Prvo poglavlje knjige „Bolest modernog doba“, od ukupno deset poglavlja, nosi naziv „Tri bolesti“. Taylor kaže: „Želim da govorim o bolestima modernog doba. Pod tim podrazumevam one odlike naše savremene kulture i društva koje proizvode osećaj gubitka ili propadanja, uprkos tome što naša civilizacija nastavlja da se »razvija«.“ Ljudi imaju osjećaj da je tokom prethodnih decenija ili od Drugog svjetskog rata došlo do pada društva, također se ponekad i čitavo moderno doba od XVII st. označava kao vremenski okvir. Iako se pojedini aspekti vremenskih okvira razlikuju, postoji određena suglasnost za temu propadanja. Razlozi zabrinutosti su poznati, predmet su stalnih upozorenja, rasprava, debata, ubjeđivanja u svim vrstama medija.

Tri su izvora zabrinutosti ili bolje reći, postoje tri bolesti modernog doba: I. individualizam; II. instrumentalni um; III. politička ravan.

Individualizam je prvi izvor zabrinutosti, ali u isto vrijeme je i oznaka onoga što društvo drži za najvrjednije postignuće moderne civilizacije. Jer, naš svijet je svijet slobode, prema vlastitoj savjesti odlučujemo kakva uvjerenja prihvatiti. I ta prava su zaštićena pravnim sistemima. Sažeto govoreći, „ljudi više nisu žrtve zahteva nametnutih od strane navodno svetih poredaka koji ih nadmašuju“. Taylor navodi kako mnogi vjeruju da individualnost još nije konačno ostvarena, da su ekonomski odnosi, obrasci obiteljskog života i tradicionalna shvaćanja hijerarhije glavni kočničari naše slobode da budemo ono što jesmo. U prošlosti su ljudi često bili ograničeni ulogom i položajem koji su im dodijeljeni, a napuštanje dodijeljenog je bilo nezamislivo. Moderna sloboda je izvojevana diskreditiranjem takvih poredaka, moderna sloboda je osvojena rušenjem moralnih obzora koji su joj prethodili. Osim ograničavanja i kočenja, stari poredak je društvu i svijetu davao određeni smisao. Stvari u okruženju nisu bile samo raspoložive sirovine ili instrumenti naših projekata, već su imale neki viši značaj, npr. orao nije bio samo jedna od ptica, već kralj čitavog domena životinjskog carstva. Društveni rituali i norme su imale neinstrumentaliziran značaj. Stvari su postepeno gubile, a na kraju i konačno izgubile dio vlastite magije.

Za pojam obezvrjeđivanja poredaka Taylor koristi pojam „raščaravanje“ svijeta. Ljudi više ne posjeduju osjećaj više svrhe, nečega za što bi vrijedilo umrijeti. Javljaju se izrazi zabrinutosti tvrdeći da je čovjek gubljenjem širih društvenih i kozmičkih horizonata izgubio nešto veoma važno. Taylor navodi Alexisa de Tocquevillea, ukazujući na „sitna i vulgarna zadovoljstva“, kojima su posvećeni ljudi modernog društva, izvodeći zaključak da mi patimo od nedostatka strasti. Navodi opet Tocquivllea: „Demokratska jednakost privlači individuu njoj samoj, neprestano je vraća na nju samu i preti da je najposle svu zatvori u njeno osamljeno srce.“ Govoreći drugim riječima, tamna strana individualizma jeste „fokusiranje na sebe, što ukida dubinu i širinu naših života, osiromašuje njihov smisao i čini nas manje zainteresiranim za druge ili društvo.“ Ova zabrinutost ili bolest (individualizam) nalazi izraze u razmišljanjima o plodovima „permisivnog društva“, djelovanju „ja-generacije“ i dominaciji „narcizma“. U ljudima se stvara osjećaj gubitka dubine i suženja, koji su karakteristični za suvremenu kulturu.

Raščaravanje svijeta je povezano s drugom zabrinutošću koja muči mnoge ljude, a Taylor je naziva primatom „instrumentalnog uma“. Pod instumentalnim umom Taylor podrazumijeva onu vrstu racionalnosti kojoj ljudi pribjegavaju kada proračunavaju najekonomičniji način upotrebe raspoloživih sredstava radi postizanja određenog cilja. Mjera uspješnosti je maksimalna efikasnost, najpovoljniji odnos između troškova i rezultata. Ljudski odnosi i djelovanje postaje predmeti licitiranja, odnosi su preuređeni na način koji za cilj ima uvećanje sreće i blagostanja, a mjerilo koje se tu primjenjuje jeste mjerilo instrumentalnog uma. Kada stvorenja oko nas izgube značaj koja su imali nekad u lancu bića, tada ih možemo početi tretirati kao sirovinu i instrument naših projekata. Ova promjena odnosa je u isto vrijeme oslobađajuća, a i nelagodna, jer instrumentalni um prijeti potpunim preuzimanjem kontrole nad našim životima. Postoji opravdan strah od odlučivanja samo na osnovu efikasnosti i analize troškova i dobiti, npr. način na koji se zahtjevi privrednog rasta koriste za opravdanje krajnje neravnomjerne distribucije bogatstva i dohotka, ili način na koji nas ti isti razlozi čine neosjetljivim za stanje životne sredine, gotovo do točke moguće katastrofe.

Svjedocima smo konvertiranja ljudskih života u dolarsku protuvrijednost. Instrumentalni um nas uvjerava da tehnologija može riješiti sve probleme, čak i one izvan okvira tehnologije. Taj problem je vidljiv u politici, a Taylor navodi kako je Patricia Benner u svojim radovima objasnila da tehnologizirani pristup u mnogim slučajevima istiskuje sa područja medicine onu vrstu njege koja pacijenta tretira kao cjelovitu ličnost sa poviješću, a ne samo kao mjesto tehničkog problema. Društvo i medicinski establišment rado i olako podcjenjuju doprinos medicinskih sestara koje, za razliku od stručnjaka sa specijalističkim znanjima, uspijevaju pružiti humanu njegu. Smatra se i da je dominantan položaj tehnologije doprinio plošnosti i suženosti naših života, govori se o gubitku zvučnosti, dubine i bogatstva ljudskog okruženja. Taylor parafrazira Marxa i dolazi do zaključka: „Svi opipljivi, trajni, često ekspresivni predmeti koji su nam služili u prošlosti bivaju odbačeni zbog na brzinu i traljavo sklepanih dobara za jednokratnu upotrebu kojima se danas okružujemo.“

Navodi Taylor Alberta Borgmanna i njegovu „paradigmu naprave“, kojom se sve više udaljavamo od višestrukog djelovanja u okruženju, i umjesto toga tražimo i dobijamo proizvode za isporuku samo jedne omeđene koristi. Borgmann poredi grijanje naših domova sistemom centralnog grijanja s grijanjem u prošlosti, kada je čitava obitelj učestvovala u procesu pripreme drva i loženju vatre. Citirajući Hannah Arendt kaže da je: „stvarnost i pouzdanost čovekovog sveta počivala prvenstveno na činjenici da su nas okruživale stvari koje su mogle trajati duže od vremena potrebnog za njihovu proizvodnju“, a u svijetu modernih dobara takva trajnost je postala izuzetno rijetka. Čovjek sve više djeluje prema društvenim ubjeđenjima kojima prevladava instrumentalni um. Usprkos osobnim uvjerenjima, neki birokrat može biti prisiljen donijeti odluku za koju zna da se kosi s načelima humanosti i zdravog razuma. Max Weber je ovaj bezlični mehanizam opisao kao „gvozdeni kavez“. Analizirajući ovakav društveni odnos, brojni tvrde da smo pred takvim silama bespomoćni, ili da ćemo ostati bespomoćni dok sasvim ne razgradimo institucionalne strukture unutar kojih funkcioniramo tokom posljednjih stoljeća, a to su država i tržište. Ono što je bitno shvatiti, nije ovdje potrebna samo promjena u shvatanjima pojedinaca, ovo nije samo bitka „srca i uma“, promjena mora biti institucionalna, mada svakako ne može biti nagla i temeljna, kao što su se nadali teoretičari revolucije.

Treća zabrinutost je posljedica prethodne dvije, a Taylor je naziva politička ravan u oblasti političkog života. Jedna od ovih posljedica predstavlja sužavanje naših izbora od strane institucija i industrijsko-tehnoloških struktura društva. Primjer su teškoće u iznalaženju rješenja s najvećim prijetnjama ekoloških katastrofa koje bi nam mogle ugroziti život. Javlja se još jedan gubitak slobode i tu Taylor opet navodi Tocquevillea. Ljudi su sve više „zatvoreni u sopstvena srca“, predstavljajući društvo s malim brojem spremnih na angažman na poslovima samouprave. Ljudi će radije ostati kod kuće i uživati u privatnim zadovoljstvima, barem dok vlast još može proizvesti i distribuirati sredstva za ostvarenje zadovoljstva. I tu nastupa opasnost od, kako ga Tocqueville naziva „mekog“ despotizma. Nije u pitanju tiranija, vlast je blaga i paternalistička. Čak se može zadržati i forma demokracije, tako što se s vremena na vrijeme organiziraju izbori. Zapravo je sve pod kontrolom „ogromne starateljske vlasti“ nad kojom ljudi nemaju kontrolu. Jedina obrana je, kako kaže Tocquivelle, energična politička kultura u kojoj je visoko vrednovano učešće u vlasti na više nivoa i angažman u brojnim volonterskim organizacija, drukčije kazano - aktivizam.

Nažalost, to je onemogućeno atomizacijom pojedinaca koji su okupirani sami sobom i vlastitim problemima. Na taj način građanin pojedinac sam ostaje spram birokratske države destimuliran i zatvoren u zlokobni krug mekog despotizma. Pretpostavlja se da je u našem svijetu zastupljen trend otuđivanja od javne sfere koji nas vodi ka gubitku političke moći. Gubimo političku kontrolu nad vlastitom sudbinom, koju bi nam kao građanima svima trebala i morala biti dostupna. Konačni gubitak političke slobode predstavljao bi donošenje odluka od strane neodgovorne starateljske vlasti, a ne od strane samih građana na izborima.

„To su dakle, tri bolesti modernog doba kojima želim da se bavim u ovoj knjizi. Prva je strah od onoga što bismo mogli nazvati gubitkom smisla, ukidnja naših moralnih horizonata. Druga se tiče pomračenja naših ciljeva nekontrolisanim delovanjem instrumentalnog uma. Treća je povezana sa gubitkom slobode“, kaže Charles Taylor.

Ovo je kratak pregled prvog poglavlja knjige „Bolest modernog doba“ Charlesa Taylora, koja je objavljenja 1991. godine pod originalnim nazivom „The Malaise of Modernity“. Možete je poslušati u audio verziji na engleskom jeziku:

Prema srbijanskom izdanju knjige (izdavač: Čigoja), odakle su preuzeti citati, pripremio: Danijel Rajić

Prometej.ba