Intervju sa Ankicom Čakardić: Izvore fašizma trebamo tražiti u krizama kapitalizma
S ekonomskom krizom sve su jače i socijalne krize. Desničarski i ultrakonzervativni pokreti prepoznaju socijalne krize i kao odgovor na njih smišljaju nevjerojatno opskurne i konspirativne teorije
Ankica Čakardić rođena je u Rijeci, filozofkinja je i docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njeni znanstveni interesi uključuju socijalnu filozofiju, feminizam, filozofiju roda, marksizam i kritiku političke ekonomije. Članica je uredništva sabranih djela Rose Luxemburg pri izdavačkoj kući Verso. Urednica je nekoliko knjiga i autorica više desetaka znanstvenih članaka. Trenutno završava knjigu o socijalnoj historiji kapitalizma i marksističkoj kritici Hobbesa i Lockea.
Darko Vujica, Prometej.ba: Često ističeš kako se problem rodne nejednakosti ne može riješiti unutar kapitalizma. Volio bih da govorimo o povezanosti roda i klase te proizvodnim odnosima u kapitalizmu koji reproduciraju rodnu nejednakost. Očigledno je da žene u kapitalizmu, usprkos rodnim kvotama i pravnom ujednačavanju (tamo gdje oni postoje) i dalje ostaju u podređenom položaju. Koji su to mehanizmi u kapitalizmu koji omogućuju dalju reprodukciju rodne nejednakosti?
Ankica Čakardić: Nejednakosti su imanentne kapitalizmu, njima se održava i hrani. U nekoj sažetoj formi mogli bismo reći da je kapitalizam veoma složeni društveni odnos koji opstaje zahvaljujući istovremenim procesima eksploatacije (obično shvaćene preko klasne kategorije) i opresije (shvaćene preko kategorije roda, rase ili seksualnosti). Ti procesi koji sustavno generiraju nejednakosti omogućuju reprodukciju klasnih odnosa i radne snage, i to ne kao zasebnih fenomena, već istovremeno i unitarno, formirajući na taj način kapitalističku cjelinu. Osnovne mehanizme rodne nejednakosti, historijski i teorijski, feministkinje različito lociraju – radikalni feminizam u muškoj dominaciji, liberalni u nejednakim šansama za napredovanjem, a marksističke i socijalističke feministkinje u napetoj vezi produktivnog i reproduktivnog rada i njihovoj strukturnoj odvojenosti. Ne samo da se te feminističke struje razlikuju u svojim interpretacijama izvora rodne opresije (radikalne feministkinje će radije reći „spolne” opresije, što je iz čitavog niza razloga problematično), već i u ciljevima i načinima borbe protiv nje. Rodne kvote i ostali liberalistički pravni instrumenti, kako to kritizira marksistički feminizam, ostaju na razini prazne geste ukoliko istovremeno ne podrivaju klasni odnos koji definira, određuje i limitira društvene privilegije i mogućnosti za napredovanjem.
Spomenula si neplaćeni reproduktivni rad. Nastavimo se na to. Na koji način se kroz neplaćeni reproduktivni rad akumulira profit?
Problem kućanskog rada se sustavnije počeo analizirati 70-ih godina prošlog stoljeća, u okviru Debate o kućanskom radu (Domestic labour debate), čime su se postavile osnovne koordinate za feminističku teoriju socijalne reprodukcije. Feministkinje su se ulovile u koštac s Marxovom radnom teorijom vrijednosti i inzistirale na tezi da svaki rad koji proizvodi vrijednost nužno ovisi o neplaćenom, „nevidljivom” kućanskom radu. Ne samo da su epistemološki kritizirale Marxa i marksizam, već su organizirale i političke kampanje za nadnice za kućanski rad (Wages for Housework Campaign) kojima su pokušavale redefinirati koncept rada. Rad nije prisutan samo u proizvodnji, već i u domovima – kuhanje, dojenje, peglanje, rađanje, seks, sve je to nenaplaćeni akumulirani rad, tvrdile su. Uskoro se 80-ih i u okviru feminizma javljaju dvije teorijske struje koje se bave problemom socijalne reprodukcije, odnosno reproduktivnim radom. Nešto sam o tome pisala i ovdje: http://krisis.eu/social-reproduction/. Jedna je tradicija „dvosistemska” i ona smatra da kućanski rad proizvodi višak vrijednosti, baš kao i svaki drugi rad (npr. Silvia Federici, Mariarosa Dalla Costa, Selma james, Leopoldina Fortunati), a druga je „unitarna”, koja tvrdi da kućanski rad ne proizvodi razmjenske vrijednosti, već samo uporabne (npr. Lise Vogel, Tithi Bhattacharya, Cinzia Arruzza, Sara Farris). Drugim riječima, prema unitarnom shvaćanju, kućanski rad je nužan za svaku akumulaciju profita ali sam po sebi ne proizvodi višak vrijednosti. Sklonija sam unitarnoj teoriji, iz više razloga.
U posljednje vrijeme vidimo sve češće feminističke mobilizacije; kao najbolji primjer za to možemo navesti Ženski marš u SAD-u koji je potakao i demonstracije u drugim (južno)američkim i europskim državama. Reprodukcija mizoginije potaknuta od strane neoliberalne kapitalističke dinamike se očigledno suočila sa otporom žena. Cinzia Arruzza kaže kako je u nekim zemljama (Argentina, Španjolska, Italija...) danas uopće teško razlikovati feminističku borbu od radničke. Čini se da feministički pokreti otvaraju novi politički horizont.
Španjolke upravo dogovaraju još jedan ogromni feministički marš i prekid rada na poslovima i u kućanstvima za 8. mart, Talijanke i Njemice spremaju slične akcije, Brazilke u ovom momentu organiziraju masovne antifašističke demonstracije, Amerikanke su povele militantni val štrajkova u obrazovnom sektoru, od Poljakinja i njihovih štrajkova možemo puno naučiti, i zagrebački osmo-martovski marš značajno raste iz godine u godinu. Feministički pokret raste, treba ga nastaviti gurati u lijevom smjeru i upravo u njemu treba nalaziti osnove za buduće progresivne internacionalne borbe. Kome to nije jasno, taj je slijep.
Val ženskih prosvjeda i štrajkova po svijetu je sjajan. Vremena su dosta loša, Amerikankama je Trump toliko mučno sjeo na želudac i dušu da su povele čitavi niz reakcija intoniranih veoma snažnim feminističkim porukama i zahtjevima koji direktno napadaju neoliberalni establišment. Čini mi se da je najvažnija stvar svih tih velikih feminističkih prosvjeda da veoma uspješno povezuju anti-neoliberalnu borbu u kućanstvima i na radnim mjestima. Budući da je riječ i o štrajkačkim metodama borbe, čitavom nizu radno-socijalnih zahtjeva koji istovremeno uključuju borbu za reproduktivnu pravdu i bolje radne uvjete, teško da inicijalnu feminističku iskru tih prosvjeda možemo odvojiti od klasne borbe. Kao i uvijek u povijesti velikih kriza, ženske organizacije se bude, pritom mobilizirajući najšire mase ljudi. Vremena su sve mračnija, baš zato tim feminističkim otporima ne smijemo umanjivati političku vrijednost. Riječ je doista o svjetlijem dijelu naše novije borbene povijesti.
Revolucija mora biti feministička ili je neće ni biti?
Upravo tako kako kažeš. Feminizam kada je revolucionaran, on ne gazi tek neki zasebni dio sistema, već ruši cjelokupne društvene odnose. Borba se istovremeno mora odvijati na našim radnim mjestima gdje uporno inzistiramo na feminističkim zahtjevima, baš kao i što u kontekstu ženskih borbi moramo klasno kontekstualizirati probleme. Jedino na taj način možemo govoriti o smislenosti anti-kapitalističkog otpora koji je održiv i ujedinjen, a ne zbir različitih intersekcija ili „paralelnih struktura” ili „platformi” koje se tek nominalno preklapaju bez univerzalne političke logike.
Isto tako, volio bih da govorimo o seksizmu na ljevici. Mnoge ljevičarske partije i organizacije još uvijek zadržavaju seksističke obrasce ponašanja. Možeš li malo detaljnije govoriti o tome? Kako se taj seksistički jezik na ljevici (re)producira?
„Još uvijek”, kažeš? Teška je to i pomalo tjeskobna, umorna tema za svaku ljevičarku. Nekoliko stvari bih tu istakla, ali mimo dekonstrukcijskog raspoloženja jer mi se jezik ovdje čini tek kao posljedica socijalno-historijskih uzroka.
Historija i empirija uporno demonstriraju da ljevica nije imuna na seksizam, kao ni mačizam ni mizoginiju. Još uvijek na ljevici imamo tribine na kojima mahom govore muškarci, časopise koje uređuju muškarci, publiku iz koje se mahom javljaju muškarci, muškarce za mikrofonima, teoriju koju mahom pišu muškarci, drugove koji uporno patroniziraju žene. Žene se uglavnom poziva da govore o feminističkim temama, a ako se tematski prostor i malčice proširi, primjerice na ekonomiju, marksističku teoriju, povijest ili generalnu političku analizu, žena je tu kronično malo. No, ukoliko treba nešto prevesti, istelefonirati, mailati, iskoordinirati, umrežiti, skupiti kontakte na terenu, e to već može. Naravno da su i kvote važne, očigledno i za ljevicu, ali one kao mehanizam inkluzije imaju smisla tek ukoliko svakodnevno radimo na osnaživanju drugarica/kolegica/analitičarki u različitim poljima teorije i prakse.
S druge strane, feminizam je, s punim pravom, strašno osjetljiv na takvo ponašanje pa udara kontru. Ali, često i nekonstruktivno, moralizirajući u tonu radikalnog feminizma, nalazeći sve uzroke zla ovoga svijeta u muškarcima. To je veoma opasno, reduktivistički površno, ne pogađa bit problema. Rod i klasa nikako ne mogu biti odvojene kategorije, uporno se definiraju i uvjetuju. Jedan od eklatantnijih primjera takvog opasnog uzmicanja je i transfobija radikalnih feministkinja koje su uvjerene da je osnova i kraj feminizma biologija. Taj konzervativni biološki fetišizam koji želi isključiti trans žene iz feminističkog pokreta jer one „nisu žene” pogrešan je i teorijski i politički. Tome najbolje svjedoči činjenica da je ahistorijska radikalno-feministička mistifikacija spola kao vječnog bitka svojim stalnim binarnim antagoniziranjem spolova svakim danom sve bliža desničarskim pseudo-argumentacijama isključivanja transrodnih ljudi.
Uz to, imamo i situaciju da u nominalno lijevim (nevladinim) organizacijama „doziraju” feminizam ukoliko je borben i eksplicitno socijalistički. Što nas opet stavlja pred temu pacifikacije lijevih organizacija i partija uopće. Borbu protiv seksizma zajedničkim snagama moraju provoditi sve progresivne organizacije, oštro se treba obračunavati s mizoginima na sceni, omogućavati što je moguće više razgovora, infrastrukture, kružoka, čitanja, učionica, diskutiranja, pisanja, analiziranja, obrazovanja o feminističkim temama kako bi ih se uguralo u osnovne principe djelovanja lijevih organizacija. Moramo moći razumjeti kako svijet funkcionira da bismo ga mogli mijenjati. Znam, to je puno mukotrpnog posla, ali – povijest je dokazala – ako će igdje biti stvarnog emancipacijskog pomaka, bit će ga prije svega na ljevici, nigdje prije.
Bifo Berardi je kazao kako je društvena dinamika koja je dovela Hitlera na vlast, danas dovela Trumpa (makar možemo o ovome još polemizirati). No Trump i SAD nisu izoliran slučaj. Mi u Europi to jako dobro znamo. Možda fašizam nije društveni sistem u kojemu živimo, ali je očigledno da nakon dugo vremena ponovno postoje krajnje desne političke snage koje mobiliziraju sve veći broj ljudi.
Daleko od toga da povijest nije otvorila novu stranicu s Trumpom. No, na nekoj općenitijoj razini mislim da je jako važno pripaziti s olakim usporedbama Hitlera i Trumpa, odnosno snagama koje su ih dovele na vlast. Primjerice, ne mislim da se Trumpa može nazvati fašistom, iako je njegova politika izrazito konzervativna, ksenofobna, natopljena post-truth manipulacijama i slično. Populističku ideologiju ne bismo smjeli poistovjećivati s fašizmom. Osim toga, postoji čitavi niz historijskih specifičnosti fašizma koje ni na koji način nisu istovjetne slučaju Trumpa, njegovom izboru i politikama koje zagovara i provodi. Ne radi se tu samo o akademskoj ili analitičkoj preciznosti, već potrebi da se „umiri”, dakako opravdana, drama oko Trumpa kako ne bismo olako skliznuli u politike manjeg zla.
Unatoč činjenici da Trump svakim danom sve više omogućava dalje osnaživanje ultra-desnice, uključujući užasne rasističke, mizogine i antisemitske politike, i da je svojim primjerom osnažio svoje razne kopije da se pojave na globalnoj političkoj sceni, treba biti svjestan činjenice da je američka politika itekako godinama prije (barem od Reagana, preko Busha, do Obame) osigurala nesmetani i dugoročni razvoj reakcionarnih i veoma opasnih desničarskih snaga. Upravo se s posljedicama tih horor politika danas suočavamo. Ako razgovaramo o fašizmu danas, onda bi nam tema trebala biti Jair Bolsonaro. Trenutno na svijetu ne postoji legitimno izboren ekstremniji predsjednik od njega. Sebe vidi kao restauratora brazilske vojne diktature, a uzor mu je pukovnik Ustra koji je zagovarao torturu, ubijanje i silovanje kao metode obračuna s komunistima.
Clara Zetkin je još 1923. upozorila da je fašizam srednje-klasni društveni pokret, usko vezan uz kapitalističke krize. Kako bi tobože pristupio rješavanju problema ekonomske i socijalne krize, fašizam sustavno uništava demokratske institucije i fizički se obračunava s radničkim i lijevim organizacijama, optužujući za krizu migrante, lijene, „uhljebe”, lgbtiq populaciju, žene, komunjare, Srbe i sl. Mislim da fašizam ne smijemo analitički spuštati tek na razinu ideologije – koja je neosporno važna – već tražiti izvore fašizacije i socijalnih kriza u društvenim odnosima, dakle, kapitalizmu.
I uloga žena u desničarskim pokretima je fenomen vrijedan analize. Nedavno sam pisala o feminizmu i alt-rightu (https://voxfeminae.net/pravednost/teorijska-citanka-feminizam-i-alt-right/) gdje sam pokušala koliko-toliko otvoriti i temu veze feminizma, neoliberalizma i ultra-desnice.
Mogu se načelno složiti sa tvojom analizom, međutim, kada govorimo o Trumpu, pa i drugim alt-right snagama koje postoje i u Europi, pada mi na pamet Fukuyamin komentar koji je kazao da će Trump na narednim izborima biti zamijenjen nekim drugim (pretpostavljam da je aludirao na centristički orijentirane kandidate Demokratske stranke) te da će se stvari stabilizirati. Međutim, kakve konsekvencije ostavlja po kompletno političko polje izbor tipova kao što su Trump, Orban i slični? Pogledajmo šta se dešava u Italiji, AfD je skoro sustigao SPD u Njemačkoj... Bojim se da se politički spektar toliko pomakao udesno i da će se sa njima pomicati još više u desno. Rezultat toga je to da nam se već sada politike manjeg zla žele nametnuti kao glavne alternative i kao „stubovi obrane od alt-right snaga“; alternative oličene u Macronu, Hillary Clinton itd. Ta dvostruka ucjena koja nam se radi je bojim se, ogroman problem.
Apsolutno se slažem da je riječ o dvostrukoj ucjeni. Slom socijal-demokracije i uzmicanje stranačke ljevice prema centru, taktičko preimenovanje politika u platformizam, sve dublje odustajanje od klasnih politika i pristajanje na konzervativne ekonomske politike, sve su to postupci koji doprinose jačanju desnice. A kad se i pojavi neka lijeva pozicija koja ne pristaje na politike manjeg zla, automatski je diskreditirana kao anakrona i naivna. Uz sve ovo, treba ipak biti svjestan i sljedeće realnosti. U vrijeme kada Obami i Hillary Clinton bez ikakvih problema pristižu bombe na kućnu adresu, otkada su opasni likovi poput Trumpa na vlasti, a „stručnjaci” poput Jordana Petersona najveće intelektualne zvijezde, otkad je razno-razni polusvijet isplivao na političku površinu Hrvatske – od šatoraša, molitelja pred bolnicama, Markićkinih organizacija i plaćenika, raznih oblika Srbo-mrzaca, konspirativnih konzervativnih stranaka poput Živog zida – govor mržnje i njegovi diskriminatorni učinci sve se više normaliziraju u javnom prostoru. No, čini mi se da je u Europi situacija po pitanju desnice – premda jako osjetljiva – ipak bitno mirnija nego li u SAD-u ili primjerice Brazilu.
S ekonomskom krizom sve su jače i socijalne krize. Desničarski i ultrakonzervativni pokreti prepoznaju socijalne krize i kao odgovor na njih smišljaju nevjerojatno opskurne i konspirativne teorije. I, umjesto da uzroke socijalne krize lociraju u kapitalističkoj političkoj ekonomiji, oni okrivljuju migrante, crnce, lgbt ljude, marksiste, tzv. „salonske ljevičare”, Rome, emancipirane i samohrane žene, feministkinje, Židove itd. Kako se socijalna kriza produbljuje, morat ćemo djelovati na dvije fronte paralelno – boriti se za očuvanje već stečenih socijalnih i materijalnih prava koja se svakim danom ukidaju, i to ne samo u okviru sindikata ili partija, već i izvan njih, kao i postepeno, tvrdoglavo i neishitreno graditi progresivnu i ekološki održivu političku budućnost. Pretpostavka za ovo drugo ne ide iz samorazumljivog smjera tipa „ujedinimo različite grupe, partije, inicijative” i to je to. Osnovna pretpostavka ujedinjene fronte jest koncipiranje koherentne i ozbiljne politike kako bi ljevica konačno imala priliku graditi pokret koji će imati stvarni emancipatorni karakter, a ne međusobno kopi-pejstanje politika liberalističkih „platformi” koje si umišljaju da su lijeve.
Walter Benjamin je svojevremeno govorio kako je svaki uspon fašizma izraz neuspjele revolucije. Nije li upravo mlaka i impotentna (ponajprije trećeputaška) socijaldemokracija svojim (neo)liberalnim politikama utabala stazu alt-right pokretima? Pa sjetimo se izjave Margaret Thatcher kako je njen najveći politički uspjeh Tony Blair.
Nisu fašizmi uspješni zahvaljujući besprijekornoj organizaciji desnice ili neuspjehu ljevice. Fašizme nosi, artikulira, gradi i osnažuje liberalistička srednja klasa. U vremenima ekonomskih kriza liberali pomiču svoju „neutralnu” agendu udesno, svim snagama čuvaju svoje privilegije, pacificiraju otpor i napadaju svaku kritiku kapitalizma jer im se čini neprimjerenom, grubom i besmislenom. Preusmjeravanje politike s klasne borbe na pluralizam liberalno-identitarnih tema i razne postmodernističke opskurantizme (čemu generalno svjedočimo od osamdesetih naovamo) jako otupljuje oštricu ljevice. Alternative kapitalizmu i fašističkim tendencijama društva moraju se paralelno graditi i u teoriji i u praksi – i pisanjem i obrazovanjem i istraživanjima, baš kao i na ulicama, kuhinjama, zatvorima, spavaćim sobama i radnim mjestima. Antifašizam je jednom bio učinkovit, bit će i opet.
Trenutni nivo radničkih prava, prava žena, rasne jednakosti i drugih prava koje građanstvo u kapitaloparlamentarnim demokracijama ima, izborena su kroz historiju kao rezultat mukotrpnih narodnih borbi; protesta, štrajkova i drugih oblika neposlušnosti, a ne preko institucija koje su uvijek pacificirale klasne sukobe. Dopusti mi da budem skeptičan povodom toga da će biti moguće kapitalizam zamijeniti (socijalizmom) bez nasilja.
Mislim da je kontinuirani pritisak na politički establišment neizostavan u svakoj taktici progresivnog otpora – bilo da je riječ o javnim akcijama ili udaru na mainstream medije i teoriju. No, kada kontinuitet izostaje, onda djelujemo situacijski i defenzivno. U tim trenutcima je najvažnije izbjegavati ideje i prakse individualnog nasilja te se organizirano i grupno osnaživati u borbi protiv svih oblika nasilja. Ono što mene brine jest sljedeće: kako odgovoriti kada ultra-desničarski i alt-right pokreti ili pojedinci organizirano fizički napadaju žene, lgbt ljude, beskućnike, migrante, Židove, antifašiste, Rome? Vrijedi li tada ona Clare Zetkin o ujedinjenoj organiziranoj fronti: „dočekajte nasilje nasiljem”? Ili ona Rose Luxemburg: „Za neprijatelja vrijedi: koljeno na prsa i nož pod grlo!”?
Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba