Intervju s Draganom Markovinom: Posvađana kultura sjećanja neće se pomiriti
Ni socijalistička država nije uspjela dokinuti obiteljsku kulturu sjećanja, a kamo li da bi to sada moglo uspjeti kad svaka strana ima državne institucije kao sponzore za njegovanje vlastitih, posvađanih kultura sjećanja
Dragan Markovina je povjesničar, publicista, kolumnista i ljevičarski aktivista. Osnivač je i prvi predsjednik stranke Nova ljevica u Hrvatskoj.
Vanja Šunjić, Prometej.ba: Ne mogu otvoriti ovaj razgovor, a da ne prokomentiramo etiketiranje Feđe Dudića da je fašista, od strane novinara portala pravda.bl. Kako je moguće nekoga ko vodi Velež i ko se identificira s tim klubom povezati sa fašizmom?
Dragan Markovina: Stvar je potpuno apsurdna, toliko da bi zavrijeđivala kratki film ili omanju studiju. Ponajprije zato jer se radi o paradoksu poricanja, budući da se kroz poricanje očito potvrđuje ono što se želi zatajiti. Inače, bio sam na utakmici Velež-Borac i iznova doživio što i na svakoj utakmici sezone, a to je da nitko ne skandira ništa na političkoj ili nacionalnoj osnovi, zahvaljujući čemu čovjek ima dojam da Velež živi izvan vremena, što se dodatno pojačava fizičkom izoliranošću novog stadiona u Vrapčićima. I umjesto da društvo u cjelini prepozna Velež i njegovu publiku kao predivan primjer kojeg treba slijediti, nađe se netko koga riječi trenera Veleža koje su govorile isključivo o ovome, toliko pogode da ga prozivaju šovinistom i sl. A jedini razlog zbog kojeg su ga pogodile je taj što se s razlogom osjeća prozvanim. Prosto je nevjerovatno da se normaliziralo stanje da se na stadionima veliča zločin u Srebrenici ili rušenje Starog mosta, ali da ti isti kojima je to normalno skaču na zadnje noge kad netko naglašava da naprosto želi biti normalan.
Prvi si dobitnik nagrade „Zdravko Grebo“, a na Dan oslobođenja Mostara od fašizma, također si dobio nagradu. Aktivno se baviš bh. društvom. Koliko ti pozicija određene izmaknutosti daje mogućnost da objektivnije sagledaš situaciju? Gdje su bh. intelektualci i koliko su glasni, ako nam politiku vode Zagreb i Beograd, zar mi ne možemo/smijemo ukazivati na anomalije u društvu?
'Ajmo biti iskreni, politiku nam ne vode nikakvi Beograd i Zagreb, nego mi sami. U Beogradu je na vlasti bio Tadić, sad je Vučić, a sve to vrijeme Dodik je neupitan, jednako kao što će u ovakvim okolnostima ostati neupitan da se sutra pojavi netko treći. Isto vrijedi za Čovića, koji je puno sigurniji u svoju poziciju, nego ijedan hrvatski premijer. Uostalom, promijenila su se trojica za njegovog vakta. Tako da, politiku vode ljudi iz BiH, samo je drugo pitanje kako je vode. A vode je na istim pozicijama i s manje-više istim stavovima i ideologijama s kakvima su ih vodili 1990. i ‘92.-3. To vrijedi za sve tri vodeće nacionalne stranke i praktično sve nacionalne stranke koje bi željele na njihovo mjesto. A svo to vrijeme između 75 i 80 % ljudi na izborima podupiru te stranke. Drugim riječima, ogromnoj većini ljudi u BiH je upravo onako kako žele da im bude. Što se tiče izmaknutosti, ona je u posljednje vrijeme sve manja, budući da se neka sve prisutnija unutrašnja potreba za povratkom u Mostar poklopila s činjenicom da sam počeo voditi emisiju na O kanalu. I ne mogu dovoljno naglasiti koliko sam počašćen s ove dvije nagrade, budući da dolaze iz Mostara i iz BiH i nose nevjerovatnu simboličku poruku. No, kad pričamo o mogućnosti uvida, istina, mislim da je ova vrsta izmaknutosti, gdje sam ostao u neposrednoj blizini i u svom jeziku u Splitu, a često dolazim idealna da se stvari bolje uoče.
Na koncu, u vezi intelektualaca, istinski slobodnih ljudi koji se ne ustručavaju istresti društvu u lice sve njegove slabosti i koji su spremni plivati protiv struje, njih je uvijek i svuda u svijetu bilo jako malo. Ali su zato ostavili najdublji trag.
Zašto unutarnja kritika nije pozitivna stvar i zašto su kritičari izdajnici? Nije li kritika preduvjet, odnosno prvi korak za stvaranje konstruktivnih prijedloga za bolje?
Upravo iz razloga što nitko ne voli čuti istinu o sebi, a s obzirom da je tako, malo je ljudi spremnih biti na margini, koja je cijena slobodnog iznošenja stavova. Pri čemu kritika ne samo da ne mora biti konstruktivna, nego je i poželjno da bude što brutalnija, jer drukčije ne izaziva gotovo nikakvu reakciju. Letargija je možda najprecizniji zajednički nazivnik ovdašnjih društava.
Zbog čega u našim društvima ne postoji kultura javne polemike? Određene, nedobronamjerne kritike se svedu na kojekakva kvalificiranja po imenu, religijskoj, stranačkoj i inoj pripadnosti, a s druge strane, imamo potpuno ignoriranje i diskvalificiranje onih koji ukažu na nešto.
Polemika ovdje nikad i nije u pravom smislu riječi postojala. Štoviše, kad bismo tražili neki kontinuitet, teško da bismo se maknuli dalje od četvorice sjajnih polemičara: Krleže, Igora Mandića, Viktora Ivančića i Gorana Babića. Diskvalificiranju pak po nacionalnoj ili sve češće ideološkoj osnovi, koje je ionako duboko usađeno u ova zaostala društva, procvjetalo je u vrijeme društvenih mreža, tako da se realno i izgubila publika sposobna i željna čitati ozbiljne polemičke tekstove.
Sa gotovo svim svojim sagovornicima koji imaju veze sa Rijekom, govorio si o EPK. Rijeka je grad koji ima historiju radništva, a s druge strane, zahvaljujući Ri Rock festivalu se brendirala kao grad rokenrola. Predstavlja li ovaj grad iskorak naprijed u vremenu i da li bi se ovakav scenarij EPK mogao desiti u nekom drugom gradu u Hrvatskoj, pa i na kompletnom postjugoslavenskom prostoru?
Rijeka nažalost ne predstavlja iskorak u vremenu, nego sa svim svojim sačuvanim nasljeđem daje nam sliku donekle konzervirane bolje prošlosti, temeljito obilježene socijalističkim modernizmom. Velika je stvar da je duh tog vremena barem negdje uspio preživjeti, iako ni tamo u potpunosti, te da je taj duh prepoznatljiv u manifestaciji Europske prijestolnice kulture. Jako volim Rijeku, sa svim njenim suprotnostima koje imaju pravo građanstva, ali je žalosna činjenica da niti ona nije mogla izbjeći krahu hrvatske industrije.
Zašto ljudi sa EX-YU prostora pod svaku cijene žele da pripadaju smetljištu historije? Jugoslavija se oduprijela i fašizmu, i nacizmu i staljinizmu, a sada je uporno guraju u to.
Kad kažeš Jugoslavija, zapravo misliš na bolji dio jugoslavenskog društva koji je organizirao partizanski ustanak i oslobodio zemlju, točnije na komuniste i one koji su im prišli. Međutim, ta zemlja je pored okupacije imala i vrlo brutalan građanski rat te jednako brutalne kolaboracionističke režime. To što se ta priča potiskivala iz javnosti, ne znači da je to nasljeđe bilo izbrisano. Razloga što je ono isplivalo na površinu su dva. Prvi je nedostatak volje i hrabrosti unutar SKJ da do kraja demokratizira zemlju i drugi, koji je uzrokovao prvi, činjenica da je to postala pretežno partija oportunista i birokrata koji su jednostavno postali nacionalisti. Međutim, ako se početkom devedesetih i činilo da revizionisti i postfašisti koji su postali glavni akteri ovdje možda i dolaze sa smetlišta historije, današnja slika Europe nas demantira. Oni su, po svemu sudeći bili avangarda ovoga što danas gledamo svukuda.
Vjeruješ li da Jugosloveni nisu mogli znati kako će se sve završiti i da se ono, čemu se nadaju, neće dogoditi? Uz to, jesu li učinili dovoljno? Grafit u Ljubljani kaže da smo bili treći blok, a sada smo treći svijet.
Mislim da bismo doista trebali prestati pravdati one koji su masovno podržali nacionaliste na prvim izborima. Evo, danas razgovaramo 30 godina od tih izbora i 28 od početka rata u BiH, a ti izbori održali su se 50 godina od početka Drugog svjetskog rata. Nema nikakve šanse da najveći dio tih ljudi nije znao što biraju, niti da nisu imali obiteljsku memoriju na taj užasni rat. Jednako kao što je onim divnim i već očajnim ljudima na demonstracijama za mir bilo jasno što slijedi, bilo je i ovima koji su to izabrali. Oni koji su živjeli u iluziji da je moguće zaustaviti rat bili su u najvećoj mjeri oni koji su glasali protiv nacionalnih stranaka. To je ona iznenađena manjina. Ljubljanski grafit ima duha, ali nije do kraja točan. Ostali smo drugi svijet, s tim da je on u međuvremenu potonuo.
Kako ćemo pomiriti posvađanu kulturu sjećanja?
Nikako. To se sasvim izvjesno neće dogoditi. Uostalom nije se dogodilo niti za vrijeme skoro polustoljetne socijalističke vlasti koja je imala ozbiljnu državu iza sebe i gradila, istina monopolističku, ali inkluzivnu kulturu sjećanja. Pa ni takva nije uspjela dokinuti obiteljsku kulturu sjećanja, a kamo li da bi to sada moglo uspjeti kad svaka strana ima državne institucije kao sponzore za njegovanje vlastitih, posvađanih kultura sjećanja. Rješenje o kojem sam pisao u ‘Libanonu na Neretvi’ jeste da naprosto priznamo jedni drugima pravo na vlastitu kulturu sjećanja i prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo.
Kao historičar, kako gledaš na nostalgiju i kako da se danas nosimo s njom? Nismo usvojili iskustvo radništva i antifašizma, a određeni žal za nekim boljim vremenima postoji.
Neki ljudi, ne tako malobrojni, su logično nostalgični za socijalističkom Jugoslavijom, u prvom redu jer je to bila socijalno osvještena država, koja je de facto sve proizvodila i imala veliku zaposlenost, omogućila djeci radničke klase odlazak na studij, gradila društvene stanove i sve u svemu bila ozbiljna, moderna zemlja s ključnim problemom deficita demokracije. Ovo u čemu danas živimo je sve obratno, a čak ni ta nominalna demokracija nije donijela slobodu u izvornom smislu. Radništvo i antifašizam su pak planski, od strane vladajućih ideologija, potisnuti s ciljem da u dogledno vrijeme budu potpuno izbrisani.
Današnji radnici su mnogo više nacionalisti, nego internacionalisti. Najveće zvijezde socijalizma su bili stahanovci i radnici koji su pripadali srednjoj klasi, a mi danas imamo ratne profitere, političare, ljude kojima je pošlo za rukom da akumuliraju veliku količinu dobara... i frustriranu nižu klasu. Kako izaći na kraj s tim?
Radnici su u času kad su trebali birati između klasnog i nacionalnog, uglavnom izabrali nacionalno. Ne bez prethodne medijske pripreme, ali svejedno, prilično su lako zaboravili odakle su krenuli i kamo su došli. To vrijedi, bez obzira na potpunu birokratiziranost zemlje i partije koji su joj došli glave na kraju, kao i unatoč svijetlim primjerima poput vukovarskog Borova, čiji su radnici praktično do pred početak rata odolijevali zovu nacionalizma, o čemu svjedoči upravo objavljena knjiga o toj temi. Današnje okolnosti su pak sasvim drukčije, zahvaljujući čemu još nigdje prekarijat sebe nije uspio klasno osvijestiti, a još manje povezati.
Osim nacionalista, rat je ostavio hiljade i nezbrinutih u novim patriotizmima, ali i jednu neumrlu ideju. Šta je za Tebe Sedma republika?
Osim što je riječ o naslovu sjajne knjige Ante Perkovića, po čijim motivima je Brankica Drašković napravila odličnu dokumentarnu seriju ‘Borderland soundtrack’, a koja govori o jugoslavenskoj novovalnoj i rok sceni, njenoj ratnoj i poratnoj sudbini te nasljednicima, sedma republika je zapravo svijest o pripadnosti jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru. On je naprosto jedna lijepa i dugotrajna činjenica koju nikakvi ratovi ili ideologije ne mogu izbrisati. Bio je tu puno prije bilo kakve zajedničke države, za vrijeme njenog postojanja, kao što je tu i danas, nakon svega. U svemu tome najbitnije je to da u njemu participiraju praktično svi talentirani ljudi s ovih prostora, što izaziva zavist i ljubomoru netalentiranih, koja se ispoljava putem ‘pravedničkog nacionalističkog gnjeva’.
Razgovala: Vanja Šunjić
Prometej.ba