Emmanuel Lepage | Proljeće u Černobilu
Može li se stoga reći da je Černobil lijep? Trebam li se zbog takvog osjećaja osjećati krivim? Mislim da treba pojasniti kako u stvarnosti ono što je lijepo ne znači nužno da je sve dobro
Emmanuel Lepage (1966.) francuski je strip-crtač. Briljantan grafičar, angažirani intelektualac, strip-esejist i pripovjedač, jedan od onih umjetnika koji šire okvire žanrova: likovnog, književnog, novinarskog. (M. Jergović) Intervju s Lepageom prenosimo s portala SPACEMAN BOOKS.
Otkud ideja za putovanje u srce područja kontaminiranog černobilskom nesrećom?
Ideja vodilja bila je prikupljanje svjedočanstava i crteža tog područja, kako bi ih se objavilo kao jednu bilježnicu s putovanja koju bi se nazvalo „Cvijeće Černobila“: prikupljena sredstva od prodaje ove knjige namijenjena su udruženju Djeca Černobila.
Kako je projekt završio u suradnji s udruženjem Dessin’Acteurs?
Dominique Legeard, predsjednik udruženja kontaktirao je Djecu Černobila. Dominique je veliki protivnik nuklearne energije i redovno stvara crteže koje onda pokloni Mreži Izlazak iz nuklearnog. Koliko se sjećam ideja o putovanju rodila se iz susreta Dominiqua s Pascalom i Morganom na konferenciji profesora Bandajevskog u Guingampu, 2007. Ondje je odlučeno da Dessin’Acteurs sudjeluje u boravku umjetnika u Černobilu. Zasigurno je Pascal bio taj koji je predložio da 'Djeca Černobila' bude nositelj autorskih prava knjige.
Kako biste definirali Dessin'Acteurs?
Dessin’ Acteurs jedno je udruženje koje promovira, kroz publikacije, razglednice, knjige ili postere, konkretne akcije. Pomoći, kako je to bilo u ovom slučaju, da djeca koja su pogođena radijacijom doputuju u Francusku, kao i promoviranje pokreta volontera koji još uvijek u tom području pomažu, te pomoći financiranje odvjetnika u slučajevima koji se još uvijek vode. To je jedno militantno udruženje koje omogućava karikaturistima da se uključe u ove vrste konkretne akcije.
Otputovali ste u Černobil s jednim antinuklearnim stavom?
Nisam ja bio, što bi se reklo, pravi militant. Jednostavno sam bio član kolektiva Dessin' Acterurs-a, što ja razumijem kao posvetu mojih crteža u službu konkretnih akcija. Jedino čega se sjećam, vezano uz temu, jest moj doprinos u odbacivanju jednog prijedloga EDF-a (akronim za Elektroprivredu Francuske, najvećeg proizvođača i distributera električne energije u Francuskoj) kojim se hvastalo da visoku kvalitetu življenja imamo zahvaliti nuklearnoj energiji.
U svakom slučaju, u Černobil nisam išao militantnog duha ni vizije. Više sam bio gonjen željom da se suočim s takvom katastrofom, onim što se dogodilo i njezinim posljedicama. Ne tako davno isti put sam slijedio realiziranjem kratkog putovanja u Fukushimu.
Što te je potaklo da svoje iskustvo Černobila skupljeno u bilježnicu s putovanja „Cvijeće Černobila“ osmisliš kao jednu pripovijest ispričanu u formatu stripa u „Proljeće u Černobilu“?
S jedne strane, bilježnicu s putovanja ispisanu i neorganiziranu nosio sam sa sobom barem dvije godine. S druge strane, njezina difuznost proporcionalna je Dessin' Acteurs-u. U smislu da nikad nije bila dostupna kao knjiga, u klasičnom smislu, a njezina distribucija bila je ograničena na one koji su se zanimali za nuklearnu tematiku, kojima je kupnja knjige crteža o Černobilu bio militantni čin. Njezino ponovno objavljivanje u formi stripa išlo je za tim da bude dostupna svima.
Izvor fotografije: http://www.bilderundworte.de/
Na koncu je strip objavljen četiri godine nakon putovanja u Černobil. Zašto se čekalo toliko?
Kad smo 2008. objavili izvornu bilježnicu s putovanja, već sam osjećao da to neće biti dovoljno. Polovica crteža koje sam napravio na terenu nisu bila uključena u onu prvu knjigu zbog nedostatka prostora. Osim toga, u prvi mah smo sve to evocirali previše jezgrovito. Tako da sam odlučio stvoriti jednu fikciju oko Zabranjene zone. Prvotno sam počeo raditi na prvim sličicama stripa s idejom da ih objavim zajedno s drugom bilježnicom s putovanja kao dopunu onoj koju je objavio Dessin' Acteurs. Tek što sam započeo rad na tom stripu, otputovao sam u Australiju crtati novo putovanje. S tog drugog putovanja objavio sam hibridnu knjigu koju su činili strip, skice i ilustracije.
Nikad prije nisam bio tako zadovoljan radom na knjizi, s osjećajem i uvjerenjem da stvaram jednu novu narativnu formu koja me potpuno ispunjava. Uspio sam u jednoj knjizi ujediniti sve što volim raditi. Kad sam završio s promocijom ove knjige, nazvane “Voyage aux îles de la Désolation” (Putovanje na otoke pustoši), ponovno sam se uhvatio stripa o Černobilu, no s velikom poteškoćom da slijedim klasični model. A onda se dogodila katastrofa u Fukushimi, ujedinjujući stvarnost s fikcijom. Odjednom se zemlja s vrlo naprednom tehnologijom našla dirnuta smrću uzrokovanom velikom nuklearnom katastrofom. Moja fikcija učinila mi se zastarjelom... i nisam je mogao dovršiti. Sve dok se nije nametnula potreba da to učinim i ispripovjedim svoje putovanje u Černobil u istoj formi kojom sam bio sposoban ispričati “Voyage aux îles de la Désolation”.
Onda, kako je stvorena priča koju na koncu možemo čitati kao solidan grafički roman?
Moja početna ideja bila je u čistoj improvizaciji kao što sam to već učinio u “Voyage…”, napraviti knjigu 'kuhajući nad laganom vatrom' dok napredujem sličicu po sličicu. Brzina kojom sam završavao svaku sličicu dopuštala mi je određenu fleksibilnost: mogao sam u svakome trenutku iznova započinjati bez sumnje, koncentrirati se na određene sekvence... da sažmem, napraviti jednu knjigu radeći i prema naprijed i prema natrag, zamjenjujući redoslijed sekvenci. Do kraja procesa, knjiga može tako biti dubinski urađena. Ima nešto istinski uzbudljivo u takvom načinu rada. Da budem iskren, knjiga je na kraju ispala daleko kompleksnija za napraviti od onoga čemu se nadalo. Trebali su mi mjeseci da definiram ono što želim ispričati, kao i kako. A putovanje u sebe ostajalo je vrlo daleko u vremenu.
U prvoj četvrtini putovanja htio si napraviti grafički roman?
Nesumnjivo su skice i ilustracije bile niti vodilje. No u svakom trenutku to je pretpostavljalo dilemu kako svaki crtež integrirati ili kako ga smjestiti u pripovijest na prirodan i koherentan način. Zapravo me je taj proces doveo do stvaranja određenih sekvenci za koje nikad nisam mislio da su moguće. Primjetna je snažna improvizacija jer se na početku priče osjeti određena konfuzija. Mučio sam se izići iz tog kaosa i definirati intencije stripa. Moje posljednje dvije knjige potpuno su odredile način rada, suočavanje s jednom pripoviješću. Sada sažimam jedan unaprijed zadan scenarij. To je nešto što se pojavljuje poput kontura na skulpturi. Tekstovi, štoviše, postoje samo kao potpis ideje i normalno da su napisani na kraju, kada su sve slike realizirane.
Čemu ova snažna prevaga crnog i bijelog kroz čitavu priču?
Prije odlaska u Černobil, namislio sam raditi samo u tom spektru je mi se činio prikladnijim katastrofi. Imao sam, a da toga nisam bio svjestan, unaprijed zamišljenu ideju o tome što ću tamo otkriti. Iskušenje je već bilo u izboru materijala: jednostavne olovke i crna boja. Tragedija se vizualno može prenijeti samo na taj način. Otputovao sam s osjećajem da ću naići na morbidne pejzaže. No kad sam došao tamo, život me je iznenadio. A boje koje teku mojim crtežima reflektiraju tu metamorfozu koja se u meni dogodila. I vrlo brzo se nametnula, na prirodan način, suprotstavljajući me licem u lice s drugačijiom stvarnošću.
Sjećam se posebno jednog trenutka pred predivnim pejzažem. Bilo je to ondje gdje sam se ponovno okrenuo boji. Kad gledam taj crtež, postanem svjestan nestvarnoga što ga to mjesto ima. Pogotovo što je situacija bila zabrinjavajuća i uistinu opasna, Geigerov brojač stalno nas je podsjećao na rizike pretjerane izloženosti radijaciji, na način da smo imali osjećaj kako nemamo dovoljno vremena vidjeti i osjetiti stvari.
Ta me je preokupacija vodila. Bilo je to prekretničko iskustvo. Kako ponovno ispuniti tu odsutnost? Sve je tamo tvorilo dio imaginarija, onoga što se pričalo. Zato kad se više ništa ne razlikuje, taj prazni prostor ispunjavamo našim najgorim strahovima.
Izvor fotografije: http://www.ecccomics.com/
Kroz čitav rad inzistiraš na ljepoti Zabranjene zone, nešto što se u knjizi manifestira prijelazom iz sjenovitih crteža u žive poteze bojom. Kakve su vizualne impresije ove zone?
Černobil mi se ukazao kao predivna zona dolaskom ukrajinskog proljeća. Meni koji je očekivao slikati stvari tmurne, sjenovite i tužne... Smrt se, po meni, može vizualizirati samo u crnom i bijelom. Do toga da je ono što sam vidio za mene bilo pravo iznenađenje. Može li se stoga reći da je Černobil lijep? Trebam li se zbog takvog osjećaja osjećati krivim? Mislim da treba pojasniti kako u stvarnosti ono što je lijepo ne znači nužno da je sve dobro.
U jednom dijelu knjige isto tako se prisjećaš svoje nesposobnosti za crtanje, nešto što ti je teško za objasniti. A onda tvoj crtež opet postaje fluidan, on sam, malo po malo. Ova pripovijest unutar pripovijesti, predstavlja li ona pomalo tu slikarsku ljepotu černobilskih pejzaža?
Zapravo su se događaji dogodili doslovno tako. U paradoksalnosti u kojoj sam se našao u Černobilu ponovno sam otkrio svoje crteže, svoju sposobnost da živim za crtanje, da budem dio svijeta zahvaljujući mojim crtežima. Nije to bio izgovor, nego presudna točka pripovijesti, točka koja pokazuje do koje je mjere ova knjiga intimna i osobna, ostavljajući po strani bilo kakvu pretenziju nad totalitetom. Černobil nas suočava iz svoje tišine s tragedijom, s vrlo intimnim stvarima. Nismo vidjeli opasnost no stvarnost je bila takva da je opasnost bila tamo. A trebali smo crtati ono nevidljivo, zato je bilo neizbježna potraga u vlastitu unutrašnjost, u vlastitu imaginaciju. Onako kako to ja vidim, to je bio pravi poticaj za nastanak ove knjige. Postoje desetine djela o Černobilu, stotine reportaža, uključujući i fikciju. Što bi drugo bilo o čemu bih ja mogao izvijestiti osim osobnog, intimnog odnosa prema katastrofi. Gledati na užas s udaljenosti ili s globalnog gledišta nimalo me nije zanimalo.
Ima pravo napetih trenutaka kada crtaš i prisjećaš se ulaska u zonu, s maskom, rukavicama i plastičnim vrećicama na nogama. Izgleda da se nije moglo izbjeći da poskočiš od straha kad ti je olovka pala na pod, postajući bespovratno izgubljenom zbog količine radijacije koja je u tlu. Kako su izgledali takvi trenuci?
Potpuno je bizarno naći se u pejzažu očito bliskom, ugodnom, normalnom, i ponašati se kao da si na Mjesecu. Svi pokreti ti se promijene. Trebalo je paziti gdje stavljaš noge, ništa ne dirati. Crtanje s rukavicama dosta je smanjivalo taktilni osjećaj s instrumentima kojima radiš, s materijom. Ovakav način crtanja bio je nešto posve drugačije.
Kakvi su ti se učinili stanovnici oko „Zone“?
Velika većina ih nastavlja živjeti ondje samo zato što nemaju ekonomskih mogućnosti otići drugdje. U Volodarki, trećina kuća je napušteno. Oni koji su to mogli učiniti, otišli su još onda. Za neke postoje emocionalni razlozi. Mnogi su se tamo rodili i odrasli, imali su tamo prijatelje, kuće. To je jedno duboko zajedništvo. Pred sumnjom treba li raditi i živjeti negdje drugo ali gdje ti je gore, izabiru ostati. Što se tiče činjenice opasnosti, na nju su zaboravili. Mi sami smo je zaboravili. Ili se barem ponavljaju oni koji su sposobni prijeći na drugu stranu bez posljedica.
Nesumnjivo je da su svjesni opasnosti te iz prve ruke poznaju posljedice. Neki ih trpe na vlastitom tijelu, ali neki od njih se jednostavno uzdignu nad izgubljeni horizont i jedino od alkohola, u beznađu svakodnevnoga. Ništa nije moglo biti gore od onoga što je uslijedilo nakon katastrofe: evakuacije, napuštena sela, tek rođeni koji su morali napustiti Volodarku itd.
Je si li pronašao skrivenu stranu nuklearnoga?
Ono što sam stvarno otkrio jest praznina znakova ili stvarnih tragova. Kako to nadomjestiti? Živimo s potrebom za dokazima, da vidimo ono o čemu nam pričaju. Mnogo sam vremena proveo tražeći znakove, materijale koji bi bili očiti znakovi tako strašnog onečišćenja. Ali ništa nisam vidio. I ta odsutnost bila je uistinu potresna i neugodna. Ljudi tamo žive u neprestanoj nesigurnosti. Isto sam vidio i u Fukushimi: nijedan drugi dokaz ili pokazatelj ne stvara tako duboku nestabilnost kod stanovnika. Osobito kod onih koje se ne smatra žrtvama i ponovno se niječe njihova patnja. U Fukushimi sam još jednom doživio srdžbu zbog ponovno proživljenog iskustva. Ostaješ s osjećajem da ništa ne razumiješ. Opet ista drama, iste laži.
Što se može zaključiti iz ove vrste iskustva, bilo da je riječ o Černobilu, Fukushimi ili Antarktiku?
Da se osjećam živim.
Izvor fotografije: http://spacemanbooks.com/
Sa španjolskog preveo Hrvoje Vranješ