Z., koje sudbina nije štedjela, daje mi savjet: „Završi svaki dan riječima – tako dobro kao da danas neće više nikada biti!“

Kada se čovjek suoči sa zaprekom koju ne može uništiti, on počne sam sebe uništavati. Ta je strašna veza uzrokom očaja i depresije, izvor alkoholizma i ovisnosti od droge.

Fanatizam daje čovjeku više energije nego što to čine blagost i dobrota. Stoga je fanatiku lakše nametnuti svoju volju i učvrstiti svoju moć.

Što se naviše penjao, to je postao sve distanciraniji, hladniji, zlobniji. A kad je izgubio fotelju postao je opet pristupačan i sasvim podnošljiv čovjek.

Rješenje konflikta pomoću kompromisa ovisi o nivou kulture. Što je viši kulturni nivo, tim su veće mogućnosti da se nađu kompromisi.

Problem rasizma jest problem kulture. Rasist je primitivan, glup čovjek. Agresivni sektaš. Prostak. Ljudima koji se smatraju nečim višim nego što jesu u stvarnosti ili nego što zaslužuju da budu, treba rasizam kao mehanizam vlasti i precjenjivanja samoga sebe. Kao trampolin koji ih baca u visinu. Glupak traži nekoga tko je još gluplji od njega kako bi imao potvrdu da on sam nije takav. Traži lošijeg od sebe kako bi u usporedbi ispao bolji. Treba mu netko koga će on prezirati, jer mu to daje osjećaj nadmoći i pomaže mu da zaboravi da je nitko i ništa.

Što je viša razina na kojoj se počini neki zločin, to je veća vjerojatnost da se neće okvalificirati kao zločin nego kao nužan politički šahovski potez.

Razumjeti prošlost, dati da ona ponovno oživi. Problem pri tome nije samo u nedostatku izvora nego i u ograničenosti naše predodžbene moći. Predočiti si ljude koji ne poznaju elektricitet i tisuću drugih stvari poput zrakoplova, telefona, kina itd. – predočiti si njihovo gledanje na svijet, njihovo poimanje prostora i vremena. To je problem koji ne možemo zadovoljavajuće riješiti. Stoga niti smo u stanju gledati u budućnost niti napraviti izlet u prošlost. Jer naše je mišljenje usidreno samo u jednoj vremenskoj razini – u sadašnjosti. Pa i u ovoj ono se ponaša nesigurno i nespretno.

Čovjek može samome sebi postati takav problem da nema više dovoljno vremena baviti se bilo čim drugim.

Radi se na stvaranju društva bez pamćenja. U takvom društvu laž ostaje nekažnjenom. U njemu nema nikakvog značenja šta je rečeno i šta je još do jučer bilo na snazi. Nedostatak pamćenja ostavlja laži slobodan prostor.

Što viši cilj sebi postaviš, to ćeš biti sve usamljeniji.

Laž: ako se zlo može potisnuti s pomoću laži – je li u tom slučaju dopušteno lagati?

Što vrijeme i godine dalje odmiču, to u samima sebi otkrivamo sve teže protivnike.

Kineska književnica Nien Cheng (Život i smrt u Šangaju) dospjela je za vrijeme kulturne revolucije u zatvor. Jedino živo biće u njezinoj ćeliji jest pauk. To, kako pauk plete mrežu, daje joj snagu. Pauka vodi prirodi nagon za preživljavanjem. „Moram i ja tako“ – zaključila je Nien Cheng.

Izmislili smo strojeve koji nam omogućuju da ne mislimo.

 

Autor ovih aforizama i zapažanja je poznati poljski novinar i pisac Ryszard Kapuściński (1932-2007). Objavljeni su u njegovoj knjizi Lapidarij. Jedan dio aforizama, zapažanja, slika i bilješki preveo je s njemačkog Jozo Džambo za Bilten franjevačke teologije Sarajevo, XXXV (2007/2008) 1-2, 139-142.