Publicist, esejist, prevoditelj, Mirko Đorđević, otprije poznat čitateljima Svjetla riječi. Autor je knjiga i tekstova u kojima se kritički suprotstavlja religijskim, nacionalnim i drugim kolektivnim ideologijama, posebno u knjigama Glas jedne druge Srbije – anti-dnevnik (1999), Legenda o trulom zapadu (2001), Sjaj i bijeda utopije (2006), Kišobran patrijarha Pavla. Kritika palanačkog uma (2010). Surađuje u mnogim časopisima, a veliki dio njegovog stvaralaštva čine prijevodi s ruskog i francuskog jezika. Član je Foruma pisaca, PEN kluba, dobitnik mnogih nagrada, među njima i nagrade za unapređenje kulture i ljudskih prava (2007), za etiku i hrabrost (2008), za vrhunska ostvarenja u istraživanju nacionalne kulture i pedagoške baštine (2008). U posljednje vrijeme redovito piše svoje kolumne na multimedijalnom portalu Peščanik.


Profesore Đorđeviću, ove godine navršava se 50 godina od početka zasjedanja Drugog vatikanskog koncila. Jeste li u to vrijeme pratili rad Koncila i kako danas, s distance od pola stoljeća, vrednujete taj događaj?

Posle 50 godina o Drugom vatikanskom koncilu se može zaista kazati da je bio “kopernikanski obrt” u Crkvi, odnosno revolucija. Reč je patetična, ali po mom mišljenju pogađa smisao velikog događaja. Veliki papa blažene uspomene Jovan XXIII je bio na tragu intuicije koja je bila nadahnuta Duhom. Pratio sam sabor od prvog dana i znam za sve kontroverze oko njega i danas mi se čini da je Crkva dobro pročitala znake vremena i ponudila odgovore. Veliki papa je bio rušitelj i graditelj, srušio je jednu strukturu srednjevekovnu i sazidao Crkvu za novo doba ostajući veran Isusovom jevanđelju i njegovoj poruci svetu i čoveku. Držim da je taj znak neosporan i danas.


Danas mnogi unutar Katoličke crkve govore kako je od Drugog vatikanskog koncila malo toga stvarno zaživjelo. Istodobno čuju se i glasovi koji smatraju da je taj koncil bio preslobodan, jer je izišao previše ususret modernom svijetu, dok nekolicina smatra da je Koncil već nadiđen i da je Katoličkoj crkvi zbog mnogih unutarnjih problema, ali i zbog nesnalaženja u suvremenom svijetu, potreban novi koncil. Što mislite o tome?

Izazvao je koncil i otpore – setimo se biskupa Lefevra – i to je očekivano, a toga ima i danas. Nije bio preslobodan, po mom mišljenju, već hrabar kao čin ljudi i hrišćana. Poznata su mi sva mišljenja, ali ne smetnimo s uma nakanu milanskog kardinala Martinija da je Crkvi potreban i novi koncil. Znam i za odjeke u pravoslavnom svetu i sabor je bio opomena i nama pravoslavnima čiji je sedmi i poslednji sabor bio pre više od hiljadu godina. Crkva se – po učenju otaca – mora podmlađivati. Odgovori koje je koncil ponudio stoje i danas i opomena su svima, jer stoje i pitanja čovekova o menama u svetu. U tom smislu svi smo nedorasli duhu tog koncila i nepoverljivi smo prema svetu u kojem čovek živi – još uvek ima antisemitizma čak i među nama hrišćanima iako su Jevreji “naša starija braća po veri”.


• U naše vrijeme se često i rado govori o međureligijskom dijalogu. Čuju se i ozbiljne kritike kako to ostaje uglavnom na deklarativnoj razini i iz političkih razloga. Mislite li da je predstavnicima religija uopće i na našim prostorima stalo do dijaloga? Gdje su najveće smetnje?

Međureligijski dijalog je nužan, ali ne bi smeo biti pod političkim patronatom. Tu su izvori manipulacija. Smetnje su u višku istorije koji ljude opterećuje – posebno na Balkanu – i tu je dijalog nužan. U Crkvi realno postoji pluralizam u svim sferama.


•Religijske zajednice, među njima i Katolička i Pravoslavna crkva, unatoč i nekim reformama, još uvijek su apologetski pa i fundamentalistički pozicionirane prema sekularnom uređenju države. Zašto su crkve i jednih i drugih prazne od ljudi koji su kritični i traže od svojih Crkava više vjerodostojnosti?

Odnos prema sekularnoj državi nije još uvek dovoljno izgrađen u crkvenim redovima. Samo u sekularnoj državi Crkva ima slobodu jer Crkve se istorijski gledano između sebe ne trpe – znamo istoriju. A ovo je bilo poznato još Spinozi. U istinski sekularnoj državi Crkva dobija pravo da se opire sekularizmu sa njegovim zastranjivanjima. Tu se valja prisetiti da ima i sekularističkog fundamentalizma. Deluje paradoksalno, ali je držim tako. Crkva se posle mnogo opiranja pomirila sa duhom Francuske revolucije i demokratijom. Mi hrišćani smo pozvani da zahtevamo granice sekularizma. Ništa se ne dobija en bloc odbacivanjem. Crkva mora da računa sa “malim stadom”, a ne s masovnoš ću, jer je tako oduvek i bilo.


• Pratite stanje u našim Crkvama i Islamskoj zajednici. Izgleda da su njihovi vjernici zarobljeni u političke podjele, u prošlost, u nacionalna zlopamćenja, kao i da za gotovo sve optužuju komunizam?

I komunizam ima svoju istinu i N. A. Berđajev je s pravom govorio o istini i laži komunizma. Imali su i komunisti svoje mučenike i svetitelje, ljude koji se žrtvuju “za druzi svoja”. Nema više komunizma i suvišno je sopstvene slabosti pravdati komunizmom. I kod svetih otaca je bilo komunizma, od Jovana Zlatoustog do Pelagija.


• O Srpskoj pravoslavnoj crkvi ispisali ste brojne kritičke tekstove. Koji su to glavni izazovi s kojima se susreće Srpska pravoslavna crkva? Je li to etnofilija, Kosovo, sprega s nacionalnim, odbacivanje Dositeja i njegova prosvjetiteljskoga značenja, mit o nebeskom narodu, zla iz daljnje i bliže prošlosti, uzori poput vladike Velimirovića…?

U SPC ima mnogo problema i mogu ih delom pobrojati. To je poznati etnofiletizam koji je nepreležana bolest u istočnom hrišćanstvu i u pomesnim crkvama. To je crkveni nacionalizam, protivan jevanđelju. I odbacivanje Dositeja je problem i to traje iako veliki prosvetitelj nije bio neki militantni ateista. To o “nebeskom narodu” je zabluda jer je svima nama – po rečima apostola Pavla – domovina i otadžbina na nebu. Velimirović je bio gorljivi antisemita i ideolog D. Ljotića i danas je to jasno svima osim nekima u SPC.


• Ako se ne može govoriti o kolektivnoj krivnji, može li se govoriti o odgovornosti, o suodgovornosti visokih predstavnika Srpske pravoslavne crkve za zločine koji su se dogodili devedesetih godina za vrijeme Miloševićevog režima? Kad će prestati šutnja o vlastitoj upetljanosti u tu ideologiju?

44Nema kolektivne krivice jer svi smo krivi za zlo koje smo činili ili mu se nismo suprotstavili. Nema ni jednog saborskog akta u kojem se SPC izjašnjava za rat i nasilje, ali nesmotreni govori vladika su saučešće. Svak je samo lično odgovoran. Tu crtu ispod prošlosti još nismo podvukli. Ćutanje o tome neće skoro prestati jer još nismo spremni na suočenje. Sa Hristom, naravno.


• Svojevremeno ste pisali i o pokojnom patrijarhu Pavlu. Jedna od Vaših knjiga nosi naslov Kišobran patrijarha Pavla. Nije li njegovo isposništvo, podvižništvo, bilo “kišobran” za moralne dileme mnogih vjernika, a i tobože religiozno pokriće za nedjela ljudi koji su se nominalno zvali pravoslavnim kršćanima i pripadnicima Crkve kojoj je on stajao na čelu?

Jeste, taj kišobran pokojnog patrijarha Pavla su koristili svi, svi su hteli pod njega. Nisu ga saslušali ni sabraća arhijereji, ali on ostaje neka vrsta barem postojanja ravnoteže između golubova i jastrebova u Saboru. Bio je sam u mnogim situacijama i s njim se manipulisalo. Gde ga sve nisu vodili. Čak i u rovove Karadžićevih vojnika, ali o tome će njegov budući biograf. Ja sam pratio sve to i govorio. Jer nisam sebi dozvoljavao greh ćutanja – i to je sve.


• I unutar Srpske pravoslavne crkve postoje teški problemi, strah za unutarnje jedinstvo, primjerice sukob s vladikom Artemijem. Može li se u skorije vrijeme očekivati razrješenje tih problema?

U SPC postoje teški problemi i narušeno je njeno jedinstvo i to raskolima – Artemije je samo jedan primer i on je političke prirode – on je s Kosova i tu je problem. O ostalom će sud kome se SPC obratila. Skoro se neće razrešiti svi ti problemi, a ima ih u drugim crkvama na Istoku, i to težih.


• Mnogi u BiH smatraju da projekt Velike Srbije nije ni poražen ni završen. Dodik i njegova podanička klika Republiku Srpsku promatra kao povijesni i pravni ostatak tolikih srpskih zemalja, kao legitimnu težnju i ishod “otadžbinskoodbrambenog rata” ili kao kompenzacija za Kosovo, a nikako product agresije, etničkog čišćenja i genocida. Koliko su se politički Beograd i Srbija u tom smislu doista demokratizirali?

Na Balkanu svi mali hoće da budu veliki – ima ne samo velike Srbije. Već i velike Albanije ili Bugarske ili Rumunije. Svi ti projekti nemaju budućnosti, a neki su dramatično propali. Setimo se tragičnog pokušaja da se BiH podeli i to se pokazalo tragičnim i po Srbe i po Hrvate. Da ne nabrajam. Srbija se demokratizuje, ali sporo tako da je vladika šabački Lavrentije u pravu kada kaže – Mi Srbi idemo u budućnost ali natraške, uvek zagledani u prošlost.


• U mjesecu siječnju se obilježava i Dan sjećanja na holokaust. Time se spominjemo i svih žrtava i stratišta u našoj regiji – Jasenovca, Gradine, Sajmišta, Bleiburga, Vukovara, Srebrenice… Stalno se govori “Nikad više”, a dalje se manipulira žrtvama, bez samokritičkoga pokajanja i pomirenja. Ne čini li Vam se da se spremaju nove osvete?

Holokaust je veliko zlo, znamo za sve logore i nije problem što se o tome govori, već što se često o tome ćuti, sve više treba podsećati na to. Duh osvete je duh đavolski i on uvek postoji, ali hrišćani znaju čije je pravo na osvetu, čija je poslednja u tome. To nije rešenje, jer zlo rađa zlo i kobni se krug ne zatvara.


Intervju je objavljen u 346. broju Svjetla riječi. Prenosimo ga uz dozvolu redakcije lista.