Ne moraš biti vuk
Desetogodišnja je Lejla plakala na pragu stana. Plakala tako da se sav mokri krik vraćao u nju, i osjećala se kao da će cijela da se raspadne
Ovom pričom nastavlja se ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih. Dosad objavljeno:
1. The light that never goes off
2. Dobro sam
3. Trideset tri
5. Evakuacija
Vesna je stajala u Lejlinoj dnevnoj sobi, prekriženih ruku. Cijela soba je mirisala na zagorjelu hranu, cigarete i grožđe užeglo u zdjeli na stolu. Stolu ulegnom, razbijenom na pola, ali stolu koji je još uvijek stajao na četiri debele noge, i na kojem je, osim zdjele užegloga grožđa, stajala, nakrivo, i ispijena šolja kafe.
- Zašto si razbila sto?
- Nisam ga razbila. Roki je skočio, i sto je ulegao.
- Roki? Roki, maltezer, je razbio sto?
- Ne moraš biti vuk da razbiješ sto.
- Nije bitno, Lejla.
Lejla je sjedila u velikoj, kožnoj, izgrebanoj fotelji, s cigaretom dogorjelom do filtera.
- Mama, mama... – desetogodišnja je Lejla dozivala majku, koja je sjedila u fotelji, ruku obješenih sa strane – Mama, zaspala si s cigaretom u ruci. Sva sreća, filter se sam ugasio. Mogla si zapaliti kuću.
- Nisam zapalila kuću, mila. Vidiš da nisam.
Lejla je povukla prstom po pukotini na drvenom stolu koja stoji tu nekoliko mjeseci i u koju povremeno upadne prolivena voda, čaj, kafa, vino. Mrvice hrane.
- Mama, znaš li kako je pukao sto? Kad ćemo kupiti novi?
- Nisam vidjela da je pukao – majka se pridigla iz fotelje. – Ali znam da ti nisi jela ništa.
- Nisam gladna, mama.
- Moraš jesti.
- Ma ne moram.
- Moraš. Doći će veliki, gladni vuk, i pojesti nam sve iz frižidera, ako ne budemo jele.
- A zar neće prvo pojesti nas?
- Neće. Vukovi jedu ljude samo kad su jako gladni, i nemaju izbora. Tako sam negdje pročitala.
Vesna se neko vrijeme nervozno okretala oko sebe, zatim sjela na nisku stolicu u kutu sobe.
- Zašto si to uradila?
- Vesna, nisam razbila sto...
- Ama, zašto si po doktorskim ordinacijama i kafanama pričala strancima moj život kao da je tvoj.
Lejla se pridigla u fotelji.
- Rekla sam ti. Zato što su bili stranci. I zato što je tvoj život toliko bolja varijanta moga života.
- Zaboga, na to si potrošila novac koji sam ti dala za psihoterapiju, za testove, za preglede...
- Išla sam na preglede.
- Da, i rekli su ti u čemu je problem, i kako da ga riješiš. I šta ti radiš? Šta radiš?! I dalje lažeš, i dalje nećeš na operaciju koja će ti spasiti život i nakon koje ćeš opet biti...
- Šta ću biti? Šta ću biti, Vesna? Opet ja? Jesi me pitala ikad kako je biti ja, kako je meni živjeti sa mnom, želim li to ponovo biti? Nekom je bolest, nekom je tumor, meni je to nešto što mi je promijenilo život prvi put u životu. Je li shvataš da živim isti život od djetinjstva, u istoj sobi, istim zidovima, svaki dan. Isti.
Vesna je pogledala po sobi, u stare cvijetne tapete, neokrečeni plafon i požutjelu plafonjerku, isti namještaj, sad isparan Rokijevim šapama i zubima. Pogledala je kroz prozor, u žutu zgradu prekoputa.
- Jedi, Lejla, jedi – govorila je majka, trpajući u usta ribani kupus. Lejla se smijala. – Jedi dok nije došao vuk. Lejla je pola stavljala u usta, a pola bi uzela u šaku i bacala uzrak. Sitno ribani kupus upadao je u pukotinu na stolu.
- Stvarno, mama, mislim da bi taj vuk prije pojeo nas nego kupus.
- Slušaj – Vesna je gledala u pod, glas joj je na neki čudan način bio odlučan, iako je podrhtavao kao da će zaplakati. – Toliko šansi sam ti dala. I nije mi žao. Toliko si mi lagala. I opraštam ti. Ali ja ne mogu više, Lejla. Ako je tebi mučno sa samom sobom, kako bi meni trebalo biti gledati te u takvom stanju?
Lejla je pogledala u požutjelu plafonjerku i poželjela da se pojavi svjetlo. Ali nije ga bilo
- Udaljit ću se malo – nastavila je Vesna. Možeš mi se javiti kad budeš – ne odlučila, nego ZAISTA bila bolje. Bila makar djelić osobe koju pamtim. Jer ja ne mogu više. A i tada, kada mi se javiš, razmislit ću. Meni će biti bolje bez tebe u životu. A vrlo moguće, i bez mene u tvom.
Desetogodišnja je Lejla plakala na pragu stana. Plakala tako da se sav mokri krik vraćao u nju, i osjećala se kao da će cijela da se raspadne.
- Mama, ne moraš da ideš nigdje. Mi ćemo se brinuti o tebi. Ja ću. Ja te razumijem, mama. Oprosti. Sve ti opraštam, mama...
- Nemaš šta da mi opraštaš, mila – majka se okrenula užarenih očiju. – Ti meni oprosti. Za sve što će se dogoditi. Molim te, nemoj biti poput mene. Nikad poput mene. Prva hrana vukovima.
Vesna je ustala, činilo se da joj je to bilo jako teško. Čak je i posrnula. A zatim je žurno krenula prema vratima. Nekoliko je sekundi Lejla sjedila u fotelji, pogleda uprtog u požutjelu plafonjerku, čekajući svjetlo koje se nije pojavljivalo, a zatim ustala i krenula za prijateljicom.
- Ispraćam – viknula je Lejla iznenada. – Ispraćam, izbacujem, razbijam, lomim, naručujem kamione za odvoz kabastog otpada, dijelim staru odjeću, i nikako, baš nikako da ova kuća napokon ostane prazna.
- Lejla – Vesna se okrenula na vratima, suznih i užarenih očiju – Nisam htjela da te povrijedim. Nikad nisam to željela. Ja samo želim da...
- Ne moraš biti vuk da nekoga slomiš i proždreš.
Lejla je zatvorila vrata ne čekajući da Vesna kaže ono što je zaustila, zaključaja ih i sjela na pod. Htjela je plakati, ali se krik vraćao u nju, i činilo se da će se cijela rasuti. Polako je ustala i ušla u dnevnu sobu. Pogledala je u požutjelu plafonjerku, koja je svijetlila slabom, žućkastom svjetlošću.
Nastavit će se...
Dijala Hasanbegović, Prometej.ba