Amir Brka: Dan državnosti
Premijerno na Prometeju objavljujemo spjev 'Dan državnosti' Amira Brke
Izvor fotografije: Prometej.ba
„(…) Amir Brka u svom neobičnom spjevu Dan državnosti razvija kritički pogled na bosanskohercegovačku stvarnost, proničući iza njenih pojavnih oblika u skrivene slojeve simbola i drugih vrijednosti koje oblikuju mjesta društvenih sukoba i nesporazuma. Taj kritički pogled pretočen je u fantazmagorijsku scenu na kojoj se okuplja narativni potencijal koji gradi ovdašnje etničke identitete nakon raspada Titove Jugoslavije, u njihovom međusobno neprijateljskom položaju. Na toj osnovi, društvo se drži u stanju mentalne i svake druge pokornosti ideološkom narativnom konstruktu koji ga prožima od dna do vrha društvene hijerarhije, konceptualizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost etničkih identiteta. Zarobljeni nacionalističkim naracijama, ti identiteti obilježeni su, kako bi rekao Danilo Kiš, prije svega paranojom, pa svaki od njih etničkog susjeda vidi kao svepovijesnog demonskog neprijatelja, bez obzira na to što je u pojedinim povijesnim dionicima s njime dijelio isto ili slično povijesno iskustvo i gradio zajedničke vrijednosti. (…)“ (Enver Kazaz)
1.
Grozan jedan, nezamisliv, užasnijeg roba Božijega
uopće ne znamo...! Vukodlak je krvožedan, možda?
Vampir što je ustao iz groba...? Prikaza je...? Zlo
je sâmō...? Šta li...?! - Neopisiv: kao ponoć crn je
zorom, a potpuno bijel je obnoć... Ta nakaza već
odavno zemljom našom nesmiljeno gazi, preko
brijega ili gorom dok prstima pukneš, kao ravnom
tabljom, pa, siromah, ti ustukneš kad opaziš njega:
anksiozan - slediš se i odmah kao uklet staneš...
Da proljeće svane i sunce nam opet sine, tome se
nadamo, ali kako koje desetljeće mine, u sve većoj
on je snazi, a mi propadamo u tamne bezdane, elan
jenja i topi se samouvjerenost... Strasno sabljom
razmahuje: usljed nepoznate huje, siječe sve što sliči
na bosansko i čejreči hercegovsko... Herojsku nam
prošlost niječe, integritet, suverenost, milenijski
identitet, tradiciju i naciju, neprestano nanosi nam
i bol, izaziva apatiju, depresiju, osjećanje ropsko...
Premda crnom morom shrvan, nisi odustao, jer
Bosanac ti si snažan, punokrvan i odvažan: prisiljen
na bdijenje - želio bi da ga sputaš... Ali kako da ga
skreneš s puta, u naumu grdnom da ga spriječiš...?
To stvorenje čime da obuzdaš kad mu ne znaš ni
svrhu zaumnu...? Kao Zoro skriven je pod maskom,
bez skrupula, ohol, nikom ne popušta, nikoga ne
mazi, svi smo čista nula, ništa u tom ne pomaže...!
Pokušavaš, al' ne lezi vraže, ne uspijevaš da mu
se približiš ni poniznom, udvoričkom laskom...
I dan i noć strahujemo, iako ne samujemo: svako
toplim obgrljen je torom, sred brloga, ipak, uzda se
u svoga... Stradat ćemo kobno naposljetku, zorno
spoznajemo...! Štitimo se od njeg grozdovima
bijelog luka koji vise s čiviluka, kriomice i suze
poteku, a kako i ne bi - na misao o prestanku
ovog od postanka Bosne neviđenog rahatluka...
Tako i sad - dok svečano okrećemo janjce slasne
i prasiće masne, blaženi sred lude mase i bijede
sveopće, oblaporno gutajući odreščiće krasne,
a plemenski trijumvirat olimpski se smije, sline
mu se bradom cijede, podriguje gromko i pretilo
sopće - taj se, poput kakva mitskog bića, među nas
zalijeće, motreći nas mrko, netremice, sa visoka,
prijetećega, ljuta oka, kradom on nas ponaosob
mjerka - kako pravednici posmatraju krivce. Od
njegove strepimo siline, ali svako od nas, opet,
tajnu nadu gaji u opstanak ove čarobne miline...
Zalogaji zastaju nam grko, kao da smo za prezira,
sâmā sića, nedorasli svom blagdanu, beslovesna
da smo stoka, mada himna naša svira, travu da
smo pasli, kao da ni Ustav niko od nas ne umije
da štije, da ne poznajemo ni državni sustav...!
Pa pomisliš da je njime bila nadahnuta čak i ona
obijesna, ljuta, iz Daytona goropadna zvjerka
čija narav, osorna i prijeka, privede nas sve na
istu stranu, kao negativce gradića Peytona koji
predugo mu podrivahu ionako mrzovoljne živce...
Pod kopitom konja njegova se i žar vatre razlijeće,
drobi vranac kao ognjem da je šopan, ne vidjevši
nikad zobi: gdje udari otvori se klanac - kao da je
zajednički grob svima iskopan... Svaka nada već
je polomljena bila, opaka je i neumoljiva ova
čudna, tvom raciju apsolutno neshvatljiva sila.
Na sve strane pršte tek pečene šnite mesa, ostat
će nam gladni stomačići jadni, zastaše i opančići
usred urnebesa prazničnoga plesa, pa glas, potom,
k nama, ozgo, kao da je sa nebesa (gdje poglede
za spas upravljaju koji mole iže jesi, Oče), nešto
govoriti samo što ne poče... Svi bijahu potpuno
u transu, sretni što su najzad doživjeli šansu da
saznaju šta on od njih uistinu ište, i, već spremni
na tu duhovnu seansu, zagrljeni kako čine u nevolji
dosti ponajbolji, od radosti stadoše da vrište, zatim
jedni na koljena, drugi čelom na zemlju padoše...
2.
Čuj, upade neki - kuražan, prem mali - te poviknu:
Ama, ljudi, gle ti njega...! Davno ste se i vi s njime
zaigrali, ali tu su još uvijek oni što nikada neće
moći na to da se sviknu, ni do groba...! Zasad šute,
jer su bespomoćni, ili, poniženi, kriknū u samoći.
No bijes raste, a i vaše crno doba jedanput će proći,
pa i još toliki da ste, ma i triput umnoženi...
A za ovog - ne znam ko je, ali, zasigurno, na svoga
je oca nalik! Kojeg oca...?, upitasmo. Onog što je,
vjerovatno, omastio kraj konopca, il' je, možda,
nakon neke ofanzive (NOB je bila tegobna i duga),
strijeljan kao mrski agresorski sluga, jer potomci
negdašnjih kvislinga dočekaše da iziđu iz mišije
rupe i na scenu trijumfalno, kao pobjednici stupe,
te sad misle da će tako ostati zastalno... Šepure se
snage reakcionarne i komotno među nama žive, pa,
štaviše, neosjetni za probleme radnih ljudi i građana
stvarne, usljed svojih briga izlažu kleveti vijećnike
ZAVNOBiH-a, sramotno ih krîvē majstori intriga...
A naši su tada, do jednoga, partizani bili, za slobodu
borili se, izginuli na Neretvi, na Kozari, na Sutjesci,
u Drvaru - ne znaš koja bješe teža sa hordama tmine
bitka, ni koja je pobjeda nam veća... To je slavna
epopeja, što podsjeća na Heladu staru... Po šumama
i gorama, pronoseći nadu, sa Maršalom na čelu
kolone, kao svici usred pomrčale vasione, vojevaše
vrli preci posvećeni budućim zorama, ne zbog
lovorika ili pukih ratničkih trofeja... S ogromnim
moralom, bratski jedinstveni, čak ni pozdrav ih nȅ
dijeli: nisi čuo Faljen Isus niti Bog pomozi, niti
Selam, niti Šalom, nego Smrt fašizmu, druže!... Jer
samo su tako mogli domovinu da izgrade i postave
u njoj temelj Bosne kao naše otadžbine uže...
Nema tako krilatoga stiha k nebu da se vine i opjeva
veličinu ZAVNOBiH-a...! Zbog njeg Bosna ipak
opsta, iako je Juga bolno iskusila krvoločnu
neofašističku čizmu, poraženih izdajnika, nakon
dugā posta, pomno prikrivanu i ustašku i četničku
osvetničku pizmu, i svih drugih trabanata Sila
osovine koji nisu odustali: pritajeni su čekali -
sanjajući da se podignu iz blata i oduška daju
svom tribalnom, zatomljenom atavizmu, te pokrenu
novu bratoubilačku kataklizmu, ne znajući, ili ne
hajući za to što su pukim robljem imperijalizmu...
Poništenje pravde oni vječno snuju, jednakost
preziru, pakost prema dostojanstvu iskazuju,
omladinu teško truju, odgajaju slijepu pastvu,
i u škole uveli su vjeronauk, ne znaš više ko otima,
a ko krade usred opće smutnje, dok se Bogom kunu
u poštenje... Bosnu su zatekli kao djevu dotjeranu,
nalickanu, umivenu (imala je, u to nema sumnje,
i poneku manu), ali populus nam opet bježi u
Njemačku... Sve što kulučenjem za njih kod kuće
su stekli - ne može im biti ni za posnu hranu, jer
su ovi izvršili pljačku nečuvenu, nemoguće nju
bi bilo opisati i da imaš kilometar dug rotulus...
Dani su nam sve tmurniji i sve sivlji, ali živ je,
ipak, sve je življi onaj isti bauk i sve jasnijeg je
glasa, zbog njeg nikad ne noće u miru. Slute da
će potlačena klasa, koju strahom za se vežu, obruč
oko njih da svine kao pauk mrežu: bez pilula ili
alkohola u san i ne tonu... Morat ćemo skoro, baš
u roku vrlo kratku, nesumnjivo, to i svaki od njih
znade, iznova na barikade, postojani da stojimo
kano klisurine - da ih k vragu pošaljemo i slobodu
slatku još jedanput svom narodu osvojimo, lijepu
i dragu, ovo zlo nezapamćeno da zauvijek mine!
Vratit će se doba zlatno, jer njiše se lijevo-desno
historijsko klatno... Ići ćemo zemljom našom, kao
nekad, ponosno i smjelo, dizat ćemo u vis čelo i
k nebu se časno i prkosno propet - kako sada ne
možemo, nikom neće biti tijesno... Pa nek kažu
da je ovo prijesno i sirovo, da je sjetna iluzija,
ili da je utopija to što nâs opija, pjevat ćemo
kao jedan opet: Druže Tito, mi ti se kunemo...!
3.
Zatim drugi, tankovijast, sa čibukom, kaza: Molim,
repliciram...! Mada riječi uvijek pomno biram i ne
povodim se larmom niti bukom - hašarijast je
komšija, njegov proslov, egzaltiran, sam po sebi
dovoljnom je za nj sramotom i brukom. Prija samo
zavedenom, jadnom i neukom, ili onom što zbog
pada berlinskoga zida još i danas nostalgično kmeči.
Liberté i Égalité i Fraternité, tê parole, tobož svete,
bjehu lažni haber, a nastradao je ovdje zbog njih
prvenstveno muslimanski homo faber - koji gradio
je zemlju, smatrajući da ga u njoj poštuju i vole. Ali
njemu odmazdom kaurskom neprestano prijete urote
bradate, posvećene i odane Kremlju, jer krivicom
turskom one još i sada vitlaju i mlate... Željno
i strpljivo, a idejno prevrtljivo, iščekuju vrijeme
što će za nas biti pogibeljno, stanje bezizlaza...
Zato, dakle, dajem vam na znanje: o povijesnoj riječ
je grešci, jer su muslimani ponajviše bili partizani...
Ne bijaše toga vrijedan, ali pristali su s Títom žarko,
malne kao sa Allahom, nakon što je otrovan im
Spaho, jer paklen je bio plan susjeda, pa im drugo
tada nije preostalo... Pročitajte, uostalom, šta o tome
kaže i Hoare Marko... O Englezu učenome zborim,
bome i čestitom: osim činjenica, za njegovu tezu
o uspjehu NOP-a dubioznu vezu ne možete naći
ni uz pomoć mikroskopa. A moralan insan, nesklon
grijehu, tako govoriti mora, drukčije ne smije...
Sve ostalo pada na razinu lakrdije, ili lošeg vica...
Poslije rata, kad su napustili šumu i sišli do grada,
zabraniše čak i džumu, a bilo je, onda, i drukčijih
vrsta sraza: pohapsiše mladost što je prihvatila našu
milu Ummu, uhodio brat je brata... Nastavljena je i
potom istovjetna sa istoka šema, pa je, tako, ubijen
nam i gospodin Džemal... A njega se, naivnoga,
koristilo na arapskoj strani, sve kako bi muslimani,
meazallah, pristali da budu nesvrstani...! Pa, kada
se dočepaše njihova petrola, završena već bijaše i
otužna druga Džeme kozmopolitična rola...
No, mašallah, preživjesmo sva stradanja i pogrome,
sve najteže historijske probe, čak i deset genocida,
ali sačuvasmo zdravlje i uma i vida, te, napokon,
bogumili, što su listom Fatihovu vjeru prigrlili -
nakon što je sultan kršćanima dao i Ahdnamu koja
i sad stoji u fojničkom samostanu (to je naša Magna
Charta Libertatum) - uz Aliju mudrog, čiji život
za ideju prođe i gordo i trudno, dođoše na tobe...
U budućnost ćemo bez njeg, ali dovijek njegovom
linijom, Milostivi nam je takav namijenio fatum...
Obnavljamo zemlju sada, pažnju našu, stoga, iznad
svega zaokuplja svaki javni tender: i ponuda što se
čini povoljnijom može biti mnogo skuplja u svojoj
suštini... Ali treba znati kako krivotvori i patvori,
kako laže Skender, jer o cilju našeg puta neistinu
šejtan kroz pjesnika slâžē, taj epilog nipošto ne
stoji...! Tek sad smo na svome svoji: vjera svoja,
a svoja i zemlja - to je za nas uzvišeni spoj, izraz
naših plemenitih stremnja... Još jedanput, tako,
stigosmo na korak do millet-sistema...
Kako kaže ilahija krasna, islamska je i bosanska,
sasvim jasna, i nujno je tiha i nečujno glasna, od
pjesnika Džeme, ruhani poete, pjevuši je svako naše
dijete: Ja sin sam tvoj...! Nema tako umilnoga stiha
ni slogana, bez premca je... Iz srca se emocija kroz
tjeme probija, pa sveudilj po ćilimu Bosne sija,
a ona procvjeta, kao rajska bašča zamiruši...
I još samo - želja nam je i molitva svojska - neka
dragi Allah milost svoju lijepu spusti na osmanskog
vođu Erdoğana i nek ga podrži, odlučnost i čilost
Recep Tayyip da održi, da ga s trona ne uzmogne
svrgnut organizirana vojska plaćenika i poltrona
kao Feto znana, na tu stranu okrećemo glavu...
Uz njegovu pomoć ćemo sačuvati sve što nam
oduvijek bješe u vatanu našem sveto, veličajnu
pradjedovsku slavu u novom zemanu...
4.
A treći se, za kazanom - čineći se, pri tom, uljuđen
i pitom, europski elegantan - osokoli eruditno, te,
uvrijeđen riječju iskazanom, i pomalo zbog nje
kao sluđen (prethodnici, evidentno, bijahu u krivu,
govorahu lažno i bestidno, što nȅ primi miran i
stoički), šljívu proli, pa iznese što je važno...
Premda bješe iritiran i uzbuđen vidno, sve učini
spretno retorički, u jednom zamahu, učeno i istinito,
također učtivo... Pledoaje impoznatan, i za povijest
nepobitno znatan, a ne samo politički... Uključeno
tu je samo ono što je snažno i što vrijedi stalno, jer
on zàobiđe sitnō i banalnō, riječi čiji eho već pri
svijeći nestaje i blijedi, na njih valja odgovorit
isključivo šutnjom, ili ciničnim podsmijehom...
Katolici, veli, i vilajet ovaj i dunjaluk kršćanski je
bio, i opet će biti cijeli, jer takvim ga On i stvori...!
Ako samo promislite, po savjesti i razumu, na koga