Andrićeva čitanka | Velika tema zla
Iako zlo koje izmiče našem shvaćanju radikalno ugrožava život, čovjek, ma kako njegova sudbina bila beznačajna i malena za veliku povijest, pred zlom treba stajati kao odgovorno biće
Bilo da dolazi izvana, od prirode ili od drugih ljudi, bilo iz njegove nutrine, zlo je čovjeku oduvijek bilo tajna koja izmiče konačnom definiranju i pred kojom ljudski govor i onaj teološki, filozofski, znanstveni – ne ostaje samo nedorečen, nego je i objektivno težak s obzirom na ozbiljnost pitanja koja postavlja. Pritom nedorečenost i nedovršenost možda ne bi trebalo shvaćati samo kao manjkavost nego i kao priliku da se problem i fenomen zla u čovjekovu životu, uostalom kao i sve druge velike teme, poput vjere, dobra te smisla vlastitog postojanja, promotri sa strpljenjem i razumijevanjem.
Velika pitanja treba izdržati prije nego što se na njih pokuša dati odgovor.
Upravo se uloga književnosti i teologije, u njihovom susretu i u pristupu, kao i u međusobnom prožimanju, jednako nalazi u izdržavanju i ostajanju nad velikim pitanjima. U teologiji, kao i u književnosti, nudi se čitatelju i tražitelju, učeniku zapravo, da stvarnost prepoznaje većom nego što je to ona sama po sebi na prvi pogled, stojeći pred trajnom dilemom i pred otvorenošću pitanja koja postavlja.
Velikom temom zla, koju možemo kao zajedničku crtu pratiti kroz sva njegova djela, bavio se unutar svoga vitalističko-pesimističkog pogleda (sintagma I. Lovrenovića) naš književnik Ivo Andrić. Njegovi junaci redom su nesretnici: tuđinci, usamljenici i beskućnici, zatureni mudraci, nezamjenjivi nosači tereta, pobjednici bez slave i svjedoka, glavni dobitnici loših brojeva i vječni gubitnici (M. Karaulac). Ispitujući stvar odozdo, u kontekstu, u životu u kojemu se zlo javlja u beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima, Andrić opisuje mračne strane ljudske sudbine i to one koje izmiču velikoj povijesti, ali koja se na njima prelama, i koje se nalaze u anonimnom svakodnevnom životu.
Iako zlo koje izmiče našem shvaćanju radikalno ugrožava život, čovjek, ma kako njegova sudbina bila beznačajna i malena za veliku povijest, pred zlom treba stajati kao odgovorno biće. Zasigurno je na Andrića utjecala velika povijest i u njoj strašno iskustvo velikih ratova, a s druge strane i iskustvo Bosne kao rubne zemlje, izložene stalnim konfliktima, u čemu možemo tražiti razlog njegovom pesimizmu, a u specifičnom odnosu koji imaju pisac i bosanski franjevci na tragu smo njegovog vitalističkog pogleda na svijet u kojemu ima mjesta i za dobrotu i ljepotu. Taj odnos nije samo tematski, koji bi se iscrpio u sagledavanju ciklusa pripovijetki posvećenih bosanskim franjevcima, nego ga iščitavamo u podudaranju u poimanju historije s franjevačkim kronikama 18. stoljeća, a osobito u doživljaju Bosne i života u njoj, koji je kod ovih bosanskih duhovnika izrastao u svojevrstan transhistorijski credo afirmacije života u osobito tvrdim (a zar ih je Bosna imala drugačijih!), teškim i zlim vremenima.
U njegovim pričama je moguće, poput jednog od najboljih poznavatelja Andrićevog života i djela Miroslava Karaulca, iščitati da je Andrić „izvan moda, izvan bilo kojeg određenog geografskog prostora, da je svaki događaj koji opisuje, rat, nasilje i druge bijede historije, metafora svih ratova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“. U tom slučaju ni Bosna nije samo prokleta zemlja mržnje niti je zlo isključivo sudbina bosanskih ljudi, nego postaje metafora zla pred kojim stoji svaki čovjek. Također je moguće, a tome bi trebala između ostalog služiti dobra književnost, u Andrićevom djelu pronaći ključ kako iz događaja koje opisuje razumjeti druge događaje, pa i one iz nedavne prošlosti i naše sadašnjosti, ma koliko oni bili strašni i obilježeni zlom, na čije smo ponavljanje, čini se, na ovim prostorima trajno osuđeni. Pritom se valja čuvati opasne površnosti u čitanju i interpretiranju koje zloupotrebljava Andrićevo djelo za utvrđivanje kao i opravdavanje vlastitih ideoloških stavova i pozicija.
Kroz seriju od nekoliko tekstova, od kojih je ovaj prvi, pokušat ćemo čitanjem Andrića, osobito njegovih nekoliko fratarskih pripovijetki, razmišljati o zlu i to s obzirom na njegovu premoć, radikalnost, kao i prolaznost, zatim s obzirom na njegovo pojavljivanje u osobama i društvenim strukturama, kao i o načinima ophođenja prema zlu kroz podnošenje, bijeg i humor. Možda se tako dogodi da nam se čitanjem Andrića više pitanja o ljudima i zlu otvori nego što nam se ponudi odgovora, a sam autor pokaže težim, kompleksnijim, ali i većim nego što smo to ikada ranije mislili.