Žarko Puhovski: Tolerancija?
Tolerancija nije naprosto trpljenje nečega, nije niti puka ne-intervencija u postupke koji se subjektu i tako čine prihvatljivima, niti je odustanak od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti. Za javnost, a posebice za intelektualni život, ključno je shvaćanje tolerancije kao prihvaćene obveze specifičnoga odnosa spram ljudi – no ne i spram ideja
Izvor fotografije: Prometej.ba
Često korišteni termini utječu na razumijevanje javnoga govora ponajprije stoga što upućuju na odgovarajuće sadržaje koji obilježavaju neko razdoblje. Učestalost njihova pojavljivanja – gotovo u paraleli s konceptom već gotovo zaboravljenoga Carla Mengera – dovodi do svojevrsne granične korisnosti, do smanjene komunikacijske uporabivosti. U novije je vrijeme takva sudbina snašla toleranciju – često korištenje upućuje na sadržajni problem, učestalo razglabanje reducira pak jednoznačnu razumljivost same riječi.
Ne radi se tek o uobičajenome masovnom vokabularnom šlamperaju, praktički nezaobilaznom u frekventiranom citiranju, nego, ponajprije, o navlastitome kategorijalnom problemu. O tomu da se, s jedne strane, tolerancija pojavljuje i kao pozitivna vrijednost (imanentno pluralistička) ali i kao negativna (kad je riječ o toleriranju nasilja, diskriminacije, pa i velemoći uopće).
S druge pak strane, toleranciju se najčešće navodi gotovo kao jednu od kardinalnih moralnih vrlina, a istovremeno njezin je disciplinarni status u mnogome upitan. Jer, tolerancija je bitna baš zato što omogućuje opstanak društva time što sukobnost – sadržanu u naravi društva – svodi na razinu koja ne ugrožava egzistenciju individua koje to društvo tvore. Ona se pojavljuje kao svojevrsni dogovorni nadomjestak nedostatne moći individue u odnosu na okolinu.
Tolerancija stoga - nasuprot brojnim interpretacijama - i sama nema smisla ako njezin subjekt nema moć, pa nekako pripada političkome zabranu. Jer, po definiciji, tolerancija znači koliko i svjestan izbor da se ne zabrani, priječi ili utječe na postupanje koje netko ne odobrava, uz uvjet da on/ona raspolaže odgovarajućom moći da utječe na postupke drugih.Nema, naime, smisla govoriti o tomu da netko, primjerice, tolerira silu težu i sl., kao što nema smisla pretpostaviti konstituciju društva sastavljenoga od osoba bez elementarne moći zadovoljavanja vlastitih (i tuđih) potreba. U slučaju da članovi društva uopće nemaju moći koja uspostavlja njihovu samostalnost, nema, dakako, ni metodičkoga mjesta za opstanak društva, već politička zajednica – u bitno totalitarnoj paradigmi - nadomješta individualnu autonomiju i svaku društvenost.
Tolerancija nije naprosto trpljenje nečega (trpi se, uostalom, ponajprije baš ono što se mora, a ne ono što se – zbog načela, primjerice – treba podnijeti), nije niti puka ne-intervencija u postupke koji se subjektu i tako čine prihvatljivima (jer tada nije potrebno samosvladavanje koje je u osnovi tolerancije), niti je odustanak od intervencije zbog nepoznavanja problema ili puke ravnodušnosti (premda se - izvanjski - ovakav nedostatak reakcije, pasivnost dakle, gdjegdje miješa s tolerancijom). Na striktno moralnome planu tolerancija upućuje na dva ključna problema: nužnost samosvladavanja, te nadređenost shvaćanja obveze spram autonomije drugoga ostalim moralnim normama.
Samosvladavanje što ga tolerancija implicira znači, zapravo, svojevrsnu automanipulaciju subjekta, odustajanje i od nakane konsekventnosti mišljenja i djelovanja (najradikalnije to demonstrira Spinoza koji je pripravan razmijeniti nosivo načelo svoje filozofije – da su „red i veza ideja isti kao red i veza stvari“ – u cilju obrane tolerancije koju zastupa i načelno i životopisom, znajući da taj koncept bitno negira upravo ono zrcaljenje na kojemu njegov sustav počiva). Jer, subjekt tolerancije djeluje u izvanjskome svijetu kao da je ravnodušan kada to nije, kao da nije ljutit, kada to jest, kao da nije siguran u neko filozofijsko/znanstveno/vjersko stajalište kada je ono za njega unutrašnje neupitno i sl.
Da bi izbjegao intervenciju u djelovanje druge osobe, subjekt tolerancije - za sebe - odustaje od nekih od svojih načela i ponaša se drukčije no što bi to činio kada bi, doslovce, "slušao svoju savjest". Riječ je, zapravo, o prevlasti metodičkoga moralnog načela nad sadržajnim. Tolerancija, dakako, govori o autonomiji kao najvišoj vrijednosti, jer onaj/ona tko djeluje tolerantno pretpostavlja autonomiju druge osobe vlastitim moralnim vrijednostima. A autonomija (u različitim postavima, doduše) nije tek metodička osnova tolerancije same, nego i čitava su-života u društvu.
Polazeći od samozakonitosti osobe odustaje se od interveniranja u njezino djelovanje koje subjekt tolerancije principijelno ne odobrava. Upravo tako - gledano sustavski - i nastaje svako, a posebice „civilno društvo“. No, pod pretpostavkom autonomije kao vrijednosti po sebi, ostaje se na čistome formalizmu - baš to i dovodi do čestih nesporazuma, ponajprije u privatnim odnosima. Događa se obrat već navedenoga nesporazuma - tolerancija se s druge strane razumije (točnije: osjeća) kao ravnodušnost. Ipak, kao bitno političkavrednota (jer uvijek polazi od postojanja moći – koja se osviješteno ne koristi) tolerancija načelno omogućuje druge ko-egzistencijske, dakle: društvene vrijednosti.
Uza sve ovo, tolerancija uvodi još jedan problemski sklop s kojim također nije lako izići na kraj. Ona je moguća pod naširoko nepopularnim preduvjetom cezure riječi i djela. Subjekt tolerancije (verbalno) osuđuje neki čin, ali ga ne nastoji spriječiti. Pritom je višestruko upitna poopćivost ovoga stajališta, u skladu s formulom: „Ničija ideja što je ispravno nije svačija ideja što je ispravno“ (koja je primjerice u SAD toliko popularna da se pojavljuje i u ne odveć ambicioznoj familijarnoj krimi-seriji kakva je „Blue Bloods“).
Različitost moralnih perspektiva dovodi u sumnju univerzalizam koji je tradicionalna etika u pravilu uzimala kao osnovu. Pa i zato je tolerancija nužna želi li se omogućiti da svatko nastoji na svojoj „potrazi za srećom“, a da ostali ne budu ugroženi. Od Milla nadalje to se naziva načelom izbjegavanja štete onima koji okružuju individuu.
Riječ je, dakle, o vrijednosti koja ima iznimno društveno i, iznad svega, moralno značenje (uza sve socijalne pretpostavke), posebice kada je riječ o odnosima među religijama (što i jest povijesno počelo tolerancijske teorije i prakse). No, važno je, ipak, imati u vidu i njezine imanentne granice. One se, logički, iskazuju načelnim odgovorom na pitanje o toleriranju intolerantnih (eksplicitno, od Poppera na dalje), stajalištem da se tolerancija ne smatra obvezatnim odnosom spram onih koji niječu sam temelj tolerantnoga zajedništva.
Za javnost, a posebice za intelektualni život, ključno je shvaćanje tolerancije kao prihvaćene obveze specifičnoga odnosa spram ljudi – no ne i spram ideja. Jer, čini se jasnim da, ma koliko bila oštra, negativna kritika pogrešnoga stajališta, lošega rada, neutemeljenoga izvoda, itd., ona ne može biti smatrana povredom tolerancijskoga načela – uz uvjet da rečeni prigovor ne pogađa osobnost (poglavito: privatnost) onih čija su stajališta podvrgnuta kritici. Dapače, takav je postupak u punome smislu riječi intelektualna obveza osobe koja je osvijestila nedostatke nekoga znanstvenog ili umjetničkog, filozofijskog ili novinskog rada.
Granice tolerancije imaju smisla tek ako je tolerancija prihvaćena kao konstitutivno načelo svakidašnjega života. Pođe li se pak preko granica koncepcije – tamo gdje toleranciji jedva ima traga – dobiva se aktualno socijalno, političko, religijsko, ideologijsko stanje što ga svatko može uočiti jednostavnim pogledom kroz prozor (premda, znano je, ni s unutrašnje strane prozora – u lokalnim obiteljima – tolerancija zasigurno ne cvate).
Sve su to, uglavnom na osnovi iskustva s vjerski i/ili ideologijski pronošenom autokratskom vlašću, imali na pameti glavni zastupnicinovovjeke i suvremene ideje tolerancije, Paweł Włodkowic, Erazmo Roterdamski, Thomas More, Jean Bodin, John Milton, Baruch de Spinoza, John Locke, Voltaire, Gotthold Ephraim Lessing, John Stuart Mill, Ernest Renan, Rosa Luxemburg, Karl Popper, Herbert Marcuse, Robert Paul Wolff, Iring Fetscher, Gajo Petrović, John Rawls, Jürgen Habermas, Ronald Dworkin, Joseph Raz, Michael Walzer, itd., itd. Premda termin još nije u uporabi, opisi se tolerantne prakse mogu naći već u Starome zavjetu (npr. u priči o Kiru Velikome), jer problemi su (minimalne) obrane od nametanja životnih obrazaca zloporabom vlasti, ili kapilarnoga društvenog pritiska očito transepohalne i transdisciplinarne naravi.
Ovaj (elementarni) popis upozorava samo na to koliko je ozbiljnih autora nastojalo na spoznaji problemskoga sklopa. S posve ograničenim praktički uspjehom – što se lako vidi, od socijalnih katastrofa izazvanih aktualnim populističkim poplavama intolerancije, do prostodušnih besmislica self help literature koja bi da toleranciju vidi kao nižu fazu ljubavi (brkajući načelnu racionalnu odluku osobe da ne ometa one koji su daleko od njezine ljubavi sa snažnim intimnim, jedinstvenim osjećajem).
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 92, rujan 2025. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
Tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:
Zločinačka ćudorednost i politički moral
Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“
Otužna aporija demokratskoga građanstva
Umjetna inteligencija, smrad i istina
Briga o budućnosti – ili kultura neznanja
I s ove i s one strane dobra i zla?