Intervju: Ayaan Hirsi Ali o reformi islama
Ne možete upaliti televiziju a da ne čujete kako je „u ime islama“ počinjeno nešto vrlo, vrlo loše. Čim postanete toga svjesni, upitat ćete se: „Što ja imam s tim?“
Ayaan Hirsi Ali, 45-godišnjakinja, rođena i odgojena kao muslimanka u Somaliji, zatražila je kao mlada azil u Nizozemskoj želeći pobjeći od dogovorenog braka. Tamo je napredovala od čišćenja podova u tvornici do mjesta u nizozemskom parlamentu. Do 2006, kad se preselila u SAD, Hirsi Ali je već bila istodobno jedna od najviše slavljenih i klevetanih kritičarki islama u svijetu. Opisala je svoje putovanje iz Afrike u Ameriku, i putovanje od vjere do ateizma, u dvama memoarima, „Nomad“ i „Nevjernica“. Sada je objavila svoju treću knjigu, „Heretik: zašto islam treba reformaciju“.
Vaš središnji argument je kako islam „nije religija mira“.
Ne možemo čak ni početi ovaj razgovor, a da prije toga ne progovorimo i o tome kako postoji jedan islam, nereformiran, ali s tri grupe muslimana. Medinski, mekanski (*** na kraju teksta vidjeti značenje metafore koju rabi Hirsi Ali, op.prev.) i... disidenti, reformisti, kako god ih hoćete nazvati. Prva grupa su ekstremisti i fundamentalisti, druga grupa predstavlja veliku masu muslimana, koji samo žele živjeti svoje živote u miru, a treća grupa su reformisti. Trenutno, medinski muslimani imaju nadmoć. Pod medinskim muslimanima ne mislim samo odmetnike poput Islamske države, al-Qaede, al-Shabaaba i drugih nedržavnih aktera i pokreta, nego i velike grupe kakvo je Muslimansko Bratstvo, i, još važnije, nacionalne države Saudijsku Arabiju i Iran. Ovo su ključni centri sa šerijatom kao službenim zakonom; Saudijska Arabija kao centar sunitskog, Iran kao centar šiitskog islama.
Računate kako na tu vrstu vjernika otpada oko 3% svjetske populacije muslimana od ukupno 1.6 milijarde?
Procjenjujem da se radi o 3% zato što se ne želim svađati oko brojki. To je najkonzervativnija procjena i ona još uvijek uključuje 48 milijuna ljudi. A ti ljudi kontroliraju državni teritorij, imaju tone resursa, i voljni su koristiti metode koje druge dvije grupe nisu voljne koristiti. Njihova vladavina je obilježena nasiljem, zastrašivanjem i agresijom, koje disidenti jednostavno nisu voljni koristiti jer je to protiv njihove moralnosti. A čak i ako ne bi bili (protiv toga iz moralnih razloga), oni jednostavno nemaju resursa. Tako da želim samo naslikati sliku kompletne i posvemašnje asimetrije.
Kako se u to uklapa reformacija?
Ako se želite upustiti u bitku ideja, i ako želite pomoći disidentima, što ćete uraditi? Disidenti i medinski muslimani bore se za srca i umove mekanskih muslimana, za koje – iako ne znam kako bih ih prebrojila – smatram kako predstavljaju većinu muslimana. I medinski muslimani i disidenti govore: „Pridružite nam se“, no ako disidenti kažu „Ako preispitate Kur'an i Muhameda...“, odmah ih se etiketira kao kjafire (nevjernike). Onda, kako bi se grupi disidenata dala prilika da kažu ono što žele, smislila sam ovih pet dopuna za pet središnjih pravila unutar islama i islamskih tekstova, s kojim se vjerojatno neće složiti ni svi na disidentskoj strani.
Vratimo se na ono što Vi želite vidjeti promijenjenim.
Napuštanje doslovnog čitanja Kur'ana – za ekstremiste, neke aktivnosti koje je poduzimao Muhamed traže se i od vjernika da ih čine 2015, u civiliziranom svijetu, a sve su to stvari za koje danas smatramo da spadaju ili pod objavu rata, ili pod čisti zločin. Kako bi muslimani trebali gledati na ove stvari? I kažem, radi se o onim stvarima koje sadržajno pripadaju u sedmo stoljeće, ne u sadašnjicu.
Sljedeće, i ovo će biti najteži dio za muslimane, jest prekomjerno ulaganje ove religije u život poslije smrti umjesto u život prije smrti. Broj 3 se odnosi na šerijat, koji za medinske muslimane predstavlja važan cilj – ako Kur'an uzmete od riječi do riječi, ono što tražite je društvo koje živi pod šerijatom i veliki broj muslimana želi takvo nešto na mjestima kakva su Egipat, Pakistan i Irak. Četvrto, premalo poznati koncept „zapovijedanja dobra i zabranjivanja zla“ – dat ću vam samo najstrašniji primjer od neki dan. U Afganistanu je žena optužena da je spalila Kur'an; ona to nije učinila, ali je muškarac povikao u smjeru mnoštva ljudi: „Ona je spalila Kur'an!“ i svi su dotrčali – muškarci – i počeli su je linčovati. Ovo je ekstremistički shvaćeno zapovijedanje dobra i zabranjivanje zla u akciji, i takvo postupanje prigušuje debate i kritičku misao. Konačno, tu je džihad, sveti rat, koji bi trebao potpuno biti napušten. To je „pet poboljšanja“, prema kojima sam htjela nazvati svoju knjigu.
Izvor fotografije:
Naslov koji ste na kraju stavili, „Heretik“, također je zanimljiv. Ta optužba ne dolazi od Vaših kritičara muslimana. Za većinu od njih Vi ste otpadnica, netko tko je napustio islam, bez prava da više govori o njemu. No, Vi svoju herezu zapravo shvaćate kao otpadništvo od zapadnjačkih progresivnih stavova?
Da, i u svojoj knjizi pokušavam usvojiti najpomirljiviji jezik, osim naravno prema liberalima. Njih nalazim upravo nemogućima za razumjeti. Fakultetska peticija s Brandeis Univerziteta kojom je povučena ponuda honorarnog doktorata za mene, tvrdila je kako sam koristila govor mržnje. Sve to zato što sam rekla kako petina čovječanstva koja se naziva muslimanima čitaju knjigu – koju smatraju samom Božjom riječi – koja je puna stavova iz sedmog stoljeća prema homoseksualnosti, ženama, drugim religijama, i da zabrinjavajući broj – recimo 48 milijuna – ne samo vjeruju u te stavove nego žele djelovati na temelju istih.
Kad već govorimo o antagonizmu, o karikaturistima iz „Charlie Hebdo“ pišete kao o „blasfemijskoj moći koja mijenja svijet“. Što mislite pod tim?
Znate kako ide priča „Car je gol“, mali dječak koji pokazuje prstom na njega i viče: „Pa car je gol!“. To je bila blasfemija i ljudi koji pokazuju prstom na te stvari ili koji postavljaju pitanja redovito su optuživani za blasfemiju ili herezu. Prvi koji to urade budu podvrgnuti, ušutkani, ubijeni, ali ideje se ne mogu ubiti. Ili pitanja – ljudski um je gonjen radoznalošću. No, ako se ne suprotstavljate, nećete postići promjenu.
Vaša knjiga posvećuje blisku pažnju događajima iz Kanade, tako da ste vjerojatno svjesni ovdašnjih problema – jedan je vezan i za premijera – s nikabima i burkama. Koje je Vaše mišljenje o tome?
Žene koje pokrivaju glavu, to je nešto tradicionalno, ali sada gledamo sve više i više žena koje se pokrivaju od glave do pete. Navodno iz religioznih razloga, ali zapravo se radi o preplitanju religije i politike – svaki politički pokret ima svoje slogane, zastave i odore. Ovdje leži paradoks, a mislim i preliminarni test: ono što islam u ovoj odredbi pokrivanja zapravo zahtijeva od žene jest to da ne privlači pažnju na sebe, i ako ste u sekularnom društvu, takva odjeća upravo to čini, i ona je politički simbol, ne više religijski.
Jedan od korijena neprijateljstva prema Vama je strah od islamofobije.
Kozmetički strah, lažni strah. Ljudi 30 godina upozoravaju na islamofobiju. Europska djeca su svakodnevno obrazovana narativom tolerancije, i ako želite biti sigurni u sprečavanju islamofobije, trebate barem razmisliti o privođenju muslimanske djece i tinejdžera pod utjecaj tog narativa tolerancije.
Umjesto toga, radikalizacija mladih – mladića i djevojaka – povećava se među muslimanima na Zapadu, događa se nešto za što mislite da ima korijene više u nekoj vrsti kognitivne disonance, nego u siromaštvu i marginalizaciji.
Većina muslimana, posebno na Zapadu, ulovljeni su u toj disonanci. Za početak bi morali razmisliti zašto su uopće došli na Zapad, zašto su, tako reći, glasali svojim nogama. Želite kuću, auto, zdravstvenu skrb, želite moći misliti „Ok, sutrašnjica je predvidljiva“. I to je ono u što počnete ulagati, i onda su još uvijek tu ljudi koji vas podsjećaju „Ne smiješ ovo, ne smiješ ono“. To su ljudi za koje se misle kako su „umjereni“ muslimani na Zapadu, premda ja mislim kako je taj pojam beskoristan. Medinski muslimani čitaju Kur'an i uče o proroku Muhamedu i oni prave eksplicitan izbor. I disidenti prave eksplicitan izbor. Mekanski muslimani ne prave taj izbor. Oni dopuštaju da ih se povlači amo-tamo, neke čak i do ekstremizma. Znam, i ja sam bila u takvoj situaciji. Prije 2002, kada sam o sebi mislila kao o muslimanki, također sam živjela i ponašala se kao obična Nizozemka u dvadesetim i ranim tridesetim godinama. Živjela sam sa svojim dečkom, konzumirala alkohol – izbjegavala sam ova pitanja ne razmišljajući o njima i izbjegavajući ljude koji bi me na njih podsjećali. Takvo nešto postaje sve teže.
I zato mislite kako je ovo vrijeme mogućnosti, a ne samo krize?
Ovaj je trenutak sazreo za jedan kontranarativ. Ovo je vrijeme maksimalne disonance za mekanske muslimane. Oni su tako postiđeni Islamskom državom, al-Qaedom, al-Shabaabom – svaki dan, ne možete upaliti televiziju a da ne čujete kako je „u ime islama“ počinjeno nešto vrlo, vrlo loše. I čim postanete svjesni toga, upitat ćete se: „Što ja imam s tim?“ I s tom novom nesigurnošću, zar ne bismo svi zažalili ako mekanski muslimani budu privučeni na medinsku stranu? Ako ti se ne sviđa što se događa, tada mislim da trebaš progovoriti. I reći, ne sviđa mi se.
Intervju vodio: Brian Bethune
S engleskog preveo: Marijan Oršolić
Izvor: http://www.macleans.ca/news/world/the-interview-ay...
*** Metaforička podjela muslimana na medinske i mekanske koju u intervjuu pravi Hirsi Ali svakako nema geografsko značenje, nego se vjerojatno odnosi na klasičnu podjelu na mekanski i medinski period objave. Prvi, mekanski period, u trajanju od 13 godina, ujedno je i pacifistički period misije poslanika Muhameda, u kojem se muslimanima, u početku na razne načine marginaliziranima, zabranjuje uzvraćanje silom na tuđe zlo; objava je više usmjerena na duhovno-moralnu izgradnju pojedinca. No, drugi, medinski period objave, u trajanju od 10 godina, obilježen je pomasovljenjem broja vjernika, ekspanzijom islama, organiziranjem države i društva pravnim propisima, u koje su uključena i vojno-politička sredstva i u kojem je vjernicima dopušteno uzvratiti silu. Vođena tim razlikama dvaju perioda objave, autorica pravi metaforičku podjelu na mekanske i medinske muslimane. Po nekim elementima ova su me dva perioda objave podsjetila na razlike između ranog i konstantinovskog kršćanstva.