„Niko me vidi. I ne traži u iznenadnom miru. Ptica je dolećela i čujem lepet njenih krila u krošnjama drveća.“
Mladen Lompar, Kosara i Vladimir

*

Zarana izblijedjela prisjećanja beneventane na pergameni. Otisci pečata u osebujnoj heraldici. Staloženi pokreti profinjenih ruku. Istančana ljepota ukrasa. Opora rustičnost minijatura povijena lišća polovice dvanaesta stoljeća. Očigledna paleografijska suglasja udisaja pisara drevnih inicijala. Vizionarska oporuka u smiraju jedne epohe. Naizgled, neispunjena nagnuća za nekim ostarjelim sjajem romanike (oltarnih pregrada, pluteja, ambona), mirisom tamjana okađenih svodova bazilike. Kroz ispisane riječi odjekuju davno zaboravljeni otkucaji srca jednog iznemoglog monaha, samozatajnog kroničara u razmeđima prohujalih epoha, nerijetko nemirnih raskrižja svjetova Istoka i Zapada...

U zamasima vitra ušutjele ruine porušena grada... 'ko će blagoslivljati čela znamenom križa iz stoljetnih kamenica posvećenih voda... koji će glasi iz kripti stare ratačke opatije (na osamljenim modrinama rta) izmoliti tisuće misa za njihove barske, dukljanske duše... anđeli sveca Vladimira il' njegova vjerna ljuba, šćer makedonska cara Samuila: „Kosara je žalila / više nego što se to riječima da iskazati / okonča život kao kaluđerica / i bi sahranjena u crkvi Svete Marije / do nogu svoga muža.“ (Mladen Lompar, Kosara i Vladimir)

U osjenčalim časima gorde planinske vrleti danomice prebivaju oronuli bedemi, dvotisućljetna starica maslina, opustjeli kaštel d' Antivar. Na umoru, hroma hoda historije, ponegdje se raskrivahu bjeline ostataka drevnih ploha katedrale sv. Jurja, čudnovati žubori vode u ilirskom zdencu, fragmenti freski mornarske crkvice sv. Nikole (dijela nekoć glasovita obitavališta bosih redovnika sv. Franje iz Asiza). U ognjima minulih bojeva ostahu još poneki Božji dodiri, vidljivi tragovi Duha. Prečista Krajinska... jedno od posljednjih počivališta bogoljubna čovika. Položeni ogrtač na kamenitom kovčegu. Krvlju ispisana ljeta pogubljenja. Okrunjena aura i dalje svijetli, u tisućljeću hvalospjeva mlađahna Sunca...

Grgure, neka te ne bude strah. U tonućima zvijezda rodit će se neka druga đeca. Bit će zlatna mnogaja ljeta, u vjeri svojih otaca. Glagoljat će. Pisat rodoslovlja. Rasvjetljivati tamu širokim bulevarima tvoga pitoma Bara, negda višestoljetna kraljevstva Prevalisa. Proći će neki drugi trubaduri pjevajući Epitafe jenome epskome polisu, što je nekoć cvao u podnožju padina usnule dive - rumene đevojke Rumije...

Autor: Dražen Zetić