Žarko Puhovski: Autoritet?
S jedne je strane, kaže Andrea Sarti, „jadna zemlja bez junaka“, s druge pak, riječima samoga Galilea: „jadna zemlja koja junake treba“. U zbilji je zapravo tako da na mjestu pridržanome za heroje ni u jednoj zemlji nema praznine, uvijek se neki kandidati nađu
Izvor fotografije: Prometej.ba
Od poslovičnih taksista do Trumpa, od Žižeka do Scrutona, od Milanovića do Vučića, opće je mjesto u komentarima političke sadašnjosti lament nad izostankom autoriteta. U razdoblju u kojemu je očito došlo do ideologijske pomutnje, dekonstrukcije državnih složaja i podvrgavanja političke klase javnoj ultrazvučnoj dijagnostici posve očekivano jača svojevrsni horror vacui. Štoviše, brojna politička vodstva vlastitu nesigurnost projiciraju na epohu – pa i na povijest.
Strah na vlasti oduvijek je najgori scenarij, a bojazan od onoga što političke elite vole nazivati anarhijom, tj. izostankom reda po njihovoj mjeri, zarazno djeluje. To više što strah od praznine pripada među prastrahove koji pogađaju velik broj ljudi. Zajednicu paraliziranu takvim strahom dobro opisuje – doduše u drugome kontekstu napisan – poznati Goetheov stih: „svoje sam postavio na ništa“ (koju pak, kao motto, koristi Stirner u svojem protoanarhističkome djelu).
U nakani popravljanja takva stanja vlasti se nerijetko ponašaju po obrascu koji se u teoriji umjetnosti vezuje baš uz horror vacui. Praz i Gombrich su pokazali da pretjerano ornamentiranje viktorijanske likovnosti korespondira sa strahom od ostavljanja praznine na platnu. Nešto slično se događa s postmodernom politikom u kojoj se nečuveno množe politički ornamenti - nebrojene institucije, razmrvljeni upravljački procesi, multiplicirani kontrolni mehanizmi. Jer strah od (vlastite) praznine – jasno vidljiv u tradicionalnome ustanovnom kolopletu – motivira vladajuće na dodatno zamagljivanje realnosti.
Realna ili preuveličana opasnost od praznine zaziva potrebu njezinu dokidanja – dakle ispunjavanja. Za to je pak potrebno premještanje materije. Tu materiju – u političkome postavu ljude – mogu pokrenuti institucije ili vođe. S institucijama se, barem na prvi pogled, gomilaju komplikacije, a vođe se čine nekako elegantnom, ekonomičnom solucijom za pokretanje ljudi – kao mase, najčešće. Njihove (Weber bi rekao „karizmatičke“) osobine osiguravaju svojevrstan amalgam s masom – i njezino pokretanje, da se praznina konačno dokine.
Dokidanje praznine označava povratak u političku normalnost, a one će kojima to uspije (ili im se to pripisuje) smatrati junacima svojega doba, jer čine za zajednicu više no što se od njih ima pravo očekivati. Platon, u skladu sa svojim zajedničarskim političkim naukom, smatra jasnim da heroj („ἥρως“) suzvučuje s ljubavlju (Ἔρως,), jer je junački čin nužno ljubavlju motiviran (dobra filozofija, loša filologija, reći će na to veliki znalac Werner Jaeger). Dok je grčki heroj izvorno polubog, u našoj je jezičnoj tradiciji, mnogo realističnije, junak naprosto: mladac, onaj tko će – glavom bez obzira – biti hrabar („prezirući opasnost“), nerijetko nepromišljeno.
Grčka etimologija svakako bolje odgovara onome što zajednice pripisuju herojima, jer to su gotovo nadljudska svojstva (Sienkiewiczev Zaviša Čarni će „golim rukama iscijediti sok iz suhe drenovine“). Zato im se, logično, pridaje i odgovarajuća, privilegirana društvena pozicija. Odatle slijedi i alternativni prikaz svake zajednice (zaoštreno formuliran u Brechtovu „Galileu“). S jedne je strane, kaže Andrea Sarti, „jadna zemlja bez junaka“, s druge pak, riječima samoga Galilea: „jadna zemlja koja junake treba“.
U zbilji je zapravo tako da na mjestu pridržanome za heroje ni u jednoj zemlji nema praznine, uvijek se neki kandidati nađu. Uz malo sreće neće to biti baš ratni junaci za koje svagda važi Melvilleov izrijek: „Junak koji ne umire je nepouzdani junak“ (njegovi to filmovi uvjerljivo demonstriraju, iako izvan ratnoga konteksta). Kao neka vrst kompromisa između Sartija i Galilea, suvremeni su junaci u pravilu živi i živahni, polutani između pravih (mrtvih) heroja i običnoga puka. Na neki način, postherojsko doba počinje medijskom sekularizacijom tradicionalnih junaka – i junaštva.
Socijalna uloga heroja svodi se na utjecajnost, na to da se njegovo (sve češće i: njezino) djelo smatra ne samo nedostižnim uzorom, nego nagovorom na poželjno ponašanje. A latinski je izraz za nagovor upravo: auctōritas, odakle se izvodi suvremena oznaka specifičnoga odnosa koji povezuje heroje i vođe, umjetničke/znanstvene genije i svjetske rekordere. Ujedno to je, kako je spomenuto, termin koji određuje za mnoge drečeći očit nedostatak političke današnjice – autoritet.
Bitna je značajka autoriteta blagodat skraćenoga argumentiranja na temelju ugleda. Iz pitagorejske tradicije αὐτὸςἔφα (ipse dixit - sam je rekao!) dolazi formula pozivanja na autoritet koji je toliko neupitan da se više ni ime (učiteljevo) ne navodi – što i omogućuje da formula postane vječnom (jer se isti odnos neprestance obnavlja). Premda se autoritet osobito često zaziva u političkome polju, nije riječ o striktno političkoj kategoriji. Dapače i izvornim je opisom vezan uz – danas bi se reklo – intelektualne krugove. Autoritet je, s jedne strane, tradicijska oznaka neke vrsti radosnoga služenja, s druge pak, u novije doba, postaje mogućim tumačiti ga, tek naizgled paradoksalno, kao podijeljenu kompetenciju. U uvjetima komunikacije oslobođene hijerarhije zamislivo je odnošenje, koje polazeći od diobe kompetencija, autoritet pridaje danome okviru zajednički ustrojenoga znanja, a ne individui (od Francisa Bacona do Habermasa, primjerice).
Dakako, riječ je tek o naznakama mogućega – i to unutar višestruko privilegiranih akademijskih, umjetničkih i sličnih udruga. Ono što u spoznajnome, pa onda i institucijskom pogledu ovakve udruge čini posebno privilegiranima jednostavna je činjenica da odnosi moći kod njih igraju drugorazrednu ulogu. A odnos je moći i autoriteta tradicionalno bitan problem političke prakse, pa onda, naravno, i teorije.
Autoritet polazi od nagovora, uvjeravanja – u negativnoj slici, od manipulacije. Pretpostavlja pristanak objekta. Moć, za razliku, opstaje nametanjem, slamanjem otpora (zato je višak moći njezin odlikovani modus). Za moćnike autoritet se čini najekonomičnijom formom održavanja i proširenja nad-moći, a i ljudi od autoriteta nerijetko žude za moći kako bi dohvatili i one koji su izvan njihova dosega (najčešće, premda ne uvijek, užega od granica političke zajednice).
Za moćnike je autoritetski odnos posebice zanimljiv u svojoj radikaliziranoj – za neke, dobrohotne, interprete i pervertiranoj – inačici, autoritarnosti. Ma koliko bio osporavan, koncept autoritarnoga odnosa omogućuje raščlambu drugostranosti autoriteta, posebice kada je o političkim i socijalnim odnosima riječ. U punome smislu riječi ova se paradigma koristi od glasovitoga istraživanja pod istoimenim naslovom („The Authoritarian Personality“) iz 1950. Tzv. F-skala (skala fašistoidnosti) jedna je od paradigmi koje su uvedene u raspravu ovim istraživanjem, Na osnovi kritičko-psihoanalitičkoga pristupa (na tragu Freuda, uz Reicha i Fromma) nalazi su istraživanja interpretirani ponajprije polazeći od središnje uloge predrasude u ustroju autoritarne osobe.
Predrasuda je doista moćno oružje za omasovljenje političke moći i u tom pogledu je rečeno istraživanje u mnogome i dalje relevantno – sa svim svojim aspektima koji provociraju uvjerene zastupnik(c)e demokratskoga modela (ponajprije na razini uvjerljivoga ukazivanja na utopičnost povjerenja u ravnomjernu raspodijeljenost racionalnosti u pučanstvu). Osnova brojnih kritika je bila ideologijske naravi, jer je studija autoritarnost pripisivala desnome svjetonazorskom spektru. No, bitno je to da je i objekt same egzistencije autoriteta postao predmetom istraživanja.
Suvremeni žal za izostankom autoriteta prvenstveno je politički motiviran, što je i logično s obzirom na prevalenciju političkoga procesa u svakidašnjem životu većine. No, poslije enormnoga populariziranja antiautoritarnih invektiva na svim područjima društvenoga života, od 1968. na dalje, čini se sve težim makar i uspostaviti, a kamoli održati autoritet – čak i u posve skučenome disciplinarnom području. Prema svemu sudeći, autoritetima ostaju tek olimpionici (i još poneke sportske zvijezde), najpopularniji glumci/glumice, odnosno pjevači/ce (ilustrativna je nedavna akcija Bon Jovija, koji je izvornom verzijom autoritetskoga odnosa – nagovorom na temelju ugleda – spriječio samoubojstvo žene već spremne na skok s mosta).
Interesantna je obrana onih koji očajnički traže politički autoritet tvrdnjom da je to jedina realno raspoloživa obrana od tiranija većine, da je dakle tiranija mnoštva opasnija od individue koja vlada uz pristanak. To i jest mogući nacrt manjega zla. No, dalekosežni je problem u tomu što je rečeni pristanak – već odavno – mnogo prije proizvod vladajućih, negoli instrument njihove kontrole.
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 80, rujan 2024. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
Tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije: