Arhitektura zla – dvije kule Gospodara prstenova
[Da se jedna od dvije kule iz druge knjige/filma Gospodara prstenova danas gradi u Sarajevu, nesumnjivo bi se nalazila na Marijin Dvoru.] Druga knjiga u trilogiji Gospodara prstenova nazvana je Dvije kule. Time pisac predstavlja dvije vertikalne okosnice sukoba u Međuzemlju, dvije rezidencije mračnih sila, a njihova arhitektura pomaže mu u oslikavanju identiteta i težnji ovih sila
U Tolkienovoj trilogiji se spominje pet bitnih kula, a o koje dvije je riječ u naslovu knjige, pitanje je sa odgovorom koji se mijenjao kroz vrijeme. Sam Tolkien nije bio zadovoljan naslovom, i često je isticao da je pogriješio davši knjizi ovakvo ime, te da je to „posljedica kratkog roka koji je imao za ovu odluku“. Isprva je tvrdio kako se radi o Orthancu, kuli Isengarda i Sarumanovom sjedištu, i Minas Morgulu, dok je kasnije u nekoliko navrata rekao kako je druga kula ipak Barad Dûr, Sauronovo sjedište, što je mišljenje koje je potvrdio i režiser filmova, Peter Jackson.
Urbanistički gledano, i Sarumanov i Sauronov toranj naglo uzlijeću u visine iz pustih ravnica na kojima su smješteni, te sugeriraju kontrolu i nadmoć području oko sebe. Ovaj kontrast između prirodnog i izgrađenog je jedno od glavnih sredstava kojima pisac i režiser vizuelno naglašavaju osnovni sukob Međuzemlja. Također, odabir ovakvih okruženja za visoke objekte uvodi čitatelja/gledatelja u historijski dijalog: kroz specifične stilističke navode, autor konstruira ozračje historije koje je neophodno za ostvarivanje epske atmosfere sukoba.
Objekti koji predstavljaju sile zla poprimaju u knjizi tamne forme hiperbolizirane gotičke groteske, prizivajući u svoju blizinu pećine, mračne bazene, vatrom osvijetljene prolaze i slično. Dominantna boja je crna, a materijal metal. Oholo tamno okruženje podsjeća na srednjevjekovne prostorije za mučenje. Sve djeluje surovo i despotski, poput Crne kapije, koja se pomiče uz pomoć mehanizma za mučenje.
Lava i teška mašinerija leže u podnožjima ove arhitekture; čak i Orci imaju metalnu prostetiku koja je ponegdje i suvišno ukrašena bolnim šiljatim elementima. Ovdje proces rastaljivanja metala susreće geometriziranu gotiku, što ukazuje na gotičko dostizanje velikih visina, a metamorfozira u mašineriju proizvodnje zla.
Stremljenje nebeskim visinama kao odraz moći je ambicija još od priče o kuli Babilona, a ovdje je karakteristično za sva naselja koja nastanjuju antagonisti trilogije. Baš kao i u današnjem vremenu, toranj odražava želju da bude jasno vidljiv svima u svojoj okolini, on je autoritativan i nadmoćan, a megalomansko mjerilo u odnosu na korisnike prostora pokazuje trajnost ideje naspram prolaznosti čovjeka i drugih bića. Ovdje je ideja zlo, a to je oslikano i korištenjem pejzaža oko tornjeva. Za Barad Dûr, neposredna okolina je Mount Doom sa svojim aktivnim vulkanom koji će u konačnosti i presuditi tornjevima, dok je u Isengardu posječena šuma i ostavljena pusta ravnica – pri čemu i deforestacija i vulkan ukazuju na destrukciju koja prati stanovnike ovih prostora.
Da li je Tolkien prikazao univerzalni model arhitekture zla, njen arhetip? Jeste - barem jedan oblik toga: izučavajući klijenta vidljiva je despotska superiornost pojedinca/manjine nad masama/većinom, funkcija je megalomanska utvrda za pojedinca – postavljena defanzivno u svjesnosti svojih namjera i ideologije, okružena podanicima spremnim da se žrtvuju za nametnute ideale dok vladari čekaju u svojim odajama, a forma hladna i bolna u svojoj oštroj pojavnosti.
U savremenom svijetu (arhitekture), neboderi su često jasan pokazatelj ekonomske i socijalne neravnopravnosti ljudi, separirajući povlaštene od većine. Da se jedna od dvije kule iz druge knjige/filma Gospodara prstenova danas gradi u Sarajevu, nesumnjivo bi se nalazila na Marijin Dvoru.
Autorica: Ena KUKIĆ
Prometej.ba
Povezano: Vilenjačka arhitektura Gospodara prstenova: pejzažno oblikovanje i Art nouveau