Domorodci i gospodari Maria Katića: Etnološko zlato iz Vareša ili kako nastaju gradovi
Kako danas nestaju gradovi i što ih to, na Balkanu 21. stoljeća, razara brišući građansku kulturu i stvarajući urbanistički kaos, jedno je od stvarno brojnih pitanja koje si možemo postaviti nakon ove nevelike, ali poticajne knjige o jednom bosanskom gradiću
Mario Katić, Domorodci i gospodari, Buybook, Biblioteka Memorija, Sarajevo/Zagreb 2020.
Kako se rađa jedan grad i što ga to, u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća, transformira i stvara u njemu ono što možemo smatrati urbanom kulturom i nastankom građanstva - bilo bi uvodno pitanje iz knjige Domorodci i gospodari autora Maria Katića.
Radi se o kulturno-antropološkoj studiji koja analizira i kontekstualizira historijsku etnografiju grada Vareša, u vremenu kad je postao grad. A postoji, pored dugogodišnjih istraživanja in situ, zahvaljujući i tome što je autor iz arhiva iskopao dosad neobjavljene rukopise dvaju etnologa amatera. Riječ je o dva "domorodca", Miji Žuljiću koji je pisao Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Josipu Tokmačiću, čija su tri rukopisa sačuvana u arhivu Franjevačkog samostana u Visokom. Oni pišu, prenosi nam Katić, usput dajući širok teoretski okvir u kojem se spominju i Foucault i Derrida, suprotno od proizvodnje kolonijalnog znanja u službi politike, više protivno dominirajućim politikama i moći. U prijevodu - autsajderski. Mada ne i društveni marginalci (učitelj i građevinski tehničar) njih dvojica vječno su u financijskim, organizacijskim i cajtnot problemima koji su ih pratili u tom pisanju. Ono što je s dijakronijske etnološke strane drugačije u ovim tekstovima jest fokus koji prelazi s ruralnog na urbano jer dolaskom K.u.K. Monarhije Vareš se mijenja i postaje grad, a njih dvojica nisu teoretičari na radnom zadatku u provinciji već lokalci koji vole svoj kraj i bilježe njegove velike promjene. Mijo Žuljić kao suvremenik tih događaja i Josip Tokmačić koji provodi temeljito etnografsko istraživanje drugih suvremenika tih događaja.
Tom linijom autor ujedno spominje i cijeli kontekst urbanih zajednica koje je kratka austrougarska prisutnost etablirala u Bosni i Hercegovini. "Prije dolaska Austro-Ugarske možemo govoriti o nekoliko urbanih centara, primjerice Mostaru, ali činjenica jest da današnji najveći bosanskohercegovački gradovi, kao što su Zenica, Tuzla, Banja Luka, Prijedor, pa i samo Sarajevo, doživljavaju snažan razvoj upravo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije." Dakako, prije nego li stiže industrija u Vareš, Zenicu ili Tuzlu, razvija se komunikacija, željeznička mreža. U nastavku Katić daje i povijesni okvir, analizira i otomanski urbanitet, kretanje postotka etničkih zajednica u novim gradskim centrima, značenje migracija etc.
Kolonijalni rakurs odnosa domorodaca i gospodara u ovoj knjizi usko je vezan uz dolazak Austro-Ugarske Monarhije na teritorij Bosne i Hercegovine. Nastanak prve visoke peći i izgradnja željezare, to jest dolazak napretka na "mali orijent" kako ga vide novi kolonizatori, veže se uz predaju o Mari Gavranu, malom obrtniku, koji je braneći svoj majdan, mali kovački obrt, legao na zemlju braneći ga najvrijednijim što ima, svojim tijelom.
Mijo Žuljić ovako piše:
"Vareška je željezara sagragjena godine 1890... nego ću samo reći da 'Vareško dioničarsko društvo željezne industrije' u čijim je rukama ovo grandiozno preduzeće - a u kome na žalost nijedan Varešak nema ni jedne jedine akcije - krasno napreduje i otale veliku korist vuče."
A Josip Tokmačić ovako:
„Vareš je od 1516 bio grad „Mezimče“ turskih sultana, bosanskih vezira i turske vlasti uopće. Uživao je posebne povlastice. Nisu davali ni danak u krvi, a janjičari su morali odlagati svoja oružja na carinarnicama prije ulaska u Vareš.“
U zaključnim poglavljima knjige Katić, osim što komunicira s dva navedena lokalna teksta, izmjenjujući očišta kroz Vareš koji se mijenja, uspoređuje i značenja, težinu i razlike otomanskog i europskog kolonijalnog i imperijalističkog diskursa. Zanimljiv je primjer bečkog baleta „Vjenčanje u Bosni“ iz 1893. godine gdje skupina bečkih turista upada na lokalno vjenčanje i na kraju baleta uče Bosance - plesati valcer. Što ulazi u postkolonijalni teorijski okvir, a što ne, koji se teoretičari s tim slažu ili ga negiraju, prosječne čitatelje svakako će manje zanimati od ovakve slikovite priče koju naknadno možemo smještati u razne teorijske sustave. Bez takvih priča i tekstova dvojice Varešaka, ovo bi bio samo još jedan znanstveni tekst, ali nije.
Domorodci i gospodari hibrid su između znanstvenog i "popularnog" teksta, a čitkost mu osvježavaju cijeli pasusi jezično "arhaičnijih" Žuljićevih i povijesnih ali i lingvistički nam bližih te "modernijih" Tokmačićevih bilješki. Tako da, obimom ideja koje se Katiću kao etnologu i antropologu roje po glavi i u tekstu, stvaraju moćnu intelektualnu košnicu, pravi vareški rudnik meda.
Vrijednost ove knjige je i u tome je za čitatelja asocijativno jako potentna, tako je pominjanje Kanun Sasa, rudarskog zakona, mene odvelo ne samo na rudarsku tradiciju bosanskih gradića kao što su Olovo, ili Fojnica već tamo dalje, do Siebenbürgena u Transilvaniji. U tih sedam saskih gradova nalazimo isto tako rudarstvo kao osnovu bivanja ali i razvoj medijevalnog urbaniteta i specifičnog identiteta u kojem je, naknadna asocijacija, rođen i sam vlaški knez Vlad Tepeš. U jednom od tih gradova, Sighişoari, može se i ručati u rodnoj kući onoga tko je povijesni oslonac za fiktivni lik grofa Dracule.
Katić također istražuje položaj žene u tom promijenjenom svijetu, gdje muškarci odlaze na posao u Werk. Nadalje, uticaj sve te nove industrije na zdravlje, okoliš, novi životni ritam, kao i odnose različitih religijskih zajednica u gradu.Tako su se, primjerice, trgovinom u dvadesetak čaršijskih dućana bavili pravoslavci i muslimani dok je rudarenje i prerada željezne rude bio isključivo posao katoličke većine.
I naravno da je autor, profesor etnologije na zadarskom sveučilištu, ponekad i gostujući predavač na novim, mladim studijima etnologije u Bosni i Hercegovini, u knjizi citirao i Željka Ivankovića, pisca koji je nedavno objavio obimnu knjigu o Varešu, danas gradiću koji je nanovo u fokusu medija zbog neke buduće eksploatacije ruda, posebice zlata.
„Ovdje ipak treba naglasiti da u kontekstu Vareša ne možemo govoriti o stvaranju fabrikanta iz seljaka, jer je Vareši prije dolaska industrije bio urbani prostor obrtnika i majstora“.
Kako danas nestaju gradovi i što ih to, na Balkanu 21. stoljeća, razara brišući građansku kulturu i stvarajući urbanistički kaos, jedno je od stvarno brojnih pitanja koje si možemo postaviti nakon ove nevelike, ali poticajne knjige o jednom bosanskom gradiću. Beograd na vodi, arapske nekretninske spekulacije u Bosni ili apartmanizacija po Jadranu od Drača do Trsta, dio su iste kulturno-antropološke priče, u kojoj, naravno, domorodci uvijek imaju svoje gospodare, samo što je proces danas obrnut - dok je industrijalizacija nekad rađala živa urbana tkiva danas ih postindustrijsko izrabljivanje prostora razgrađuje ili, bolje rečeno, nagrđuje.
Daleko od utopijskog pasatizma i svođenja samo na „kolonijalni dizajn“ jer su i fabrikanti vareške industrije bili na određeni način jednako izrabljeni kao i radnici danas, mada žive u puno konformnijim uvjetima nego tadašnji građani Vareša. Ali, promijenilo se to što je Vareš i prije Austro-Ugarske bio varoš, nikad kasaba, pa tek onda grad, dok je grad danas prije zbroj različitih privatnih kasaba koje identitetski nikako ne liče na varoš.
„Ovo ne treba gledati kao promjenu na bolje ili gore, nego jednostavno kao na promjenu koja je rezultat konteksta u kojem se događa.“
Autor: Ante Alerić, Prometej.ba