Kao i svaka prijestupna godina (s izuzetkom razdoblja svjetskih ratova i Covida) i ova je, posebice ljeti, u olimpijskome znaku. Nasuprot većinskim – uobičajeno nepismenim – najavama, s početkom je Olimpijskih igara (još jedna) olimpijada upravo završila. Završetkom četverogodišnjega razdoblja – tradiciji nasuprot – ratovi i dalje traju u svojoj punini; za razliku od starogrčkoga (ipak, lokalnoga) obvezatnog primirja (ekeherije), za ljude u Ukrajini, Palestini, Jemenu... današnje igre ne znače ni predah. A u „unutrašnje odnose“ u političkim zajednicama nisu – mudro realistični – nekadašnji Grci zadirali ni u olimpijskome razdoblju; tirani, despoti (i ostali „predsjednici“) nisu bili dirani.

Obnova je olimpijske prakse – koju de Coubertin započinje, indikativno, gotovo točno petnaest stoljeća nakon Teodozijeve (kršćanski legitimirane) zabrane izvornoga olimpizma (kao poganskoga rituala) – postala, dakako, mnogo više modernističkim festivalom no renesansom tradicije. Suvremeno je kršćanstvo (uz malo krzmanja) prihvatilo novi kult tjelesnosti - koji im, uz ostalo, omogućuje i recentno polemičko primitiviziranje „rodne ideologije“ (npr. uradak komisije „Iustitia et Pax“ HBK).

Bilo je to olakšano prihvaćanjem načela vječne borbe (s unaprijed konstruiranim Zlom) koje Coubertin sekularno formulira u tek naizgled pomirbenoj formulaciji: „važno je sudjelovati, a ne pobijediti“. Jer, riječ je o sudjelovanju u (permanentnoj) borbi, o tomu da se – u ovome pogledu doista u skladu s pradavnim nasljeđem – borba (protiv protivnika, dakle: drugoga/ih) uzdigne do razine životnoga načela (u devetnaestomu stoljeću interpretiranoga, iz duha epohe, pretežito ničeanski). Suvremeni olimpijci ne moraju, za razliku od predšasnika, ni pričekati kraj igara – svoje iznimne sposobnosti mogu doslovce neposredno poslije Igara demonstrirati i u pravome ratu (a ne tako malo ih to, kao profesionalni vojnici, i čine).

Kao nadomjestak rata olimpijska takmičenja (u svim inačicama) neprijeporno demonstriraju nezaobilazno protuslovlje – s jedne je strane riječ ipak o djelatnome odgoju za sukobljavanje u kojemu se pobjeđuje (specifično kultiviranom) silom ili vještinom, s druge pak strane loptačka a, posebice, atletska ili plivačka, sukobljavanja nedvojbeno su bitno ublažena verzija sukoba koji i tako već postoje. Sukobljene strane pritom su, dakako, nacije. Ma koliko spektakularni kič svečanih otvaranja/zatvaranja ritualno naglašavao općeljudsku razinu, u zbilji se na igrama vodi ogorčena borba među nacijama, odvija se internacionalni festival nacionalizama (zorno to pokazuje popularna lista uspješnosti nacija prema broju osvojenih medalja; za države poput nekadašnje Njemačke Demokratske Republike, ili danas Kube, Sjeverne Koreje – da se o SAD i ne govori – to je važan način propagiranja vlastita političkoga konstrukta). Jasno to pokazuju višemjesečno stvaranje atmosfere uoči olimpijskih sukoba, pa euforični dočeci pobjednika, stalno navijačko histeriziranje medijskih komentatora/prijenosnika (neprestance pripravnih rabiti retoričku oznaku „mi“, kao da baš svi tamo, na borilištu, doista trče, skaču, loptaju se ili tuku „za domovinu“).

Prije pola stoljeća britanski je filozof Alfred Ayer (za kojega su dugo tvrdili – dijelom posprdno, a dijelom s poštovanjem – da je jedini Englez koji je i čitao i razumio Heideggera) predložio (u „London Review of Books“) prekid s takvom tradicijom. Sir Freddie (poznat, pored ostaloga, i kao nogometni komentator) je predložio ukidanje sustava nacionalnih reprezentacija s time da bi najbolji/e među svjetskim sportaši(ca)ma bili raspodijeljeni – npr. prema abecednome redoslijedu imena – u timove (označene, recimo, brojevima). U nekim granama – atletika, plivanje prije svega – to ne bi bilo tako efikasno kao u kolektivnim sportovima, no možda bi umanjilo oštricu sukobnoga ozračja koje vlada igrama (ili, barem, smanjilo vjerojatnost nasilnih sukoba među navijači(ca)ma u državama s etnički miješanim pučanstvom).

Od Berlina 1936., preko Méxica 1968., Münchena 1972., Moskve 1980., Barcelone 1992., pa dalje, igre su, svagda iznova, označavale i dodatni paradoks – inscenirano međunarodno bratstvo/sestrinstvo suočavalo se je s unutrašnjim socijalnim i političkim konfliktima država organizatora, ili pak s vanjskima, čitava svjetskoga sustava. Od njemačkoga nacizma, preko meksikanskoga krvoprolića nad studenti(ca)ma, terorističkoga napada u Münchenu i zapadnoga bojkota u Moskvi – zbog solidarnosti s Osamom Bin Ladenom (!?) i ostalim „slobodarskim borcima u Afganistanu“ – do reakcija na rat u Jugoslaviji. Istovremeno je možda još frapantnije na što se sve nije obraćalo pažnju kod organizacije olimpijskih festivala (Korejski rat, Vijetnam, itd.).

U sportskome smislu (posebice u atletskome – Fosbury, Beamon…) posve izuzetne igre u Méxicu nipošto nisu bile u sjeni vijetnamske klaonice, a ovogodišnje bi trebale biti u sjeni rata s mnogo manje žrtava, u kojemu se jedna od velesila „brani“ od ugroze (manje i slabije) države koja joj je, međutim, desetak tisuća puta bliža no što je to Vijetnam u odnosu na SAD. Moralni brežuljak Međunarodnoga olimpijskoga odbora doista je (i tradicionalno) fleksibilan. Dodatno to ilustrira već i činjenica da nikome tamo (barem službeno) ni na pamet nije palo suspendirati Izrael s igara (zadovoljili su se pripuštanjem male palestinske delegacije u Pariz). A suspendirana je Bjelorusija – koja, ma koliko neprivlačan bio njezin režim – još uvijek nikoga nije neposredno ubila u ruskoj agresiji.

Dakako, načelno pitanje o bojkotiranju država organizatora koje ne udovoljavaju nekima od kriterija (npr. demokracije i/ili zaštite ljudskih prava) upućuje na bitno pred-pitanje. Pođe li se od iole strogih kriterija, igre bi smjele organizirati uglavnom baš one države kojima to nije najvažnije, jer im, naime, bitno ne treba (OI su odlikovani legitimacijski materijal za režime s ozbiljnim unutrašnjim nedostacima). S druge strane, najmoćnije svjetske „medijske“ kompanije ne bi pristale na bojkot nakon što su igre već zakazane, jer je prevelik profit odreklama u pitanju – a protiv njihova lobija upravo demokratski legitimirani političari teško funkcioniraju.

Tek ako se ovi kontekstualni elementi stave u zagrade moći će se uživati u natjecanjima; kao i inače – umjereni moralni idiotizam potpomaže nesputani užitak. U središtu opće pažnje bit će atletika, plivanje i košarka, o tomu nema dvojbe (jer samo drugo- i trećerazredne nogometne ekipe dolaze na OI). Vjerojatno je da će rezultati u prve dvije discipline biti spektakularni kao obično (u trećoj bi spektakularnim mogao biti nazvan samo poraz SAD-a, što, i dalje, nije baš vjerojatno, premda nije isključeno), pa će, opet, biti razloga za rasprave o tomu može li se doista trčati stotinu metara gotovo sekundu brže od Jesseja Owensa, 10000 metara gotovo tri minute brže od Zátopeka, maraton za dva sata (ili plivati stotinu metara slobodnim načinom petnaest sekundi brže od Weissmullera) – bez kemijanja.

Stidljivo će se, možda, ponoviti i pitanje o konsekvencijama činjenice da su petnaestak godina (otkako je Robles oborio rekord na 110 s preponama, do Warholmova preuzimanja rekorda na 400 metara s preponama) crni atletičari držali sve svjetske rekorde u trčanju, a nijedan crnac nije nastupao u finalu velikoga takmičenja u plivanju. Domaći će komentatori, djelomice svjesni vlastite svjetonazorske nesigurnosti, i opet govoriti o „crnoputim sportašima“ ili, čak, o „Afroamerikancima iz Zambije“. Njima je, i inače, bolje da budu oprezni, jer Kazneni zakon, u ne baš jasnome kontekstu, proglašava kažnjivim „javno iznošenje ili pronošenje zamisli o nadmoćnosti… jedne rase“ (što neće baš biti lako izbjeći ni u komentiranju ovogodišnjih igara).

Riječju, kao i svaka grandiozna priredba i Olimpijske igre provociraju i ozbiljne moralne dileme. One su, zanemari li se na čas kontekst, prvotno vezane uz pitanje o (pre)naprezanju tjelesa, bez čega sportski postignuća nema. Posebice u kolektivnim loptačkim sportovima ostaje otvorenim pitanje o granicama dopuštene prijevare (od driblinga na dalje) – bez koje tih sportova nema. Ali, zaoštrava se i aktualna rasprava o prekorodnim osobama i njihovu takmičarskome raspoređivanju. Vodstvo u pozadini, MOO i njegovi sponzori, dat će u međuvremenu sve od sebe ne bi li ove – i mnoge druge, posebice socijalne – raspore (od drogeraškoga univerzuma, na dalje) utopili u perfekciji etikete, demonstriranoj poglavito u protokolu za prominencije.

Ipak, sve će ove dileme ostati zasigurno razjapljenima i nakon završetka igara, no lakše će biti s njima, pobjede li naši (ili „naši“) u dovoljno dezinficiranih sukoba.

Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 78, srpanj 2024. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom

Drugi tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:

O naravi nasilja

Dojam i pojam

Fašizam – početak i svršetak

Zločinačka ćudorednost i politički moral

Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“

Forma i norma

Humanost genocida

Otužna aporija demokratskoga građanstva

Umjetna inteligencija, smrad i istina