Nije osobito teško ustvrditi da je Ivan Ladislav Galeta umjetnik kojem pripada posebno mjesto u povijesti hrvatske i srednjoeuropske umjetnosti. Teško postaje onda kada pokušamo to mjesto definirati. Galeta se otima redukciji na isključivo žanrovsko, dovodeći nas u ozbiljnu nedoumicu. Internetske tražilice i pregled literature uglavnom će rezultirati suhoparnim određenjem Galete kao multimedijalnog umjetnika i tvorca eksperimentalnih filmova. No to ni izbliza nije dovoljno da bismo ga u potpunosti razumjeli.

Nije dovoljno samo promatrati njegova djela. Iznimno je važno i čuti što ima za reći. Mi ćemo Galeti nastojati prići sa strane fotografije, no uvidjet ćemo da su u njegovu djelu, ali i njegovoj osobnosti i umjetničkom biću, granice nepostojane i izmiču svakom pokušaju njihova određenja i ustoličenja, premda imaju središnji značaj u njegovu poimanju umjetničkog.

Ne radi se pritom samo o nemogućnosti svrstavanja u medijsku klasifikaciju. Riječ je o sinesteziji i holističkoj cjelini umjetnosti, filozofije, bioenergije i ekologije, kojima je Ivan Ladislav Galeta posvetio cijelo svoje stvaralaštvo i cijelo svoje biće. Svako čitanje Galete i njegova djela koje ne uključi filozofski i kulturološki aspekt ne može biti potpuno.

Pitanje granice esencijalno je pitanje, ključno za razumjeti Galetu. Tvrdio je da u svemu – umjetnosti, životu, prirodi – postoji i „ona druga strana“. Postoji vidljivi i postoji nevidljivi svijet. Ako ti polariteti nisu u ravnoteži, može doći do velikih nesporazuma.

Već i kod samog odgovora na pitanje što je to umjetnost, Galeta u prvi plan postavlja pojam granice. On to objašnjava ovako: „Kroz cijelu povijest pokušavamo odgovoriti što je to umjetnost. Ako kažemo da je nešto umjetnost, onda automatski postoji i nešto što ona to nije. Cijeli život sam se pitao gdje je ta granica. Imamo nešto umjetničko, i onda je tu granica, i – hop!, ona to više nije. Mene ta granica zanima. Ta granica koja dijeli ono što je umjetnost od onoga što ona nije. Ta granica je meni suština.“ U intervjuu za Jutarnji list, koji je s njim povodom njegove retrospektive u MSU Zagreb vodila Patricia Kiš, reći će: „Zanima me granica između umjetnosti i onoga što nije umjetnost. A pitanje tko odlučuje o tome je preopasno, ne želim dirati u to.“

Portret I. L. Galete. Foto: Davor Višnjić, Večernji list

Sam će Galeta reći da fotografija i film nisu dva medija. Fotografija je fundament na kojemu sve počiva. Film zapravo ne postoji. Kretanje koje u filmu vidimo nije kretanje, ono je iluzija – doživljaj pokreta koji nastaje kada se promicanje pojedinačnih fotografija, kadrova, ubrza u dovoljnoj mjeri. No također će ustvrditi da film nije sačinjen samo od pojedinačnih frejmova, sličica, zasebnih fotografija, nego su za nastanak filma jednako bitne i pauze između kadrova – crnine i ništavila koje svemu daju smisao. Ako su kadrovi umjetnost, pauze između njih, ona crna traka na negativu između dviju sličica, jesu ne-umjetnost. A tek ta cjelina, koja nastaje iz njihove međuigre, yin i yang, umjetnost i ne-umjetnost, stvara magiju. Ili – Galetinim riječima: „Što je suština filma? Sličice? Ne dolazi u obzir. Suština je onaj međumrak koji daje iluziju pokreta. Bez međumraka nema filma.“ Analogno tomu, mogli bismo zaključiti da je film fotografija proširena ne-fotografijom, mrakom, kako bi se stvorila čarobna iluzija.

Osmotrimo za početak samo Galetinu fotografiju, a onda ćemo ju nadograditi onim „nad-fotografskim“.

Ne smijemo počiniti pogrešku i na njegovim fotografijama nastojati vidjeti puki objekt. Moramo tragati za skrivenim i unutarnjim. Jednako tako, ne smijemo tragati za klasičnom ljepotom. Umjesto toga, moramo znati prepoznati ljepotu u nesavršenosti. Osim toga, Galeti dvodimenzionalnost fotografije nikada nije bila dovoljna. To je bila jedna od granica koju je prelazio, stvarajući višedimenzionalna djela.

Iznimno bitna odlika Galetinih fotografija jest to što su one duboko promišljene. Iako se promišljanje obično povezuje s racionalnim, njegove fotografije nisu bile promišljene isključivo na taj način. Smjelo je i gotovo nelogično reći da nešto može biti „promišljeno“ na emocionalnoj, energetskoj ili metafizičkoj razini, no možda upravo u toj neobičnosti leži ono što Galetu čini velikim. Njegove fotografije nisu neživi zapisi – one su živi događaji. I nisu puki dokumenti – one su meditativna istraživanja percepcije i energije. Fotografija je u Galetinoj ruci proces u kojem se misao materijalizira kroz čin fotografiranja. Markita Franulić je zapisala da Galeta „ne koristi fotografiju kao reprodukciju, već kao prostor gdje se ruka i misaoni postupak susreću.“ Očigledno i trivijalno pretvara se u kontemplativnom činu u metafizičko.

Višestruki autoportret u nestajanju

Ono što je Galetu posebno zanimalo bio je odnos umjetnika i njegova djela s jedne strane, i promatrača s druge, što nas dovodi do „nad-fotografskog“ u njegovom opusu. Posebno ga je interesirala granica i njezina fluidnost, koja se briše sama od sebe kada se te dvije strane susretnu u metafizičkom prostoru. Njihovo mjesto susreta jest „nulta točka“ – mjesto gdje linearno postaje cikličko. Malcolm Le Grice, pišući o Galeti, primijetio je taj salto mortale: „promatrač postaje suautor iskustva“. Fotografija nije dovršena činom snimanja i razvijanja – ona to postaje tek kada je promatrač aktivira svojim pogledom i osjetilima. Fotografija je dijalog u kojemu umjesto riječi teče energija. Galetino bavljenje bioenergijom i njezino proučavanje ne mogu se odvojiti od njegova umjetničkog djela niti od same njegove osobnosti.

Njegova je umjetnost duboko bioenergetska – ona nije predmet, nego energetsko polje, a njegova fotografija nije neživi artefakt, nego organizam. Ona preuzima energiju iz autorskog čina, a zatim istu prenosi na promatrača. To kruženje energije jest proces kakav se susreće u prirodi. Granica između prirode i umjetnosti, autora i promatrača, ne postoji. Na djelu je „vizualizacija fluidne energije prirode“, kako je to pažljivo uočio Željko Kipke.

Lica

U dokumentarnom razgovoru u trajanju od 21 minute, snimljenom 2012. godine, autorskog dvojca Marina Fulgosija i Ivana Roce, Galeta je objasnio vezu između bioenergije i umjetnosti, iz čega se jasno kristalizira njegov stav o umjetnosti kao energetskom, odnosno transformacijskom mediju. Video je dostupan na YouTubeu pod nazivom: „Bioenergetika i umjetnost – Ivan Ladislav Galeta“. Svatko tko ga pogleda, bit će bogatiji za jedan novi način na koji je moguće promatrati umjetnost.

Galeta je bio istraživač u umjetnosti, a fotografija mu je pri tome služila kao izvrstan alat i odan saveznik.

Da bi došao do pomenute nulte točke, Galeta nije nasumično snimao fotografije u nadi da će time slučajno potaknuti opisani proces. Naprotiv – svaki kadar nastajao je uz puno prisustvo svijesti o umjetničkoj intervenciji. Ništa nije snimljeno slučajno. Galeta je znao da nema svaki kadar potencijal da kroz umjetnički čin generira energiju koja se može transcedentno prenijeti na promatrača i time zatvoriti krug. Estetika nije dovoljna. Njegova je fotografija, prema vlastitom tumačenju, „proširena fotografija“. Vizualno polje postaje energetsko polje – fotografija nije reprodukcija nego prostor interakcije. Ona ne prikazuje svijet kakav jest, već priziva neki drugi svijet skriven iza slike. Galetina namjera da ne prikaže ono što jest, nego ono što na slici nije, zapravo briše razliku između fotografije i filma ili bilo kojeg drugog medija. Ono što je bitno jest prijenos energije, a ne kanal kojim se to čini. Niti je Galeta fotografijom zamrzavao vrijeme, niti ga je filmom pokretao. Što predstavlja radikalan odmak od klasičnog shvaćanja ta dva medija, potvrđujući još jednom svu beznadežnost pokušaja da se Galetu svrsta u etablirane žanrovske klasifikacije.

U Galetinu poimanju umjetnosti nije imalo smisla pokazivati ono što jest. Umjetnički čin bio je tu kako bi pokušao dokučiti nešto što će ponuditi novo iskustvo. Ali nipošto ne na način da umjetnik svoje iskustvo nameće drugima. Njegova je zadaća bila svojim djelom potaknuti drugoga da on sam doživi svoje iskustvo, a ne da preuzme umjetnikovo. To je bila osnova Galetine umjetničke filozofije, ali i prakse. Njegove fotografije nastajale su s tim ciljem. I u toj su nakani uspjele.

Fotografske serije koje je stvarao mogu se usporediti s književnim radom. Iz prividne običnosti pojedinih fotografija, nastajale su duboko smislene serije bremenite značenjem, porukom i pozivom na sudjelovanje. Baš kao što pisci ne izmišljaju nove riječi, nego postojeće riječi – svima već poznate – stavljaju u redoslijed u kakav ih nitko prije njih nije stavio, kako bi stvorili nove i jedinstvene kompozicije. Te kompozicije, ti asamblaži, trivijalno uzdižu u umjetničko.

Paradoksalan zaključak bio bi da je cilj Galetine umjetnosti da ona to – prestane biti. Da prijeđe u ne-umjetnost, u sam život, gdje svaki čin onoga koji je dosegnuo to prosvjetljenje postaje umjetnički čin. Galeta će u već spomenutom videu to objasniti na sljedeći način:

„Umjetnost je kao čaša. Ono što je u njoj je umjetnost – izvan čaše nije. A umjetnička djela su kapi. Kapi čiste izvorske bistre vode. Kapi padaju u čašu i umjetnička djela se polako skupljaju. Napokon dolazi do toga da jednom kapneš i čaša se prelije. Gdje smo sad? U tom trenutku kad se umjetnost prelije i spoji se s onim što umjetnost nije – to je umjetničko prosvjetljenje. Dakle, kapneš i ono se prelije u život. Ali moram napomenuti: bez ovog kapanja u čašu nema prelijevanja. Neki, nažalost, nikad ne dođu do tog trenutka. A ima i onih koji dođu. I tada su se, u tom trenutku, oslobodili čega? Umjetnosti! Umjetnost postaje život. Nakon toga nema da ja idem u atelje slikati pa sam umjetnik, a onda izađem pa više nisam. Od tog trenutka svaki moj čin je umjetnost.“

Ovaj primjer jasno pokazuje da Galetina umjetnost nije bila zatvoreni sustav znakova, predmeta ili medija, nego proces prijelaza. Ona je u svojoj suštini bila dinamika između umjetnosti i života, između stvaranja i proživljavanja. Umjetnost je kod njega uvijek bila „na rubu“, uvijek na granici gdje prestaje biti samo umjetnost i gdje postaje egzistencijalni čin. Upravo zato njegova djela ne možemo promatrati kao zasebne artefakte u muzeju ili galeriji, već kao putokaze prema iskustvu koje nadilazi njihovu materijalnu pojavnost.

Navest ćemo neke primjere iz fotografske prakse Ivana Ladislava Galete, u kojima se zrcali rečeno poimanje umjetničkog i životnog.

Rad „Višestruki autoportret u nestajanju“ (1980.) nastao je u Parizu u Centru Georges Pompidou, kada je Galeta u fotografskom automatu napravio svoj portret u formatu niza od četiri fotografije za osobne dokumente. Nisu nastale s namjerom, već iz potrebe da se izradi galerijska legitimacija – iskaznica za ulaz na izložbu. Nakon nekog vremena, zaboravivši već na njih, ostao je ugodno iznenađen kada je, slučajno ih pronašavši u ladici, shvatio da se sadržaj na njima „raspada“, da boje i detalji zapravo nestaju, što se ima zahvaliti prirodnoj kemijskoj reakciji fotoosjetljivog papira. Galeta je dobro razumio prirodnost tog procesa, što je za njega bila potvrda da granice između života, prirode i umjetnosti ne može niti biti.

Nakon toga, u jednom sofisticiranom performansu (performans? Na ovom nam je mjestu Galetin rad teško žanrovski odrediti, što potvrđuje tezu s početka teksta), punom humora, Galeta stavlja taj rad na aukciju. Obzirom da rad nestaje, svakim je danom sve vrijedniji. Galeta određuje da cijena raste svaki dan za 1 euro. Fotografija je visjela na zidu galerije uz datum nastanka, a autor je nastavio svaki dan ispisivati novu cijenu uvećanu za 1 euro.

U serijalu HTV-a „Fotografija u Hrvatskoj“, prikazana je 2009. godine epizoda o Ivanu Ladislavu Galeti, kojom prilikom je on izračunao da taj rad u vrijeme snimanja emisije vrijedi oko 9.500 eura, izražavajući nadu da će se uskoro naći kupac. Uza sve napore, nisam uspio pronaći podatak je li djelo u međuvremenu prodano. Ukoliko nije, a ima zainteresiranih, nije teško izračunati cijenu danas.

U ovom djelu prepoznajemo dosta toga što smo naveli kao biće Galetine umjetnosti: meditativnu performativnost, u kojoj se umjetnički čin komodificira, eksponira i postaje javni događaj, nastavljajući živjeti i preoblikovati se kroz oči promatrača, čekajući na finalni čin kojim bi se zatvorio umjetnički i energetski krug.

U seriji „Okomice“ (1978.) Galeta fotografira iskrivljene prometne znakove i druge predmete, a potom ih u daljnjem fotografskom postupku „ispravlja“. U normalnim okolnostima, bez čina „ispravljanja“, dobili bismo ono što većina podrazumijeva kada bi ih se upitalo što je to fotografija: pasivnu, pa i dosadnu dokumentarnost koja se uklapa u sliku svijeta i ne pobuđuje nikakvu reakciju. No, mala promjena percepcije ruši fundament, ruši kanon, remeti ravnotežu „normalnog“ i uznemiruje promatrača. Malo naginjanje kuta gledanja dovoljno je da izazove reakciju i time gledatelja učini aktivnim sudionikom u ovoj umjetničkoj igri. Duh iz boce biva pušten i započinje energetski proces. A to i jest bio Galetin razlog umjetničkog bivanja.

Okomice

Jedan od amblematskih radova nastao je iz Galetina zanimanja za ljudska lica. Snimivši niz portreta analognom fotografskom tehnikom, spajao ih je u vodoravnom nizu na način da je lijevo oko prethodnog portreta preklapao s desnim okom narednog. Tako je nastao jedan niz, zapravo jedna fotografija (ovom je prilikom snimljen i film sa istim konceptom), dužine od preko tri metra. Zanimljiva je unikatnost takve fotografije. Iako se svih 92 portreta koja su dio cjeline nalaze na negativima i mogu se beskonačno umnožavati, ono što je iz njih nastalo jest unikat i kao takvo – neponovljivo. Dakle, jedan niz jednostavnih i objašnjivih elemenata u umjetničkom postupku postaje jedinstveno umjetničko djelo. I ovdje je moguće prepoznati matricu kakvu nalazimo u prirodi. Još je jednom Galeta spojio umjetnost i život u jednu cjelinu u nekoj višoj sferi.

Uz ovaj rad vrijedi spomenuti i igranje portretima u kojima bi Galeta fotografski papir, na koji je prilikom povećanja projicirana slika s negativa, pričvrstio na mjestu gdje se nalazi zjenica oka, a onda oko te točke rotirao papir za vrijeme duge ekspozicije. Time bi dobivao sliku „kotača“, sastavljenu od više koncentričnih krugova, koja bi krila portret u sebi.

Ivan Ladislav Galeta posljednje je godine svoga života proveo na seoskoj farmi u Kraju Gornjem kraj Križevaca, u nekoj vrsti proširenog, prirodnog ateljea. Mjesto je to gdje se Galeta još jednom poigrao granicama, brišući ih i spajajući prirodu, život i umjetnost u jedno i jedinstveno. Ondje je živio jednostavno, u neposrednom doticaju sa zemljom, biljkama, pticama i ciklusima vremena. Iz njegovih zapisa i svjedočanstava prijatelja znamo da nije bježao od svijeta, nego je svijet promatrao iz novog kuta, zaokružujući svoje istraživanje. Usporio je, želeći dublje razumjeti bioenergetske tokove koji povezuju čovjeka, prirodu, život i umjetnost u jedinstven univerzum.

Njegovo povlačenje na farmu imalo je i etičku i ekološku dimenziju. U njegovoj holističkoj viziji prosvijetljenog umjetnika i umjetnosti pretočene u život, takvo bivanje mora biti u skladu s ekološkim principima. Sve što je bilo živo u njegovom vrtu – svaka biljka i svaki insekt – imalo je svoje značenje, a svaki čin, kao što je rad na zemlji, košnja ili meditativna šetnja vrtom, bio je umjetnički čin. Atelje i galerija zamijenjeni su novim modelom umjetničke prakse – galerijom bez zidova i granica, u kojoj se život neprestano transformira u umjetnost, i obrnuto. Bilo je to trajno umjetničko djelo, čaša umjetnosti koja se konstantno prelijeva u jedinstvenom performansu. Košnja trave u ritmičkim linijama, sadnja bilja prema određenom obrascu, promatranje kretanja ptica ili jednostavno tišina polja – sve je postajalo element jedne trajne umjetničke dramaturgije.

On je tu, zapravo, nastavio ono što se ranije u umjetničkim krugovima često nazivalo „land artom“, ali s bitnom razlikom: dok su mnogi umjetnici prirodu koristili kao platno, Galeta je sebe stavio u međuprostor, kao posrednika između prirodne energije i ljudske kulture. Snimiti film ili pokositi travu imalo je, na kraju njegova cjelokupnog istraživanja, jednaku vrijednost.

Na taj način, posljednja etapa Galetina života može se shvatiti kao njegov filozofski testament. On nije htio proizvoditi umjetnost za galeriju ili tržište, nego pokazati da je istinska umjetnost način življenja: život u skladu s prirodom, u pažnji prema energijama koje nas oblikuju, u svjesnom prihvaćanju prolaznosti. Dokazao je da umjetnost ne postoji kao nešto zasebno, izdvojeno, nego funkcionira kao energetsko usklađivanje čovjeka s prirodom. Umjetnost se ne može stvarati; da bi bila istinska, ona se mora živjeti.

Zanimljivo je da se, dok se Ivan Ladislav Galeta povlačio na farmu u Kraju Gornjem, gdje su se stapali njegov život i umjetnost, a galerija mu više nije bila potrebna kao platforma, u Zagrebu odvijala njegova najveća institucionalna afirmacija. Muzej suvremene umjetnosti 2010. godine otvorio je veliku retrospektivu pod naslovom „Krajolik nulte točke“, koja je bila prvi cjelovit i sistematski prikaz njegova filmskog, fotografskog i multimedijalnog opusa. U toj je izložbi Galeta predstavljen kao autor koji je duboko obilježio hrvatsku i europsku avangardu, kao vizionar koji je uvijek mislio izvan granica medija, ali i izvan granica očekivanja samog umjetničkog sustava.

U tom dvostrukom kretanju – prema muzeju i prema farmi – krije se i ključ razumijevanja Galete. Možda je upravo u tom paralelnom postojanju – retrospektivi u muzeju i tišini farme – Galeta izrekao svoju posljednju poruku: da se umjetnost nikada ne iscrpljuje u jednom prostoru, da je ona uvijek između – tamo gdje granice nestaju kad ih se jednom spozna.

Snimiti fotografiju nije tehnički ili dokumentarni čin. Odlučiti da jedan trenutak, jedan prizor ili jedno lice proglasimo dostojnim trajanja iziskuje etičku i svaku drugu odgovornost prema tom trenutku. Iziskuje odgovornost da se nadiđu estetika i dokumentarnost, i da se tim činom objelodani osobna filozofija, osobno iskustvo i iz prirode primi energija koja će se kroz snimljeno u momentu susreta djela i promatrača transferirati dalje i nastaviti svoje kruženje u prirodi.

Možemo zaključiti da Galetine fotografije nisu primarno tu da bismo ih gledali. Tu su da bi nas učile gledati. A taj je nauk golem. Ivane Ladislave, hvala ti na tomu.

Nino Berbić, Prometej.ba