziranja i uzurpiranja javnih institucija. Riječ je o tome da nam se preko fantomskih formula društva znanja prezentira Nacrt zakona koji de iure i de facto javno obrazovanje kao takvo isporučuje na smetljište historije.

Bosanskohercegovačko društvo, sigurna sam, nije odustalo od kulture. A kulture nema bez humanističkih znanosti. Nema pozorišta, nema filma, nema radija, nema novina, nema televizije, nema književnosti, nema poezije, nema drame, nema književne kritike, nema prava, nema izložbi, nema galerija, nema… Istina je da su davanja za kulturu, kao i za javno obrazovanje mizerna, ali da li to znači da kao društvo trebamo odustati od recimo, projekta Ars Aevi? Od traženja da kao društvo dobijemo Muzej suvremene umjetnosti? Nove izložbene prostore? Nove galerije? Da se brinemo o svom kulturnom naslijeđu, muzejima, eksponatima? Na koncu, uzalud nam citirani inženjeri ako već danas nemamo fabrike u koje ćemo ih zaposliti, a ako već sutra nećemo imati rijeke, vode, šume, ako će se sve „racionalizirati“ i izvršiti gotovo stopostotna fuzija društva sa kapitalom.

Na nama je da biramo: da li ćemo smoći snage da deprivatiziramo institucije, počevši od Univerziteta, preko škola, vrtića, zavoda, pa sve do sudova i tužilaštava. Ukoliko ne uspijemo u toj borbi, bojim se da nismo ni zaslužili da se nazivamo društvom. ¡No pasarán!


Autorica: dr. sc. Tijana Okić

doktorica filozofskih znanosti


Kratka biografija autorice:

Tijana Okić studirala je na univerzitetima u Sarajevu, Scuola Normale Superiore di Pisa i univerzitetu u Tübingenu. Doktorirala je filozofiju na klasi humanističkih znanosti, Scuola Normale Superiore di Pisa pod mentorstvom jednog od najznačajnijih talijanskih suvremenih filozofa.

Između ostalog, već dugi niz godina bavi se i problemima privatizacije i komodifikacije javnih institucija i usluga kao i izučavanjem posljedica koje uvođenje mjera štednje ima po obrazovne sisteme u Europi. Sa grupom uglednih intelektualaca i aktivista sudjelovala je u izradi Manifesta za novi narodni internacionalizam u Europi, te Manifesta internacionalne ljevice: utjecaj europskih politika na globalni Jug i potencijalne alternative.


[1] http://classiques.uqac.ca/classiques/saint_just/fragments/fragments_institu_republ.pdf Riječ je o posthumno objavljenom djelu.

[2] Suvremena politička znanost govori o partitokaciji

[3] https://www.klix.ba/vijesti/bih/okic-problem-s-kojim-se-unsa-susrece-je-tempirana-bomba/140706096

[4] O čemu svjedoči njegov dugački komentar na saopćenje na facebooku.

[5] O važnosti javnih institucija vidjeti nedavnu knjigu Roberta Esposita: Istituzione, Il Mulino, Bologna, 2021.

[6] https://nomad.ba/hadziabdic-sloboda-zakona Pogledati ovaj članak za cijeli niz problematičnih stavova dijela akademske zajednice koji je dio privatnih univerziteta. Tekst ne samo da odiše provincijalizmom karakterističnim za male i zatvorene umove, nego iznosi cijeli niz tvrdnji za koje bi nam trebao poseban tekst da ih pobijemo. Autor je problem predstavio kao da se akademska zajednica protivi „međunarodnim“ kriterijima (šta god se pod tim mislilo), što nije istina. Akademska zajednica, što se vidi iz pisma koje je upućeno javnosti, kao probleme navodi sasvim druge elemente iznesene u ovom Prednacrtu.