Enver Kazaz: Naučna dekonstrukcija velikosrpske ideologije
Amir Brka: Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju; Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2016.
Tešanj je grad dvostruke demonizacije, one unutarbošnjačke i one velikosrpske. Unutrabošnjačkoj je cilj da izgradnjom slike o Tešnju kao radikalnom religijskom toposu i tešanjskom političkom lobiju vezanom za Stranku demokratske akcije pribavi poene određenoj političkoj grupaciji. Tu se politička borba prenosi iz domena politike na opći kulturni i civilizacijski sistem, pa se Tešanj prikazuje kao antimjesto kojim vladaju mračne, izvanhumane političke snage. Naravno, takva demonizacija raspada se pred licem stvarnosti u kojoj je Tešanj jedna od ekonomski najuspješnijih sredina u Bosni i Hercegovini, a u kulturološkom i civilizacijskom pogledu grad sa ogromnom tradicijom. Onoj velikosrpskoj demonizaciji ovoga grada cilj je, kako pokazuje Amir Brka u knjizi Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju, izgraditi sliku prema kojoj je Tešanj topos srpske žrtve, a Srbima u Pousorju neka vrsta lokalnog simboličkog Kosova - koje za njihov lokalni identitet ima onu važnost koje simboličko Kosova ima za srpski narod u cjelini.
Onako kako je Tešanj predmet lokalne velikosrpske demonizacije, tako su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj dugotrajno predmet velikosrpske demonizacije bazirane na osmanofobnom diskursu kao jednom od metaoznačitelja velikosrpske ideologije. Takav proces demonizacije Bosne i Bošnjaka započeo je onoga trenutka kad je kultura u sebe usisala ideologiju i prizivala religiju kao svoju temeljnu vrijednost. Na toj osnovi je osmanofobni diskurs, izjednačavanjem imperijalnog i religijskog drugog, na južnoslavenskom prostoru proizveo političkog boga, te time i političku religiju, odnosno religiju kao ideologiju. U skladu sa osmanofobnim diskursom, proizvedena je slika demonskog Turčina, a Bošnjaci su, zbog prihvaćanja islama, izjednačeni s takvim Turčinom. Začetak te slike položen je u Marulićevu Juditu i odijevanje Holofernovih vojnika u osmanske uniforme. Tad na južnoslavenskom kulturnom prostoru i nastaje demonski lik Turčina - s ciljem razvijanja težnji za oslobađanjem južnoslavenskih naroda od osmanske vlasti. Taj će se lik produžiti preko epike do našeg doba, i od figure koja je nosila oslobodilačku težnju postati figurom koja poziva na mržnju, uništenje Bošnjaka kao nasljednika Turaka i osvajanjem teritorije koju oni nastanjuju. Na toj osnovi se velikosrpska ideologija oslonila na oslobodilačko kulturno naslijeđe i prekodirala njegove potencijale u osvajačke i zločinačke. Lik Turčina, s kojim je izjednačen čitav bošnjački narod, postao je velikosrpskim ideologemom na osnovu koje je vršena moralna priprema za praksu ratnih zločina tokom rata protiv BiH 1992 -1995. godine.
Drugi bitan momenat za interpretaciju Brkine knjige Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju jest činjenica da je velikosrpska ideologija pri donošenju Dejtonskog sporazuma doživjela međunarodnu legitimaciju. Ključni konstruktivni problem Dejtonskog sporazuma leži u tome što nije predvidio denacifikacijske elemente - čime bi kaznio političke, ideološke i kulturološke subjekte koji su proizvodili kulturu i idelogiju zločina pretvorivših ih, na koncu, i u genocidnu praksu. Taj trenutak međunarodne političke legitimacije velikosrpske ideologije na južnoslavenskom prostoru odražava se i tako što fašizam i antifašizam bivaju čak i pravno izjednačeni. To nije samo velikosrpski ideološki slučaj nego i srbijansko, ali i hrvatsko društveno stanje koje diktiraju nacionalističke vlasti. Ni bošnjački društveni prostor nije lišen relativizacije odgovornosti onih ličnosti koje su, kao npr. neki pisci, poput Alije Nametka i Envera Čolakovića, podržavali ustaški pokret.
Ideologija je, prema Althusseru, sistem slika, ideja, naracija, predodžbi - koji priziva subjekte da prema stvarnosti zauzmu njene interpretativne pozicije. Paul Ricoeur smatra da ona ne može biti poražena nikakvom drugom ideologijom. Po njemu, ona može biti poražena utopijom. Sa velikosrpskom ideologijom problem je u tome što u srbijanskom društvu nema utopijske konfiguracije koja bi četničkoj velikosrpskoj zločinačkoj ideologiji suprotstavila neku utopijsku ideju i time porazila ovu ideologiju.
Baš zato je odgovornost i krivicu za praksu ratnih zločina i genocida tokom agresija na BiH društveno pogubno svesti na individualnu ravan. Ratni zločinac nikada ne može djelovati izvan sistema, već isključivo u okviru određenih institucija. A to znači da za ratne zločine mora biti pravno kriv i odgovoran ideološki, politički, kulturološki subjekt, potom i institucije sistema: skupština i vlada, te vojska i policija. Haški tribunal nametnuo je pravnu praksu isključivo individualne krivice za ratne zločine, što implicira da imate međunarodnu pravnu nevinost velikosrpske ideologije. Ona na taj način nije učinjena samo pravno nevinom već je postala i moralno prihvatljivom unutar te etničke zajednice.
U 20. vijek Srbi su kao nacija ušli sa nevjerovatnim simboličkim kapitalom dobivenim stradanjem u Prvom svjetskom ratu i slavom pobjednika koji su omogućili stvaranje tzv. prve Jugoslavije. Potom su, u Drugom svjetskom ratu, bez obzira na četništvo, Srbi dobili i simbolički kapital partizana. A onda, uz to, naravno, dođe i Jasenovac kao oblik genocida - prije svega nad Srbima, ali i nad svima ostalim koji nisu prihvatili ustašku ideologiju. Iz 20. vijeka, pak, Srbi su izašli sa simboličkim kapitalom ratnih zločina, pa je temeljni problem za velikosrpsku idelogiju i srpsko društvo i na prostoru Srbije i na prostoru Republike Srpske - povratak pozitivnog simboličkog kapitala. Bošnjaci su u 21. vijek ušli s najboljim simboličkim kapitalom na svijetu. Nema boljeg, nema većeg. A šta smo mi uradili s tim simboličkim kapitalom - ne bih da govorim.
Brkinu knjigu nužno je sagledavati i u tom kontekstu. Lokalno, ona je od presudnog značaja za društveni prostor Tešnja i njegov simbolički kapital. Međutim, ova knjiga jedna je od presudnih knjiga u dekonstrukciji velikosrpske ideologije. Ona je, naprosto, obrazac po kojem bi se neka ideologija mogla osporiti znanstvenim sredstvima. Dakle, ovu knjigu piše naučnik: precizan historiograf, sociolog, kulturni povjesničar, antropolog, potom neko ko je sposoban da, sa stajališta kombinacije ovih znanja, dekonstruira velikosrpsku ideologiju. Brka je kao pjesnik u ovoj knjizi prisutan samo kao etička podloga za jedan vrstan rukopis.
Važno je napomenuti da Brkin polemički ton u ovoj knjizi biva potisnut onim naučnim, pa se jerej, sa čijim stavovima polemizira, i ne tretira kao osoba već kao neko ko je u funkciji sistema, ideološkog i klerikalnog. Podsjetimo: kad je na južnoslavenskom prostoru "izmaštan" onaj lik Turčina, onda je imperijalni, osvajački drugi identificiran sa religijskim drugim, pa je bilo moguće na tim osnovama razviti poznati konvertitski mit prema kojemu su islamizirani Bošnjaci, i kao nacija i kao religijska zajednica, morali preuzeti krivnju za osmansko osvajanje južnoslavenskog prostora. A način njihovog demoniziranja u velikosrpskoj štampi neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu ogleda se u tome što su oni bili označeni krivima za stanje u zemlji koja se ne može civilizirati, te je ona proglašena bosanskim loncem koji, zbog anticivilizacijskog bošnjačkog elementa, samo što nije eksplodirao, te tamnim vilajetom u kojem dominiraju vjekovne bošnjačke sile zla.
Cilj ideološke i klerikalne funkcije koja se zove jerej i njegovoga istupa jest da se nastavi demonizacijski diskurs o Bosni, te da ga se lokalizira u Tešanj - kako bi se ovaj grad kosovizirao i ideološkim strategijama demonizirao, stereotipizirao, stigmatizirao i, na kraju, optužio za istrebljenje Srba i njihovih kulturnih tragova sa tog prostora. Za ideologiju koja je osvajačka - važno je optužiti onoga koga se planira osvojiti, te ga demonizirati da bi se opravdalo buduće osvajanje, da bi se ono prikazalo kao proces civiliziranja, i da bi se zločini nad osvojenim učinili moralno prihvatljivim i opravdanim. Unutarsrpsko prihvaćanje i legitimiranje velikosrpske ideologije zasnovano je na stepenu uključenosti srpskog stanovništva u praksu ratnih zločina. Taj je stepen izrazito visok, jer su institucije sistema i velikosrpska ideologija u maksimalnoj mjeri mobilizirale i uključile stanovništvo u svoju ratnozločinačku praksu, a da bi se prihvatilo takvo masovno sudjelovanje u zločinu - nužno je u postraću dati moralni legitimitet toj ideologiji. Stoga je ona danas društvena ideologija nužnosti, a ne devijacija i moralni eksces. To, nadalje, znači da je ona ideologija budućnosti, a ne ratnozločinačke prošlosti.
Kad piše svoju knjigu Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju, Brka je itekako svjestan odgovornosti za budućnost. Ali on je, pri tom, itekako svjestan mogućih posljedica i opasnosti koje dolaze iz unutarsrpskog legitimiranja velikosrpske ideologije, kao, naravno, i onog međunarodnog. Zato je ovo knjiga koja je koliko opominjuća, isto toliko je ubjedljiva u svojoj argumentacijskoj liniji i metodološkoj preciznosti.
Brka polazi od analize pojedinih jerejevih stajališta - da bi ih na koncu sintetizirao i pokazao njihov narativno-ideološki sistem. Pri tom, u izvođenju svoje argumentacijske linije on koristi metodološku strukturu zapleta. Otud su u Brkinoj knjizi prisutna četiri temeljna zapleta. Prvi je onaj oko prve pravoslavne crkve i jerejevog mita o njoj, drugi je vezan za djelatnost kulturnog poslenika Steve Petranovića i njegovu ideološku djelatnost, treći tretira historijsku ulogu Adem-age Mešića i velikosrpsko poistovjećivanje Tešnja sa Mešićevom ustaškom ideologijom, a četvrti je skoncentriran na slučaj poznatih tešanjskih ikona.
U jerejevom istupu crkva mora biti imaginarno sveto mjesto koje priziva moralni autoritet božanstva, a Turci su "poništili" to sveto mjesto. Tu jerej ideološki računa ne samo na ljudsku krivnju Bošnjaka nego i na metafizičku odgovornost njihove vjere. Tako on oko crkve ispliće mit o bošnjačkom arhizločinu. To je, po jereju, bošnjački metafizički zločin: tu gdje smo se mi Srbi molili bogu, došli su nevjernici i postavili svoj vjerski objekat. Pravoslavni bog je - prema tom jerejevom mitu o nepostojećoj pravoslavnoj crkvi - ubijen od strane Bošnjaka izjednačenih po obrascu demonskog lika Turčina izmaštanog u osmanofobnom diskursu. To je najradikalniji oblik dehumanizacije Bošnjaka, pri čemu se unutar Brkinog dekonstrukcijskog zapleta prokazuje ideološka igra u kojoj jedan velikosrpski narativ mora podsjećati na onaj početni, mitski. Svaki nacionalizam, svaki fašizam - mora izmisliti svoje sveto mjesto, a sveto mjesto velikosrpskog fašizma je Kosovo i crkva Lazarica u njemu, te i odabiranje carstva nebeskog kneza Lazara u vrijeme Kosovske bitke 1389. godine. Sveto mjesto pousorskog velikosrpskog fašizma bi, onda, po jereju, morala postati mitska pravoslavna crkva na Musali u Tešnju.
Kad se na toj osnovi, a strogo naučnim argumentima, pokaže kako jerej konstruira sveto mjesto velikosrpskog narativa u pousorskoj regiji, onda je jasno da Amir Brka dokazuje kako su on i religijska institucija althusserovski shvaćen idealan ideološki aparat, a ne samo proizvođač ideološke naracije. Podsjetimo, na onom čuvenom video-snimku što ga je Nataša Kandić dostavila haškom tužiteljstvu pripadnici paravojne jedinice Škorpioni bivaju blagosiljani od strane popa u trenutku kad polaze da likvidiraju dječake iz Srebrenice podno planine Treskavice. Od crkve kao svetog toposa velikosrpske ideologije do religijske institucije kao njenog aparata proteže se ideja moralnog opravdanja ratnog zločina u ime ideološki konstruirane slike o pravoslavnom bogu.
U knjizi Dominantna i neželjena elita Latinka Perović pokazuje način na koji je ćosićevska elita učinila kapilarnom velikosrpsku ideologiju, što znači da ju je internalizirala, pounutrila u najveći broj pripadnika srbijanskog i republičkosrpskog društvenog prostora. Kao ideološka i religijska funkcija, jerejev zadatak je ne samo da te ideološke naracije prenese na naredni nacionalni naraštaj nego i da iskoristi autoritet boga kao moralno i transcedenalno opravdanje tih naracija. Otud je Brkina knjiga iznimno značajna za ukupno bosanskohercegovačko društvo, jer mu omogućuje suočenje sa nacionalizmom i zasnivanje novih, posttragičkih i katarzičnih društvenih vrijednosti. Rekao bih i da je presudno važna za srpsku nacionalnu zajednicu, jer bi se na osnovu ove knjige, ali i niza djela sličnog usmjerenja, mogla suočiti sa tragičnom prošlošću i stvoriti uvjete za novu, posttragičku društvenu etiku.
Polemizirajući s jednim bošnjačkim nacionalistom, koji zapjeni kad se spomene velikosrpska ideologija, ustvrdio sam da je svojom ideološkom praksom, ali i ratnozločinačkom politikom Radovan Karadžić više oblikovao bošnjačku nacionalnu zajednicu nego svi bošnjački nacionalisti zajedno. Bošnjački nacionalist, ili nacionalno-romantičarski zagrijan intelektualac pristupao bi u ovakvoj knjizi uzvikujući velike ideološke parole. Na parolama se gradi ideološka laž, a Brka zna da je najbolji odgovor na velikosrpsku ideološku manipulaciju niz naučno utvrđenih zaključaka i sistem naučnih činjenica.
To znači da se faktografija u ovoj knjizi pojavljuje kao sistem istina koje dekonstruiraju ovo zlo lice ideologije. Koliko god je naučno precizan, toliko je u svojim zapletima Brka vješt naučni narator, da bi, pokazujući savez ideologije i religijske institucije, iznio i naučnu istinu o nepostojećoj pravoslavnoj crkvi na tešanjskoj Musali, ali i demaskirao manipulaciju tešanjskim ikonama od strane odgovornih osoba u pravoslavnoj crkvi. Podsjećanja radi: od mogućega stradanja usljed stalnog troipogodišnjeg srpskog avionskog i artiljerijskog bombardovanja i raketiranja - te je ikone spasila vlast u Tešnju, da bi ih od pravoslavne i ukupne tešanjske zajednice poslije rata doslovno ukrala crkvena moć. Time se dokazuje da je onaj ideološki, velikosrpski bog činom spašavanja ikona od strane Tešnjaka poništen za račun Boga kao transcendentalne vrijednosti. Na taj način, kao autor ove knjige i kao neko ko je najzaslužniji za spašavanje tešanjskih ikona tokom rata, Amir Brka obrazuje etiku koja je nepotkupljiva i koja na zločinačku ideologiju ne odgovara ideološkim naracijama nego etikom i znanstvenim vrijednostima - da bi, na koncu, u svome pismu spašavao i metafizičku nadu za onog subjekta čiju ideologiju dekonstruira.
Brkin zaplet oko Steve Petranovića pokazuje da jedna znanost - u ovom slučaju pozorišna, kulturna povijest, ili književna povijest - može stvoriti cijeli sistem interpretacija oko nekog ideološkog mjesta. Petranović se u ovoj knjizi prikazuje kao nacionalno-romantičarski radnik koji je prihvatio Garašaninovo Načertanije i koji je na toj osnovi djelovao u kulturi. Ideologije vrlo često nastupaju u društvenoj praksi u savezu sa kulturom. Kad se pobliže analizira kulturna djelatnost na južnoslavenskom prostoru tog vremena, vidi da je Ilirski pokret zastupao hibridno jugoslavenstvo, da je integralno jugoslavenstvo zastupala jedna grupa srpskih intelektualaca, a da je velikosrpstvo zastupala grupa onih intelektualaca koje su pojedini znanstvenici proglasili borcima za nacionalnu slobodu, da bi ih na osnovu toga Titov poredak stavio u svoj imaginarni kanon društvenih vrijednosti i proglasio svojim kulturnim prethodnicima, svojom baštinom. Takav slučaj je i sa Stevom Petranovićem. Brka pokazuje kako je u svom istupu mladi pravoslavni sveštenik, odnosno jerej - zloupotrijebio Petranovića, da bi ga prikazao kao simbol onoga što Bošnjaci uklanjaju iz javnog prostora kako bi taj prostor bošnjakizirali i islamizirali. To je ono što je karakteristično za institucije i ideološki prostor Republike Srpske koji je temeljito očišćen od nesprskih simboličkih vrijednosti. Brka, pak, pokazuje da je kulturna povijest bila u zabludi kad je pozitivno ocjenjivala Petranovićevu djelatnost, te da je ona od ideološkog djelatnika načinila osobenu kulturnu ikonu. Na toj osnovi, Brka na znanstven način i znanstveno preciznim metodom izvodi reinterpretaciju Petranovićeve djelatnosti, da bi, onda, iznio ideju kako treba vratiti bistu Steve Petranovića u tešanjski park. Ali i u tom parku, 23. maja, na datum Petranovićeve izvedbe Judite, svake godine održati čas historije i dati valjanu interpretaciju Petranovićeva djelovanja.
Konačno, pogledajmo i četvrti zaplet u ovoj knjizi, onaj o Adem-agi Mešiću. I sâm sam živio u sistemu i u uvjerenju da je Adem-aga Mešić bio veliki zlotvor. Nas su tome učili u školi. Znam da je Tešanj u vrijeme moje mladosti prikazivan kao konzervativan, takoreći Adem-agin grad (Ademburg), znam da je, na neki način, Titov sistem stigmatizirao Tešanj na osnovu toga što je Mešić iz Tešnja. A onda, po svjedočenju partizana Edhema Pobrića, Amir Brka pokazuje da je Adem-aga Mešić uspio mobilizirati svega šest Tešnjaka u ustaški pokret. To je fakat koji je nevjerovatan, kakav vrlo rijetko možete naći. A potom Brka iznosi činjenice o ogromnom broju Tešnjaka koji su učestvovali u partizanskom pokretu. Na toj osnovi - u ovoj knjizi se pokazuje da su Tešnjaci u vrijeme Drugog svjetskog rata bili antifašistički, a ne proustaški opredijeljeni. Ta vrsta dokaznog postupka, kojim se skida stigma s grada Tešnja, pa mu se potom vraćaju antifašističke vrijednosti, da bi se Brka, kao odgovoran intelektualac i vrstan pjesnik, otvoreno i vrlo direktno založio za očuvanje u društvenom prostoru antifašističkih vrijednosti proisteklih iz partizanskog pokreta - to je u našem društvenom kontekstu gesta vrhunskog intelektualca.
To podrazumijeva da Amir Brka u svojoj knjizi ne operira nacional-romantičarskim narativima kako bi se suprotstavio velikosrpskoj ideologiji, što je čest slučaj u nastupu intelektualaca u bošnjakom društvenom prostoru danas, nego naučnim sredstvima, dekonstruirajući jedan govor pravoslavnog sveštenika u kojemu je demoniziran Tešanj, dekonstruira ukupnu velikosrpsku ideologiju. Istodobno s tim, Brka se neprestano zalaže za općecivilizacijske vrijednosti, tako snažno ugrožene u ovdašnjoj društvenoj praksi obilježenoj dominacijom nacionalističkih ideologija. U konačnici, u svojoj igri zapleta i u iznošenju argumentacije - ova knjiga čita se kao roman.
(Enver Kazaz, Prometej.ba)
boldiranje: urednik; ilustracija E.Kukić (foto: razno, panoramio.com)