Robert Perišić (1969) u književnosti se javio kao pjesnik 1995. godine sa zbirkom poezije Dvorac Amerika. Poslije će objaviti još dvije zbirke poezije, ali širokoj čitalačkoj publici će postati poznat po vještom pripovijedanju. Autor je nekoliko zbirki priča i tri romana: Naš čovjek na terenu (2007), Područje bez signala (2015) i Brod za Issu (2022). Po romanu Područje bez signala snimljena je istoimena serija koja je 2022. godine na SFF-u pobijedila u konkurenciji regionalne serije. Ipak, u Bosni i Hercegovini skoro da i nema književnokritičke recepcije njegovog djela. Ova tvrdnja se ogleda i u podatku da je ovo njegov prvi intervju za neki medij iz BiH u posljednjih 10 godina. Sa piscem rođenim u Splitu, a trajno nastanjenim u Zagrebu, razgovarali smo, fokusiravši se na njegove romane, o odnosu stila i tema koje ga okupiraju, o kreativnim misaonim procesima koji ga vode do određenih pripovjedačkih odluka. „Odabrao sam dječaka koji je odbjegli rob zbog toga što on može iz svoje pozicije razumjeti poziciju životinja bez neke velike intelektualne akrobacije, nego jednostavno po svom životnom iskustvu“, kaže u ovom intervjuu za junaka svog posljednjeg romana.

Harun Dinarević: Htio bih da krenem od Vašeg romanesknog prvijenca Naš čovjek na terenu, od čijeg objavljivanja do Vašeg posljednjeg romana Brod za Issu je proteklo 15 godina. U tom periodu napisali ste još nekoliko knjiga i moram primijetiti da su ovo dva potpuno različita književna djela. Prvi roman je ispripovijedan u jednom ironičnom tonu novinara koji se suočava sa apsurdima tranzicijske Hrvatske, gdje su likovi često karikaturalno prikazani, dok Issu vodite jednim ozbiljnim pripovjedačkim tonom, ali blagim, bez ironijskog otklona prema likovima. Zamolio bih Vas na početku za malu autorefleksiju. Kako se Robert Perišić u ovom periodu promijenio kao pisac?

Robert Perišić: To što ste opisali, sigurno ima uporište u čitanju. S druge strane, Naš čovjek na terenu, koji je roman iz suvremenog društva, jednostavno implicira jedan pogled koji je nužno drukčiji od ovoga kasnije kad sam pisao Brod za Issu, romana koji se događa većinom u dubokoj prošlosti. Između je roman Područja bez signala. Na svakoj od tih knjiga radio sam godinama, srećom ili nesrećom, jer svaki put planiram napisati kraći roman, ali mi ne uspije. Onda se odulji, i onda kad pogledaš – sjećam se da je Naš čovjek na terenu započet 2003., a Brod za Issu je dovršen 2022. – između toga je 19 godina, koje su neke godine između skoro još mladosti do vremena već solidnih srednjih godina. Mijenja se tu sigurno i pisac, kao osoba određenih feelinga. Neki fokusi se mijenjaju, s tim da znam da u nekoj srži tu ima stvari koje su povezane, ali stil, ton i tako dalje, to možda što se najviše vidi i osjeti, nije čudo ako su drukčiji. Suvremeni kontekst svijeta, miljea i vremena u kojem se događa Naš čovjek na terenu, svijet uronjen u medije, urbanu strku i doba tranzicije, on vuče na jedan implicitno ironijski pogled jer bi bez njega taj svijet bilo nemoguće opisati, to ne ide s jako poetičnim tonom – mislim, u redu, sve je moguće, ima i tamo neke poetičnosti, samo nije dominantna. To je niz okolnosti zbog čega su te knjige, hajdemo reći, u tonu dosta različite. Ukoliko se recimo usmjeriš na ono što je u Brodu za Issu značajna tema, gdje se bavim i životinjskim svijetom, tu jednostavno ne pripada ironija – iako je ponešto ima kroz humor – dok kad se opisuje suvremeno društvo, ljudski odnosi koji su prožeti kojekakvim stvarima koje su dijelom smiješne, onda je logično da je duhovitost, koja je tu važna, malo više peckava. Ima i jednog i drugog, i nekog osobnog vremena, i toga da miljei tih knjiga sami po sebi idu u pravcu da one ne mogu biti baš slične.


Zadržimo se malo na Našem čovjeku na terenu. Vašem junaku, novinaru Tinu, kroz cijeli roman dajete solilokvije u kojima on promišlja tada savremenu Hrvatsku pa i globalno društvo. U jednom od svojih promišljanja on po ugledu na roman Generacija P, o kojem čita u novinama, želi da piše kolumnu o „generaciji energetskih pića“. To se u romanu ne dogodi, ali me duh vašeg romana podsjetio na duh romana Generacija P Viktora Peljevina, koji je uz druge pisce obilježio postsovjetsku, rusku satiričnu književnost. Koliko ste vi tada bili u dosluhu sa piscima poput Peljevina ili piscima iz drugih država istočnog bloka, koji su pripovijedali u tom tranzicijskom hronotopu, da ga tako nazovem?

Ponešto sam od toga čitao, ne previše. Recimo s Peljevinom i sa takvim autorima, vjerojatno je logično da se nameću poveznice zbog toga što se to događa u istom vremenu, u prelazima iz jednog sistema u drugi, u postkomunističkom ili postsocijalističkom dobu, kako ga god zvali. To su društva koja su se našla u nekakvim relativno sličnim okolnostima novog kapitalizma. I bilo mi je zanimljivo što se pisalo kod Rusa i drugih, naravno, ali ipak s odmakom, mislim da je bilo puno više groteske kod Peljevina, a referenca na njegovu Generaciju P – koja se, ako se dobro sjećam, zove po Pepsiju – blago je ironična jer moj junak misli da su energetska pića nešto zanimljivo za analizu vremena, u to doba kad je napisano, a možda i danas. Inače, ja svakako nisam htio da mi groteska preuzme likove i da njihove ljudske drame postanu samo znak vremena. Drago mi je što je, recimo, Naš čovjek na terenu nedavno izašao u Francuskoj, imao je kritike u glavnim novinama, i odahnuo sam – jer sam vidio da je preživio temu tranzicije, i tome slično – nije to bilo bitno u kritikama, nego roman kao takav. A tada, kažem, u načelu me je zanimalo šta se piše, pa i u filmu – i još me zanima, naravno – kako se gleda iz perspektive ljudi koji nisu Zapad, hajdemo tako reći. Opet, mi i Rusi, naprimjer, nemamo baš isto iskustvo, jer nismo mi ipak živjeli isto kao nekad istočni blok – drukčije je to i individualno i socijalno, nije bilo isto, ni prije, ni kasnije. Ali obzirom na to koliko Zapadnjak ima drukčije iskustvo, da ne može ni zamisliti neke stvari, da ne zna puno ni o dolasku kapitalizma gdje se vraćaju neki odnosi, i tako dalje, onda ovo sve nekako ispada sličnije. Kad sad spominjemo tu temu, ta usporedba prema Rusima i pričama s istoka, gdje je naše smještanje donekle stvar nesporazuma, možda je ta usporedba važnija s obzirom na Područje bez signala, knjigu koju sam poslije pisao, zato što sam se u Području bez signala na drugi način dotakao postsocijalističkih tema, s tim da sam u toj knjizi želio pogledati stvari izvan groteske i nekog bezdanog pesimizma, premda je priča smještena u devastiranu provinciju iz koje bi trebalo dolaziti samo samosažaljenje. U tom romanu sve počinje s naoko ironičnim pogledom, ali koji se topi tokom romana i pretvara u nešto drugo, u to da se sa ljudima koji nisu baš predviđeni da budu junaci proze ovih vremena, poput radnika, da se njima pristupi kao likovima bez ugrađene ironije, i u cjelini sa jednim osjećajem nade, koliko god paradoksalnim, u socijalnom smislu. Za taj gradić N. iz Područja bez signala – ne govorima sad o seriji nego o originalnom romanu – često su me pitali je li to, u stvari, u Bosni? Ne, nije u stvarnoj Bosni, to je neimenovana zemlja, sastavljana od više njih, a to, u stvari, neka provjeri svatko po svom.


Za razliku od dosadašnjih djela, posljednji roman Brod za Issu smještate u antički period, u doba Platona, četvrto ili peto stoljeće prije nove ere. Kontekst romana je i kolonizacija Mediterana. U ovom romanu životinje su ne samo puki motivi, nego djelatni likovi. Kao, na primjer, mačka Miu koja promijeni tok sudbine dječaka Kalije, rođenog u ropstvu. U intervju za Novosti iz 2023. godine govorili ste o izvorima na koje ste se oslanjali kada ste istraživali građu za roman. Vrlo je zanimljivo kako ste otkrili poklapanje perioda širenja mačaka iz jugoistočnih u druge dijelove Mediterana sa kolonizacijom Visa. Odakle dolazi vaša motivacija da se maknete od antropocentrične perspektive?

Dolazi sigurno prvo iz osobnih, pa tek onda iz književnih motiva. Ta motivacija nije došla pod utjecajem bilo kakvih teorija ili knjiga, nego mi se interes za naš suživot sa životinjama otvorio mimo književnosti. Prethodno sam bio relativno ravnodušan prema tome, premda sam mislio da nisam ravnodušan. Zapravo sam shvatio kasnije da mi se za neke stvari moraju otvoriti prozori, što se dogodi u životu, ne putem knjiga – barem meni – iako bih volio da ova knjiga nekome otvori poneki prozor. Dakle, to je moment koji se na osobnom planu događa, a naravno, kako pišem, onda to mijenja i književni fokus. Nije to neki trenutak, nego proces, a pritom književna artikulacija uvijek malo kasni, doduše u poeziji može biti odmah, ali u prozi ti treba vremena, da uopće dokučiš kako napisati neke stvari koje su na početku samo neki osjećaj. Kaskao sam za time, pisao sam nešto drugo, ali stvari ne idu baš kako treba kad te primi drugi fokus, to se može dogoditi općenito u životu, a tako i s romanima koji u pisanju traju, a bio sam radio na jednom suvremenom romanu, prije nego sam počeo pisati Brod za Issu. Na tom suvremenom romanu sam radio skoro dvije godine – imaš neki plan, dobro izgleda u načelu, ali jednostavno sam shvatio da negdje šepam s tim, da me više ne vuče to dovoljno, i ne možeš tako završiti roman. Onda sam ušao u jednu priču s Visa, pa sam zbog toga se malo pozabavio ovim temama iz kojih će se kasnije razviti Brod za Issu. To nije bio Brod za Issu, ali zbog toga sam počeo čitati o nekim arheološkim istraživanjima u vezi sa Visom i malo šire o vremenu kad su stari Grci napravili koloniju Issu na današnjem Visu, kao i druge kolonije po Mediteranu. Tu sam, putem znanstvenih knjiga, počeo shvaćati koliko oni toga sa sobom donose, ne samo urbanizam, pismenost, kulturu vina, nego i neke biljke i životinje koji su njihov živi trag. Između ostalog, spominju se i mačke. To se događa prije nekih 2400 godina i po grčkom zidnom slikarstvu koje se datira u to doba, mogu se locirati prve pojave mačke u domaćem ambijentu kod Grka, gdje su uvezene preko njihove veze s Egiptom. To je priča koja vuče u detalje, ali svakako sam iz tih izvora shvatio da se introdukcija pitome mačke u Europu putem grčkih kolonija događa otprilike prije 2400 godina, a to je isto doba kad je uspostavljena i kolonija Issa na Visu. Kad su se te dvije stvari poklopile, onda mi je palo na pamet kako bi bilo to napisati, taj njihov dolazak, putovanje, tu staru Issu. Ovdje naravno govorim o fikcijskoj postavci za roman, preklapanje te dvije informacije mi je dalo osnovu za fikciju romana. Samo kako to napisati, kako ući u tu priču da nekoga zanima nešto tako zaboravljeno. Te iskopine na Visu postoje, ali nisu spektakularne na prvi pogled, malo toga je i vidljivo, više je pod zemljom. Malo ljudi uopće i ode da ih pogleda. Kad se ljudima to ne tumači, ništa im nije jasno, plaža je jasnija. Imaju i rimski ostaci termi koji su blizu mjesta gdje dolazi trajekt, to se malo više vidi. Ti Isjeci, bez obzira koliko sam se bio vezao za taj prostor, i meni su prije bili potpuno apstraktni. Onda kada sam ih počeo zamišljati u kontaktu sa živim bićima, životinjama i biljkama koje nose, uz koje se vežu, taj svijet više nije bio toliko apstraktan – to su ljudi koji su bili u doticaju s istim tim biljkama i životinjama koje hodaju okolo. Tu se otvara jedan daleki luk, osjećaj da trag tog svijeta nisu samo arheološke iskopine, nego da postoji i živi trag.


Kao na primjer masline koje su sadili.

Da, tako nekako. To je bio početak nekog razmišljanja da li bi se uopće od toga mogao napraviti roman.


Neki kritičari su primijetili, a i ja sam, da se ovaj roman može čitati u ključu bildungsromana, romana o odrastanju. To je, naravno, samo jedan aspekt ove pripovijesti. Mene zanima ovo: Vaš junak Kalija odraste, postane otac, ima svoju porodicu, ali nikad do kraja ne odraste, u smislu da prihvati logiku odraslih, da su životinje na ontološkom razini ispod ljudi i tome slično. Njegov pogled na svijet i dalje ostaje nezatrovan tim pogledom odraslih bića. Kako ste vi promišljali svog junaka?

Tema odrastanja nije bila moja intencija, o tome bih vjerojatno pisao u svom vremenu, nema razloga zbog toga ići toliko daleko u prošlost i naletjeti na brojne komplikacije, i zato ne bih rekao da je to priča o odrastanju, iako priča, naravno, ima tehnički neke motive da se možda tako i čitati. Kad sam razmišljao o tome odakle krenuti u priču smještenu u to davno doba, za mnoge skoro nezamislivo, pa i literarno teško zamislivo, zato što nema previše orijentira za takav roman, ime Kalija – to jest u originalu Kalia – mi se prvo pojavilo jer je taj čovjek zabilježen na jednom starom zapisu u kamenu i to je, koliko mi je poznato, prva stvarna osoba koja je zabilježena na ovoj strani Jadrana. On nije zabilježen kao dijete, nego kao odrastao, ali ja sam počeo zamišljati junaka tog imena dok je još u Sirakuzi, odakle oni putuju na Vis. To nije biografija te osobe, niti bih je mogao znati, nego je dano kao spomen i posveta, kao što su i neka druga imena u romanu stvarna, premda to nisu biografije tih ljudi, o njima je osim ponekog podatka malo znano, tako da su moji junaci dio književne fikcije. Naravno, bavio sam se istraživanjem faktičkog svijeta, to odakle su oni došli na Issu i kako je to moglo izgledati. Značajan dio okvirnih motiva su ugrađeni u roman na osnovu fakata ili znanstvenih pretpostavki, ponešto je i slobodno interpretirano, a životi likova su potpuno izmišljeni, onako kako su izmišljeni likovi francuskog realizma, ali nije izmišljen Pariz tog doba. Odabir dječaka i roba kao ljudskog nositelja radnje mi se ispostavio prvo kao intuitivni, a kasnije sam shvatio, i najlogičniji izbor s obzirom na priču u kojoj će biti važne životinje. Bitno je što je on bio rob, zato što mnogo toga sažima svojom pozicijom što se tiče prava, tzv. ljudskih prava, koja su postojala i onda, na neki način. Ali netko tko je rob, što se tiče prava unutar polisa, sasvim je blizu toga da on i životinja imaju ista prava. Ta vrsta pozicije je i dovela do odabira takvog junaka, koji može promatrati društvo iz te pozicije nekoga tko nema prava, koji može sagledati sebe – mislim, nije to sagledavanje intelektualno, nego u smislu osjećaja, s obzirom na to što se radi o dječaku – ali on može shvatiti da je kao odbjegli rob na jednakoj razini kao magarac i kao mačka, u očima polisa što se tiče prava, a polis je društvo. To njegovo iskustvo u Sirakuzi je ono što je za njega formativno, i nije on ostao dječak u smislu toga da nije odrastao, on samo nije htio kasnije u svom životu zaboraviti to iskustvo, to što je jasno znao, da je u suštini isti kao magarac i kao mačka. Možda ne bih trebao na taj način kao pisac tumačiti, jer postoje još neki mogući pogledi ljudi koji čitaju roman. Treba imati na umu onaj doživljaj nekoga tko to čita, to prestaje biti samo moja stvar, ona je dana dalje, pisac nije vlasnik doživljaja romana. U njega se mogu upisivati sva ta čitanja i ona mogu nekad biti i takva da iznenade i pisca. Ukratko, neke stvari se biraju intuitivno i sad kad ovo govorim, tu naknadno mogu sam tumačiti neke svoje izbore, a stvari se u pisanju često intuitivno odabiru zato što sažimaju u sebi mogućnost da se nešto ispriča ili da se krene u priču. Onda ideš u nekom pravcu i vidiš da je dobro, što nije uvijek slučaj, pa brišeš i probaš drukčije. Odabrao sam dječaka koji je odbjegli rob zbog toga što on može iz svoje pozicije razumjeti poziciju životinja bez neke velike intelektualne akrobacije, nego jednostavno po svom životnom iskustvu. Ropstvo je tu, kad razmislim, i važnije, ropstvo ljudi i životinja. Ropstvo se na neki način uvijek obnavlja, samo u svakom vremenu drukčije.


Referirate se na suvremeno ropstvo?

Ljudsko ropstvo je danas nevidljivo, nije to transparentno ropstvo, ali u suštini postoji. Ljudi su vezani, ekonomski, i zatrpani smećem, informacijski, nijedan dan im nije dobar. Kad razmišljamo o sudbini životinjskog svijeta u suvremenoj civilizaciji, što nije izravno tematizirano u romanu, osim u naznakama, ali kad razmislimo o sudbini životinjskog svijeta u prehrambenoj industriji i tome slično, to su stvari koje nemaju imena, ni mjesta u mejnstrim okviru u kojem se razmišlja o svijetu, jer kao to je negdje tamo, u nekim pogonima, a to nisu baš ugodne stvari, niti su male stvari, i gore je od ropstva. U ovom romanu se ne govori samo o životinjama prema kojima je afektivna povezanost jasna, poput mačke koja je kućni ljubimac danas, a nekad to nije bila njena osnovna uloga. Tu je i magarac sa nekom drugom pričom, koji je radnik i rob među životinjama, a u romanu su dotaknute i priče o drugim domaćim životinjama, zato što su to naši suputnici kroz civilizaciju, koje smo mi danas smjestili na položaj gori od ropstva. To što spominjem se ne spominje jer je povezano sa jednom vrstom cenzure u našem pogledu, kad mi kolektivno na razni civilizacije neke teme jednostavno ne želimo imati u takozvanoj odrasloj raspravi. To je jedna mnogo šira nelagoda. Životinje naših pradjedova i prabaka, koje su živjele s njima, koje su jeli – ipak nisu mučili.


U Brodu za Issu na nekoliko mjesta koristite sintagmu virus jezika kojim ljudi manipuliraju stvarnošću. I u Našem čovjeku na terenu se javlja sličan koncept. Čini mi se da je to neka tema koja vas permanentno zanima.

Može se to dovesti u vezu, ali u Brodu za Issu se ponešto i igram. Imam taj glas Vjetropira koji se, kako mu ime kaže, jedan vjetroviti izmišljeni entitet koji se bavi s klimom, koji onda usput pomalo provocira nepredviđene kutove kroz koje će promatrati ljudski rod, događanja na zemlji, njemu čudne ljudske običaje itd. Tu ima i neke igre koja ponekad postane ozbiljna, ima želje da otvori jedan pogled koji nije opterećen našim prethodnim mišljenjima i znanjima. Vjetropir može zbog toga varirati različite ideje poput jezika koji je virus i prenosi se s usta na usta i u svakoj generaciji gradi svoj imunitet i svaka generacija ima nove varijante virusa… Cijela Vjetropirova tema, kad on razmatra ljudski rod, je takva da on pokušava to pogledati iz ugla koji nije baš najčešći. U prethodnim romanima sam imao valjda neke stvari koje su bile duhovite na nekim drugim razinama, a ovdje sam zamislio neku duhovitost, recimo tako, koja može biti čitana i sasvim ozbiljno, a može se čitati i sa smiješkom, zavisi.

Razgovarao: Harun Dinarević, Prometej.ba