Ephraim KISHON: Reklama za knjigu
„Tola'ate, vi, čini se, ne shvaćate o čemu se ovdje radi. Danas ne možete prodavati umjetnost bez reklame ili skandala“

Kishon, na filmskom setu 1964. (Israeli Center for Documentation of the Performing Arts at Tel Aviv University)
Izraelski književnik, scenarist i filmski redatelj Ephraim Kishon rođen je u Budimpešti 1924. kao Ferenz Hoffman. Prošao je kroz nekoliko nacističkih logora u Drugom svjetskom ratu, a spasio se bijegom za vrijeme prijevoza u logor smrti. Godine 1949. iz Mađarske bježi u Izrael. Zatim je živio i u Švicarskoj, gdje je umro 2005. Veoma je prevođen i čitan pisac, a veliku popularnost uživao je i u Jugoslaviji. Zbirka njegovih humorističnih pripovjetki Nije fer, Davide u Jugoslaviji je izašla 1977. u biblioteci HIT i izdanje je brzo rasprodano, da bi Znanje 1986. u biblioteci EvergriN objavilo prvu polovicu knjige (36 humoreski) pod istim naslovom, a zatim i daljnih 37 humoreski. Za čitatelje Prometeja pretipkali smo priču Reklama za knjigu koja govori o sudbini i značaju pjesnika i drugih kulturnih pregalaca.
Izdavač izvuče rukopis iz ladice i okrenu se Tola'atu Shaniju.
– Čitao sam vaše pjesme.
Pjesnik spuznu na rub stolice.
– Jeste li? – prošaputa. – Zaista?
– Pjesme su prekrasne. Mislim da u zadnjih dvjesta godina nitko nije napisao ništa što bi se moglo usporediti s vašom zbirkom »Ja tebe ljubljah, tebe ljubljah ja«.
– Hvala – reče Tola'at Shani jedva čujno. – Zahvalan sam vam, gospodine Blau.
– Idem još dalje i kažem vam da cijela zbirka može ući u vrh svjetske književnosti.
– Zahvaljujem vam. Ja ću pak pokušati dotjerati pjesme do savršenstva prije nego što objavite zbirku.
– Prije nego što zbirku ... što?
– Objavite ... zbirku ... gospodine Blau ... »Ja te ljubljah, tebe ljubljah ja« ...
– Kad sam bilo što rekao o objavljivanju?
– Ali rekli ste ... prekrasne pjesme ...
– Tko danas još kupuje pjesme?
– Zar nitko?
– Nije da baš nitko ne kupuje. Naći će se četrdeset do pedeset iznimaka.
– Spreman sam se odreći svakog honorara, gospodine Blau.
– To se razumije samo po sebi.
– Spreman sam, nadalje, sudjelovati u pokrivanju izdavačkih troškovanja.
– To je već nešto. Čekajte da razmislim ... Patite li od kakve neizlječive bolesti?
– Zašto?
– Mogao bih tada opremiti knjigu crnom vrpcom s natpisom: »Posljednje pjesnikovo djelo«, ili tako nešto. To bi možda potaklo kupce.
– Iskreno mi je žao, gospodine Blau, ali ja sam zdrav. Doduše ... u kišnom razdoblju ...
– Na to se ne mogu osloniti.
– Onda mi, molim vas, recite što da činim?
– Ne bih htio na vas utjecati. Podsjećam vas samo da je poznati slikar Zungspitz, nakon što je oslijepio, postigao fantastične cijene za svoje slike.
– Ja, na žalost, nosim očale.
– Tola'ate, vi, čini se, ne shvaćate o čemu se ovdje radi. Danas ne možete prodavati umjetnost bez reklame ili skandala.
– Nešto mi je palo na pamet, gospodine Blau! Prošetat ću gol Ulicom Dizengoff s primjerkom knjige »Ja te ljubljah, tebe ljubljah ja« pod rukom.
– Stari trik. Kiparica Gisela Glick-Galgal dva puta se gola skinula na Rotschildovu bulevaru kako bi privukla ljude na svoju izložbu. Navodno je tako i prodala nekoliko skulptura. U svakom slučaju, taj je trik već otrcan. Svirate li trubu?
– Još ne.
– Šteta. Onda vam preostaje jedino nasilje. Nakon prvog napada na vašu knjigu izbit ćete kritičaru sve zube. Pristajete li?
– Svakako, gospodine Blau. Samo se bojim da nitko neće napasti moje pjesme ...
– Razmislite dobro. Možda ipak imate nekakvu bolest.
– Na žalost ... kao što sam vam već rekao ...
– Nije li u vašoj obitelji možda bilo slučaja ludila? I to bi se moglo izrabiti. Kad su Josefa Melamed-Beckera strpali nakon jednog napada u ludnicu, roman mu je doživio tri nova izdanja!
– Sretnik!
– Nije to samo sreća. To je i plod saznanja da knjiga, kako bi se prodavala, mora imati publicitet. Ima li u vašoj zbirci i ljubavnih pjesama?
– Ali, gospodine Blau! Zar se ne sjećate?
– Nisam još pročitao vaše pjesme. Ako su zaista realističke i prostosrdačne ... takoreći gole činjenice ... Shvaćate li što mislim?
– Ne, gospodine Blau! Ne, to nikako! Radije bih skočio s petog kata na ulicu ...
– I to je ideja! »Pjesnik razočaran u ljubavi počinja samoubojstvo«. Nije loše. Mogli biste posvetiti jednu pjesmu Brigitti Bardot.
– Rado bih. A tko je to?
– Uopće nije važno. Nije potrebno ništa drugo no da bilo kojoj pjesmi dodate posvetu: »Mojoj vječnoj ljubavi B.B.«. To je dovoljno.
– U redu.
– Eto, vidite. Polako mi se vaša knjiga počinje sviđati, Tola'ate! Pustit ćemo da u tisku procuri vijest kako ste dvije godine zbog bigamije ...
– Radije nemojte. To je, naime, istina.
– Onda otpada. Ima li u vašim pjesmama antireligioznih motiva? Možda neko mjesto gdje vrijeđate Mojsija? Znate već kako su osjetljivi naši pravovjerni.
– Takvo bih nešto mogao bez po muke ubaciti.
– Izvanredno. Kad bismo mogli postići da nadrabinat stavi vašu knjigu na indeks, prvo bismo izdanje zacijelo rasprodali.
– Divim se vašoj invenciji, gospodine Blau. Zahvalan sam vam od srca.
– Ništa mi još ne zahvaljujte. Treba još mnogo toga učiniti. Već noćas neka vas zatvore zbog javnog nasilja. Najmanje što možete učiniti jest da razbijete nekoliko izloga. Zatim se zabarikadirajte u ženskom zahodu hotela »Dan«, svirajte trubu, svucite se, izađite na ulicu i navucite upalu pluća.
– Učinit ću sve što mogu.
– Potom pokušajte bombaški napad na vladu, pređite na grčko pravoslavnu vjeru i emigrirajte.
– U redu.
– I nemojte mi doći pred oči prije nego posve poludite.
–To neće biti teško, gospodine Blau.